REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-416/2019-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Karlu Novoselu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika XVIII. Gimnazija iz [adresa], OIB: 68540752075, zastupana po punomoćniku Željku Petrišiću, radi diskriminacije, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. listopada 2024., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Branimira Ždravca, odvjetnika, te zz tuženika PM uz punomoćnika tuženika Željka Petrišića, odvjetnika, dana 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tuženik, i to XVIII. gimnazija sa sjedištem u [adresa], OIB: 68540752075, propustio poduzeti mjere radi zaštite tužitelja, i to ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od povrede dostojanstva, časti i ugleda, te uznemiravanja.

II. Nalaže se tuženiku i to XVIII. gimnazija sa sjedištem u [adresa], OIB: 68540752075, poduzeti mjere radi zaštite tužitelja, i to ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od nastavka povrede dostojanstva, časti i ugleda, te uznemiravanja, i to sve u roku od 8 dana.

III. Utvrđuje se da je tuženik, i to XVIII. gimnazija sa sjedištem u [adresa], OIB: 68540752075, odgovoran tužitelju, i to, ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi svu štetu nastalu uslijed povrede dostojanstva, časti i ugleda, te uznemiravanja tužitelja kao radnika.

IV. Nalaže se tuženiku, i to i to XVIII. gimnazija sa sjedištem u [adresa], OIB: 68540752075, isplatiti tužitelju, i to ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 11.281,44 eura, a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a koja kamata teče od podnošenja tužbe pa do isplate, i to sve u roku 15 (s/ovima: petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku, i to XVIII. gimnazija sa sjedištem u [adresa], OIB: 68540752075, podmiriti tužitelju, i to ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog postupka, a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a koja kamata teče od donošenja presude pa do isplate, i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II Nalaže se tužiteljici platiti tuženiku parnični trošak u visini od 3.375,00 eura, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužiteljice a da sud isključi javnost s glavne rasprave u ovosudnom postupku, radi zaštite tajnosti podataka koji bi mogli biti izneseni za potrebe ovosudnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dugogodišnji radnik tuženika i to temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 29.01.2008., KLASA: 112- 02/08-01/01, URBROJ: 251-291-01-08-3 (nadalje u tekstu: Ugovor o radu) te je prema istom ugovoru o radu zaposlen na radnom mjestu voditelj računovodstva. Nadalje, tijekom svog rada kod tuženika je obavljao različite poslove vezane za računovodstvo, pravo i administraciju, a kojom je prilikom redovito bio doveden u poziciju da mu od strane tuženika nije bila pružena odgovarajuća i potrebna podrška, i to osobito u vidu izostanka kadra uslijed čega je tužitelj samostalno morao obavljati cijeli niz poslova za koje nije niti kvalificiran niti je iste ovlašten niti dužan obavljati. Konačno, tijekom rada kod tuženika tužitelj je bio suočen i s diskriminacijom i uznemiravanjem na radnom mjestu te s različitim oblicima i modalitetima otežavanja i onemogućavanja tužitelja u savjesnom i urednom obavljanju svojih radnih zadaća sukladno pravilima struke. Nastavno navedenome, tužitelj ovime ukazuje na brojne nepravilnosti i kršenja prava tužitelja kod tuženika, i to sve kako slijedi. Kod tuženika se cijelo vrijeme za koje je tužitelj u radnom odnosu, a osobito unazad nekoliko godina, događaju velike nepravilnosti u pogledu raspodjele poslova, djelokruga rada pojedinih službi te internog odnosa među djelatnicima tih službi, a koje nepravilnosti se negativno odražavaju na funkcionalnost rada te otežavaju ili onemogućuju tužitelja uredno i savjesno obavljati svoj posao te zadatke koje je dužan i ovlašten obavljati unutar svog djelokruga na radnom mjestu voditelj računovodstva. Pored toga, tužitelj je na radnom mjestu i žrtva stalnog psihološkog terora i maltretiranja koje nad njim godinama vrši ravnateljica tuženika ČM i kojem je intenzitet cijelo vrijeme kroz protek vremena u uzlaznom trendu. Pod gore navedenim nepravilnostima u pogledu raspodjele poslova, djelokruga rada pojedinih službi te internog odnosa medu djelatnicima tih službi osobito se misli na nesavjesno i neuredno obavljanje poslova od strane tajništva tuženika, a koje je od velikoj negativnog utjecaja na posao tužitelja. Dodatno, sve se navedene nepravilnosti događaju uz znanje i štoviše, pod pokroviteljstvom ravnateljice tuženika ČM, a koja se s druge strane u odnosu na samog tužitelja, koji ukazuje na iste nepravilnosti i pokušava se unutar strukture tuženika izboriti za autonomiju u vlastitom radu i postojanje okruženja reda, ravnopravnosti svih radnika i obvezu istih savjesno pristupati radnim zadacima, a sve kako bi i sam tužitelj imao radno okruženje koje mu ostavlja mogućnost obavljati vlastite zadatke savjesno i prema pravilima struke, ponaša neprijateljski i diskriminirajuće. O svim problemima na koje tužitelj svakodnevno nailazi na radnom mjestu tužitelj se mnogo puta usmeno i pisano obraćao tuženiku s intencijom rješavanja tih problema a koja obraćanja su rezultirala ignoriranjem ili okretanjem odgovornosti na samog tužitelja te optuživanjem upravo njega za nerad, nemar ili prekoračenje ovlasti samo zbog toga što je upozoravao na nepravilnosti te konačno etiketiranjem samog tužitelja kao problematičnu i nepoželjnu osobu u radnom okruženju. Prije svega, ističe se da je tužitelj zbog navedenog bio primoran svakodnevno osobno obavljati poslove koji ulaze u djelokrug poslova Tajništva, i osobito upisivati podatke u Registar zaposlenika/pripremati tablice za nadležno Ministarstvo na mjesečnoj bazi (u vrijeme prije Registra zaposlenika), utvrđivati pravo na povremene isplate radnika (jubilarne nagrade, pomoći, otpremnine, dar djeci, božićnice, regresi i sl.), pripremati pojedinosti vezane uz sklapanje ugovora (ugovora o djelu, ugovora za pomoćnike u nastavi i sl.), skretati pozornosti tajništvu na elemente prilikom sklapanja ili raskida ugovora o radu (prava u strukturi satnice, prava na neiskorišteni godišnji odmor i sl.) i još čitav niz drugih poslova (organizacija sanitarnih/sistematskih pregleda, kompletiranje podataka za terenske nastave i sl.), a zbog čega nikada nije zaprimio bilo kakav oblik dodatne novčane naknade bilo u obliku naknade prekovremenih sati bilo u obliku određenog stimulansa na plaću zbog odrađivanja poslova i zadataka koji ne ulaze u tužiteljev djelokrug rada, odnosno opis radnog mjesta, a koji opseg tako odrađenih poslova nije bio neznatnog opsega. Navedeno je tužitelj bio primoran obavljati iz razloga jer iste poslove nije imao tko odraditi ili ih netko tko ih je trebao raditi nije odrađivao, a bili su neposredno povezani uz poslove koji redovno ulaze u djelokrug rada tužitelja ili iz razloga što je obavljanje tih poslova tužitelju bilo izravno naloženo od strane ravnateljice tuženika kao neposredno nadređene osobe, a kojim se nalozima tužitelj pokoravao iako obavljanje tih poslova stvarno ne ulazi u djelokrug njegovog rada sukladno Ugovoru o radu, Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 39/2017),odnosno Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 51/2018),te Pravilniku o djelokrugu rada tajnika te administrativno tehničkim i pomoćnim poslovima koji se obavljaju u srednjoškolskoj ustanovi (NN 2/11). Tužitelj ističe da se od 2008., odnosno od početka rada tužitelja kod tuženika pa sve do danas na radnom mjestu tajnika kod tuženika izmijenilo ukupno 13 radnika. Uslijed navedene stalne fluktuacije radnika na radnom mjestu tajnika, netransparentnosti takve fluktuacije i protekcionističkog odnosa ravnateljice tuženika ČM spram službe tajništva tijekom cijelog razdoblja te konačno stalnog isključivanja tužitelja iz komunikacije i sudjelovanja u tokovima vezanim za promjene osoba koje rade u toj službi i njihovih radnih zadataka, djelokruga i radnog vremena, tužitelj se tijekom cijelog razdoblja nalazi u poziciji koja mu znatno otežava svakodnevni rad, a sve stoga jer je isti po prirodi svojih poslova svakodnevno primoran koordinirati svoj rad s tajništvom poslodavca. Sve navedeno prije svega je posljedica protekcionističkog stava ravnateljice ČM spram osobe tajnice ZMV koja na sve moguće načine štiteći istu iz nepoznatih i poslovno nerelevantnih razloga uzrokuje nered u radu tajništva jer drugim radnicima pa time i tužitelju godinama jedva da je poznato tko uopće radi u tajništvu škole, a napose im nije poznato u kojim smjenama radi tajništvo te kakvo je radno vrijeme službe, odnosno pojedinih djelatnika iste, kada su i koji djelatnici tajništva dostupni, koji su njihovi radni zadaci, odnosno koje su obveze službe tajništva, odnosno pojedinog radnika unutar iste, kome isti odgovaraju za iste obveze i na koji način te konačno što se i od koga od poslova iz djelokruga tajništva može očekivati da bude napravljeno i u kojim rokovima. Spomenuti odnos ravnateljice tuženika spram službe tajništva osim što dovodi do konfuzije i nereda koji graniči s kaosom poduprijet je i nonšalantnim pristupom kada je u pitanju sankcioniranje neodgovornog i nesavjesnog rada djelatnika tajništva, uslijed čega se zapravo kod tuženika godinama prikriva nerad i nemar čitave te službe, a dok se s druge strane prema drugim radnicima koji nemaju protekciju ravnateljice ČM na osobnoj razini, odnosno koji su joj se iz ovih ili onih razloga na osobnoj razini zamjerili primjenjuju rigorozne, a ponekad i ridikulne sankcije koje su vrlo često i nezakonite. Iz svega slijedi da je kod tuženika rad organiziran arbitrarnim delegiranjem poslova od strane ravnateljice i njezinom samovoljnom, a što je osobito paradoksalno budući da je riječ o javnoj ustanovi u kojoj su obveze i djelokrug rada pojedinih radnika i službi propisani javnim propisima ili kolektivnim ugovorima, a koje funkcioniranje i organizacija rada kod tuženika tužitelju svakodnevno predstavlja neprihvatljivo radno okruženje koje dovodi do stalnog psihičkog i emocionalnog iscrpljivanja uslijed onemogućavanja istome raditi svoj posao za koji je sklopio ugovor o radu i u tome biti nesputavan, a koje onemogućavanje i sputavanje tuženika predstavlja povredu obveza poslodavca iz radnog odnosa u odnosu na tužitelja. Jedna od najgorih posljedica navedenog problema pri organizaciji rada kod tuženika jest ta što nitko od djelatnika tuženika ne zna niti se može s povjerenjem pouzdati u to tko od tajnika što radi, a što se osobito odražava na rad tužitelja s obzirom na specifičnu nužnost tužiteljeve gotovo svakodnevne kooperacije s tajništvom zbog prirode njihovih poslova. Tako se dešava da neke zadatke tajništva nekad radi jedna osoba, a nekad druga osoba iz tajništva, nekad neki od tih zadataka odradi osobno ravnateljica, a nekad ih po nalogu ravnateljice primjerice mora napraviti tužitelj, dok je nerijetko i slučaj da poslove iz djelokruga tajništva ne odradi nitko. Lamentiranje o radu tajništva, pogodovanje tajnicima koji su se izmjenjivali kod tuženika, tako primjerice na puno dokumenata koji nastaju u tajništvu (zaduženja, ugovori, rješenja) nema potpisa tajnika. Nadalje, a vezano za organizaciju radnog vremena kod tuženika tužitelj ističe da je isto organizirano na krajnje neučinkovit te nadasve netransparentan način, a sve u cilju podređivanja funkcioniranja čitavog načina rada kako to osobno odgovara isključivo pojedinim djelatnicima tajništva tuženika, i to napose radnici PMV. Naime, osobito se naglašava da se radno vrijeme tajništva a i ostalih službi koje su voljom ravnateljice prilagođene radnom vremenu tajništva (a ne načelu učinkovitosti), stalno mijenja kako to osobno odgovara pojedinim ljudima te da o takvim promjenama često drugi zaposlenici nisu niti obaviješteni nisu o tome obaviješteni na prikladan način, te konačno da djelatnici tajništva nisu niti unutar tako određenog radnog vremena često dostupni, a za što ne bivaju podvrgnuti apsolutno nikakvim sankcijama. S druge strane, tužitelj je mnogo puta pokušao apelirati kod ravnateljice tuženika ČM s ciljem da uredi njegovo radno vrijeme i radno vrijeme tajništva na način da isto bude usklađeno s potrebama samih poslova koji se imaju obavljati, no takve su inicijative tužitelja (očekivano) naišle ili na ignoriranje ili na davanje neusklađenih i krajnje šturih i neobrazloženih odgovora koje tužitelj nije u mogućnosti niti pratiti niti se po njima usklađivati. Primjerice, tužitelj se dana 17.04.2018., nastavno Odluci od dana 29.01.2018. kojom je uveden dvosmjenski rad službi kod tuženika e-mailom obratio ravnateljici s upitom o razlozima takve promjene te navođenjem razloga o neučinkovitosti tako uređenog radnog vremena budući da mnoge službe izvan same škole na koje se školske administrativne službe oslanjaju u svom radu nemaju takvo radno vrijeme, već iste rade jedino smjenski i to ujutro, a uslijed čega bi neprilagođenost radnog vremena administrativnih službi škole radnom vremenu tih službi znatno otežavala rad administrativnih službi škole pa time i tužitelja. Na taj mail ravnateljica je odgovorila tek u nekoliko riječi ("Poštovana, sve navedene službe rade do 16 sati!"), ne obrazlažući zašto je došlo do navedene promjene i ne očitujući se o razlozima na koje je upirao tužitelj. Nadalje, tužitelj u prilogu dostavlja i fotografije natpisa na vratima tajništva iz kojih je vidljivo da se kod tuženika radno vrijeme tajništva kroji od dana do dana, proizvoljno i netransparentno, a na štetu svih djelatnika škole, same škole, kao i uostalom i učenika, odnosno samog tuženika koji je primoran raditi s tajništvom. Osim toga, o navedenim se ad hoc promjenama u radnom vremenu i dostupnosti tajništva tužitelja nikada ne obavještava te je isti isključen iz takve vrste komunikacije, a sam je po prirodi svog posla nužno upućen na svakodnevnu suradnju s tajništvom. Zbog toga se sam tužitelj opetovano pisano obraćao tuženiku sa zamolbama da se po tom pitanju nešto promijeni, da mu se omogući pristup informacijama o radnom vremenu tajništva i promjenama po tom pitanju, no ti su svi pokušaji bili uzaludni. Također, znakovito je da je jednom prilikom, i to u dopisu od dana 12.12.2018., nastavno upitu tužitelja iz dopisa od dana 11.12.2018. ravnateljica tuženika ČM napisala "promjene se događaju u okviru zamolbe radnika odnosno dopuštenjem ravnateljice da se u iznimnim situacijama izađe u susret radniku te kako bi se zadovoljile potrebe obavljanja određenog posla". Dakle, s jedne strane je moguće i "izaći u susret radniku" na zahtjev ili "napraviti promjenu radi zadovoljenja potrebe obavljanja određenog posla", dok se s druge strane tužitelju primjerice na obrazloženu i osnovanu zamolbu od dana 17.04.2018. da joj se organizira rad u jutarnjoj smjeni zbog potrebe obavljanja posla odgovara negativno uz paušalno obrazloženje. Nadalje je znakovito i to da se u dopisu od dana 12.12.2018. su takva izlaženja u susret "iznimna", no stvarno je stanje takvo da je uslijed tih stvarno redovitih "iznimnih izlaženja u susret" čitavo radno vrijeme postalo kaotično. Nadalje, tužitelj je tijekom svog rada naišao na brojne poteškoće i u tom smislu što nadležna služba kod tuženika (tajništvo) nije pravodobno, odnosno nije uopće, otklanjala nepravilnosti u pogledu podataka o zaposlenicima tuženika u Registru zaposlenih u javnom sektoru, a na temelju kojih je podataka tužitelj bio dužan vršiti isplate plaća i drugih materijalnih davanja zaposlenicima tuženika. Naime, tužitelj je stalnim mailovima upućenim tajništvu, a koje je, prema Pravilniku o djelokrugu rada i prema mišljenju Ministarstva znanosti i obrazovanja (nadalje u tekstu: MZO) od dana 10.11.2015. nadležno za predmetno pitanje, upirao na nepravilnosti, neažurne, netočne ili nepotpune podatke, postojanje pogrešnih unosa koji upućuju na ne pripadajuće isplate i sl., te je tim povodom, a s obzirom na nesavjesnost i neažurnost u radu tajništva koje je dužno voditi predmetne evidencije bio doveden u poziciju nemogućnosti obavljanja svojih radnih zadaća. Konačno, ravnateljica tuženika ČM posebno je omogućila tužitelju pristup predmetnom Registru kako bi tužitelj mogao sam ispravljati te podatke, a budući da mu je točnost tih podataka bio nužan preduvjet za obavljanje vlastitog posla, a u vezi čega se upućuje na navode ove tužbe koji se odnose upravo na to da je tužitelj bio prisiljen bez ikakve naknade ili priznanja i mimo vlastite satnice i kompetencija, obavljati tuđe poslove jer ih nije imao tko obaviti. Nadalje, pored navedenog, tuženik je, svjestan da nema osnove za otkaz ugovora o radu, a želeći se riješiti tužitelja, konstantnim pritiscima na tužitelja da isplati navodnu odštetu poslodavcu za koju nije bila utvrđena nikakva osnova te da sam otkaže radni odnos kod tužitelja uzrokovao dodatan strah i narušenje psihičkog stanja. Naime, višekratnim je pritiscima na sastancima s tužiteljem samim ili uz punomoćnika kao i u raznim opisima i usmeno od njega traženo da raskine radni odnos kao i da naknadi poslodavcu štetu. Konačno, od tih je pokušaja tuženik odustao kada je vidio da ne uspijeva ostvariti traženo, a okolnost što nije sam pokrenuo nikakav formalni postupak protiv tužitelja zahtijevajući isplatu navodne odštete, niti mu sam otkazao ugovor o radu potvrđuje da je i sam tuženik bio svjestan neosnovanosti svojih zahtjeva i da je bila riječ samo o pritiscima ne bi li se tužitelja eliminiralo jer nije podoban, a koji su pritisci na kraju rezultirali samo štetom na tužiteljevoj strani u vidu povrede prava osobnosti i pretrpljenih duševnih bolova i straha. Nadalje, tužitelj je u svibnju 2017. utvrdio da se, za vrijeme dok je tužitelj bio odsutan s posla, nepoznata osoba neovlašteno koristila njegovim zaštićenim podatcima i tako neovlašteno pristupila računalnom sustavu - internet bankarstvu Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, u odnosu na klijenta XVIII. Gimnazija sa sjedištem u [adresa], kao i da se neovlašteno koristila elektroničkim potpisom kojeg tužitelj koristi za potrebe obavljanja radnih zadataka, a sve u vidu internet bankarstva i komunikacije s Ministarstvom financija Republike Hrvatske, Poreznom upravom. FINA-in poslovni kvalificirani certifikat izdan na sigurnosnom kriptografskom (FINA e-kartica/USB token) uređaju može se koristiti za izradu naprednog elektroničkog potpisa, a koji napredni elektronički potpis ima sukladno članku 25. stavku 3. Uredbe (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ, jednak pravni učinak kao vlastoručni potpis. Zlouporabom kvalificiranog elektroničkog potpisa tužitelja na radnom mjestu od strane nekog od kolega (vjerojatno po nalogu, ili barem uz znanje, nadređene osobe) ugrožena su ne samo njezina prava osobnosti i pravo na zaštitu osobnih podataka (jer vlastoručni, pa i elektronički potpis, nedvojbeno predstavljaju nečiji osobni podatak), već je tužitelj i izložen opasnosti od prekršajne i druge odgovornosti jer je isti dužan "poduzeti sve potrebne mjere zaštite od gubitaka i šteta koje može uzrokovati drugim potpisnicima, pružateljima usluga povjerenja i/i trećim osobama" (članak 8. Zakona o provedbi Uredbe (EU) br. 910/20111 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ (NN 62/2017), "pažnjom dobrog domaćina koristiti i čuvati sredstva i podatke za izradu elektroničkog potpisa, koristiti sredstva i podatke za izradu elektroničkog potpisa u skladu s odredbama ovoga Zakona, zaštititi i čuvati sredstva i podatke za izradu elektroničkog potpisa od neovlaštenog pristupa i uporabe" (članak 9. Zakona o provedbi Uredbe), "dostaviti pružatelju usluge povjerenja sve potrebne podatke i informacije o promjenama koje utječu i/i mogu utjecati na točnost elektroničkog potpisa u roku od sedam dana od nasta/ih promjena" i "zatražiti opoziv svog certifikata odmah po saznanju u svim slučajevima gubitka i/i oštećenja sredstava i/i podataka za izradu svog elektroničkog potpisa" (članak 10. Zakona o provedbi Uredbe) te "poduzeti sve potrebne mjere kako bi sredstva za elektroničku identifikaciju bila pod njegovim isključivim nadzorom, kako bi spriječio kradu, gubitak i/i neovlašteno ustupanje svojih sredstava elektroničke identifikacije te je dužan odmah kod izdavatelja sredstva elektroničke identifikacije opozvati svoju elektroničku identifikaciju ako utvrdi da je ona izgubljena, ukradena i/i neovlašteno ustupljena drugima" (članak 11. Zakona o provedbi Uredbe), a konačno takvim je postupanjem i sam počinitelj ostvario i obilježja kaznenog djela, a o čemu je svemu tužitelj, koristeći svoje zakonske mogućnosti, ali i dužnosti čuvanja vlastitog elektroničkog potpisa, kao i podataka i sredstava za njegovu izradu, obavijestio nadležne institucije te podnio kaznenu prijavu, a podnio je i prijavu nadležnom Ministarstvu (MZO) za provođenjem inspekcijskog nadzora kod tuženika. Nakon što je tužitelj zbog navedene radnje podnio kaznenu prijavu i poduzeo druge radnje koje je Zakonom ovlašten i dužan poduzimati, nastavljen je od strane ravnateljice ČM linč protiv tužitelja i opetovani napadi, inat i traženje pod svaku cijenu nekih propusta u radu i postupanju tužitelja, a sve kako bi se istog diskreditiralo i na neki način eliminiralo. Tako je ravnateljica ČM primjerice iskonstruirala novu priču u kojoj bi tužitelj eventualno ponovno bio za nešto kriv ili odgovoran pa mu je dopisom od dana 11.11.2017. poslala sličan zahtjev za očitovanje (tek jedan u od prvih u nizu takvih zahtjeva) u vezi s korištenjem elektroničkog potpisa za svrhe rada s Registrom zaposlenih u javnim službama i ostale svrhe insinuirajući da se tužitelj u te svrhe neovlašteno koristi njezinim elektroničkim potpisom, a što nije odgovaralo istini i predstavljalo je još jedan u nizu neosnovanih napada kojima je cilj isprovocirati tužitelja i konstantno ga uznemiravati te stvarati kod njega osjećaj straha i nelagode na radnom mjestu. Nastavno svemu navedenom, ovdje se ističe da je tužitelj pokušao tražiti i zaštitu od poslodavca obraćajući se dopisom od dana 08.12.2017. Etičkom povjerenstvu tuženika s pritužbom navodeći ukratko i u bitnome sve ovdje navedeno. Zaključkom od dana 21.12.2017. Etičko povjerenstvo tuženika je utvrdilo postojanje povrede Etičkog kodeksa, i to u dijelu Il. Temeljna načela, profesionalno ponašanje kojim se propisuje obveza zaposlenika da svoje obveze ispunjava odgovorno i savjesno, ustvrdivši da je pritužba tužitelja bila osnovana. Nakon toga, ravnateljica tuženika ČM je samovoljno, arbitrarno svega, nezakonito smijenila cijeli sustav Etičkog povjerenstva (formalno stavivši im od dana 09.12.2017., KLASA: 003-05/1701/08, URBROJ: 251-291-01-17-2, te je na isti način umjesto smijenjenih članova imenovala nove članove uspostavivši tako nelegitimni sastav Etičkog povjerenstva koje je potom donijelo novi prijedlog zaključka kojim je odbilo pritužbu tužitelja. Navedene tvrdnje o nezakonitom postupanju ravnateljice ČM spram sastava Etičkog povjerenstva potvrđene su i u Izvješću o provedenom inspekcijskom nadzoru od dana 13.07.2018., KLASA: UP/l-600-04/1803/00134, URBROJ: 533-07-18-0006, a u kojem je Samostalni sektor za inspekcijski nadzor pri MZO utvrdio da isto ponašanje ravnateljice tuženika predstavlja prekoračenje ovlasti i da ista nije ničim ovlaštena samostalno utvrđivati mirovanje mandata članova Etičkog povjerenstva, niti može samostalno odlučivati o povredi Etičkog kodeksa. Također, iz istog je Izvješća razvidno i to da su interni propisi tuženika materijalno nezakoniti, i to konkretno da je Etički kodeks Škole sadržajno neusklađen sa Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17, 68/18) Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17) i Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 51/18), kao i da Poslovnik o radu Etičkog povjerenstva škole nije usklađen sa samim Etičkim kodeksom na temelju kojeg je donesen. Nastavno na potonje izneseno, a vezano izravno i uz sam sadržaj pritužbe koju je tužitelj podnio pred Etičkim povjerenstvom, osobito se ističe da kod tuženika nije organizirana adekvatna pravna podrška ostalim stručnim službama i radnicima tuženika, a iako su na odgovarajućim radnim mjestima zaposleni ljudi, isti ne obavljaju svoju dužnost na adekvatan način i time uzrokuju stalne probleme u radu ostalim službama tuženika pa tako i tužitelju, a o čemu je tuženik kao poslodavac informiran te u povodu toga ništa ne poduzima kroz kontinuirano duže vrijeme. Naime, ovime se ističe da je sukladno Pravilniku o djelokrugu rada posao tajnika, između ostalog i prije svega, obavljati za školu "normativno-pravne poslove (izrađuje normativne akte, ugovore, rješenja i odluke te prati i provodi propise)". Dakle, budući da je posao tajnika izrađivati normativne akte škole, okolnost da su normativni akti škole koji su doneseni nezakoniti u materijalnom smislu i formalna je potvrda nekompetentnosti tajništva i nesavjesnosti i neurednosti njihovog obavljanja vlastitih obveza. Takvo stanje, budući da se nezakonitost normativnih akata odnosi, između ostalog, na neusklađenost istih sa odredbom članka 134. ZOR, ima za posljedicu neadekvatnost mjera za zaštitu dostojanstva radnika tuženika kod njega kao kod poslodavca. Slijedom navedenog, osim toga što nemar tajništva tuženika svakodnevno dovodi tužitelja u poziciju da sam mora obavljati poslove tajništva radi stvaranja elementarnih uvjeta za obavljanje vlastitog posla i toga što tužitelj upozoravajući tuženika na taj problem ne samo da ne biva od njega zaštićen, već biva nadalje etiketiran, šikaniran, diskriminiran i izložen kontinuiranom linču, a svi mehanizmi koje tuženik kao poslodavac nominalno pruža u cilju tužiteljeve zaštite bivaju instrumentalizirani od strane samovoljnog i arbitrarnog postupanja ravnateljice tuženika ČM, sada je i mišljenjem nadležne inspekcijske službe formalno utvrđeno da su mehanizmi zaštite dostojanstva radnika kod naslova nezakoniti, odnosno da niti formalno ne osiguravaju radniku zaštitu kakva mu je zajamčena ZOR. Nadalje, sve navedeno tužitelj je u mnogo navrata pokušao mirnim putem riješiti ukazujući vodstvu tuženika na sve pojedine probleme, no time je tužitelj samo nailazio na još veće probleme po sebe osobno, i to stoga što vodstvo tuženika, odnosno ravnateljica ČM, osobno nije pružila tužitelju nikakvu zaštitu dostojanstva u navedenim situacijama, a niti ikakvu drugu zaštitu, već je ista svakom daljnjom iteracijom pritužbi tužitelja prema tužitelju i sama počela postupati neprijateljski te tužitelja dovoditi u nepovoljniji položaj kako u odnosu na položaj koji bi trebala imati temeljem svog radnog odnosa s tuženikom, tako i u odnosu na položaj drugih kolega i radnika, a čime je tužitelj postao žrtvom mobinga i to kroz kontinuirano duže vrijeme pa sve do danas. Naime, ravnateljica tuženika ČM stalnim je verbalnim pritiscima te šikanoznim ponašanjem prema tužitelju, javnim neosnovanim verbalnim napadanjem i sramoćenjem tužitelja na sastancima u užem sastavu ili pred čitavim kolektivom, različitim dopisima kojima je bez ikakve osnove optuživala tužitelja za kojekakve propuste ili na drugi način na njega vršila različite pritiske tražeći od tužitelja kojekakva očitovanja o različitim vlastitim ili tuđim postupanjima ili događajima s kojima tužitelj ima ili nema veze, spomenutim upućivanjem na procjenu radne sposobnosti, a sve uz istovremeno nesankcioniranje stvarnih krivaca za mnoge propuste za koje je prvotno bezrazložno optuživan tužitelj, kao i različitim drugim radnjama i na druge slične načine tužitelju prouzročila znatnu povredu prava osobnosti, a sve zbog okolnosti što je tužitelj ukazivao na nepravilnosti kod tuženika i zbog okolnosti što je angažirala odvjetnika s ciljem da zaštiti svoju poziciju te tako putem odvjetnika vršila pritisak na tuženika i vodstvo tuženika tražeći odgovore na pojedina pitanja i ukazujući opravdano na procesne i druge pravne propuste u ponašanju i postupcima vodstva tuženika. Također, tužitelj je kroz cijelo svoje vrijeme rada kod tuženika redovito bio suočavan s pritiscima kolega ili nadređenih da nešto uradi ili ne uradi, a često se pritom radilo ne samo o tome da obavlja zadatke koji ne ulaze u njegov djelokrug rada, već i o zadacima koji su bili usmjereni na zaobilaženje propisa tako što su joj davani nalozi primjerice da izvrši isplate koje temeljem propisa ne bi smio izvršiti, a na korist nekih zaposlenika tuženika koji su očigledno uživali povlašten status kod tuženika, a što sve zajedno upućuje i na to da su uvjeti rada kod tuženika bili i takvi da je tužitelj bio tjeran postupati protuzakonito u vezi s određenim isplatama na teret tuženika, a koje postupanje, a osobito davanje naloga za takvim postupanjem, zadire i u područje kaznene odgovornosti. O tome je bilo riječi primjerice u slučaju kada je tužitelj bila pritiskana od strane ravnateljice tuženika da izvrši isplatu prekovremenih sati na teret tuženika, a u korist tajnice škole ZMV iako za to očigledno nije bilo nikakve pravne osnove, pa čak i nakon što je tužitelj ukazao na protupravnost takve isplate pozivajući se na odgovarajuće pravne norme i stajališta nadležne pravne službe sindikata. Tužitelj se poziva i na okolnosti vezane uz godišnji odmor u 2017. iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj neosnovano diskriminiran u odnosu na druge kolege. Naime, prema rješenju o korištenju godišnjeg odmora od dana 27.06.2017. tužitelju je odobren godišnji odmor u ukupnom trajanju od 25 radnih dana, a što je 3 radna dana manje nego u prethodnoj godini te u vezi s tim nisu jasni razlozi zbog kojih je tužitelju godišnji odmor odjednom bio određen u kraćem trajanju niti je to igdje obrazloženo niti iz ičega razvidno ili vidljivo. Međutim, ono što predstavlja godišnji odmor određen u tako kratkom trajanju, a za što ne postoji niti jedno logično opravdanje jer koji god da bi se kriterij uzimao u obzir pri dodjeljivanju dodatnih dana godišnjeg odmora (a koji su kriteriji zapravo propisani Kolektivnim ugovorom/17), nemoguće je da samo tužitelj ne zadovoljava uvjete, odnosno da je u odnosu na baš svakog od ostalih radnika u apsolutno najlošijoj poziciji. Naime, iz Odluke tuženika o trajanju i rasporedu korištenja godišnjeg odmora za 2017. od dana 20.06.2017. vidljivo je da je skoro svim radnicima tuženika odobren godišnji odmor u trajanju od 30 dana, dok je jedino za tužitelja i još nekolicinu radnika odobren u kraćem trajanju, od čega u odnosu na tužitelja u apsolutno najkraćem trajanju u odnosu na čitav kolektiv. Primjera radi, navodi se da je drugoj radnici tuženika, i to OM odobren godišnji odmor u trajanju od 30 dana iako je gotovo cijelu godinu provela na bolovanju i nije uopće sudjelovala u radnom procesu, a zbog čega niti prema jednom objektivnom kriteriju kao što je primjerice uspješnost na radu i sl. ista ne bi smjela biti u prednosti u odnosu na tužitelja. Takvih je primjera, dakako, među svim radnicima tuženika još cijeli niz, a iz kojih je očigledno vidljivo da je tužitelj neosnovano diskriminiran od strane poslodavca i u ovom, kao i u svim segmentima radnopravnog odnosa. Konačno, u svijetlu neprijateljskog okruženja kakvo je ravnateljica tuženika ČM stvorila u odnosu na tužitelja, dana 14.09.2018. održan je i skup radnika na kojem je maltretiranje tužitelja od strane tuženika nastavljeno, a u sadržajnom smislu doseglo i svoju kulminaciju (za sada), a što se očitovalo u tome da je ravnateljica tuženika ČM mimo dnevnog reda javno prozivala tužitelja uzurpirajući takav format sastanka čitavog kolektiva za izravni osobni okršaj s tužiteljem i to zbog ranijih pritužbi koje je tužitelj podnosio, a koje su i gore u tužbi navedene. Ravnateljica je na tom skupu tražila od tužitelja da pred svim okupljenim radnicima javno čita svoju pritužbu, te da ju obrazlaže, iako je riječ o tajnom postupku pred Etičkim povjerenstvom, o sadržaju kojeg postupka zbog njegove prirode niti sama ravnateljica nije imala ovlasti biti informirana, a predmetne je informacije očigledno stekla nezakonitim putem. Time je tužitelju ponovno prouzročeno sramoćenje i etiketiranje pred čitavim kolektivnom, a koje očigledno nije izoliran slučaj, već predstavlja uobičajeni modus operandi kojim se ravnateljica tuženika ČM služi u obračunu s tužiteljem, zloupotrebljavajući tako svoj položaj s ciljem diskreditiranja, i konačno odstranjivanja tužitelja koji joj je svojim pritužbama očigledno prema njezinom poimanju počeo predstavljati ugrozu. Također, predmetni je skup bio i protuzakonito sniman i to stoga što tužitelj (niti itko drugi) nije dao svoju privolu da se provodi snimanje takvog skupa, a što predstavlja povredu prava ispitanika na zaštitu osobnih podataka sukladno Općoj uredbi o zaštiti podataka (SL EU L119) (nadalje u tekstu: GDPR). Naime, sadržaj takve snimke u svakom slučaju predstavljao bi osobni podatak ispitanika, odnosno onoga na koga se taj sadržaj odnosi, a to je u ovom slučaju svakako, između ostalog, i tužitelj, i to sve u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 1. GDPR prema kojoj je osobni podatak svaki podatak koji se odnosi na pojedinca "čiji je identitet utvrđen i/i se može utvrditi". Nadalje, tužitelj je pravodobno, i to dana 17.09.2018. podnio zahtjev da mu se učini dostupnim zapisnik s predmetnog skupa radnika, a na koji zahtjev mu od strane

1 0

tuženika nije uopće odgovoreno, a što, osim što je neetično, također predstavlja povredu poslodavčevih obveza iz radnog odnosa, a sve jer je zakonska obveza poslodavca omogućiti radniku uvid u zapisnik sjednice kolektivnog tijela na kojem je raspravljano o njegovom statusu, pravima ili interesima, a osim toga takva obveza proizlazi i iz članka 15. GDPR. Naprijed navedeno govori o tome da niz nepravilnosti koji je prisutan kod tuženika ne predstavlja samo kršenje ZOR i propisa o zabrani diskriminacije, već neke od njih značajno ulaze i u domenu prekršajne i kaznene odgovornosti, a sve na štetu, između ostalog, i tužitelja kao radnika, ali i neposrednog oštećenika predmetnih kaznenih djela. Na kraju, tužitelj ovime osobito želi staviti naglasak na posebnu dimenziju povrede časti, ugleda i dostojanstva radnika u ovom predmetu koja se očituje u grubom i kontinuiranom te sustavnom, namjernom i planskom maltretiranju radnika na radnom mjestu od strane nadređene osobe, i to konkretno maltretiranju samog tužitelja od strane ravnateljice tuženika ČM. Nadalje, ono što je ravnateljica ČM radila cijelo vrijeme kroz različite oblike pritisaka na tužitelja dosegnulo je u sadržajnom, a i kvantitativnom obliku i novi oblik i novi intenzitet kroz to da se pod svaku cijenu traži pogreška tužitelja ne bi li se ista sankcionirala te konačno, ne bi li se tužitelja eliminiralo iz radnog okruženja. Tako je ravnateljica počela opsesivno kontrolirati trivijalne stvari iz djelokruga rada tužitelja ili radnje koje poduzima na svakodnevnoj razini obavljajući bilo kakve poslove za tuženika ili čak dok ih ne obavlja, i to od toga da se primjerice preispituje kolika je cijena kemijskih olovki koje škola nabavlja do toga da se s vanjskim subjektima (primjerice MZO, HZMO, i SI.) provjeravaju postupci tužitelja, njihova osnova, svrha, razlog, posljedice te se u svemu nalazi moguća pogreška tužitelja, a što sve konačno rezultira time da ravnateljica gotovo redovito, barem jednom traži neka pisana očitovanja o tome zašto je nešto napravila na ovaj ili onaj način, i to u vezi s temama koje u pravilu uopće nisu važne, u kojima ne postoji niti izdaleka osnova sumnje da bi tužitelj nešto činio nezakonito ili grubo nepravilno i u vezi s kojima ne postoj praktična potreba pa često čak niti mogućnost da ih se objašnjava i opravdava nekakvim formalnim pisanim očitovanjima kakva se od tužitelja traže. Pored toga, u takvim zahtjevima za očitovanjima ravnateljica tuženika ČM se spram tužitelja ponaša vrlo autoritarno i iznad svega neugodno, a priori prejudicirajući i insinuirajući već u svom upitu postojanje pogreške tužitelja, pozivajući se na svoju nadređenost i obvezu tužitelja na pokoravanje njezinim naredbama uz ponižavajući pristup prema samom tužitelju te konačno uz zadavanje tužitelju obveza dostaviti joj tražena očitovanja unutar izrazito neprimjereno kratkih rokova, ne uzimajući u obzir okolnosti da tužitelj ima pored tih stvari i drugih svakodnevnih radnih, a uostalom i privatnih obveza. Tužitelj napominje, pored nesporne činjenice da radnik jest načelno dužan izvršavati naloge poslodavca te da istome odgovara za svoj rad, da takvo ponašanje ipak nije uobičajeno u jednoj normalnoj i uobičajenoj komunikaciji između radnika i poslodavca niti da takva praksa postoji između ravnateljice tuženika ČM i bilo kojeg drugog radnika kod tuženika, a koje su okolnosti sve, u najmanju ruku, vrlo indikativne u smislu svih tužbenih navoda o diskriminaciji i uznemiravanju. Tako je primjerice e-mailom dana 12.12.2017. ravnateljica tuženika ČM zatražila od tužitelja mailom da joj se roku kraćem od 24 sata pisano očituje, između ostalog, o tome zašto je korespondenciju koju je dobila od škole dostavljala svom odvjetniku kao punomoćniku u vezi s radnopravnim statusom kod tuženika— pozivajući se na to da je time povrijedila pravila o zaštiti osobnih podataka jer su se tamo navodno nalazili i neki osobni podaci trećih osoba. Nadalje je u vezi s tim ravnateljica tuženika ČM nastavila bez obzira na očitovanje tužitelja širiti po školi klevete da je tužitelj "nekome" nezakonito slao osobne podatke učenika škole. Nadalje, dana 04.01.2019. ravnateljica

1 1

tuženika ČM je zatražila od tužitelja da izvrši naknadnu isplatu dara u povodu sv. Nikole za mldb. RM koja joj je dodijeljena na odgoj i skrb. Kada je tužitelj, sukladno svojim ovlastima, o tome obavijestio nadležnog referenta u MZO, ravnateljica tuženika ČM izvršila je još jedan napad na tužitelja bez osnove koji se sadržajno svodio na isticanje svoje nadređenosti i ponižavanje tužitelja kao radnika i osobno. Tako ravnateljica primjerice navodi: "Ja, kao čelnik ove ustanove, snosim financijsku i drugu odgovornost, a Vi kao računovotkinja škole ste tehnički izvršitelj", "Ponovno moram napomenuti da sve češće zaboravljate da u odnosu između Vas, kao zaposlenika, i mene kao poslodavca, odnosno Vama nadređene osobe, da ste dužni postupati po mom nalogu, već nekoliko puta ste zamijenili te uloge. Dakle, ravnateljica tuženika ČM ovakvim pristupom, kojim sebe poistovjećuje sa školom i naziva sebe osobno poslodavcem, iako je i sama u odnosu na istog poslodavca zaposlenik, ali na drugom radnom mjestu, postavlja se nepotrebno iznad tužitelja ponižavajući ga i zloupotrebljavajući u tom smislu svoj nadređeni položaj u odnosu na tužitelja, a što predstavlja posebni oblik mobinga, tzv. bossing ili strateški mobing. Naime, u istom je tom mailu ravnateljica tuženika ČM zatražila od tužitelja očitovanja o tome zašto je obavijestila MZO, odnosno nadležnog referenta o predmetnoj isplati, iako je takva stvar uobičajena i u djelokrugu rada tužitelja. Konačno, tužitelj je u ovom slučaju zapravo u cijelosti postupio po nalozima ravnateljice tuženika ČM koji su mu zadani u e-mailovima pa je nejasno zašto se uopće tražilo očitovanje. Dakle, iz svega navedenog očigledno proizlazi da je riječ samo o još jednom od već spominjanih zahtjeva za očitovanjem kojima je jedini cilj psihički iscrpljivati i uznemiravati tužitelja, a što je zapravo i osnovni motiv bilo kakvog postupanja ravnateljice tuženika ČM spram tužitelja. Slijedom svega do sada iznesenoga, tužitelj ističe da su navedenim postupanjem poglavito ČM a po njezinom nalogu i drugih gore navedenih involviranih osoba i tuženika kao poslodavca ispunjene sve pretpostavke mobinga, odnosno izvršeno je ponašanje fizičke, psihičke ili spolne naravi koje je imalo za cilj, odnosno koje je stvarno predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja te je uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje. Navedeno zlostavljanje trajalo je duže vrijeme stoga isto predstavlja dugotrajni (produženi) mobing. Takvo postupanje ČM i tuženika predstavljali su ponašanje na radnom mjestu kojim je tužitelj sustavno bio psihički zlostavljan i ponižavan s ciljem ugrožavanja njegova ugleda, časti, dostojanstva i integriteta, čime je izvršen dugotrajni psiho teror na radnom mjestu. Unatoč zakonskoj obvezi poslodavca na sprječavanje mobinga u svim njegovim fazama, tuženik u ovom slučaju nije poduzeo ništa da bi takvo ponašanje spriječio. Također, a sukladno razvijenoj pravnoj teoriji o ovom pitanju, isto postupanje predstavlja opetovano, trajno i sustavno grubo povrjeđivanje prava na dostojanstvo, ugled i čast, privatnost ili tjelesnu cjelovitost i zdravlje zaposlenika, a što ustvari predstavlja definiciju mobinga. Štoviše, navedeno ponašanje ČM je predstavljalo bossing ili strateški mobing, odnosno posebnu vrstu vertikalnog mobinga čija je osnovna karakteristika neprijateljski odnos pretpostavljenog prema radniku na nižem položaju, koji se iskazuje agresivnim i vrijeđajućim ponašanjem. Osnovni motiv bossinga je neprimjetno udaljiti radnika koji je postao nepoželjan zbog različitih razloga. Nadalje, ponašanje ČM ima i jasna obilježja tzv. "tretmana šutnje" (silent treatment), odnosno situacije u kojima zaposlenici ciljano i s namjerom ignoriraju jednog od svojih kolega, uskraćuju mu informacije i na drugi način ga grubim zanemarivanjem isključuju iz radne okoline, a koja tijekom vremena mogu poprimiti oblik zlostavljanja. Sa žrtvom se ne komunicira, ona se izbjegava, na različite načine bojkotira i spram nje se ponaša kao da je kužna. Uslijed svega navedenoga, tužitelj

1 2

ističe da mu je navedenim postupanjem ČM i tuženika kao poslodavca izvršena povreda prava iz radnog odnosa te povreda prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo. Povrijeđen je članak 7. stavak 4. ZOR, odnosno povrijeđeno je načelo zabrane diskriminacije i to izravne i neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima. Tužitelj posebno ukazuje na povredu odredbi članka 8. stavka 1. točke 1. i članka 9. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12) prema kojima se isti zakon osobito primjenjuje u području rada i radnih uvjeta te prema kojima je zabranjena diskriminacija u svim pojavnim oblicima, te je istim ponašanjem/nečinjenjem tuženik kao poslodavac propustio poduzeti dužne radnje radi zaštite dostojanstva tužitelja za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima, a na način kako je utvrđeno u članku 7. stavku 5. ZOR. Tuženik kao poslodavac nije poduzeo sve radi zaštite dostojanstva radnika za vrijeme obavljanja posla tako da mu osigurava uvjete rada u kojima neće biti izložen uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju što uključuje i poduzimanje preventivnih mjera. Također, tuženik kao poslodavac je propustio zaštiti dostojanstvo radnika i to tako da bi zaštitio dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima. Posebno je povrijeđeno pravo tužitelja da ga tuženik kao poslodavac zaštiti od ponašanja koje može uzrokovati uznemiravanje ili povrijediti dostojanstvo radnika, odnosno od ponašanja s ciljem prouzročenja straha kod radnika ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja, te verbalnog ili neverbalnog neželjenog ponašanja s ciljem prouzročenja straha kod radnika, nadalje, isto postupanje tuženika i ČM predstavljaju i povredu odredaba Konvencije o diskriminaciji u odnosu na zaposlenje i zanimanje (NN MIJ 5/00) i to jer se isto može podvesti pod izraz diskriminacije sukladno tekstu predmetne Konvencije, odnosno zato što isto ponašanje poslodavca predstavlja svako drugo pravljenje razlike, isključenje i/i davanje prvenstva koje ima za posljedicu ukidanje i/i narušavanje jednakosti mogućnosti i/i tretmana u zaposlenju i zanimanju... a što je propisano člankom 1. stavkom 1. točkom 2. Konvencije. Dodatno, tužitelj se poziva i na odredbe članaka 56. - 58. Kolektivnog ugovora/17, odnosno članaka 57. -59. Kolektivnog ugovora/18, a koje kao lex specialis u odnosu na radnopravni odnos tužitelja i tuženika reguliraju pitanje zabrane diskriminacije, uznemiravanja te obveza poslodavca u zaštiti dostojanstva zaposlenika. Dodatno, tužitelj upire i na odluku Ustavnog suda RH Od dana 30.05.2018., broj: U-111-6791/2014 u kojoj Ustavni sud RH, pozivajući se i na praksu i stajališta Europskog suda za Ijudska prava, ističe da temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke i ograničenja vrlo restriktivno. Ustavni sud RH u toj odluci, vezano za tumačenje instituta kojima se štiti dostojanstvo radnika i za to mjerodavnih propisa zauzima sljedeće stajalište: "Tumačenje tih propisa mora biti ekstenzivno jer dostojanstvo, zdravlje i sigurnost radnika treba štititi ne samo od diskriminatornih ponašanja na radu i u vezi s radom, već od svih loših i neželjenih ponašanja koja mogu štetiti navedenim pravima osobnosti. Uz neželjena loša postupanja na radu i u vezi s radom, izravno se veže obveza poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika. U tom smislu, Ustavni sud smatra da pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja i/i uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz Zakona

1 3

o suzbijanju diskriminacije ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva." Nadalje, Ustavni sud RH u nastavku iste odluke navodi: "Nadalje, Ustavni sud posebno ističe da stajalište drugostupanjskog suda prema kojemu uznemiravanja nema ako oštećeni ne dokazuje i/i se čak ni ne poziva na neku od zabranjenih diskriminacijskih osnova, prema ocjeni Ustavnog suda, nije ustavnopravno prihvatljivo. U suprotnom, to bi značilo da je uznemiravanje na radnom mjestu moguće i/i čak i pravno dopušteno ako ono ne proizlazi iz neke od taksativno navedenih osnova iz članka 1. ZSD-a." Tužitelj predlaže presuditi kako to sadržajem opisuje izreka pod I ove odluke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u potpunosti neosnovana te se tužena protivi osnovi tužbenog zahtjeva kao i visini potraživane novčane naknade. Prvenstveno se ističe da se iznesene tvrdnje tužiteljice ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije jer ne ukazuju na izravno i neizravno diskriminatorno postupanje tužene u odnosu na drugog ili druge radnike tužene po bilo kojoj od osnova izričito navedenih u odredbi čl. 1 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12, u daljnjem tekstu ZSD), a niti se zahtjev tužiteljice temelji na bilo kojem od označenih osnova. Naime u spomenutoj odredbi kao osnove diskriminacije navode se: rasa, etnička pripadnost, boja kože, spola, jezik, vjera, političko ili dr. uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetla, imovno stanje, članstvo u Sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijede, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija. Tužiteljica ne navodi s kojom diskriminacijom je bila suočena i po kojoj osnovi; usporedno s kojim radnikom ili radnicima tužitelja, kada i na koji način je tužiteljica bila suočena, čime su navodi tužiteljice paušalni. lako kod tužene postoji povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika (ČMV) tužiteljica se radi sporne teške diskriminacije ili uznemiravanja koje je navodno trpjela nikada nije istoj obratila. Stoga su neuvjerljivi navodi tužiteljice da godinama trpi stalni psihološki teror i maltretiranje čiji intenzitet je u "uzlaznom trendu" a da se radi istoga, nikada nije obratila povjereniku i zatražila od njega da utvrdi uznemiravanje kao i da naloži da se prestane s istim ili sličnim uznemiravanjem. Nadalje tužiteljica se u svojoj tužbi "bori" i za druge radnike te o svojim navodnim problemima piše u množini, međutim u niti jednom trenutku se ne navodi koji su to "drugi radnici”, koje su to točno povrede koje bi oni možda trpjeli, i kakve su to sankcije primijenjene na njih. Tuženoj, niti povjereniku za zaštitu dostojanstva, se nije obratio niti jedan radnik radi paušalno navedenih problema, a iz same tužbe nije vidljivo da je tužiteljica opunomoćena tražiti sudsku zaštitu radi potencijalne povrede nad drugim radnicima tužene a još manje naknadu štete za iste. Kao što je navedeno u tužbi, tužiteljica je zaposlena kod tužene temeljem Ugovora o radu od 2008. na radnom mjestu voditelj računovodstva. Poslovi predmetnog radnog mjesta se uglavnom sastoje od: vođenja računovodstva srednjoškolske ustanove, izrađivanja financijskih planova, vođenja poslovnih knjiga, sastavljanja godišnjih i periodičnih financijskih i statističkih izvještaja, pripremanja operativnih izvještaja i analiza, pripremanja godišnjeg popisa imovine, obveza i potraživanja, kontroliranja obračuna i isplate putnih naloga, surađivanja s nadležnim ministarstvom, ostalih računovodstvenih, financijskih i knjigovodstvenih poslova i sl. Tužiteljica upozorava na 'brojne propuste" u raspodjeli poslova i djelokrugu rada pojedinih službi međutim navedeno nije u opisu radnog mjesta tužiteljice, te ona nije ovlaštena raditi tj. nametati reorganizacije u radu kod tužene jer isti nemaju nikakve veze s računovodstvenim poslovima niti s uznemiravanjem tužiteljice. Tako primjerice izostanak kadra na koji upućuje tužiteljica nije i ne može se smatrati diskriminacijom ili uznemiravanjem tužiteljice jer čak i u

1 4

slučaju opravdanosti takvog navoda on nije usmjeren protiv tužiteljice već eventualno odražava loše stanje u hrvatskom školstvu. Navodi tužiteljice da je obavljati poslove koje ulaze u djelokrug poslova Tajništva paušalni su i netočni. Među poslovima koje se spominje da je tužiteljica radila izvan svojih radnih obveza navode se primjerice tablice za nadležno Ministarstvo koje izrađuje tajnica ZMV te se na njima i nalazi njezin potpis. Nadalje medu poslovima za koje je tužiteljica navela da je bila primorana raditi nalazi se i vođenje Registra zaposlenika u javnom sektoru koji je uistinu vodila tužiteljica, međutim na vlastito inzistiranje. Ne postoji niti jedan pisani niti usmeni nalog dan tužiteljici da obavlja te poslove, već je tužiteljica to sama zahtijevala (u nekoliko navrata) i to pred svjedokinjom ZMV, izrazivši svoj stav da samo na taj način (ukoliko ona sama vodi Registar) podaci za plaću mogu biti uneseni točno i pravodobno te je riječ o ostalim računovodstveno knjigovodstvenim poslovima. U daljnjim navodima tužiteljica je pak navela da je tijekom svog rada naišla na brojne poteškoće u radu (tajništva) tuženika jer nisu pravilni ili uopće otklanjane nepravilnosti u pogledu podataka o zaposlenicima tuženika u Registru. Prednji navodi tužiteljice su kontradiktorni obzirom da je predmetni upis bio isključivo u nadležnosti tužiteljice. Tužiteljici nikada nije dan usmeni niti pisani nalog za zadatke koje je možda obavljala izvan svog djelokruga, već se za iste eventualno sama ponudila (pred svjedokinjom) i iste je eventualno obavljala za trajanje normalnog radnog vremena. Prekovremeni sati isplaćuju se za stvarno obavljeni prekovremeni rad a prema saznanjima tužene, tužiteljica nema odrađene a neisplaćene prekovremene sate niti je ikad potraživala naknadu za tako nešto. Nadalje navodi da joj nije isplaćen nikakav stimulans na plaću netočni su obzirom da je tužiteljica dobivala dodatak za poslove vezane za dvojezičnu nastavu. U pogledu rada tajništva, tužena upíre prvenstveno da nije u opisu radnog mjesta voditelja računovodstva, organiziranje rada tajništva u koji se tužiteljica uporno upliće. Na radnom mjestu tajnika tužene zaposlene su dvije osobe na pola radnog vremena. Jedna od radnica, ZMV, ima pravo na rad u polovici radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Slijedom navedenog kod tužene je zaposlena još jedna osoba na pola radnog vremena na radnom mjestu tajnika. lstina je da se na radnom mjestu izmijenilo ukupno 13 tajnika i to iz jednostavnog razloga što su osobe koje su se zaposlile na pola radnog vremena nastavile tražiti drugdje posao na puno radno vrijeme te kada bi ga i dobili dali bi otkaz kod tužene. Svih 13 tajnika odabrano je prema javnom natječaju, odabrala ih je komisija a ne ravnateljica tužene. Radno vrijeme tajništva uredno je objavljeno na vratima tajništva a kao što to proizlazi iz same fotografije koju je dostavila tužiteljica Usput se navodi da je radno vrijeme organizirano na način da prati turnus nastave, kako bi se bilo na raspolaganju potrebama učenika i nastavnika te nitko (tj. kako to tužiteljica u tužbi paušalno navodi "drugi radnici”) osim tužiteljice nije prigovarao oko radnog vremena (niti zahtijevao obrazloženja i očitovanja zašto je donesena takva odluka). Ukoliko je jedna od tajnica na bolovanju (što se zna dogoditi obzirom na ranije navode da jedna od tajnice ima dijete s teškim smetnjama u razvoju) kod tuženika bi se iznimno rad tajništva organizirao u "među-turnusu", kako bi se obuhvatilo radno vrijeme većeg broja nastavnika. Obzirom da je tada riječ o iznimnim i kratkotrajnim situacijama, tužena ne vidi zašto bi se o istom tužiteljica trebala specijalno obavijestiti, već se stavlja obavijest na vrata koja je vidljiva svima pa tako i tužiteljici. Međutim, u svakom slučaju rad tajništva se tužiteljicu ne tiče i nema veze s ovim sporom i postavljenim tužbenim zahtjevom te se ne može okarakterizirati kao uznemiravanje tužiteljice. Tužiteljica ne shvaća i ne prihvaća da se u opisu posla voditelja računovodstva ne nalaze poslovi organizacije rada tužene (pa tako ni organizacija tajništva kod tužene), raspodijele poslova, određivanja rokova za izvršenje radnih

1 5

zadataka, organiziranje radnog vremena radnika, kadroviranja tj. odabira radnika temeljem otvorenog javnog natječaja te stoga nema razloga da tužiteljica bude uključena u postupak odabira radnika za radno mjesto tajnika, ili bilo koje drugo radno mjesto. Prednje proizlazi iz Pravilnika o djelokrugu rada tajnika te administrativno- tehničkim i pomoćnim poslovima koji se obavljaju u srednjoškolskoj ustanovi (NN 2/2011) kao i iz Statuta tužene. Iz odredbe čl. 53 Statuta tužene, proizlazi da je ravnatelj između ostalog, ovlašten na slijedeće: organizira i vodi rad i poslovanje škole, odlučuje o broju, uporabi i čuvanju pečata i štambilja, poduzima mjere propisane zakonom zbog neizvršavanja poslova ili zbog neispunjavanja drugih obveza iz radnog odnosa, obavlja druge poslove utvrđene propisima i aktima škole te poslove za koje izrijekom propisima ili općim aktima nisu ovlaštena druga tijela škole, te ostale poslove propisane Statutom tužene. Ovakva raspodjela poslova nije uperena na diskriminiranje tužiteljice već predstavlja realnu situaciju postojanja hijerarhija na radnom mjestu, tj. ovlasti poslodavca da daje radniku radne zadatke u okviru njegovog radnog mjesta koje isti mora poštovati. Tužiteljica navodi da je osobito uznemirena jer njezina nadređena kontrolira njezin rad te zahtjeva od tužiteljice očitovanja zato je nešto napravila na ovaj ili onaj način. Radnica pritom zaboravlja da je ranije povrijedila svoje obveze iz rada čime je nastala velika imovinska šteta zaposlenicima tužene (i radi čega joj je izrečeno upozorenje na obveze iz radnog te da je poslodavac uslijed navedenog izgubio povjerenje u radnicu. U vezi predmetnog kršenja održan je sastanak 13.12.2016. gdje je dogovoreno da će tužiteljica od toga dana nadalje o svim bitnim stvarima obavještavali pisanim putem ravnateljicu tužene, te je na kraju sastanka potpisan zapisnik od strane svih prisutnih pa tako i tužiteljice. S druge strane tužiteljica smatra da je sasvim normalno da ona kao podređeni radnik propitkuje svaku odluku svoje nadređene i traži obrazloženje/očitovanja na istu a kao što to proizlazi iz navoda u tužbi. Nastavno na navedeno, osim prozivanja ravnateljice za svaku donesenu odluku, tužiteljica je učestalo ispred drugih radnika pokušala umanjiti autoritet ravnateljice tužene. Tužiteljica je na redovitim sastancima poslodavca ponižavala, omalovažavala, ismijavala ravnateljicu tužene i ostale prisutne kolege, davala je sarkastične primjedbe, podsmjehivala se, preokretala s očima, nije dopuštala drugima da izgovore do kraja, a nerijetko se dogodilo da je samovoljno napustila sastanak i odbijala se vratiti. Nakon jednog od takvih sastanka, održanoga 09.02.2018., gdje se tužiteljica ponašala vrlo neprimjereno te je na kraju svojevoljno napustila sastanak prije njegova kraja, tužiteljica je i usmeno upozorena na kršenje obveza iz rada i mogućnosti otkazivanja ugovora o radu ukoliko se takvo kršenje nastavi. Tužiteljica je nastavila sa neprimjerenim ponašanjem o čemu svjedoče zapisnici, tj. bilješke sa sastanka održanih 26.4.2018., 10.05.2018, 11.12.2018. Ionako otežana komunikacija (uzrokovana opisanim ponašanjem tužiteljice) bila je dodatno pogoršana kada je tužiteljica tražila od ravnateljice da joj se ista obraća isključivo preko odvjetnika (email od 09.02.2018.) čime je uobičajena komunikacija koja se očekuje između ravnateljice gimnazije i voditeljice računovodstva bila praktički onemogućena, a time je bilo ugroženo i funkcioniranje računovodstveno-pravnih poslova tužene. Tužiteljica se neprimjereno ponašala i izvan sastanka što je kod drugih radnika tužene izazivalo je nelagodu. Iz prednjeg razloga je LM koja je bila zaposlena na radnom mjestu administrativno računovodstvenog referenta (što znači da je dijelila ured s tužiteljicom) podnijela dana 12.02.2019. poslodavcu zahtjev za promjenom mjesta rada zbog "nelagodnog ozračja uzrokovanog pitanjima od strane voditeljice računovodstva, gospode ZM, koja nisu djelokrug računovodstva već ravnateljstva". Dana 05.01.2017. tužiteljica je zaprimila upozorenje na obveze iz radnog odnosa. Iz predmetnog je vidljivo da tužiteljica nije dostavila HZZO-u točne

1 6

podatke za izračun naknada plaće čime je oštetila dvoje radnika tužene, prof. Za i prof. P. Povredu radne obveze koja je tužiteljici tada stavljena na teret ista je sama priznala i obvezala se nadoknaditi nastalu štetu, međutim isto nije nikada napravila. Prednje proizlazi iz zapisnika sa sastanka održanog dana 13.12.2016. koji je potpisala tužiteljica a u kojem je navedeno da je svjesna svoje odgovornosti, priznaje da je kriva i pristaje da to financijski ispraviti, odnosno da ona navedenim profesorima vrati iznose koje su trebali dobiti. U pogledu dogovora oko isplate tadašnja punomoćnica tužene, odvjetnica ĆM, obratila se punomoćniku tužitelja, emailom od 22.09.2017. tražeći očitovanje da li će i kada tužiteljica isplatiti profesorima nastalu štetu, a o kojoj se pregovaralo. Stoga su navodi u tužbi kako je konačno predmetni spor pred tuženikom kao poslodavcem okončan na način da je otklonjena odgovornost tužitelja - neistiniti i usmjereni na odvlačenje odgovornosti s tužiteljice radi povrede radne obveze. Sukladno odredbi čI. 24. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, u daljnjem tekstu; ZOR) poslodavac može uputiti radnika na liječnički pregled radi utvrđivanja njegove zdravstvene sposobnosti. Upravo na prednji način postupila je tužena uslijed zabrinutosti za zdravlje tužiteljice. Naime tužiteljica je dana 23.09.2016. i 14.10.2016. na sastanku s ravnateljicom i tajnicom ZMV neprimjereno burno reagirala, vikala i prijetila ravnateljici. Dan nakon predmetnog incidenta tužiteljica je otvorila bolovanje koje je trajalo do 16.11.2016. Dana 24.11.2016. radnice TM i ĐM uznemirene i zabrinute obavijestile su ravnateljicu da tužiteljici nije dobro. Prema navodima predmetnih svjedokinja tužiteljica je imala jako usporene kretnje i isprekidani govor, teško se izražavala, nije mogla pratiti ono što govori. Uslijed takvog stanja tužiteljica je krivo ispunila dva virmana za isplatu s računa tužene o čemu je radnica HM sačinila službenu zabilješku. Nakon nagovaranja od strane zabrinutih kolegica tužiteljica je konačno pristala da je radnica HM odveze kući te je cijelu vožnju (do Vrapča gdje tužiteljica stanuje) prespavala. Nadalje, na sastanku održanom početkom prosinca 2016., u prisustvu odvjetnice, gospode ĆM, tajnice ZMV i ravnateljice, tužiteljica se ponovno ponijela neprimjereno te je prijetila i vikala da bi ubrzo potom (dana 14.12.2016.) tužiteljica nazvala poslodavca i obavijestila da će napustiti radno mjesto jer se ne osjeća dobro. Tom prilikom tužiteljica je ponovno imala neprekidni govor, teško se izražavala i nije mogla pratiti ono što govori te je ponovno otvorila bolovanje na kojem se nalazi sve do 19.05.2017. Slijedom svega navedenoga Školski odbor je opravdano donio Odluku o upućivanju radnice na prosudbu radne sposobnosti. Tužena je naknadno od saznala kako je tužiteljica i ranije (na prijašnjem radnom mjestu) imala slične psihičke probleme, tj. da se miješala u poslove koji se ne tiču računovodstva te kad bi bila upozorena na prekoračenje svojih ovlasti da bi povremeno imala "živčane napade, tj. da bi pukla”. Nastavno na navode o zlouporabi elektroničkog certifikata ravnateljica tužene navodi kako ista nije imala informacije o mjestu gdje se čuva digitalni certifikat tužiteljice, niti o njegovim pristupnim podatcima te stoga ona nije niti mogla eventualno dati USB stick niti pristupne podatke drugima na korištenje. Tužiteljica je nakon povratka s bolovanja dostavila ravnateljici tužene izvješće s popisom nepravilnosti koje je utvrdila da su kolegice koje su je zamjenjivale napravile u svom radu. Tada je s ravnateljicom dogovorila moduse ispravljanja tih pogrešaka, međutim, pritom nije poslodavca obavijestila o dva sporna korištenja njezine lozinke i korisničkog imena niti o podnašanju kaznene prijave. Također nije poslodavca obavijestila da su 15. studenoga 2016. ili 9. svibnja 2017. pristupom internet bankarstvu Zagrebačke banke d.d. i internet bankarstvu Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, u odnosu na poslodavca počinjene zlouporabe kojima je nanesena financijska šteta poslodavcu odnosno vlasniku računa niti da je

1 7

treća strana ostvarila nepripadnu korist, a o čemu je bila dužna obavijestiti poslodavca sukladno obvezama iz rada. Poslodavac je o podnošenju Kaznene prijave Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i spornim prijavama informiran tek kad je zaprimio navedenu kaznenu prijavu. U tužbi tužiteljica je selektivno iznosi činjenične navode pa tako i one koji se tiču postupka pred (i u svezi s) Etičkim povjerenstvom. Prvenstveno se ističe da je tužena osnovano razriješila članove Etičkog povjerenstva (tj. stavila njihov mandate u mirovanje) i to zbog neprofesionalnog, samovoljnog postupanja i postupanja koje je bilo protivno tada važećim propisima tuženika, a ne zato što je donijelo odluku kojom je utvrđena povreda Etičkog kodeksa koja je bila u korist tužitelja, kako to insinuira tužitelj u tužbi. Iznoseći svoje navode tužiteljica propušta navesti da je tužena protiv Rješenja Samostalnog sektora za inspekcijski nadzor, Službe prosvjetne inspekcije — Zagreb, od 13.07.2018. podnijela Žalbu koja je Rješenjem Ministarstva znanosti i obrazovanja od 18.10.2018. djelomično usvojena te je poništeno ranije spomenuto Rješenje od 13.07.2018. S obzirom da je i samo Ministarstvo po žalbi tužitelja na izvješće inspekcijske službe utvrdilo da nije bilo propusta glede ravnateljičinog stavljanja u mirovanje i provođenja postupka utvrđivanja povrede Etičkog kodeksa od strane Etičkog povjerenstva, neosnovane su tvrdnje tužitelja da je etiketiran, šikaniran, diskriminiran i izložen kontinuiranom linču. Uslijed neinformiranosti ostatka radnog kolektiva tužene o događajima, odlukama (i razlozima za iste) koji su se ticali Etičkog povjerenstva došlo je do narušenja međuljudskih odnosa u zbornici te je ravnateljica tužene uz suglasnost sindikalne povjerenice i sukladno točki 1., Obavijesti o dnevnom redu od 10.09.2018. na Skupu radnika iznijela Izvješće i kronologiju događaja u vezi rada Etičkih povjerenstava. Tužiteljica optužuje ravnateljicu za "tretman šutnje" kao posebnu vrstu mobinga dok naposljetku u tužbi ističe da je angažirala odvjetnika radi komunikacije s tuženom, a iz email korespondencija od dana 09.02.2018. proizlazi da odbija sudjelovati u nezavršenom sastanku na koju ju je pozvala ravnateljica te za sve daljnje informacije upućuje na obraćanje svom punomoćniku. Nadalje tužiteljica u tužbi prvo proziva tužiteljicu da je primorana svakodnevno voditi upis podataka u Registar zaposlenika a potom ju proziva da je došlo do propusta pri upisu podataka u Registar (koji je vodila sama tužiteljica). Navodi se da je radno vrijeme tajništva nepoznato a potom se dostavlja fotografija iz koje je jasno vidljivo koje je radno vrijeme tajništva (to što isto nije po volji tužiteljici je druga stvar). Ravnateljicu tužene se proziva da traži od svoje radnice izvještaje ili očitovanje (i to se prikazuje kao "bossing ili strateški mobing"), a istodobno se iskazuje nezadovoljstvo što ravnateljica nije opširnije odgovorila kada ju je tužiteljica kao njezina podređena prozvala na davanje očitovanja za odluke za koju ima autonomiju donošenja a sukladno ovlaštenju iz Statuta. Tužiteljica navodi da je poslodavac propustio poduzeti dužne radnje radi zaštite dostojanstva tužitelja iako se tužiteljica nikada nije ni obratila povjereniku za zaštitu dostojanstva radnika. Tuženu se proziva na povredu osobnih podataka navodeći odredbe o GDPR-u a istodobno tužiteljica sakuplja i obraduje osobne podatke o radnicima tužene (rješenje o korištenju godišnjeg odmora za radnicu H.P.J. sakupljani od CAK 2012. -2017., izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad za radnicu D.K.) i to ne radi ostvarivanja svojih prava, nego radi neopravdanog i nepozvanog traženja "pravde" i to neovlaštenom uporabom podataka koji predstavljaju poslovnu tajnu. Posebno se ističe da je nakon stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka tužiteljica bila posebno upozorena na obvezu čuvanja povjerljivosti osobnih podataka (kao što to proizlazi iz Izjave o povjerljivosti potpisane od strane tužiteljice) ali je ipak dana 28.11.2018. emailom neovlašteno proslijedila osobne podatke o svim zaposlenicima tužene i njihovoj malodobnoj djeci- trećoj osobi a radi čega je tužena kao voditelj obrade kod koje je

1 8

došlo do povrede sastavila izvješće i obavijestila nadležno tijelo i policiju. Štoviše iz dostavljene dokumentaciju u tužbi (konkretno e-mail korespondencije) vidljivo je da je tužena od 2017. sistematično prikupljala povjerljive podatke koji čine poslovnu tajnu i potajno ih slala na svoj privatni mail, a kasnije te podatke koristila kada se ukazala potreba. Poslodavac kategorički odbija navod da je nad tužiteljicom vršio stalan psihološki teror i maltretiranje. Indikativno je da iako tužiteljica navodi da kod tužene postoje nepravilnosti tijekom cijelog trajanja njenog radnog odnosa (unazad 10 godina), tužiteljica je počela pisane prigovore podnositi nakon što joj je izrečeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 05.01.2017., odnosno po povratku s bolovanja u svibnju 2017. Ravnateljica svakodnevno postavlja upute ili daje naloge i tajnicama i administrativno računovodstvenoj radnici, te ostalim radnicima koji jednaku komunikaciju ne doživljavaju neugodnom ili autoritarnom, jer osim tužiteljice nije bilo nikakvih prigovora na nepravilnosti u radu tužene. Štoviše, tužiteljica je ta koja kontinuirano narušava autoritet poslodavca, napušta sastanke, ismijava ga, izruguje se, viče, prijeti, odbija dati tražene informacije tako da ih poslodavac mora zatražiti pisanim putem, često odbija preuzeti pismeno, traži da se komunikacija odvija preko njezinog odvjetnika, uskraćuje riječ sugovornicima, daje sarkastične primjedbe, odbija odgovoriti koje poslove obavlja toga dana a navedeno proizlazi iz brojnih zapisnika i bilješka s održanih sastanaka. Iz navoda tužbe dakle proizlazi da tužiteljica prelazi okvire svojih ugovorenih obveza i zadataka, to čini potpuno neovlašteno i još k tome to naziva uznemiravanjem i diskriminacijom. Međutim, temeljno pravo i obveza radnika u radnom odnosu je osobno izvršavati ugovoreni posao prema uputama i nalozima poslodavca, danim sukladno vrsti i naravi posla koje je radnik ugovorio i za isto prima plaću. Zašto i iz kojih razloga radnica ne izvršava svoje obveze, te zašto se petlja u poslove koji je se ne tiču, poslodavcu je nejasno no ni u kojem slučaju on takvo miješanje ne može prihvatiti, niti nije na bilo koji način odgovoran za pravne posljedice koje bi iz toga nastale. Uzrok podnošenja tužbe je saznanje tužiteljice da tuženik protiv nje vodi postupak radi otkazivanja ugovora o radu, pa je pod hitno podigla ovu tužbu računajući da će time spriječiti otkazivanje. To potvrđuje i dopis punomoćnika tužiteljice od dana 05.02.2019. upućenog svim članovima Školskog odbora kojim je tužiteljica dostavila primjerak tužbe, s napomenom da se smatra potrebnim navedenim adresatima staviti na znanje da je tužiteljica podnijela tužbu protiv poslodavca te da isto imaju u vidu prilikom donošenja svojih odluka koji se tiču radno pravnih odnosa tužiteljice. Radi se o neuobičajenoj komunikaciji tužiteljice i njezinog punomoćnika koja se jedino može tumačiti kao pritisak tužiteljice na tijela tužene, a kako se ne bi donosile odluke nepovoljne za tužiteljicu. Slijedom svega navedenoga tužena predlaže da sud po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na naknadu nastalog parničnog troška tužitelju.

3. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o radu koji je sklopljen između stranaka na neodređeno vrijeme od 29.01.2008., Rješenje o tjednom i godišnjem rasporedu radnih obveza nastavnika u šk. god. 2012./2013. od 05.09.2012., Rješenje o tjednom i godišnjem rasporedu radnih obveza nastavnika u šk. god. 2013./2014. od 09.09.2013., Rješenje o tjednom i godišnjem rasporedu radnih obveza nastavnika u šk. god. 2014./2015. iz rujna 2014., Rješenje o tjednom i godišnjem rasporedu radnih

1 9

obveza nastavnika u šk. god. 2015./2016. od 07.09.2015., Rješenje o tjednom i godišnjem rasporedu radnih obveza nastavnika u šk. god. 2016./2017. od 05.09.2016., E-mail komunikaciju, ispis fotografija, dopise tužiteljice tuženiku od 05.09.2018., 07.09.2018., 18.09.2018., 10.12.2018., dopis ravnateljice tuženika ČM od 12.12.2018., dopis RH, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 10.11.2015. upućen ravnateljima osnovnih škola, srednjih škola i učeničkim domovima, dopis RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja od 16.05.2018. upućen osnovnim školama, srednjim školama i učeničkim domovima, dopise tužiteljice od 27.06.2017., 04.07.2017., 10.07.2017., 06.09.2017., 11.09.2017., 19.09.2017., 26.09.2017., 27.09.2017., 08.11.2017., 09.11.2017., 06.02.2018., Upozorenje na obveze iz radnog odnosa tužiteljici od 05.01.2017., dopis HZZO-a, Odsjeka za zdravstveno osiguranje od 22.12.2016. koji je upućen tuženiku, Prijedlog za donošenje odluke o upućivanju tužiteljice na ovlaštenu prosudbu radne sposobnosti od 29.05.2017., Odluku o upućivanju tužiteljice na ovlaštenu prosudbu radne sposobnosti od 29.05.2017., dopis tuženika od 30.05.2017. upućen Specijalističkoj ordinaciji opće medicine, dr. JM, spec. opće med., dopis punomoćnika tužiteljice tuženiku od 18.12.2017., dopis tuženika punomoćniku tužiteljice od 09.03.2018., kaznenu prijavu tužiteljice podnesenu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu od 02.06.2017., slike zaslona, nadopunu kaznene prijave podnesenu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu od 29.09.2017., dopis ravnateljice tuženika upućen tužiteljici od 11.11.2017., dopis tužiteljice ravnateljici tuženika od 21.11.2017., Zahtjev za izdavanje poslovnih certifikata FINA RDC, Zahtjev za opoziv, suspenziju, reaktivaciju ili oporavak certifikata FINA RDC, Pristupnicu za registraciju institucija u svrhu ostvarivanja prava pristupa podatcima servisa Centraliziranog obračuna plaća FINA, Ugovor o obavljanju usluga certificiranja sklopljen između Financijske agencije i tuženika od 27.11.2013., Pristupnicu za registraciju institucija u svrhu ostvarivanja prava pristupa podatcima servisa, Registra zaposlenih u državnim i javnim službama od 20.10.2014., Ugovor o obavljanju usluga certificiranja, punomoć koju je izdao tuženik tužiteljici, a da može u poreznom postupku pred Poreznom upravom, Ministarstva financija, poduzimati radnje koje se odnose na sve usluge u okviru elektroničke usluge Porezne uprave od 08.01.2014., dopis tužiteljice upućen tuženiku od 08.12.2017., dopis tužiteljice upućen Etičkom povjerenstvu tuženika od 15.12.2017., Zaključak Etičkog povjerenstva po prijavi tužiteljice, a od 21.12.2017., Odluku o stavljanju u mirovanje mandata članica Etičkog povjerenstva koju je tuženik donio 29.12.2017., dopis Etičkog povjerenstva u predmetu: Poništenje odluke na prijedlog za pokretanje postupka zbog kršenja etičkog kodeksa od 04.01.2018., dopis Etičkog povjerenstva u predmetu: Zahtjev za saziv Zbora radnika od 19.01.2018., dopis RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Samostalnog sektora za inspekcijski nadzor od 13.07.2018., Prijedlog zaključka Etičkog povjerenstva od 08.05.2018., Žalbu na prijedlog zaključka kojeg je podnijela tužiteljica po punomoćniku od 18.05.2018., Zaključak Etičkog povjerenstva kojom se odbija žalba tužiteljice na prijedlog Zaključka od 28.05.2018., Rješenja o korištenju godišnjeg odmora od 27.06.2017. i 27.06.2016., Odluku o trajanju i rasporedu korištenja godišnjeg odmora za 2017. od 20.06.2017., Rješenje o korištenju godišnjeg odmora od 03.07.2017., Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad za OM od 26.06.2017., Obavijest o održavanju skupa radnika od 04.09.2018. i Obavijest od 10.09.2018., dopis tužiteljice upućen tuženiku od 17.09.2018., Zahtjev tužiteljice od 01.02.2019. upućen Agenciji za zaštitu osobnih podataka, dopis ravnateljice tuženika kojim se od tužiteljice traži očitovanje do 13.12.2018., dopis tužiteljice ravnateljici tuženika od 17.12.2018. i 09.01.2019., sudsku praksu, dopis punomoćnika tužiteljice upućen tuženiku od 11.10.2018., s povratnicom,

2 0

dopis tuženika od 27.09.2010. u predmetu: Imenovanje ČMV za osobu za zaštitu dostojanstva radnika, Zapisnik sastavljen kod tuženika sa sastanka održanog dana 13.12.2016., Zapisnik redovitog sastanka u uredu Ravnateljice tuženika od 09.02.2018., Bilješka tajnice VM sa sastanka 26.04.2018., Bilješka tajnice VM sa sastanka 10.05.2018., očitovanje LM upućen tuženiku od 12.02.2019., Zabilješku administratorice TM od 21.12.2016., Rješenje RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja od 18.10.2018., Izjavu o povjerljivosti od 01.10.2018., Izvješće o povredi osobnih podataka ravnateljice tuženika od 05.12.2018., Bilješku o sastanku održanom 11.12.2018., Pravilnik o radu tuženika iz veljače 2015., Izjavu OM od 11.03.2019., dopis tužiteljice tuženiku od 19.09.2018., dopis tuženika Sindikalnoj povjerenici ŽM u predmetu: Savjetovanje o namjeri otkazivanja Ugovora o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja od 30.01.2019., Odluku o trajanju i rasporedu korištenja godišnjeg odmora za 2017., koju je tuženik donio 20.06.2017., s tablicom, dopis tužiteljice od 22.05.2017., 07.07.2017., medicinsku dokumentaciju, dokumentaciju koja se odnosi na sate preko norme i sate zamjena, obračunske isprave za isplatu plaće – naknade za MM, dopise RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja upućene osnovnim školama, srednjim školama i učeničkim domovima od 29.09.2017. i 28.09.2018., Prijedlog plana godišnjeg odmora za 2017. od 19.06.2017., Rješenja RH, Agencije za zaštitu osobnih podataka od 20.12.2021. i 13.12.2021., saslušani su u svojstvu stranaka u postupku: tužiteljica i zz tuženika PM, ČM, koja je nastavno saslušana u svojstvu svjedoka, budući ista tijekom postupka više nije bila ravnatelj tuženika, te svjedok ZMV.

5. Temeljem iskaza stranaka i svjedoka, te priložene dokumentacije u spisu, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

-da je tužiteljica radila kod tuženika od 29.01.2008. na neodređeno vrijeme pa do 23.03.2019. kada joj je uslijedila Odluka o otkazu zbog skrivljenog ponašanja, a kod tuženika je radila kao voditelj računovodstva i na tim poslovima nije bilo drugih zaposlenih radnika. Navedeno slijedi iz iskaza tužiteljice, a da se tužiteljica obvezala obavljati poslove voditelja računovodstva kod tuženika, slijedi i iz Ugovora o radu kojeg su stranke sklopile 29.01.2008.;

-da je tužiteljica kao voditelj računovodstva obavljala poslove: knjiženja dokumentacije, knjiženja ulaznih/izlaznih računa, blagajne, temeljnica izvoda, plaćanje dobavljačima, obračune plaća zaposlenicima i prema ugovoru o djelu, obračune drugih potraživanja radnika, izrađivanje financijskih izvještaja, pripremanje tabela za ministarstvo i gradski ured, pripremala je financijski plan škole, statističke izvještaje, te razne druge izvještaje, što su sve bili njeni glavni poslovi, kako slijedi iz iskaza tužiteljice. Iz Pravilnika o djelokrugu rada tajnika te administrativno-tehničkim i pomoćnim poslovima koji se obavljaju u srednjoškolskoj ustanovi (NN 2/2011), slijedi da voditelj računovodstva obavlja poslove organiziranja i vođenja računovodstva srednjoškolske ustanove, izrađuje financijske planove po programima i izvorima financiranja te prati njihovo izvršenje, vodi poslovne knjige u skladu s propisima, sastavlja godišnje i periodične financijske te statističke izvještaje, priprema operativne izvještaje i analize za školski odbor i ravnatelja škole, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te Grad Zagreb, priprema godišnji popis imovine, obveza i potraživanja, knjiži inventurne razlike i otpis vrijednosti, kontrolira obračune i isplate putnih naloga, surađuje s nadležnim ministarstvom, uredima državne uprave,

2 1

jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave te Gradom Zagrebom, službama mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, poreznim uredima, usklađuje stanja s poslovnim partnerima, obavlja i ostale računovodstvene, financijske i knjigovodstvene poslove, koji proizlaze iz godišnjeg plana i programa rada srednjoškolke ustanove. Ako srednjoškolska ustanova prema utvrđenim kriterijima ne zapošljava računovodstvenog radnika, voditelj računovodstva radi i obračun plaća, naknada plaća te drugih prava prema kolektivnim ugovorima i propisima vezanim uz zdravstveno i mirovinsko osiguranje, obračunava isplate po ugovorima o djelu vanjskim suradnicima, obračunava isplate članovima povjerenstva te obavlja ostale poslove koji proizlaze iz godišnjeg plana i programa srednjoškolske ustanove;

-da je tužiteljica već od 2014. u proljeće počela određivati ravnateljici kako treba organizirati županijsko natjecanje iz hrvatskog jezika u pogledu troškova, sa neprimjerenim obraćanjem prema ravnateljici, rečenicama: "Da se to više tako nije dogodilo" i "Tako se ne može raditi". Ujedno da je slična situacija bila u 5. mjesecu 2014., kada je tužiteljica bila revoltirana radom ravnateljice kada je ista ponudila tri termina veleposlanicima jer se moraju uskladiti, no da je tužiteljica smatrala da se to više ne smije događati, već da isti mogu dobiti samo jedan termin, bez obzira mogu li oni doći ili ne, jer je smatrala da to njoj otežava posao, budući je trebalo naručiti catering za veću skupinu ljudi. Međutim, podatke joj ravnateljica nije mogla dati, prije nego li sazna tko će biti uzvanici i kada će se ta dodjela dogoditi. Navedeno slijedi iz jasnog iskaza svjedoka ČM. Ovaj iskaz potvrđuje i svjedok ZMV iskazujući da su se tada dogodili šokantni ispadi tužiteljice, koja je vikala na bivšu ravnateljicu, govorila joj je da joj se više ne smije to dogoditi, te je vrijeđala ravnateljicu riječima da je nesposobna. Ujedno da je tužiteljica osporavala, a da se veleposlanicima dvaju veleposlanstva daju birati datumi događaja koje je škola pripremala pri čemu je govorila da im se ne smije dopustiti da usklađuju vrijeme događaja i svojih obaveza. O činjenici da je tužiteljica izlazila izvan okvira svojih radnih zadataka slijedi iz iskaza zz tuženika PM, kada iskazuje da je tužiteljica u odnosu na projekt kojeg je vodio zajedno sa još jednom profesoricom propitkivala o cijeni kamere i opreme, što kao voditelj računovodstva nije smjela činiti, s obzirom da je ravnateljica dala odobrenje da se novac u odnosu na taj projekt potroši na određene stvari koje su smatrali potrebnim (prosinac 2011.). Valja ukazati i na iskaz ovog ravnatelja kada navodi da kada je dolazio tužiteljici kao voditeljici računovodstva je imao osjećaj kao da dolazi sebi nadređenoj osobi. Sud ocjenjuje da je upravo tužiteljica u svom radu prekoračila svoje ovlasti koje je imala kao voditelj računovodstva, ne poštujući odluke ravnateljice te da je svojim neprimjerenim ponašanjem dovodila istu u neugodne situacije;

-da je tužiteljica samoinicijativno postupala i u odnosu na priznavanje prekovremenih sati povjereniku zaštite na radu što je bila ZMV, kada je ista tražila isplatu prekovremenih sati u 2014. Tužiteljica se potom poziva na svoj stav da povjerenik nema pravo na isplatu naknade za prekovremeni rad jer je proučila propise i konzultirala se sa kolegama te postavila upit referentici u Upravi za financije Ministarstva znanosti. Tužiteljica je tada, kako iskazuje, postupila suprotno nalogu ravnateljice da se ova naknada za prekovremeni rad isplati (protivno pisanom i usmenom nalogu). O navedenom iskazuje sama tužiteljica, navodeći da je zatražila referenticu iz Uprave za financije da nazove ravnateljicu i da joj objasni da takva isplata nije zakonita, te da je to ista učinila. Međutim, sasvim neovisno da li je do isplate došlo ili ne, tužiteljica nije ovlaštena kao voditelj računovodstva procjenjivati naloge koje joj

2 2

daje ravnatelj, već po istom postupati, prilikom čega nije u pitanju nezakonito postupanje ravnatelja, već primjena odredaba kolektivnog ugovora koje nije ovlaštena tumačiti tužiteljica. U konkretnom slučaju radi se o priznavanju ovog prava koje je svjedoku PMV pripadalo od njenog povratka na rad u 2014., kada je isto bilo propisano čl. 51. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 72/14). Uplitanje tužiteljice u ovo pravo, protivno nalogu ravnateljice, zaista ne pripada u domenu poslova voditelja računovodstva. Da se radilo o pravnom pitanju a ne o poslovima računovodstva iskazuje i svjedok ZMV iskazujući da su sindikati upirali na tu činjenicu da kao povjerenik zaštite na radu, ostvaruje to pravo. Sud smatra da je konkretnom slučaju tužiteljica nametnula svoje mišljenje o navedenoj (ne)isplati, o čemu je odluku trebao donijeti ravnatelj koji je jedini za to ovlašten;

-da je tužiteljica u obavljanju računovodstvenih poslova oštetila dvoje zaposlenika tuženika u njihovim pravima na novčanu naknadu po osnovi rada s polovicom punog radnog vremena, za razdoblje od 2011. do 2013., na način da je krivo popunjene obrasce slala u HZZO, što je ravnateljica otkrila tek 2016., kako slijedi iz iskaza svjedoka ČM. Naime, iz iskaza svjedoka ČM jasno slijedi, a sukladno definiranim poslovima iz Pravilnika o djelokrugu rada tajnika te administrativno-tehničkim i pomoćnim poslovima koji se obavljaju u srednjoškolskoj ustanovi, da je tužiteljica te obrasce trebala popuniti u odnosu na te radnike koji imaju djecu s poteškoćama u razvoju i koji su radili polovicu radnog vremena, te su 50% svoje plaće u neto iznosu dobivali još od HZZO-a. Tužiteljica nije evidentirala u tim obrascima točan iznos koji refundira HZZO. Navedeno slijedi iz jasnih iskaza ravnateljice i svjedoka ZMV kada potvrđuju da u razdoblju od 2011. do 2013., za dvoje zaposlenika koji su koristili pravo na rad s polovicom radnog vremena radi njege djece, tužiteljica nije točno obračunala naknadu koju su primali od HZZO-a. Iskazu tužiteljice a da HZZO uvijek obavještava tuženika oko eventualnih pogrešaka u zahtjevima, a da to nije učinio tada, pa nije imala razloga sumnjati u sastavljene zahtjeve, sud ne poklanja vjeru. Navedeno iz razloga što je tužiteljica kako sama iskazuje imala obvezu pratiti zakonsku regulativu koja se odnosi na njen rad, pohađala je seminare i ima stručnu literaturu, a kod tuženika postoji mjesečna pretplata na časopise koji se odnose na računovodstvene poslove. Dakle, tužiteljica je kao voditelj računovodstva samostalno trebala pratiti zakonske propise u odnosu na isplatu novčane naknade, a ne oslanjati se na obavijesti HZZO-a. Nadalje, nedvojben je i iskaz svjedoka ČM kada navodi da je u međuvremenu, dok je tužiteljica bila na bolovanju, stigao od HZZO-a odgovor u kojem se pozivaju na dopis tuženika kojeg su dobili 10.10.2016., a na koji odgovaraju da su 2011. tužiteljicu već upozoravali da krivo obračunava, odnosno krivo unosi podatke u obrazac, te da tužiteljica nije dostavljala niti obračunske liste , radi čega je za zaposlenika UM već tri godine nastupila zastara. Dakle, da ne mogu zbog proteka vremena od 3 godine refundirati njegovo potraživanje. Svjedokinja jasno navodi da je na te naknade imala pravo i zaposlenica P, što je bio manji iznos od 1.600,00 kn, a iznos za kolegu UM je iznosio 16.500,00 ili 16.600,00 kn. Iz dopisa HZZO-a od 22.12.2016., upućenog tuženiku upravo slijedi da je Zavod davao usmene i pisane informacije i obavještavao je poslodavce kako ispuniti potvrdu radi isplate pravilne novčane naknade, a potom je 2013. i kreiran novi obrazac, koji je poslodavcima slan poštom. Također i da je kod tuženika provođena kontrola i revizija u pogledu iznosa plaće iskazane na potvrdi o isplaćenoj plaći, pa je to učinjeno i u odnosu na tuženika u listopadu 2013., kada su uočene velike oscilacije u iznosima prikazane plaće. Zbog nedostavljenih obračunskih

2 3

lista, nije se mogla provesti uobičajena kontrola isplata te je telefonski kontaktirano računovodstvo koje je obavješteno o potrebi dostavljanja obračunskih lista te točnih podataka o iznosima isplata plaća na potvrdi o plaćama. Također da je djelatnica informirana o tome da može Zavodu dostaviti nove potvrde o plaći za zaposlenika UM, što je djelatnica u odnosu na navedenog učinila 13.10.2016. za razdoblje korekcije naknade od 01.04.2011. do 31.12.2013. te je priložila potvrde s novim iznosima i kopije obračunskih listi na kojima prikazani neto iznosi nisu istovjetni onima koji su upisivani u rubriku 50% neto na ranije dostavljenim potvrdama za traženo razdoblje. Ovdje valja ukazati i da je ravnateljica kako slijedi iz njena iskaza (svjedok ČM) napomenula da bi da je tužiteljica na vrijeme došla i rekla da je nešto pogriješila, sve moglo biti ispravljeno, ukazujući na činjenicu da je imala veliko povjerenje u tužiteljicu. Dakle, tužiteljica nije u obavljanju svog posla voditelja računovodstva postupila u skladu sa važećim propisima u utuženom razdoblju, odnosno po uputama HZZO-a radi ispravnog obračuna novčane naknade za vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama, za pojedine zaposlenike tuženika, a nije niti pravodobno reagirala da ispravi ove svoje pogreške;

-da je tužiteljici nakon razgovora s ravnateljicom tuženika oko navedene neisplate, prije nego li je tuženiku stigao dopis HZZO-a (10.10.2016.), pozlilo na poslu, kako to iskazuje svjedok ČM. Naime, iz njenog jasnog iskaza slijedi da su kada je tužiteljica toga dana otišla iz ureda, administratorica i spremačica došle u ured svjedoka da hitno dođe navodeći da tužiteljici nije dobro, da tetura, da ništa suvislo ne može izgovoriti i da bi trebalo pozvati hitnu. Tada je otišla u ured tužiteljice, vidjela je da tužiteljici nije dobro, a odbijala je da se zove hitna pomoć. Svjedokinja iskazuje da je tužiteljica tada bila u jako lošem stanju, izgledala je kao da je bila alkoholizirana, ali nije to bila. Nadalje su tužiteljicu nagovorili da ako ne želi da se pozove hitna, da će ju kolegica TM odvesti kući, na što je tužiteljica pristala;

-da je u odnosu na navedenu pogrešku tužiteljice kod isplate plaće po osnovi rada s polovicom punog radnog vremena, održan sastanak sredinom studenog 2016. kada se tužiteljica vratila s bolovanja, kako to tužiteljica iskazuje. Nadalje, da se od nje tražilo da donese mjesečne zahtjeve koje podnosi HZZO-u, u pogledu roditelja koji rade polovicu punog radnog vremena. Na sastanku su bile ravnateljica, tajnica, odvjetnica i tužiteljica, te tužiteljica iskazuje da je upitala odvjetnicu da li postoji mogućnost da razliku te naknade koja nije isplaćena roditeljima radi pogreške u zahtjevima napravi onaj koji je obračun napravio, a mislila je na sebe, na što joj je odgovoreno potvrdno;

-da je tužiteljica na navedenom sastanku te po pozivu ravnateljice da na isti dođe, reagirala neprimjereno. Navedeno slijedi iz iskaza svjedoka ČM kada opisuje da joj se tužiteljica u svom uredu obraćala riječima; "Čuj ti, sjedni sad tu, sad ću ja tebi nešto reći, svi ćete odgovarati", što je svjedokinji bilo nepojmljivo jer se samo željelo vidjeti na koji način se mogu obeštetiti zaposlenici i tužiteljicu se nije krivilo za propuste. Nadalje je uspjela jedva nagovoriti tužiteljicu da dođe u njen ured, a pred odvjetnicom ĆM se ponašala na jednaki način i vikala je. Svjedokinja jasno iskazuje da je tužiteljica na sastanku govorila „da će svi odgovarati“, a za propust koji se dogodio prema HZZO-u, da će odgovarati onaj tko je kriv. Na upit odvjetnice da tko je kriv, odgovorila je da je ona kriva i da će ona to platiti. Svjedokinja iskazuje da je situacija bila izuzetno neugodna. Valja prihvatiti i dio iskaza svjedokinje kada navodi

2 4

da nije istinit iskaz tužiteljice da joj je svjedokinja rekla da je navedeno namjerno napravila, odnosno da joj je rekla da je namjerno oštetila djelatnike, jer u tom slučaju sigurno svjedokinja ne bih bila tražila pravnu pomoć za obraćanje HZZO-u i njenu sumnju da je eventualno kod njih došlo do propusta. Navedeni iskaz svjedoka ČM sud prihvaća ocjenjujući ga istinitim i logičnim. Osobito jer suglasno iskazuje svjedok ZMV navodeći da je prisustvovala na nekoliko sastanaka na kojima je tužiteljica inzistirala na tome da je ona za to kriva i da će ona to nadoknaditi, a na sastancima je atmosfera bila izuzetno neugodna jer je tužiteljica vikala na ravnateljicu, prijetila joj je i omalovažavala ju je. Ravnateljica je apelirala da se razgovara kulturno i pokušavala je smiriti situaciju i nikada je nije čula da je uzvratila vikanjem ili vrijeđanjem;

-da je tužiteljici potom opet pozlilo na poslu i na bolovanju je bila naredna dva dana. Navedeno slijedi i iz iskaza tužiteljice ali i iskaza svjedoka ČM koja iskazuje da ju je tužiteljica zvala telefonom i rekla da joj nije dobro, da će doći brat po nju i da ide kući. Svjedokinja iskazuje da je po pričanju tužiteljice shvatila da je opet ista situacija kao kada ju je kolegica TM odvela kući, jer tužiteljica nije mogla dovršiti rečenicu i frfljala je. Potom je svjedokinja molila tajnicu koja je bila u uredu u školi da ide pogledati je li tužiteljici dobro te da ju otprati do izlaza i da pričeka s njom njenog brata. O svemu navedenom iskazuje i svjedokinja ZMV navodeći da je jednom bila prisutna kada je tužiteljici pozlilo na radnom mjestu. Ravnateljica ju je nazvala i rekla joj da ju je tužiteljica nazvala, te joj je rekla da će ići kući jer joj je jako loše. Svjedokinja ističe da je ravnateljica bila zabrinuta te da ju je zamolila da ode u ured pomoći tužiteljici ukoliko je to potrebno, što je svjedokinja i učinila te je tužiteljicu zatekla kako se sprema za odlazak, djelovala je usporeno, odsutno, kao da je nije razumjela i otežano je govorila. Rekla je da će po nju doći brat, a u strahu da ne padne svjedokinja joj je ponijela torbu i pod ruku je vodila niz stepenice i čekala da brat dođe po nju;

-da je tad ravnateljica zatražila od HZZO-a potpunu dokumentaciju da vidi zašto se tužiteljica toliko protivi da odvjetnica napiše dopis HZZO-u, kada je ustanovila da je tužiteljica koristila njen faksimil i krivotvorila njen potpis a na nekim obrascima je samo napisala u.z. i napisala ravnateljičino ime i prezime. Navedeno slijedi iz jasnog iskaza svjedokinje ČM, kada iskazuje i da je to utvrdila prema dokumentaciji koju joj je vratio HZZO, a iskaz potvrđuje svjedokinja ZMV navodeći da je tužiteljica tražila da se škola ne obraća HZZO-u i da će ona ispitati o kojima iznosima je riječ. S obzirom da je u međuvremenu ravnateljica dobila odgovor HZZO-a u kojem su otklonili od sebe krivnju za te isplate, te je dobila uvid u te tiskanice, vidjela je i da je tužiteljica koristila faksimil ravnateljice;

-da je približno u isto vrijeme otkriveno i da je tužiteljica neovlašteno pozajmila novac učeniku, iz učeničke blagajne, kako je on to zatražio od nje. Navedeno slijedi iz jasnog iskaza svjedoka ČM kada navodi da je to saznala od jednog od učenika, koji joj se obratio riječima: "Ravnateljice, je li točno da je bivši predsjednik Vijeća učenika opljačkao učeničku blagajnu?". Tada joj je tužiteljica rekla da je jedan od učenika, konkretno predsjednik Vijeća učenika, još negdje u 5. mjesecu, pozajmio novce iz učeničke blagajne, obraćajući joj se riječima: "Da pratiš mailove, znala bi što se u školi događa". Prihvaćajući iskaz svjedokinje, sud je nadalje utvrdio da se učenička blagajna formira na način da se prihod od božićnog sajma u jednom dijelu odlaže u nju, a tek kada se sastane učeničko Vijeće uz prisutnost pedagoga ili

2 5

razrednika moguće je donijeti zajedničku odluku u što će se ta sredstva potrošiti. O tome je postojala knjiga u koju se evidentiralo cjelokupno stanje te blagajne. Da je komunikacija između tužiteljice i ovog učenika postojala, svjedokinja navodi da je saznala tek kada je učenik odgovorio na službeni mail, jer je komunikacija koju je tužiteljica vodila s učenikom, išla preko maila koji se više nije koristio, ali je još uvijek bio aktivan. Učenik novce nije vraćao, pa mu je svjedokinja, kako navodi, zaprijetila da je to školski novac, i ukoliko novce ne vrati do određenog roka, da će zvati policiju i prijaviti to kao krađu. Nakon toga se novac vratio u učeničku blagajnu. Radilo se negdje oko 1.500,00 kn. Također iz iskaza svjedokinje slijedi i da je tužiteljica i jednoj profesorici iz školske blagajne pozajmila iznos od 700,00 kn, koji je trebala vratiti u roku od tjedan dana, što je i učinila, o čemu svjedokinja također nije imala nikakvih saznanja. Način na koji se novac mogao potrošiti je zahtijevao proceduru i to da se na Vijeću učenika daje prijedlog, potom socijalna pedagoginja koja je vodila to vijeće ili razrednik o tome obavještavaju tužiteljicu i na taj način se novac mogao dati iz učeničke blagajne, a u svakom slučaju ravnatelj daje svoju suglasnost. Iskazu tužiteljice a da nije bilo nikakve prakse kod tuženika kako će postupati s tim sredstvima, odnosno da bi bila dužna o tome obavještavati (pozajmicama iz učeničke blagajne), ravnateljicu, te da je na taj način radila godinama, je neprihvatljiv i nelogičan, jer tužiteljica nije imala nikakvu ovlast da tim novcem samostalno raspolaže, a suprotno tome nije tvrdila niti dokazala;

-da je tužiteljica uskratila informaciju ravnateljici u pogledu troškova dvojezične nastave za učenicu koja se odselila u Njemačku. Navedeno slijedi iz iskaza svjedoka ČM kada iskazuje da učenica nije podmirila u cijelosti troškove dvojezične nastave, a to je bilo poznato tužiteljici koja je o tome obavijestila razrednicu bivše učenice i rekla joj da će se ona o tome pobrinuti. Tu informaciju o učenici i neplaćenim troškovima je u konačnici svjedokinja saznala od razrednice te je tada uspjela za školu namiriti ovaj trošak. Sudu je sasvim jasno da je ravnatelj kao odgovorna osoba za zastupanje tuženika odlučivao o naplati i postupku naplate ovih troškova, te da tužiteljica kao voditelj računovodstva ovu ovlast nije imala, niti se za iste mogla pobrinuti. Svakako je radni zadatak voditelja računovodstva da o nepodmirenom trošku obavijesti ravnatelja, ali o krajnjem ishodu nema ovlast odlučivati;

-da je sredinom prosinca 2016., ponovno održan sastanak na kojem su bili prisutni ravnateljica, tužiteljica, ZMVtajnica i gđa. Čtajnica, o kojem iskazuje tužiteljica u bitnom navodeći; da je o istom sačinjen Zapisnik kojeg su svi pročitali i potpisali. Nadalje da je rečeno da je u njenom radu bilo puno samovolje i da si je uzela previše ovlasti, te da je ravnateljica rekla da u nju više nema povjerenja. Kako slijedi iz iskaza tužiteljice odgovorila je da je ta njena eventualna samovolja proizašla iz uvjeta rada i nedovoljne potpore tajništva u obavljanju njenih poslova, te da ju je na kraju i sama ravnateljica pustila da obavlja poslove kako misli da treba. Tužiteljica navodi i da joj je ravnateljica tada rekla da razmišlja o opomeni, eventualno o otkazu koji bi joj uslijedio. Iz iskaza svjedoka ČM jasno slijedi da je tada pitala tužiteljicu i da li postoje i daljnji dokumenti gdje ju je tužiteljica potpisivala, što je tužiteljica potvrdila, a poslije se isto utvrdilo i prema narudžbenicama. Iz oba iskaza slijedi da je ravnateljica u konačnici rekla tužiteljici da je potpuno izgubila povjerenje u nju i da ne zna što će napraviti, u pravcu da li će joj dati otkaz ili upozorenje na otkaz, zatraživši da je tužiteljica dalje svakodnevno izvještava o svom radu;

2 6

-da je dan nakon tog sastanka, kako tužiteljica iskazuje dobila nalog ravnateljice da jednom roditelju proslijedi podatke o dvojezičnoj nastavi, a da je tajnica od nje zahtijevala da se roditelju pošalje tabela u koju roditelj ne bi trebao imati uvid, jer se radi o ulaznim računima i plaćanjima škole. Pokušala je potom dobiti ravnateljicu da je pita da li je u redu da to učini, ali je od 8,30 sati do 10,00 nije uspjela dobiti pa joj je poslala e-mail, radi odobrenja. Tužiteljica navodi da joj je sve navedeno učinilo izraziti stres, pa je morala nazvati brata da je odvede kod liječnika opće prakse, što je on i učinio. Navedeno se ne može stavljati na teret ravnateljice, jer nije opravdano očekivati da zaposleniku uvijek bude dostupan. Međutim, kako iz iskaza tužiteljice slijedi da joj je tada pozlilo, o čemu iskazuje i svjedok ČM, to iz oba iskaza valja zaključiti da tužiteljica ovaj posao nije završila. Budući da je svjedokinja ČM našla da na popisu koji je tužiteljica napravila ima stavki kojih ne bi trebalo biti na popisu, to se napravio novi popis idućeg dana kada je, kako svjedok navodi, objavljen na web stranici tako da svi roditelji imaju pristup, a ne samo taj određeni roditelj. Dakle, pogrešno je prikazivanje tužiteljice da bi se radilo o tabeli ulaznih računa i plaćanjima škole, a niti da se radi o radnom zadatku kojeg bi bilo teško ispuniti, već o činjenici da je tužiteljica sve preuveličala;

-da je tužiteljica nadalje pet mjeseci bila na bolovanju, kako to sama iskazuje, a na posao se vratila krajem svibnja 2017., kako to slijedi iz njena iskaza. Navedeno potvrđuje i svjedok ČM navodeći i da se tužiteljica njoj nije htjela javiti, a ne zna tko je u konačnici uspio kontaktirati s njom, samo je preko zaposlenice TM saznala da tužiteljica jako loše zvuči preko telefona. Na poruku svjedoka, tužiteljici, a da joj želi brzo ozdravljenje, tužiteljica je nakon dva tjedna odgovorila sa „hvala“;

-da je tužiteljici izrečeno Upozorenje na obveze iz radnog odnosa, dana 05.01.2017., kako iz istog slijedi, iz razloga jer je propustila HZZO-u dostaviti točne podatke za izračun naknade plaće zbog čega su radnici koji su korisnici prava na rad u skraćenom radnom vremenu zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, počevši od 01.04.2011., primili manji iznos naknade od onog na koji su imali pravo. Nadalje, jer je utvrđeno da nove potvrde o pripadajućim naknadama za pojedine mjesece su od tužiteljice bile potpisane imenom i prezimenom ravnateljice te faksimilom potpisa ravnateljice, bez njenog znanja i odobrenja. Nadalje, jer je učenik iz učeničke blagajne pozajmio novac i jer je tužiteljica konto prihoda za održavanje dvojezične nastave, knjižila potpuno nepripadne troškove;

-da iz dokumenta Donošenje odluke o upućivanju tužiteljice na ovlaštenu prosudbu radne sposobnosti od 29.05.2017., kojeg je potpisala ravnateljica ČM slijedi da ista daje prijedlog Školskom odboru tuženika, da isti donese odluku o upućivanju tužiteljice na ovlaštenu prosudbu radne sposobnosti. U obrazloženju prijedloga za donošenje te odluke ravnateljica je navela sve one činjenice koje su naprijed utvrđene, odnosno da je tužiteljica na sastancima neprimjereno burno reagirala, vikala i prijetila joj, te da je tužiteljici više puta pozlilo na poslu, te je potom u više navrata i bila u kontinuitetu na bolovanjima. Školski odbor tuženika je ovaj prijedlog ravnateljice usvojio smatrajući ga opravdanim. Budući da se, kako je naprijed rečeno, pokazalo neprimjereno ponašanje tužiteljice prema ravnateljici, a tijekom rada tužiteljice kod tuženika, te da je tužiteljici tri puta pozlilo na poslu o čemu i sama iskazuje, nakon čega je bila na bolovanju, te osobito imajući u vidu da se radi o razdoblju koje se odnosi na samo jednu godinu (2016.), dakle u kratkom roku; to sud smatra da je tužiteljica opravdano poslana na prosudbu radne sposobnosti.

2 7

6. U odnosu na cjelokupne opisane okolnosti, osobito neadekvatna reagiranja tužiteljice prema ravnateljici, u kojima je tužiteljica pokazala svoju netrpeljivost i nepoštovanje, sud zaključuje da se poslodavac odnosno ravnatelj trebao braniti od ponašanja same tužiteljice, a da situacija nije bila obrnuta. Stoga sud nalazi da su navodi na koje upire tužiteljica tijekom postupka, u stvari namjera tužiteljice da opravda svoje propuste u radu, izazove sukob s poslodavcem, sve nastojeći da time prikaže poslodavca u negativnom svjetlu, radi ostvarenja ne pripadajuće joj zadovoljštine. Zato sve daljnje radnje i odluke na koje ukazuje tužiteljica, sud smatra iskonstruiranom namjerom tužiteljice da sebe prikaže žrtvom, a da takvo prikazivanje nema objektivnu podlogu u stvarnim i utvrđenim činjenicama. Stoga, u odnosu na navedeno valja utvrditi da je tužiteljica željela iskoristiti slijedeće činjenice u svoju korist, i to;

-da je tužiteljica željela iskoristiti za potrebe ovog postupka činjenicu da je u tajništvu tuženika dolazilo do stalne izmjene tajnika, pokušavajući prikazati da je zbog toga onemogućen njen rad i da je zbog toga obavljala mnogobrojne poslove koji su bili pravni poslovi izvan njene domene rada. Iz iskaza svjedoka ZMV proizlazi da je kao tajnica radila u punom radnom vremenu, međutim da je imala duge pauze u radu jer je od lipnja 2010. do siječnja 2014. bila odsutna s rada zbog posvojiteljskog dopusta, rodiljnog, roditeljskog dopusta i dopusta zbog produžene njege djeteta s poteškoćama, zbog čega je od siječnja 2014. radila i radi na pola radnog vremena, a s posla je bila odsutna i od siječnja 2018. do lipnja 2018. kada je imala ozljedu noge. Isto tako svjedokinja je navela da je imala i još kraćih izostanaka zbog potrebe korištenja bolovanja. Nadalje, iz iskaza svjedoka ČM, ranije ravnateljice tuženika slijedi da kada tajnice ZMV nije bilo na tajničkim poslovima radile su zamjene i to tri, četiri tajnika na zamjeni u punom radnom vremenu. Kad se tajnica vratila s bolovanja, i kad je imala pravo na pola radnog vremena, u drugoj polovici radili su drugi tajnici što je uzrokovalo izmjenu većeg broja tajnika. Sud smatra da činjenica da je kod tuženika bilo zaposleno više tajnika, nije okolnost koja se tiče tužiteljice, jer tužiteljica nije bila ovlaštena osoba za zastupanje tuženika, niti je kao voditelj računovodstva imala ovlast organizirati rad kod tuženika. Samim time, što je došlo do česte izmjene tajnika zaposlenih na određeno vrijeme kod tuženika, razumljivo je i da su odlazili brzo s rada kod tuženika, u potrazi za drugim radnim mjestom i ugovorom o radu sklopljenim na neodređeno vrijeme. Međutim, odlučna činjenica je da je tužiteljica sama inzistirala da će raditi Registar zaposlenika koji je uveden 2011. od kada je tužiteljica zahtijevala da obavlja te poslove, navodeći da upravo ona to zna najbolje inzistirajući na tome. Isto tako je inzistirala na tome da organizira sanitarne preglede i sistematske preglede. Navedeno slijedi iz jasnog iskaza svjedoka ČM, a iskaz potvrđuje i sama tužiteljica navodeći da joj ravnateljica nije direktno govorila da treba voditi navedeni Registar, međutim, isto da je morala činiti kako bi njeni poslovi funkcionirali, jer je samostalno ocijenila da tajnica ZMV neće moći obavljati te poslove. Naime, tužiteljica je kako iskazuje ocijenila da ova tajnica poslove Registra obavljala ležerno i površno, pa da joj je stavljala bilješke što treba konkretno raditi. Sud cijeni da je tužiteljica na ovaj željela imati kontrolu nad poslovima koji se kod tuženika obavljaju u ovom dijelu, subjektivno ocijenivši da tajnica nije poslove obavljala adekvatno, pa isto nije logično povezivati s bilo kakvom diskriminacijom, uznemiravanjem ili mobingiranjem tužiteljice, već nametanjem same tužiteljice da obavlja pojedine pravne poslove koji su u domeni tajništva. Tužiteljica je dakle, sama ocijenila da tajnica ZMV neće moći obavljati te poslove, na koju procjenu tužiteljica nije bila ovlaštena kao tajnica, a

2 8

poslove je mogla odbiti obavljati ukoliko se radilo o poslovima koji ulaze u djelokrug tajništva. Posebno valja ukazati da tužiteljica u odnosu na gornje poslove nije dobila niti pisani, niti usmeni nalog, pa čak niti molbu tadašnje ravnateljice tuženika a kako slijedi iz iskaza svjedoka ČM koja uz navedeno iskazuje i da je tužiteljica samoinicijativno preuzela i dio njenih poslova, konkretno kontrolu prekovremenih sati i zamjena, koje su djelatnici iskazivali, jer je tužiteljica rekla da kad već to unosi u COP, da to za nju nije nikakav problem. Dakle, navedeno slijedi iz jasnog iskaza svjedoka ČM koja uz to nadodaje i da je računovodstveno-administrativna referentica trebala prikupljati te podatke, ali je i to preuzela tužiteljica. Da je tužiteljica sve pobrojane poslove radila na vlastitu inicijativu procjenjujući da ih samo ona može adekvatno obavljati, osobito pojedine poslove tajnice, slijedi i iz iskaza svjedoka ZMV kada navodi da ravnateljica nije nikad davala tužiteljici da obavlja zadatke koje radi tajnica, već ih je obavljala na vlastiti zahtjev i vlastitu molbu. Dakle, tužiteljica je radi svoje osobne potrebe da kontrolira cjelokupni rad ne samo službi tuženika, već i ravnateljice, na sebe preuzela određeni dio poslova koji joj ne pripadaju kao voditelju računovodstva;

-da je ravnateljica sve to tolerirala, jer je tužiteljica na tome inzistirala i da tada nije imala nikakve sumnje da bi to tužiteljica radila s nekakvom lošom namjerom, kako slijedi iz jasnog iskaza svjedoka ČM. S druge strane, iz ovog iskaza slijedi i da nije bilo nikakve nedopuštene namjere ravnateljice u nametanju radnih zadataka, tužiteljici. U prilog tome ide i činjenica da kada je tužiteljica sama zatražila da više ne radi unos podataka u Registar zaposlenika, već da to radi tajnica (povratkom na rad nakon bolovanja u 2017.), je istom tuženik i udovoljio. Navedeno slijedi iz iskaza svjedoka ČM, a ove činjenice potvrđuje i svjedok ZMV;

-da je tužiteljica željela u ovom postupku ukazati i na okolnosti da je bila isključivana iz komunikacije, iz sudjelovanja u tokovima vezanim za promjene osoba koje rade u tajništvu i njihovih radnih zadataka; djelokruga i radnog vremena vanjskih službi s kojima kontaktira u radu, što da joj je otežavalo svakodnevni rad jer se u radu treba koordinirati svoj rad s tajništvom i vanjskim službama; da je ravnateljica ČM imala pri tome protekcionistički stav prema tajnici PMV; da je radno vrijeme tajništva organizirano na neučinkovit i netransparentan način kako to odgovara tajnici. Međutim, valja za ukazati da je tužiteljica nakon povratka s bolovanja i kada joj je već bila izrečena opomena, učestalo inzistirala da joj se objasne razlozi zašto tajništvo radi u smjenama i kada isto radi (dopisi tužiteljice od 18.04.2018. 05.09.2018., 07.09.2018., 18.09.2018., 10.12.2018.), pri čemu je ravnateljica tuženika dva puta i pisano odgovarala na ove učestale, a time i nepotrebne dopise tužiteljice (na dopisu tužiteljice od 05.09.2018. i posljednjim dopisom od 12.12.2018.). Neovisno da li je ravnateljica tada željela udovoljiti zamolbama radnika (tajnika), a da im se u iznimnim situacijama iziđe u susret ili se radi o činjenici koju ističe tuženik, a da je organizacija rada tajništva bila potrebna u dvokratnom radnom vremenu kako bi bilo dostupno u oba turnusa radnicima i učenicima škole; bitno je da rad tajništva nije ostao poremećen u okviru osmosatnog radnog vremena na dnevnoj bazi, što tužiteljica niti ne tvrdi, a samu odluku o radnom vremenu tajništva tuženika i o prioritetima u radnom vremenu tajništva, može donijeti samo ravnatelj, a ne tužiteljica kao voditelj računovodstva. Dakle, u pitanju je ponovno nametanje vlastitog stava tužiteljice oko organizacije rada, s učestalim inzistiranjem i nepotrebnim upitima tužiteljice prema ravnateljici oko organizacije rada tajništva;

2 9

-da je tužiteljica tijekom postupka željela iskoristiti činjenicu korištenja USB sticka i bankovne kartice, za koje je imala autorizaciju i glasile su na njeno ime, a za vrijeme njenog bolovanja. Time je tužiteljica željela dovesti u protutežu i samu činjenicu da je nedozvoljeno, kako je naprijed navedeno, i sama koristila faksimil ravnateljice tuženika i istu potpisivala, želeći iskoristiti nedopušteno međusobno ponašanje u korištenje USB stickova, bankovnih kartica, faksimila ili vlastoručnih potpisa. Iz iskaza tužiteljice slijedi da je prije odlaska na bolovanje navedeno stavila u sef škole, u koji su imali pristup ravnateljica, tajnice, administrator, a ponekad i nastavnici jer se tamo nalaze matične knjige. PIN-ove koje je koristila za USB i bankovnu karticu imala je napisane u rokovniku koji je ostao u njenom stolu. Spisu prileži i kaznena prijava tužiteljice od 02.06.2017. i nadopuna kaznene prijave od 29.09.2017., a protiv nepoznate osobe radi korištenja zaštićenim podacima i lozinkama, te elektronskim potpisom koji se kod tuženika koriste za potrebe obavljanja radnih zadataka. Navedene kaznene prijave, tužiteljica je podnijela nakon dobivene Opomene od poslodavca, dok iz iskaza svjedoka ČM slijedi da je USB tužiteljice korišten od strane nove kolegice koja je zamjenjivala tužiteljicu dok je ista bila na bolovanju radi pristupa COP-u i pristupa Zagrebačkoj banci (kartica), sve radi obračuna plaće. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je tužiteljica u ovom postupku željela iskoristiti činjenicu korištenja svojih certifikata za vrijeme bolovanja, korištenih radi obračuna plaća od radnica koje su je zamjenjivale, mada je to i sama ranije nedopušteno činila i mada je svoje certifikate ostavila dostupnim pojedinim osobama zaposlenim kod tuženika jer je sefu imao pristup veći broj osoba, a nezaštićene je ostavila i pristupne šifre za iste;

-da je tužiteljica povratkom s bolovanja osobno smatrala da je potrebno obavijestiti ravnateljicu svakodnevno o poslovima koje obavlja, što je i činila, sve smatrajući da je označena kao osoba u koju se nema povjerenja. Međutim, tužiteljica je u ranijem radu počinila određene pogreške, pa uz neprimjereno ponašanje prema ravnateljici, koje također datira od ranije, logično nameće zaključak da će u daljnjem radu poslodavac pratiti njen rad s dozom opreza;

- da se tužiteljica poziva i na činjenicu da je ravnateljica razriješila Etičko povjerenstvo nakon što je isto donijelo Zaključak po prijavi tužiteljice 21.12.2017., kojim je utvrđena povreda Etičkog kodeksa tuženika radi ponašanja tajništva smatrajući da je isto neprimjereno i predstavlja povredu kodeksa jer da ometa tužiteljičino obavljanje radnih zadataka, odnosno da tužiteljica nije morala imati informacije o pravu na naknadu koju je od nje zahtijevala tajnica. Ovu odluku sud uopće niti ne može uzeti u obzir jer je, kako je naprijed navedeno, tužiteljica sama preuzela na sebe obavljati određene radne zadatke, a zbog nepovjerenja u rad tajništva i zbog potrebe da učestalo provjerava njegov rad. Stoga nisu više relevantni bilo kakvi navodi tužiteljice o razrješenju članova Etičkog kodeksa;

-da je tužiteljica nadalje želeći prikazati tuženika odnosno ravnateljicu tuženika, u negativnom svijetlu, željela iskoristiti i činjenicu atmosfere na skupu radnika koji se održao u rujnu 2018. Iz Obavijesti koje prileže spisu od 4. rujna 2018., odnosno 10. rujna 2018., proizlazi da je ravnateljica tuženika obavijestila radnike o održavanju skupa radnika 14. rujna 2018. sa dnevnim redom: Izvješća ravnateljice (kronologija događaja u vezi rada Etičkih povjerenstava), Izvješća o nadzoru prosvjetne inspekcije, te predlaganja novog člana u Etičko povjerenstvo. Naime, iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ravnateljica od nje zatražila da čita svoje podneske, već da ih pročita

3 0

sama. Dakle, izbor je bio na tužiteljici, koja je to tada odbila. Okolnost da li su prisutni komentirali navode tužiteljice, nije relevantno za ovaj postupak, jer tužiteljica u iskazu konkretno spominje samo zaposlenika UM, koji je bio roditelj koji je zakinut za novčanu naknadu i koji je identificirao tužiteljicu kao osobu koja je za to kriva, a koju reakciju osobe zakinute za novčana sredstva, tuženik ne može spriječiti. Nema zapreke niti da se ravnateljica pozvala na korištenje USB sticka za potrebe obračuna plaće u odsutnosti tužiteljice s rada, odnosno da se o svim pitanjima raspravlja otvoreno, pri čemu tužiteljica u svom iskazu zapravo komentira navode ravnateljice s kojima se ne slaže, a niti iz jednog dijela iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi na sastanku tužiteljica bila verbalno napadnuta od prisutnih, pa tako niti od ravnateljice tuženika;

-da tužiteljica pokušava iskoristiti i činjenicu, a da je zatražila da joj se omogući pristup snimci sa skupa radnika, te preuzimanja pisanog oblika zapisnika, što nedvojbeno tuženik nije učinio i udovoljio ovom zahtjevu tužiteljice. Naime, iz Rješenja RH, Agencije za zaštitu osobnih podataka od 20.12.2021. proizlazi da je Zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka tužiteljice, osnovan u dijelu u kojem tužiteljici nije sukladno njenom zahtjevu omogućeno pravo na pristup osobnim podacima, a odbijen je u dijelu tonskog snimanja skupa radnika održanog 14.09.2018., na koji način se prikupljalo i obrađivalo osobne podatke svih sudionika Skupa, uključujući i osobne podatke tužiteljice. Ujedno je tuženiku naloženo da tužiteljici omogući ostvarivanje prava na pristup osobnim podacima, odnosno da je obavijesti o razlozima zbog kojih nije moguće pristupiti tonskom zapisu Skupa radnika. Tuženiku je izdana i službena opomena zbog obrade osobnih podataka tužiteljice. Isto tako je Rješenjem RH, Agencije za zaštitu osobnih podataka od 13.12.2021. utvrđen osnovanim Zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka tužiteljice, te je utvrđeno da je javnom objavom osobnih podataka tužiteljice od strane tuženika, koji su objavljeni na internetskoj stranici tuženika u dokumentima "Bilješke o financijskom izvještaju 2019." i "Bilješke o financijskom izvještaju 2020." u rubrici "Fiskalna odgovornost", navođenjem imena i prezimena tužiteljice, došlo do povrede odredbi čl. 5.1. i 6.1. Opće uredbe o zaštiti podataka, te je tuženiku izdana službena opomena. Iz navedenog sud samo može zaključiti da tužiteljica uporno inzistira na nezakonitom postupanju tuženika, u svim segmentima donošenja njegovih odluka, ali je upitno koja bi to činjenica išla u prilog tužiteljice u smislu da je nad njom vršena diskriminacija, mobing ili uznemiravanje, a pravne je prirode i zahtjeva donošenje odluke nadležnih institucija na zahtjev radnika, dakle se radi o različitom tumačenju jedino pravne problematike, od strane stranaka u postupku;

- da tužiteljica pokušava iskoristiti i činjenicu da joj je odobren godišnji odmor za 2017. u kraćem trajanju u odnosu na druge zaposlenike (tri radna dana). Međutim, imajući u vidu da je tužiteljici uslijedilo opravdano Upozorenje na povrede iz radnog odnosa 05.01.2017., te činjenicu da ravnatelj tuženika prema čl. 37. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama iz 2017., uzimao u obzir prilikom odmjeravanja dana godišnjeg odmora i doprinos na radu radnika o čemu je obavijestio i Sindikalnu povjerenicu ŽM dopisom od 19.06.2017., to tužiteljica nije mogla ostvariti ta 3 dana godišnjeg odmora, koji pripadaju radniku koji ostvaruje izvrsne rezultate rada. Pri tome je sasvim suvišno s tužiteljicom uspoređivati radnicu koja ima karcinom i kojoj je godišnji odmor određen u dužem trajanju, a s kojom se tužiteljica želi usporediti;

3 1

-da tužiteljica nastoji svoj postupak slanja podataka o osobama koje ostvaruju pravo na dar za djecu povodom Sv. O, svom punomoćniku, koja isplata je trebala biti pripremljena u studenom 2018., prikazati kao još jedno nedopušteno ponašanje ravnateljice prema njoj. Naime, iz e-mail komunikacije između ravnateljice i tužiteljice (strana 166-173 spisa) slijedi da je tužiteljica usprkos nalogu ravnateljice za naknadnom isplatom ovog dara, krenula u propitkivanje tog naloga e-mailom od 07.01.2019. upućenim izvan ustanove tuženika. Ovdje valja ponoviti da je ravnatelj poslovodni i stručni voditelj ustanove odgovoran za zakoniti rad ustanove i trošenje proračunskih sredstava u skladu s važećim propisima i da tužiteljica kao voditelj računovodstva nije bila ovlaštena propitkivati ovakve naloge. Prethodno ili naknadno slanje osobnih podataka o zaposlenicima tuženika koji ostvaruju pravo na ovu naknadu, trećim osobama te sasvim neovisno da li je i tko trebao prethodno utvrditi ovo pravo na isplatu kod tuženika, nije bio opravdan postupak tužiteljice jer je opravdano izazvao upite i nezadovoljstvo osoba koje su za to saznale. O navedenom iskazuje sama tužiteljica.

7. U konačnici valja ukazati da iz iskaza svjedoka ČM proizlazi da je povratkom na rad nakon bolovanja, a u svibnju 2017., tužiteljica počela kontrolirati njihov rad, tražila je uvid u e-dnevnik, na što imaju pravo samo profesori i administrator e-dnevnika, naređivala je rokove do kad što treba napraviti, sastanke je napuštala samovoljno, omalovažavala je nju osobno kao ravnateljicu te rad tajnika. Na njenu konstataciju kao ravnateljice; da će tajništvo pripremiti određenu dokumentaciju za pola sata, odgovorila je da tajništvo nije sposobno takvo nešto napraviti. Kolutala je očima, nije joj dala da dođe do riječi, a u jednoj situaciji kada ju je zamolila da nešto kaže, tužiteljičina reakcija je bila da je rukama pokrila usta i pokazala joj rukom da može nešto reći. Suglasno iskazuje svjedok ZMV navodeći da je nakon povratka tužiteljice s bolovanja, tužiteljica učestalo vrijeđala ravnateljicu, ometala sastanke, omalovažavala prisutne na sastancima, nije im davala da govore, te da je tužiteljica pokušavala određivati ritam rada djelatnicima. Isto tako je napuštala sastanke, bez da se završila tema o kojoj se razgovaralo, međutim ravnateljica je i dalje apelirala na tužiteljicu i govorila da se ne moraju osobno voljeti, ali da komunikacija treba biti pristojna i da treba surađivati.

8. Prema odredbi čl. 111. Zakona o radu ("Narodne Novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 dalje: ZR) pravo radnika na naknadu štete koji je pretrpio na radu ili u vezi s radom odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao povredom njegovih prava iz radnog odnosa, a za koju štetu odgovara poslodavac po općim propisima obveznog prava.

9. Postupanje tuženika kao poslodavca kao i nadređene osobe tužiteljici u svakom pojedinom slučaju na koji se tužiteljica pozvala, ne ukazuje da bi tuženik učinio bilo koju štetnu radnju. Pritom treba reći da je za nastanak obvezno pravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa

3 2

odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

10. Odredbom čl. 7. st. 4. ZR-a propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno ovom i posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 7. st. 5., propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

11. Odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12, dalje ZSD), propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Stavkom 2. istog članka propisano je da se diskriminacijom u smislu ZSD smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, a stavkom 3. istoga članka da se diskriminacijom smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. toga članka. Odredbom članka 2. stavak 1. i 2. ZSD-a propisani su oblici diskriminacije; i to izravna diskriminacija kao postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ZSD-a kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, i neizravna diskriminacija kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ZSD-a u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna. Odredbom čl. 134. ZR-a određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, te je propisano da se postupak i mjere te zaštite uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Navedeno je uređeno čl. 3. ZSD koji propisuje u st. 1. i 3. da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pa se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju.

12. Dakle, uznemiravanje je vezano isključivo uz diskriminacijske kriterije i kao takvo je osnova da bi se utvrdilo uznemiravanje.

13. Nadalje, mobing nije kategorija koja je definirana u ZR-u ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti,

3 3

ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

14. U ovom postupku nije utvrđeno da je od strane tuženika odnosno odgovornih osoba za zastupanje tuženika ali i tajnice, bilo diskriminatornih, uznemiravajućih postupaka, a niti mobinga, zbog kojih bi tužiteljica bila u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge radnike. Tužiteljica nije bila niti sustavno psihički (moralno) zlostavljana i ponižavana, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Prema mišljenju ovoga suda, tuženik je dokazao da diskriminacije, uznemiravanja i mobinga, tužiteljice nije bilo. Nije bilo zastrašivanja, vrijeđanja i omalovažavanja tužiteljice temeljem diskriminacije zbog obiteljskog statusa tužiteljice. Naime, tužiteljica je sama zbog želje za kontroliranjem procesa rada i superiornog stava u odnosu na tajništvo te nepovjerenja u osobe koje obavljaju poslove kod tuženika, pa tako i u odnosu na ravnateljicu tuženika, na sebe preuzela obavljanje određenih poslova, koji su povezani s njenim poslovima voditelja računovodstva a koje nije bila dužna obavljati. Pri tome ravnateljica tuženika nije imala sumnju da će s obzirom na srodnost i povezanost tih poslova, tužiteljica iste uspješno obavljati. Međutim, tužiteljica ne prihvaća da se u opisu posla voditelja računovodstva ne nalaze poslovi organizacije rada tužene (pa tako ni organizacija tajništva kod tužene), raspodjele poslova, određivanja rokova za izvršenje radnih zadataka, organiziranje radnog vremena radnika, odabira radnika za radna mjesta. Stoga je nakon povreda obveza iz radnog odnosa, radi čega je tužiteljici uslijedilo i Upozorenje, a u konačnici i otkaz (neprijeporno), povratkom na rad u svibnju 2017., upravo tužiteljica izašla izvan okvira prihvatljivog ponašanja i ophođenja na radu, koristeći sva formalna sredstva s namjerom da ophođenje ravnateljice ali i tajnice, pokaže u negativnom svjetlu i da diskreditira tuženika. U konačnici da ravnateljica tuženika nije imala nikakvu namjeru diskriminirati, uznemiravati ili pak mobingirati tužiteljicu te da isto nije u prirodi same ravnateljice, slijedi iz jasnog iskaza zz i ravnatelja tuženika kada iskazuje da je ravnateljica ČM jako pazila na svoje riječi. Uvijek je djelovala pomirljivo, te nikada nije nekoga stavljala u neravnopravni položaj, niti ga je pozivala na red, a niti dizala glas na nekog.

15. U smislu svega navedenog, u konkretnom slučaju sud ne nalazi da bi se radilo o diskriminaciji tužiteljice, uznemiravanja tužiteljice ili pak mobinga, te u svakom pojedinom slučaju na koji se pozvala tužiteljica nema uvjeta za zaključivanje da je tuženik učinio bilo koju štetnu radnju. Slijedom navedenog i citiranih Zakonskih odredbi, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučiti kao u izreci ove presude. Preostale navode stranaka kao i preostalu dokumentaciju u spisu sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, jer nisu relevantni za rješenje ove pravne stvari, a kraj provedenih dokaza sud više nije našao potrebnim izvoditi bilo kakvih daljnjih dokaza.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku, temeljem VPS od 11.281,44 eura, a temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: zastupanje na ročištima: 20.03.2019., 07.05.2019., 13.06.2019., 13.11.2019., 05.02.2020., 28.09.2022., 01.03.2023., 10.04.2024., 01.10.2024., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za sastav podnesaka od: 20.02.2019., 29.04.2019., 30.05.2019. i 25.07.2022., za svako u visini od 100

3 4

bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), za zastupanje na ročištu 19.09.2019. u visini od 50 bodova (Tbr. 9.t.2., 7.t.1.), što ukupno iznosi 1.350 bodova, odnosno 2.700,00 eura odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. Tužitelju je valjalo priznati PDV u visini od 675,00 eura, pa je ukupni parnični trošak tuženiku priznat i dosuđen u visini od 3.375,00 eura.

17. Tužiteljica nema pravo na naknadu parničnog troška, budući u sporu nije uspjela.

18. Sud smatra da u ovom parničnom predmetu nije bilo uvjeta za isključenjem javnosti s glavne rasprave, a primjenom odredbe čl. 307. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22). Navedenom odredbom je propisano da sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njezin dio ako to zahtijevaju interesi morala, javnog reda ili državne sigurnosti, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne, odnosno radi zaštite privatnog života stranaka ili zaštite života ili zdravlja ljudi, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde. Naime, u ovom predmetu se nije raspravljalo o privatnom životu tužiteljice, a niti o njenom zdravstvenom stanju prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, a niti je sud očekivao da se ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje glavne rasprave.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu, 26. rujna 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika