Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-552/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, kojeg zastupa punomoćnica PB, dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica ĐB, dipl. iur., zaposlenica tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-402/2025-7 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-402/2025-7 od 29. travnja 2025. i sudi se:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.747,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženik za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.747,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i rješenja povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da u donošenju prvostupanjske presude i u postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet ovog postupka je naknada štete u visini novčanih iznosa koje je tužitelj isplatio na ime invalidske mirovine osiguraniku VB za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. listopada 2024. u iznosu od 6.747,49 eura, što je 40% od punog iznosa invalidske mirovine za navedeno razdoblje, obzirom je 40% utvrđeno na ime ozljede izvan rada.

6. Međutim, opravdano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, donoseći prvostupanjsku presudu prvostupanjski sud je zauzeo pogrešna pravna stajališta i na tako pogrešna pravna stajališta pogrešno je primijenio materijalno pravo, što i nije sporno.

7. Sud prvoga stupnja utvrdio je:

- da među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost,

- da nije sporno da je rješenjem tužitelja br. broj IN- 3 689357 od 1. lipnja 1995. osiguraniku VB priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 12. travnja 1995., kao i činjenica da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. listopada 2024. svojem osiguraniku i na ime invalidske mirovine isplatio ukupni iznos od 16.868,72 eura, odnosno 6.747,49 eura koliko iznosi 40% od ukupnog iznosa (koliko iznosi postotak s naslova ozljede izvan rada), a koja je činjenica nedvojbeno utvrđena i uvidom u obračun isplata na teret HZMO-a,

- da je uvidom u podatke doznačenih mirovinskih primanja priloženih u spis utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. isplatio iznos od 4.194,96 eura, u razdoblju od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. iznos od 4.546,50 eura, u razdoblju od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. iznos od 4.735,74 eura, te u razdoblju od 1. srpnja 2024. do 31. listopada 2024. iznos od 3.391,52 eura.

8. Temeljem takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvoga stupnja pravilno navodi da se u ovom slučaju kao materijalno pravo primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a to je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP).

9. Naime, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP. Takvo stajalište izraženo je i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2538/2018-2 od 12. siječnja 2022., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2002. i Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.

10. Nadalje, sud prvog stupnja usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja pogrešno se poziva na odredbu članka 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13), a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. ističući da su u konkretnom slučaju u utuženom razdoblju mjerodavne odredbe članka 161. – 165. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji zakon je tijekom utuženog razdoblja u konkretnom slučaju mijenjan.

11. Naime, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo je u nizu odluka (primjerice: odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 12/22-2 od 12. siječnja 2022., Rev- 154/2023 od 8. ožujka 2023. i dr.).

12. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

13. Dakle, ZOOP je specijalni zakon u odnosu na ZOMO, pa se isti primjenjuje u konkretnom slučaju. Ovo stoga što se radi o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te jer se tuženik kao osiguravatelj ne nalazi u poziciji u kojoj je štetnik – vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguravatelja regulirana jedino odredbama ZOOP budući da tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova osigurateljnog pokrića kao i rizici koji su uključeni u isto, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a, jer obveza tuženika postoji samo onda kada bi taj razmjerni dio mirovine bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji se isplaćuje zbog umirovljenja radi povrede na radu.

14. Dakle, u konkretnom slučaju imaju se primijeniti odredbe članka 27. stavak 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a kojima je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

15. Zaključno, kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u prometu koji je u konkretnom slučaju lex specialis, regulirano je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između invalidske (obiteljske) mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike.

16. U ovom sporu tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu štete sukladno odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP-a, slijedom čega je valjalo usvojiti žalbu tuženika primjenom članka 373. točka 2. ZPP-a valjalo prihvatiti žalbu tuženika kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja (točka I. izreke).

17. Tuženiku nije dosuđen parnični trošak iz razloga jer sudu nije podnio određen zahtjev za naknadu troška do završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju o troškovima, sukladno članku 164. stavak 1., 2. i 3. ZPP-a (točka II. izreke).

18. Tuženiku također nije dosuđen zahtijevani žalbeni trošak na ime troška sudske pristojbe iz razloga jer je uvidom kroz e-spis utvrđeno da taj trošak nije plaćen, a također je utvrđeno da tuženik od strane suda nije niti pozvan na platež toga troška, sukladno članku 166. ZPP-a (točka III. Izreke).

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić