Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-525/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Golovrški i Darko Samardžija, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniu Smrček, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradišci poslovni broj P-185/2019-24 od 1. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradišci poslovni broj P-185/2019- 24 od 1. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena kao u podnesku tužitelja od 9. ožujka 2022.

1.2. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 1403633387, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.407,43€1 / 18.138,76 kuna (dvije tisuće četiristo sedam eura četrdest tri centa/ osamnaest tisuća sto trideset osam kuna sedamdeset šest lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.srpnja 2015. teče u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi (točka I. izreke) pa do isplate, sve u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 1403633387, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.015,73 €1 / 15.187,50 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 1. ožujka 2023. do konačne isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv presude u pravovremenom roku, žali se tuženik iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu u na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnične troškove prvostupanjskog postupka i ove žalbe, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi trošak ove žalbe. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 694,82 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 1. ZPP-a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik, budući presuda nema nedostataka, kako u usvojenom tako i u odbijenom dijelu, zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a ovo iz razloga jer je tuženiku, suprotno njegovim žalbenim navodima, tijekom postupka omogućeno raspravljanje o svim bitnim okolnostima vezanim za predmet ovog spora.

8. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.407,43 eura po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

10. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u vezi s člankom 502.c. ZPP- a, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 502.c. ZPP-a kada je pobijanu presudu utemeljio na utvrđenjima o ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a s obzirom da tuženik u ovom postupku nije predlagao nijednog dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja odnosno pružanja odgovarajućih informacija tužitelju o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora.

11. Prvostupanjski sud nespornim među strankama utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor sklopili 22. travnja 2006. Ugovor o kreditu pod brojem 5140030250-26000055190/2006, kojim je banka odobrila tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, sa trajanjem kredita do 1. svibnja 2021, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,30 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama banke, s time da se kamatna stopa tijekom trajanja ugovora povisivala. Također, nespornim utvrđuje da su tužitelj i tuženik sklopili 3. veljače 2016. Aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030250-26000055190/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15) izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.233,54 eura, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR, te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.931,33 kuna/1.052,67 eura.

12. U ovoj fazi postupka sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke prednika tuženika i valutne klauzule u CHF, kao i da li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sporna je i zastara tražbine tužitelja i tijek zateznih kamata na preplaćene iznose.

13. Prvostupanjski sud cijeneći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, pozivom na članak 502.c ZPP-a prema kojem je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, a ujedno cijeneći da tuženik nije pružio nijednog dokaza da bi tužitelja obavijestio o parametrima promjene kamatne stope i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i pozivom na članak 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) zaključuje da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke prednika tuženika i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne.

14. U odnosu na sklopljeni Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, prvostupanjski sud sukladno pravnim shvaćanjima izraženim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. te presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., zauzima pravno shvaćanje da sklapanje aneksa nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

15. Stoga, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 22. veljače 2022. i usmenog obrazloženja na ročištu kod prvostupanjskog suda 3. studenoga 2022., a koji nalaz je prvostupanjski sud pravilno utvrdio stručnim, objektivnim i vjerodostojnim proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj s obzirom na promjene kamatne stope nakon sklapanja ugovora u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu preplatio iznos od 9.732,19 kuna/1.291,68 eura, s tim da postoji i potplata, tj ono što je tužitelj manje platio u razdoblju od veljače 2014. do siječnja 2016. u iznosu od 1.193,89 kuna/158,46 eura,

- da je tužitelj u razdoblju od svibnja 2007. do siječnja 2016. više platio iznos od 14.913,61 kuna/1.979,38 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu,

- da je tužitelj u razdoblju od svibnja 2007. do siječnja 2016. manje platio iznos od 1.483,60 kuna/196,91 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu,

- da ukupna preplata tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF iznosi 24.645,80 kuna/3.271,06 eura,

- da na dan 3. veljače 2016. tužitelj ima ukupno potraživanje u iznosu od 20.486,41 kuna/2.719,01 eura (20.322,72 kuna/2.697,29 eura glavnice + 163,69 kuna/21,73 eura zatezne kamate),

- da je tužitelj nakon provedenog vještačenja, a uvažavajući i potplaćene "negativne iznose", te činjenice da je od mjeseca siječnja 2014. fiksirana kamatna stopa, svoj zahtjev konačno uredio, tako da potražuje ukupan iznos od 18.138,76 kuna/2.407,43 eura za razdoblje od mjeseca svibnja 2010. do mjeseca siječnja 2015.,

- da je slijedom gore naprijed navedenog prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan prigovor da se ponovno za isti, odnosno za potplaćeni iznos umanjuje tražbina tužitelja.

16. Dakle iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nema mjesta zaključku da bi tužitelj provođenjem konverzije odnosno temeljem Aneksa o konverziji bio obeštećen, pa stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelju pozivom na članak 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate do isplate pozivom na članak 29. ZOO-a, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

17. Vezano za tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku poslovni broj P-1401/2012 došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te da je pravomoćnim okončanjem tog spora tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru sukladno članku 245. stavak 1. ZOO-a. Stoga, cijeneći da je tužitelj podnio tužbu 24. travnja 2019. zaključuje da do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao zastarni rok iz članka 225.ZOO-a pa novčana tražbina tužitelja nije u zastari.

18. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u CHF ništetne te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

19. Naime, imajući u vidu direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14), sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., odnosno za utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke prednika tuženika u ugovorima o kreditu koje je sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2013.. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda, a ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije pružio nijednog dokaza da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama na način da su tužitelju prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi odnosno rizicima fluktuacije tečaja CHF te parametrima promjene kamatne stope, a što utječe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora o kreditu, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene odnosno ništetne.

20. S obzirom na utvrđenu ništetnost spornih ugovornih odredbi tužitelju pozivom na članak 323. stavak 1. i članak 1111. ZOO-a pripada pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa na temelju takvih odredbi od trenutka sklapanja ugovora, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

21. Pri tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o sklopljenom Aneksu uz ugovor o kreditu broj 5140030250- 26000055190/2006 od 3. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita.

22. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, odnosno da se otkloni dužnička kriza zbog rasta tečaja CHF.

23. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule u CHF, niti taj zakon propisuje da bi se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu gubila prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije riječ o sklapanju sasvim novog ugovora. Dodatkom osnovnom ugovoru ugovorne strane utvrdile su svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali nisu, niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

24. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., TĐ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Dakle, iz navedene odluke za zaključiti je da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Pri tome, žalbeni navodi kojima tuženik otklanja primjenu primjenu prava Europske unije nisu osnovani, s obzirom da su sudovi temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. dužni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo i praksu Suda Europske unije.

25. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora.

26. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenom dodatku ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

27. Stoga, u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, tužitelju unatoč sklopljenom Aneksu uz ugovor o kreditu broj 5140030250-26000055190/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pri čemu nije utvrđeno da bi se aneksom odrekao tog prava.

28. Imajući u vidu utvrđene preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kao i utvrđenje da sklapanjem Aneksa tužitelj nije u cijelosti obeštećen, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, dakle da izvršenom konverzijom nije umanjena kreditna obveza tužitelja za iznose koje potražuje u ovom postupku, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju.

29. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer da učinci ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ionako ne bi bili takvi da bi mogli opravdavati primjenu početno ugovorene kamatne stope i tečaja, nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, nisu osnovani. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju početno ugovorene kamatne stope utvrđene ugovorom o kreditu u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom neke druge kamatne stope i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava eventualna razlika.

30. Žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na dopuštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača važećim u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To iz razloga jer dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope ne isključuje nepoštenost postupanja banke kod ugovaranja kredita, naime, sporna odredba nije utvrđena ništetnom zbog toga što je ugovorena promjenjiva stopa, već je utvrđena ništetnom zbog nepoštenosti ugovorne odredbe kojom se stopa mijenjala jednostranom odlukom tuženika, bez jasnih i objektivnih parametara po kojima banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu.

31. Također, suprotno žalbenim navodima, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripadaju zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate, budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega je odluka prvostupanjskog suda o zateznim kamatama na zakonu osnovana.

32. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

33. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

34. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš