Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-352/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetnik iz Osijeka protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2.d, stavka 1. Ugovora o kreditu broj 3251517702/16, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 02. studenog 2016., a koja odredba glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora."

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 99,54 EUR, (devedesetdeveteuraipedesetčetiricenta) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 04. studenog 2016. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, OIB: 92963223473, da tužitelju AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 201,25 EUR-a (dvjestojedaneuro- dvadesetpetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 2. studenog 2016. tužitelj je s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopio Ugovor o kreditu br. 3251517702/16, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 81.138,00 KN na rok od 72 mjeseca. Člankom 2.d, stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. 03. studenog 2016., tuženik je tužitelju naplatio na ime predmetne naknade iznos od 750,00 kn/99,54 EUR-a. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 2.d, stavka 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Tužitelj dakle ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07). Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini prema vlastitoj odluci/aktu banke. Okolnost da tužitelju banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 96. ZZP/07, i ništetna prema odredbi čl.102. st.1. ZZP/07. Nadalje, navodi da je tuženik obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega tužitelj smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO- a.

1.1. Tijekom postupka, tužitelj navodi da je u konkretnom slučaju temeljem odredbe Ugovora o kreditu u slučaju spora među strankama ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, ali unatoč tome primjena takve odredbe u konkretnom slučaju ne bi bila osnovana. Isto tako, navodi da je prorogacijska klauzula, sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu, nepoštena i ništetna jer se o istoj nije posebno pregovaralo budući je bila unaprijed formulirana od strane kreditora slijedom čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj pa je time ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Da ugovorena klauzula uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača svjedoči pogotovo činjenica da bi potrošač, ovdje tužitelj, radi ostvarenja svojih prava i obveza u konkretnom slučaju bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi s obzirom da živi na području nadležnosti Općinskog suda u Osijeku nedvojbeno uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu. Isto tako navodi da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, a sve iz razloga što prema pravnom shvaćanju donesenom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tuženik u konkretnom slučaju niti ne tvrdi da se o spornoj odredbi pregovaralo prilikom odobravanja i sklapanja kredita, što dakle čini tu činjenicu nepregovaranja nespornom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Tuženik u cijelosti spori osnovanost , odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik navodi da je odredbom čl.16 . Ugovora o kreditu broj 3251517702/16 od 2. studenog 2016. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Osim što je već u samom ZPK/14 ustanovljeno pravo tuženika na naplaćivanje naknada, ističe se da je sukladno zakonskom ovlaštenju iz ZPK/14, Ministar financija 2014. godine donio i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" br. 15/14. – dalje u tekstu: Pravilnik) koji je propisivao da je naknada fiksni ili varijabilni iznos koji vjerovnik naplaćuje za pružene usluge te da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. ZPK/14 je pored prava banke da od korisnika kredita naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, propisao i određene informacije koje je banka u pisanom obliku dužna prezentirati potrošaču prije sklapanja samog ugovora o kreditu (čl. 5. ZPK/14). Slijedom navedenog, iz svih materijalnih dokaza kao i iz komunikacije između tužitelja i službenika banke, razvidno je da je tužitelj na više načina bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pri čemu je evidentno da je tuženik u cijelosti postupao sukladno pozitivnim zakonskim propisima u informiranju tužitelja o svim njegovim obvezama po kreditu, pa tako i obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Tuženik ističe da je naplaćeni iznos nakande za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odražavao stvarne troškove odobravanja kredita, sve sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. 7. ZPK/14. U konačnici, a upravo po pitanju stvarnog troška naknade za obradu kredita, tuženik ističe da je Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite propisivao obvezu tuženika da Ministarstvu financija dostavlja visine naknada te je i Ministarstvo financija bilo dužno objavljivati na svojim internetskim stranicama usporedni prikaz visine naknada za obavljanje usluga potrošačkog kreditiranja. U razdoblju od 1. siječnja 2014. g. pa nadalje, tuženik nikada nije imao primjedbi ili propisanih mjera od strane Ministarstva financija i/ili Hrvatske narodne banke u pogledu visine naknada za obradu kredita, koje je bilo dopušteno naplaćivati prema korisnicima kredita sukladno primjenjivom zakonodavstu. Slijedom navedenog, razvidno je da je naknada za obradu kredita, koja je naplaćena tužitelju, odražavala stvarne troškove obrade kredita, te je tuženik u svojem poslovanju prema korisnicima kredita postupao sukladno primjenjivom zakondavstvu poštujući zahtjeve dobre vjere. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te nije suprotno zahtjevima dobre vjere uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 55. st. 2. ZZP-a, propisano je da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 3. studenog 2016. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 4. studenog 2016. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.1. Tijekom postupka tuženik u tuženik ističe da ostaje kod istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao i kod prigovora zastare te kod stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je korisnik kredita vršio po navodno uvećanim anuitetima. Tuženik je podnesku od 16. rujna 2025. naveo je da ne spori visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, dok u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je izvršio uvid u fotografiju izračuna putem kalkulatora (list spisa 6) i pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list spisa 7-12), Potvrdu banke (list spisa 13), Obvezne radnje pri odobravanju kredita (list spisa 36-37) te je saslušao tužitelja.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tuženik u podnesku od 16. rujna 2025. naveo da da ne spori visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, dok u cijelosti spori osnovanost tužbe. S obzirom da je tuženik izjavio da ne osporava visinu, na ročištu održanom dana 17. rujna 2025. tužitelj povukao prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

5.1. Odredbom članka 49. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 55. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužitelja za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

5.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

6. Nadalje, sud je rješenjem na ročištu održanom 17. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 99,54 EUR-a sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP). Naime, ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 99,54 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 99,54 EUR- a, a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita.

9. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 3251517702/16 dana 2. studenog 2016. na iznos od 81.138,00 kn, te da je naplaćena naknada za obradu kredita plaćena 3. studenog 2016. u iznosu od 99,54 EUR-a.

10. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine i ima li tužitelj status potrošača.

11. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3251517702/16 (list spisa 7- 12) proizlazi da su čl. 2. d. Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

12. Iz Potvrde banke (list spisa 13), proizlazi da na zahtjev odvjetnika tužitelja tuženik obavještava tužitelja da je po kreditu – kreditna partija broj 7107896887 naplaćena naknada za obradu kredita dana 3. studenog 2016. u iznosu od 750,00 kn, a da naknada za prijevremenu konačnu otplatu nije naplaćena

13. Iz Obvezne radnje pri odobravanju kredita (list spisa 36-37) proizlaze obveze temeljem kojih banka odobrava kredit, te se između ostalog navodi, da tražitelj kredita mora podnijet banci Pristupnicu s popunjenim podacima, da prilikom podnošenja Pristupnice se ne naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ali da se ista naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu prilikom isplate kredita. Propisana osnovica za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva je iznos odobrenog kredita, te je propisano da se ista naplaćuje uvijek u kunama, kao i da se naknada naplaćuje iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstva, te ukoliko se naknada isplaćuje iz sredstava kredita iznos kredita se tada uvećava za iznos naknade.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je htio kupiti automobil i u autokući Toyota Dundović su ga uputili da sklopi ugovor o kreditu u Zagrebačkoj banci. Kada je došao u banku sve je bilo pripremljeno i gotovo. Dali su mu ugovor da ga pročita i on ga je pročitao, ali nije primijetio odredbu o naknadi za obradu kredita. Djelatnik banke mu nije objasnio odredbu o naknadi za obradu kredita, nego mu je rekao samo visinu anuiteta i trajanje otplate kredita. Djelatnik mu nije objasnio naknadu za obradu kredita, zašto istu plaća, a ne sjeća se je li mu objašnjeno da ću uopće nešto morati platiti. Nije mu objašnjeno niti koje bi troškove plaćao plaćanjem navedene naknade niti koja bi svrha bila plaćanje navedene naknade. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu.

14.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

15. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Navedena odredba nije bila razumljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određeno da se mora platiti naknada, a o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16. Odredbom čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 55. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristalo na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir prirodu proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu rekli koji iznos mora platiti, nisu mu rekli koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije za tužitelja bila razumljiva i iz razloga jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine.

1 0

22.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 2.d. st. 1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno: "…Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora." pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

23. Budući da je predmetna odredba čl. 2. d. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 3. studenog 2016. u iznosu od 99,54 EUR-a.

24. Na iznos od 99,54 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 2. studenog 2016. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

26.1. Ovaj sud je na ročištu održanom 17. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 99,54 EUR-a a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci (toč. 6. obrazloženja).

1 1

26.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 17. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 16. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR-a što ukupno iznosi 201,25 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

26.3. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela.

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 26. rujna 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika