REPUBLIKA HRVATSKA

P-2482/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Jure Grbavac odvj. u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Boris Anić i Nika Šobat Šimić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 10. rujna 2025. god., u prisustvu tužitelja sa zamj. pun. Bijanko Franin-Pećarica odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Dražen Čuljak odvj. u Splitu, dana 26. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji glasi;

"-Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 5. koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

- Dužan je tuženik tužitelju isplatiti tužitelju na ime dijela preplate koji se odnosi na naknadu za obradu kredita (točka I b. 3. tužbe) iznos od 3.299,09 kuna uvećano za zakonske kamate koja na taj iznos teče od 4. travnja 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

IV Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 28. svibnja 2021. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik 21. ožujka 2006. godine u Trogiru zaključili ugovor o kreditu temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 24.200,00 CHF po kupovnom tečaju (kojeg tužitelj mora vraćati po prodajnom tečaju) Banke na dan korištenja s kamatom od 6,99 % godišnje, promjenjivo. Kredit je u cijelosti isplaćen.

Sve odredbe navedenog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništave (npr. članak 1., 4., 9., 10.) jer tužitelju nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužitelju, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu načina promjene kamatne stope, njezine visine, ali i u pogledu raznih bankarskih naknada itd. Navedeno (ne)postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja što je suprotno ZOO-u, kao i Zakonu o zaštiti potrošača (Dalje u tekstu: ZZP).

Sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik bio je baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi – one o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i one o anuitetnoj otplati - koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, i to na način da je tužitelj doveden na rub financijskog sloma na način da je kredit godinama uredno plaćao, štoviše plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla.

Prva nepoštena odredba je ona o valutnoj klauzuli. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u ugovor, tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio brojna obvezno-pravna načela (čl. 3., 4., 6., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima) koja su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Pritom su temelj ništetnosti ove odredbe i članci 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima s obzirom da je i ovako ugovorena činidba neodrediva.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, koja ne samo da je neodrediva već nije ni podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu, mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja, ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja, kako kroz kamate, tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

O samim uzrocima ništetnosti već su dovoljno rekle kolektivne presude koje obvezuju naslov, pa će tu temu tužitelj obraditi tek u nastavku postupka. Međutim, ono što ovaj slučaj posebno razlikuje od onog apstraktnog iz kolektivnih presuda jest činjenica što je isplata kredita tužitelju ugovorena po kupovnom (najnižem) tečaju same banke, a povrat anuiteta po prodajnom (najvišem), što EU sud odlukama C- 26/13, C-260/18 i C-19/20 – proklamira kao poseban razlog ništetnosti, sam za sebe dostatan da prouzroči ništetnost cijelog ugovora.

Pored navedenih bitnih elemenata ugovora, ništetan je i čitav niz drugih, sporednih npr. odredbe o naknadama banke, o nadležnosti itd.

Naime, ništetne su i odredbe predmetnog ugovora o kreditu o raznim bankarskim naknadama, primjerice o troškovima obrade istog (tzv. ulazna naknada - članak 5. i 9.), kao i o naknadi za prijevremeno zatvaranje (tzv. izlazna naknada - članak 9.) s obzirom na to da nije jasno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, a ugovorene su u nerealnom i neopravdano visokom iznosu, bez konkretnih kriterija za njihovo objektivno određenje, dakle nepošteno. O tim odredbama se također nije unaprijed pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, a prouzročile se značajnu neravnotežu među strankama na štetu potrošača. Stoga su ove odredbe ništetne temeljem članka 87. stavka 1. ZZP/03. No, kako tužitelj nije prijevremeno zatvorio kredit to po ovoj osnovi nije oštećen, ali je zato isplatio ulaznu naknadnu.

Slijedom navedenog, razvidno je kako je pored odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ništetan čitav niz drugih, pa se postavlja pitanje – koji dio ugovora bi uopće bio valjan. Za sada se samo ističe kako je opisanim postupanjem tuženik, pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata u svakom slučaju jest, preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet, pa time protivno ugovoru usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećavala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

Tuženikovo agresivno medijsko reklamiranje predmetnih kredita sa isticanjem niže kamatne stope u odnosu na druge valute, kao i nagovaranje zaposlenika tuženika da kredit podigne upravo sa valutnom klauzulom u Francima jer mu je to „najisplativije“, stvorilo je kod tužitelja dojam o jedinstvenoj prilici koju mora iskoristiti.

Štoviše kredit u švicarskim francima je prikazan kao izuzetno siguran kredit jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju, te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijene je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužitelj kreditno sposoban. Tuženik je usmjeravao korisnike pa tako i tužitelja na CHF indeksirani kredit koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć i da je taj kredit ista stvar kao i bilo koji drugi jer će tužitelju biti isplaćene kune koje mu ionako trebaju.

Pritom je tužitelj kao prosječan potrošač koji nema specijalnih znanja u pogledu rizika pojedinih valuta (osim što mu je bila poznata činjenica da je Franak jako dugo bio „stabilan“), postupao sa punim povjerenjem u tuženika, vjerujući kako mu zaista nudi najpovoljniji i najsigurniji kredit, kao što mu je bilo predstavljeno. Međutim, za vrijeme procedure ishođenja ugovora o kreditu tužitelj ne samo da nije dobio od tuženika adekvatna objašnjenja o rizicima valutne klauzule, o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope, te o riziku kada se prethodna dva parametra kombiniraju, naročito u kombinaciji s trećim – anuitetnom otplatom, već je, kako je to prethodno pojašnjeno, bio uvjeravan u isplativost i sigurnost upravo tog kredita.

Tužitelj posebno napominje kako je tuženik kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta stručnog znanja i informacija.

Kakvo bi trebalo biti „standardno“ postupanje banaka u ovakvim slučajevima izrazio je i sud EU u svojoj odluci u predmetu C-186/16, a koja odluka obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morala, ako je potrebno kroz simulacije, demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate, te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

Sve prethodno navedeno je već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, kojeg je dana 04.04. 2012.g., Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača – Potrošač pokrenuo protiv tužene i dr. banaka, i to tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava – odluke iz kojeg postupka su obvezujuće i u ovom sporu, prema članku ZPP-a 502 c.

Tužitelj naglašava kako je po njemu ništetan cijeli ugovor jer se notorna (potvrđena kolektivnim presudama) djelomična ništetnost odnosi na bitne elemente ugovora – odredbu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli - a u takvoj situaciji ugovor ne može opstati i ima se smatrati u cijelosti ništetnim (sukladno praksi EU suda, ali i VSRH-a: Rev-111/96; Rev-x-556/10; Rev-870/01; Rev-1743/11).

Notorno je naime, kako ništetnost bitnih sastojaka bilo kojeg ugovora povlači za sobom ništetnost cijelog tog ugovora, pa on kako takav ne može konvalidirati jer sukladno čl. 247. ZOO-a - ugovor ne može niti biti sklopljen ako ne postoji suglasnost volje ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora. Stoga se postavlja pitanje – koji su bitni sastojci ugovora o kreditu.

Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), definiran je pojam ugovora o kreditu kao ugovora: „kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno“. Iz citirane odredbe jasno proizlazi kako su bitni sastojci ugovora o kreditu: 1) određeni iznos novčanih sredstava kao predmet ugovora; (u ovom slučaju 24.200,00 CHF protuvrijednost kuna – odredba čl. 1. predmetnog ugovora); 2) te ugovorene kamate kao cijena korištenja odobrenih sredstva; („6,99 % promjenjivo“ – odredba članka 4. predmetnog ugovora)

Izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora, njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća. A u ovom slučaju su ništetna oba. Osim toga, pored odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetan je i čitav niz drugih kako je prethodno pojašnjeno.

Nije sporno kako je kamata kao cijena bitan element ugovora, međutim u praksi EU suda pojavilo se pitanje da li se valutna klauzula može povezati s „određenim iznosom novčanih sredstava kao predmet ugovora“ iz članka 1021. ZOO-a? U t. 52. presude suda EU, C-118/17, zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora, te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće, a jednako tako, točkom 44 presude suda EU, C-260/18, ponovno je istaknut prethodno navedeni stav da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu, slijedom čega objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora o kreditu iz glavnog postupka nije sigurna.

Dakle, bitan sastojak i glavni predmet ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom nije samo „određeni iznos novčanih sredstava“, kako to „na prvu“ proizlazi iz (pre)uske interpretacije zakonske odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, već i onaj sastojak koji direktno utječe na bitnu činidbu - visinu obveze dužnika kako dospijevaju mjesečni anuiteti, a to je zaštitna klauzula, odnosno tečaj po kojem se obračunavala kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta po njegovom dospijeću. Pritom se posebno naglašava kako su i sve banke u kolektivnom sporu decidirano tvrdile da su valutna klauzula i kamatna stopa smatraju bitnim elementima ugovora o kreditu.

Naime, bitni sastojci nekog ugovora mogu biti propisani zakonom, a mogu biti takvi i zbog volje ugovornih strana, pa tako VSRH – Rev-111/96: „Bitnim sastojkom ugovora po volji stranaka smatra se i onaj sastojak (koji inače po prirodi pravnog posla to nije) od kojeg makar i jedna ugovorna stranka čini zavisnim sklapanje samog ugovora.“

Dakle, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa su bitni sastojci ugovora o kreditu (predmet i cijena) ne samo temeljem zakona, već i iz razloga jer je upravo volja- suglasnost ugovornih stranaka o vrsti valute (CHF, EURO) i vrsti kamatne stope (promjenjiva, fiksna) bila odlučna za obje stranke da bi se ugovor uopće sklopio. Pritom tuženik u drugim sporovima sličnim ovome decidirano tvrdi da banka nikada ne bi ni zaključila ugovor o kreditu pod takvim uvjetima gdje je određena samo najviša kamatna stopa i fiksiran tečaj, pa je notorno kako su i valutna klauzula i promjenjiva stopa u svakom slučaju ugovornom voljom smatrane bitnim elementima, slijedom čega njihova ništetnost uzrokuje ništetnost cijelog ugovora.

Simulirati da su stranke ugovorile fiksnu (najveću dopuštenu) kamatnu stopu i tečaj bilo bi suprotno i općim obvezno pravnim načelima, ali i stavu EU suda (C-618/10) da kod ništetnosti pojedinih odredbi sud nije ovlašten mijenjati ugovornu volju stranaka, a one u ovom slučaju sasvim sigurno nisu htjele kunski kredit i kamatnu stopu čija je samo najviša granica određena.

Da je tome tako dodatno potvrđuje i činjenica da banke u razdoblju koje je bilo predmet kolektivne tužbe nisu ni nudile npr. dugoročne kredite u kunama s fiksnom kamatnom stopom. Ni danas banke ne nude dugoročne kredite u kunama s fiksnom kamatnom stopom važećom za cijelo vrijeme otplate kredita jer bi se ugovaranjem fiksne kamatne stope na razdoblja od 20 ili 30 godina, možebitno dovele u situaciju ugroze svojeg poslovanja i eventualnog stečaja. Stoga je za zaključiti da i promjenjiva kamatna stopa predstavlja bitan sastojak ugovora po prirodi pravnog posla.

Slijedom navedenog, a kako su odredba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi bitni elementi ugovora o kreditu – to ništetnost samo jedne od njih povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, temeljem čega će tužitelj upravo takvo utvrđenje zahtijevati ovom tužbom kao glavni tužbeni zahtjev.

Tužitelj se zbog proteka vremena ne sjeća točno, ali ostavlja mogućnost da su neke od anuiteta u njegovo ime i za njegov račun uplatile treće osobe (npr. bračni drug). Početkom 2013. godine, tužitelj je „zatvorio“ predmetni kredit.

Iz priloženog ugovora o kreditu je razvidno kako su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ugovorene na isti način kao što je to u ugovorima koji su obuhvaćeni kolektivnom presudom.

Prilikom otplate predmetnog kredita tuženik je temeljem prethodno opisanih ništetnih odredbi nesavjesno i bez osnove stekao imovinsku korist nauštrb tužitelja obzirom da su anuiteti protupravno povećavani.

Odredbom članka 323. ZOO-a, propisane su posljedice ništavosti, pa je temeljem te pravne norme svaka strana dužna vratiti drugoj što je primila temeljem takvog pravnog posla. Ako se radi o novčanoj obvezi, i ako se radi o tome da je jedna strana nesavjesna osim obveze vraćanja primljenog bez osnove, nesavjesna strana je dužna i nadoknaditi štetu, dakle kamatu od dana stečenog pa do isplate.

Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu (koji nisu fiksni već se zna samo njihova najveća dopuštena razina), jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, uključujući razne bankarske naknade kao i naknadu za obradu kredita, prijevremenu otplatu i sl., predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju.

Tužitelj je tuženiku dana 26. ožujka 2021. g., poslao dopis kojim je tražio dostavu dokumentacije potrebne za vještačenje, čemu je ovaj udovoljio, pa je tužitelj izradio informativni obračun svoga potraživanja.

Slijedom svega navedenog tužitelj u točki I petita postavlja tužbeni zahtjev na način da točkom I a.) traži utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu sa svim njegovim dodacima. Ako sud ocijeni da je neosnovano traženje tužitelja da se cijeli Ugovor o kreditu proglasi ništetnim, a ipak utvrdi da su osnovane tvrdnje tužitelja da su ništetne samo pojedinačne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu onda se postavlja eventualni tužbeni zahtjev pod točkom I b.).

Kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu s osnova djelomične ništetnosti ugovornih odredbi čini sastavni dio glavnog tužbenog zahtjeva i numeriran je pod točkom II.

Točan iznos svog potraživanja tužitelj ne može precizirati, već istog postavlja paušalno, prema vlastitom izračunu, a specificirati će ga nakon vještačenja i to tako da će pored glavnice potraživati i zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose preplaćenih anuiteta, i to od dana preplate, pa do dana kada mu banka isplati dužnu tražbinu.

Dakle, zahtjev pod točkom II nije kumulirani već glavni tužbeni zahtjev s obzirom da se isti može usvojiti i ako sud smatra da je osnovana točka I a.) (samo što će tužitelj u novoj parnici moći tražiti eventualnu razliku isplate do „pune“ ništetnosti).

Slijedom svega navedenog, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način kako slijedi:

"I a.) Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.

I b.) Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

- u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 4. i članku 9. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuţenika koje propisuju takav način promjene kamatne stope.

- u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 10. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

- U dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 5. koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“.

II Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 33.000,00 kn kuna. uvećano za zakonske kamate koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od dana te preplate, pa do dana isplate, sve to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Dužan je tuženik isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, uvećane za zakonske kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja presude pa do isplate."

U odgovoru na tužbu od 07. ožujka 2022. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te osporava pravnu osnovu i visinu.

Tuženik između ostalog, ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti otplaćen 12.04.2013. godine.

Bez obzira na prethodno, tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 4 i čl. 9. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to zatraženo eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom pod toč. 1. b.) alineja 1. s obzirom na to da je nastupila zastara na povrat po ovoj osnovi.

Osim tih razloga, tužitelj nema pravnog interesa tražiti da se odredbe o načinu promjene kamatne stope predmetnog ugovora o kreditu utvrde ništetnima, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-7129/13 od 13.06.2014. g., u postupku kolektivne zaštite prava potrošača takav način promjene utvrđen ništetnim, a ne postoje osobite okolnosti konkretnog slučaja zbog kojih se takva presuda ne bi mogla izravno primijeniti na predmetni Ugovor o kreditu.

S druge strane, u pogledu odredbi o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu postoje okolnosti zbog kojih nije moguće izravno primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite tj. okolnosti zbog kojih odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu in concreto nisu ništetne.

Što se tiče pravne valjanosti ugovorene valutne klauzule u CHF, tuženik smatra da je predmetna ugovorna odredba pravno valjana, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006. g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka (članak 15. Ugovora o kreditu), ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006. g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

Prema tome, tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo skoro sedamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a, nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule“.

Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006. g., nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Zaključno tuženik osobito ističe da, suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, čak i kada bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne.

Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini.

S tim u vezi, tuženik upućuje i na odredbu čl. 1021. ZOO/05 koja glasi: „Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.“ Pravilnim tumačenjem ove odredbe dolazi se do zaključka kako su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog novčanog iznosa uz obvezu plaćanja kamata, dok eventualna ništetnost odredaba ugovora u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost njegovih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Dakle, eventualna ništetnost ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez tih ugovornih odredbi.

Nadalje, u vezi s prethodnim tuženik ističe da članak 6.st.1. Direktive 93/13/EEZ, propisuje da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

Sud Europske unije je u svim odlukama u kojima je tumačio naprijed citirani članak, a uzimajući u obzir pravo unije i praksu suda EU, kada je u pitanju ništetnost cijelog ugovora, uvijek zauzimao stav: - da cilj i svrha članka 6. st. 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nije ništetnost u cijelosti ugovora koji sadrže nepoštene odredbe, već uspostava narušene ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, uz održavanje ugovora na snazi time da se nepoštene odredbe isključe od primjene. Do ništetnosti cijelog ugovora dolazi samo iznimno i to onda kada ugovor bez takve nepoštene odredbe, a temeljem primjene nacionalnog prava nikako ne može ostati na snazi i proizvoditi pravne učinke.

Kako ocjena održivosti cijelog ugovora na snazi ovisi o nacionalnom pravu, a ne pravu Europske unije, i kako Sud EU nije ovlašten tumačiti nacionalno pravo, konačnu odluku o održivosti ugovora na snazi uslijed nepoštenosti pojedinih njegovih odredbi ovisi o ocjeni nacionalnog suda.

Budući da su hrvatski sudovi uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši nacionalni sud, a primjenom i tumačenjem nacionalnog prava (odredbe ZOO-a ništetnosti i djelomičnoj ništetnosti ugovora) već zaključili da ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope ne čine ništetnim cijeli ugovor o CHF kreditu, jer nepoštene odredbe nisu takve da bez njih ugovor ne može opstati, tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora u svakom slučaju je neosnovan.

Pri tome je još bitno istaknuti da do održavanja ugovora na snazi ne dolazi zbog intervencije zakonodavca npr. donošenjem nekog zakona s ex lege učinkom kojim bi se zadiralo u sadržaj ugovora, ili intervencijom suda, npr. da se sporne ugovorne odredbe koje se isključuju od primjene nadomjeste nekim drugim dispozitivnim normama.

U skladu s mjerodavnim odredbama našeg nacionalnog prava, sporne ugovorne odredbe isključuju se od primjene, njihovim isključenjem uspostavlja se eventualno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ali to ne rezultira ništetnošću cijelog ugovora jer on bez bilo kakve druge intervencije može opstati i bez ugovornih odredbi koje se isključuju od primjene.

Suviše navedenog, podrednim tužbenim zahtjevom pod točkom I b), alineja 3. tužitelj traži da se ništetnom utvrdi odredba o naknadi troškova za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu.

Nije sporno da je tuženik tužitelju na temelju odredbe članka 5. Ugovora o kreditu obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita. Međutim, tužitelj je u krivu kada tvrdi da je ovaj iznos neosnovano naplaćen, odnosno da bi citirana odredba bila ništetna. Tužitelj u prilog osnovanosti ovog tužbenog zahtjeva pokušava ponuditi razloge, međutim u tome ne uspijeva jer se tužiteljevi „razlozi“ svode tek na puko parafraziranje zakonskih pretpostavki da bi pojedina odredba bila utvrđena ništetnom bez ikakve konkretizacije. Pritom, nijedna od zakonskih pretpostavki na koje tužitelj upire nije se doista i ostvarila u ovoj pravnoj stvari.

Naime, kao što je već istaknuto, nije točno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a sve i kad bi to bilo točno, posve je promašena tužiteljeva teza da bi ta i takva ugovorna odredba rezultirala u neravnopravnom ugovornom položaju tužitelja.

Isto tako, tužitelj očito zanemaruje načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, proklamirano odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem načelu sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati sa suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Preciznije, tužitelj potpuno neutemeljeno tvrdi da je naplaćivanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetno jer niti jednom odredbom niti jednog propisa, nije bilo zabranjeno naplaćivanje takve naknade, kao što nije niti propisano da bi kamatna stopa trebala uključivati takvu naknadu.

Odredbom članka 1022. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

Parnične, a ujedno i ugovorne stranke, u skladu s prednjom odredbom ZOO-a sklopile su Ugovor o kreditu, kojim ugovorom su uredili sve uvjete tog obvezno-pravnog odnosa, pa su tako, između ostaloga, odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ugovorile i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u vezi s obradom kreditnog zahtjeva. Štoviše, riječ je o više no uočljivoj odredbi Ugovora o kreditu s upadljivim naslovom „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva“.

Tom odredbom ugovorne stranke suglasno su i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u iznosu od 3,00% odobrenog iznosa kredita, a na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva, razumljiva i potpuno određena pa stoga pravno valjana.

Tuženik dodatno ističe da, u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u pravnom prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno tom načelu tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te se izrijekom bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Osim toga, činidbe koje ugovorne strane preuzimaju na temelju ove odredbe potpuno su određene odnosno odredive. Dakle, plaćanje ove naknade tužiteljeva je protučinidba za tuženikovu činidbu obrade kreditnog zahtjeva.

Dok ugovorna kamata predstavlja samo „cijenu novca“, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita, predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a nekmoli da bi ta ravnoteža bila značajna. Naime, plasiranje kredita samo je završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika.

Dakle, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO- a, tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Slijedom naprijed navedenoga, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita pravno je valjana, a tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti iste i isplatu po tom osnovu je neosnovan.

Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 12.04. 2013. g., dok je ova tužba podnesena 28.05.2021. g., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu.

Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godine (nakon prekida zastare) protekao s 13.06. 2019. g., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 28.05. 2021. g., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.).

Naposljetku, za slučaj da se tužitelj pozove na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01. 2020. g., a prema kojem shvaćanju zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva “počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”, tuženik ukazuje na to kako se glede zastare ima smatrati da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke utvrđena odlukom VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine, odnosno na to da ta odluka VTS-a predstavlja „drugi način ustanovljenja ništetnosti“ u kontekstu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020. godine.

S tim u vezi, valja napomenuti kako je na mrežnim stranicama Vrhovnog suda Republike hrvatske 03. 03. 2022. g., na poveznici http://www.vsrh.hr/EasyWeb.asp?pcpid=560 (posljednji put pristupljeno stranici: 04.03.2022.) objavljeno priopćenje o Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kome je pod točkom 4. istaknuto: „Ako je ništetnost ustanovljena … već u postupku kolektivne zaštite potrošača … tada zastarni rok … počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

Slijedom navedenoga, svakako kao neosnovan valja odbiti kako glavni, tako i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu u dijelu u kome je on utemeljen na navodnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika odnosno preplati anuiteta po tom osnovu.

Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje prava osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

Slijedom naprijed navedenoga tuženik je predložio da se, ako sud tužbu ne odbaci, svi istaknuti tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani.

Tužitelj u podnesku do 21. ožujka 2021. god., u odnosu na spornu ulaznu naknadu (članak 5. Ugovora „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“) navodi je netransparentno i protivno ugovornom načelu savjesnosti i poštenja naplaćivana potrošačima prilikom isplate kredita, a da potrošaču nije predočeno u čemu se sastoje navedeni “troškovi obrade kredita”, niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva.

Dakle, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

Tuženik je kreditiranjem tužitelja po osnovi kamata zaradio pozamašne iznose te uistinu nije bilo nužno od tužitelja uzeti i dodatnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Ističe da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono (naročito s obzirom na činjenicu da se niti o njoj nije pojedinačno pregovaralo) što istu čini nepoštenom! Tužitelj se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate (čl. 1021. ZOO/05), a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža, te se naplaćuje ugovaranjem kamate na zajam. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća.

Analogijom na odvjetničke usluge, opravdanosti naplate ulazne naknade jednako je neosnovana kao kad bi npr. odvjetnik tvrdio da mu stranka uz plaćanje parnične radnje temeljem Odvjetničke tarife još mora platiti i za odijelo, aktovku, računalo, uredski materijal i sl.

Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.

I presude Europskog suda C-84/19 i C-224/19, govore o tome da je nepoštena ulazna naknada za obradu kredita koja nije specificirana odnosno za koju nema dokaza da je uistinu postojao trošak banke kod ugovaranja.

Tužitelj u podnesku od 23. lipnja 2022. god., navodi kako obzirom na posljednji stav VSRH-a prema kojem je u ovakvim tužbama dio zahtjeva na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope u zastari, to tužitelj kondemnatornim dijelom tužbenog zahtijeva preplatu s tog osnova neće potraživati, ali ustraje u deklaraciji ništetnosti tako određene kamatne stope jer za to ima pravnog interesa.

Slijedom navedenog, a s obzirom na to kako su utvrđenjima iz tijekom postupka sačinjenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darke Cecić potvrđeni svi navodi i zahtjevi tužitelja, tužitelj navodi da ovim podneskom specificira tužbeni zahtjev tako da isti sada glasi:

„I a.) Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.

I b.) Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

1.) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 4. i članku 9. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope.

2.) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 10. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

3.) U dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 5. koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima:triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“.

II Dužan je tuženik OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, tužitelju ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti:

a) na ime dijela preplate koji se odnosi na valutnu klauzulu (točka I b. 2. tužbe) iznos od 24.655,55 kuna uvećano za zakonske kamate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na iznos od:

- 60,21 kuna teče od 10.5.2006. pa do isplate

- 55,46 kuna teče od 12.6.2006. pa do isplate

- 42,42 kuna teče od 10.7.2006. pa do isplate

- 44,59 kuna teče od 10.8.2006. pa do isplate

- 53,36 kuna teče od 11.9.2006. pa do isplate

- 57,23 kuna teče od 10.10.2006. pa do isplate

- 41,67 kuna teče od 10.11.2006. pa do isplate

- 39,63 kuna teče od 11.12.2006. pa do isplate

- 47,49 kuna teče od 10.1.2007. pa do isplate

- 27,72 kuna teče od 12.2.2007. pa do isplate

- 32,35 kuna teče od 10.4.2008. pa do isplate

- 0,81 kuna teče od 12.5.2008. pa do isplate

- 34,89 kuna teče od 10.11.2008. pa do isplate

- 27,20 kuna teče od 23.12.2008. pa do isplate

- 107,55 kuna teče od 12.1.2009. pa do isplate

- 141,78 kuna teče od 10.2.2009. pa do isplate

- 105,42 kuna teče od 10.3.2009. pa do isplate

- 86,89 kuna teče od 20.3.2009. pa do isplate

- 115,58 kuna teče od 10.4.2009. pa do isplate

- 109,47 kuna teče od 11.5.2009. pa do isplate

- 87,37 kuna teče od 10.6.2009. pa do isplate

- 13,07 kuna teče od 12.6.2009. pa do isplate

- 120,30 kuna teče od 10.7.2009. pa do isplate

- 90,27 kuna teče od 10.8.2009. pa do isplate

- 105,01 kuna teče od 10.9.2009. pa do isplate

- 45,55 kuna teče od 12.10.2009. pa do isplate

- 43,32 kuna teče od 19.10.2009. pa do isplate

- 107,06 kuna teče od 10.11.2009. pa do isplate

- 98,63 kuna teče od 10.12.2009. pa do isplate

- 100,17 kuna teče od 11.1.2010. pa do isplate

- 6,44 kuna teče od 8.2.2010. pa do isplate

- 139,69 kuna teče od 10.2.2010. pa do isplate

- 124,67 kuna teče od 10.3.2010. pa do isplate

- 197,62 kuna teče od 12.4.2010. pa do isplate

- 212,59 kuna teče od 10.5.2010. pa do isplate

- 128,93 kuna teče od 10.6.2010. pa do isplate

- 112,67 kuna teče od 21.6.2010. pa do isplate

- 314,15 kuna teče od 12.7.2010. pa do isplate

- 252,45 kuna teče od 10.8.2010. pa do isplate

- 410,09 kuna teče od 10.9.2010. pa do isplate

- 339,97 kuna teče od 11.10.2010. pa do isplate

- 273,96 kuna teče od 10.11.2010. pa do isplate

- 248,07 kuna teče od 10.12.2010. pa do isplate

- 273,21 kuna teče od 20.12.2010. pa do isplate

- 362,51 kuna teče od 10.1.2011. pa do isplate

- 153,66 kuna teče od 7.2.2011. pa do isplate

- 425,65 kuna teče od 10.2.2011. pa do isplate

- 462,32 kuna teče od 10.3.2011. pa do isplate

- 249,76 kuna teče od 11.4.2011. pa do isplate

- 192,81 kuna teče od 26.4.2011. pa do isplate

- 444,99 kuna teče od 10.5.2011. pa do isplate

- 412,78 kuna teče od 10.6.2011. pa do isplate

- 289,19 kuna teče od 17.6.2011. pa do isplate

- 646,61 kuna teče od 11.7.2011. pa do isplate

- 824,94 kuna teče od 10.8.2011. pa do isplate

- 162,26 kuna teče od 17.8.2011. pa do isplate

- 508,71 kuna teče od 12.9.2011. pa do isplate

- 164,12 kuna teče od 14.9.2011. pa do isplate

- 597,56 kuna teče od 10.10.2011. pa do isplate

- 448,49 kuna teče od 10.11.2011. pa do isplate

- 232,48 kuna teče od 14.11.2011. pa do isplate

- 466,66 kuna teče od 12.12.2011. pa do isplate

- 179,94 kuna teče od 13.12.2011. pa do isplate

- 504,53 kuna teče od 10.1.2012. pa do isplate

- 199,94 kuna teče od 11.1.2012. pa do isplate

- 535,89 kuna teče od 10.2.2012. pa do isplate

- 199,74 kuna teče od 14.2.2012. pa do isplate

- 552,58 kuna teče od 12.3.2012. pa do isplate

- 207,90 kuna teče od 15.3.2012. pa do isplate

- 537,83 kuna teče od 10.4.2012. pa do isplate

- 199,61 kuna teče od 11.4.2012. pa do isplate

- 759,55 kuna teče od 10.5.2012. pa do isplate

- 602,83 kuna teče od 11.6.2012. pa do isplate

- 173,18 kuna teče od 19.6.2012. pa do isplate

- 591,80 kuna teče od 10.7.2012. pa do isplate

- 175,46 kuna teče od 12.7.2012. pa do isplate

- 576,72 kuna teče od 10.8.2012. pa do isplate

- 192,62 kuna teče od 16.8.2012. pa do isplate

- 548,92 kuna teče od 10.9.2012. pa do isplate

- 191,47 kuna teče od 17.9.2012. pa do isplate

- 763,67 kuna teče od 10.10.2012. pa do isplate

- 609,62 kuna teče od 12.11.2012. pa do isplate

- 186,39 kuna teče od 13.11.2012. pa do isplate

- 600,79 kuna teče od 10.12.2012. pa do isplate

- 195,34 kuna teče od 13.12.2012. pa do isplate

- 815,43 kuna teče od 10.01.2013. pa do isplate

- 788,52 kuna teče od 11.02.2013. pa do isplate

- 784,50 kuna teče od 11.03.2013. pa do isplate

- 686,44 kuna teče od 10.04.2013. pa do isplate

- 171,86 kuna teče od 12.04.2013. pa do isplate

b) na ime dijela preplate koji se odnosi na naknadu za obradu kredita (točka I b. 3. tužbe) iznos od 3.299,09 kuna uvećano za zakonske kamate koja na taj iznos teče od 4. travnja 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

Tužitelj je istim podneskom povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti odredbi čl. 4 i čl. 9 Ugovora o kreditu broj 17425/06 od 21. ožujka 2006. god., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke/tuženika.

Tužitelj u podnesku od 31. kolovoza 2022. god., navodi da će se ovaj postupak vjerojatno pravomoćno okončati iza 1. siječnja 2023., što je datum kad se u Republici Hrvatskoj uvodi Euro kao službena valuta plaćanja, a kako tužitelj raspolaže programom za konverziju Kune u Euro, to isti radi olakšavanja cijele procedure cijenjenom Ž (s obzirom na obvezu suda da dvojno iskazuje valute) ovom podnesku prilaže i specifikaciju tužbenog zahtijeva tužitelja od 23. lipnja 2022. i u Eurima.

Presudom ovog suda posl. br. P-2140/21 od 21. listopada 2022. god., odbijan je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"-Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.

-Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 5. koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

- Dužan je tuženik tužitelju isplatiti tužitelju na ime dijela preplate koji se odnosi na naknadu za obradu kredita (točka I b. 3. tužbe) iznos od 3.299,09 kuna uvećano za zakonske kamate koja na taj iznos teče od 4. travnja 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“ (toč. I izreke).

Utvrđeno je da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 17425/06, od 21. ožujka 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

-u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 4. i članku 9. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope,

-u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 10. ugovora) u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća).(toč. II izreke).

Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime dijela preplate koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF iznos od ukupno 24.655,55 kuna, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dana preplate svakog poojedinog anuiteta , pa do isplate, asve preme sačinjenom izračunu od strane stalngo sudkog vještaka za računovodstvo i financije Darka Cecić dipl. oec. od 10. lipnja 2022. godine. (toč. III izreke).

Donijeta je i odluka da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. (toč. IV izreke).

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-29/2023-2 od 04. lipnja 2025. god., žalba tužitelj je djelomično odbijena kao neosnovana, te je u pobijanom dijelu (točka. I i IV izreke), donijeta presuda ovog suda;

a) ukinuta u točki I izreke alineja druga i treća i točki IV izreke i ptrredmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

b) potvrđena u točki I izreke alineja prava.

Donijeta je i odluka da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 17425/06 od 21. ožujka 2006. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor br. 17425/06, Izvadak sa tekućeg računa Splitska banka d.d. br. 4030662809 00 za razdoblje od 01.11.2004. do 25.02.2021. god., Dopis tuženika od 07. travnja 2021. god., Pregled uplata po računu 40306628099 kredita 17425/06 (047573) od 05.04.2006. do 10.07.2013. god., Konto karticu kredita 17425/06 (047573) od 10.05.2006. do 10.09.2010. god., Konto karticu kredita 17425/06 (047573) od 11.10.2010. do 12.04.2013. god., Pregled promjene kamatne stope – Izvršeni otplatni plan kredita 047573 (CHF), Članak "Ništetnost ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF" autora Igor Metelko odvj. u Zagrebu, Presudu Vrhovnog suda RH br. II Rev-111/1996-2 od 27.08.1997. god., Priopćenje VSRH od 01.03.2022. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-147/2019-2 od 25.04.2019. god., Rješenje VSRH br. Rev-3740/2018-7 od 04.03.2020. god., Presudu VSRH br. Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. god., Presudu Općinskog suda u Osijeku posl.br. 66 P-970/15-14 od 28.03.2017. god., Presudu Općinskog suda u Puli posl.br. 8 P-603/2012-85 od 01.03.2019. god., Presudu Županijskog suda u Osijeku br. Gž- 838/2017-2 od 24.01.2019. god., Presudu i rješenje Općinskog suda u Splitu posl.br. P-1494/2018 od 17.05.2019. god., Presudu suda – Direktiva 93/13/EEZ u predmetu C-118/17 od 14.03.2019. god., Presudu Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-1837/14- 2 od 05.11.2014. god., Presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-2359/2017-2 od 23.11.2017. god. i Presudu Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-324/20220-3 od 08.07.2020. god., Izvješće o vještačenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darka Cecić dipl. oec. od 10. lipnja 2022. god., Presudu i Rješenje ŽS u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi posl.br 15 Gž-1077/2020-3 od 02. veljače 2021. god., rješenje VSRH br. Revd- 2324/2021-2 od 14. prosinca 2021. god., Presudu i Rješenje ŽS u Osijeku posl.br. Gž-2433/2021-2 od 16. prosinca 2021. god., i rješenje ŽS u Bjelovaru pos.br. Gž-911/2021-2 od 13. rujna 2021. god., Specifikaciju tužbenog zahtjeva u eurima od 23. lipnja 2022. god., te izveo dokaz saslušanjem tužitelja na raspravnom ročištu dana 10. rujna 2025. godine.

Tužbeni zahtjev u preostalom dijelu je neosnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 17425/06 od 21. ožujka 2006. godine, koji je sklopljen između prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, i ĆĆ kao sudužnika.

Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Ovaj sud je cijenio da predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga cijenio da je sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split.

Ovaj sud je nadalje cijenio i to kako nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi članka 4. i članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, te članka 1. i članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa na dan zaključenja ugovora iznosi 6,99 %, (čl. 4 Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da tužitelju prednik tuženika stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 24.200,00, a koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1 Ugovora).

Osim toga, ovaj sud je u potpunosti prihvatio tvrdnje tuženika kada navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je naplaćivanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu ništetno, jer niti jednom odredbom važećeg propisa, nije bilo zabranjeno naplaćivanje takve naknade, kao što nije niti propisano da bi kamatna stopa trebala uključivati takvu naknadu. Smatrao je kako osnovano tuženik stiče da su stranke odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorile i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u vezi s obradom kreditnog zahtjeva. Riječ je o uočljivoj odredbi Ugovora o kreditu s naslovom „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva“. Sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita, predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva.

Uostalom, sporna odredba o naknadi troškova za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, nije niti bila predmet spora u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split.

Slijedom navedenog, donijeta je naprijed navedena Presuda ovog suda posl. br. P-2140/21 od 21. listopada 2022. godine.

U obrazloženju ukidnog Rješenja Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž- 29/2023-2 od 04. lipnja 2025. god., navodi se da je člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka je propisano kako se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Pravilno prvostupanjski sud navodi kako se učinci iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na odredbu o naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ali ostalo je neutvrđeno je li se u konkretnom slučaju o toj odredbi pojedinačno pregovaralo ili je sastavljena unaprijed od strane tuženika te uzrokuje li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka provesti dokaze koji su na te okolnosti predloženi od strane stranaka te će donijeti novu odluku, koju je u svakom slučaju potrebno pravilno obrazložiti na način da se može ispitati njena pravilnost i zakonitost, pa je prvostupanjsku presudu u tom dijelu na temelju članka 370. stavka 1. ZPP-a valjalo ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak radi čega je odlučeno kao pod I. a) alineja prva izreke ove drugostupanjske odluke.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će donijeti i novu odluku o parničnom trošku, a pri tom treba uzeti u obzir uspjeh tužitelja odnosno stranaka samo u podredno postavljenom tužbenom zahtjevu.

U preostalom dijelu prvostupanjsku je presudu valjalo potvrditi i odlučiti kao pod točkom I. b) izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP- a.

O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci, pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 166. stavak 3. i 4. ZPP-a.

Tužitelj u iskazu od 10. rujna 29025. god., navodi da se uglavnom sjeća razgovora kojega je prethodno vodio sa ovlaštenim službenikom banke prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 21. ožujka 2006. godine. Prilikom ovog razgovora od ovlaštenog službenika banke upoznat je sa činjenicom da naknada za obradu kredita iznosi 3% od iznosa odobrenog kredita, te da se ova naknada naplaćuje jednokratno odmah pri potpisu ugovora. Ovaj iznos u visini od 3% odobrenog kredita odbijen je prilikom isplate odobrenog kredita nakon sklapanja predmetnog ugovora. Ovlaštenog službenika je prilikom razgovora upitao da li se ova naknada mora isplatiti banci kao kreditoru, a od njega je dobio odgovor da je ova naknada obavezna i mora se naplatiti prilikom isplate iznosa odobrenog kredita.

Na posebno pitanje navodi da dakle, prilikom razgovora sa ovlaštenim službenikom banke nije imao mogućnost pregovarati o isplati ove sporne naknade za obradu kredita. Ovlašteni službenik banke ovom prilikom nije obrazložio u čemu se sastoje troškovi banke za obradu kredita već mu je samo saopćio da banka prilikom ugovaranja i isplate kredita naplaćuje ovu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Bez ugovaranje ove naknade nije bio u mogućnosti sklopiti predmetni ugovor o kreditu.

Među strankama je nesporno da je temeljem predmetnog Ugovora o kreditu tuženik odobrio tužitelju kredit u visini od 109.969,64 Kn (24. 200,00 CHF x 4,544200), a naknada za obradu kredita je iznosila 3.229,09 Kn (726,00 CHF x 4,544200), te da je tuženik dana 05. 04. 2006. god., isplatio na račun iznos od 106.670,55 Kn, a kojom prigodom je dakle, naplaćen ovaj iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 3.229,09 Kn (109.969,64 Kn – 106.670,55 Kn).

Ovaj sud i nakon izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja ostaje pri svojem stajalištu sadržanom u obrazloženju Presude posl. br. P-2140/21 od 21. listopada 2022. god., u odnosu na podredni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosi predmetnog ugovora u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 5. koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora", te radi isplate na ime dijela preplate koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, pri čemu cijeni da sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita, predstavlja naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su povezani s obradom određenog kreditnog zahtjeva, budući da je plasiranje kredita samo završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika (istraživanje i praćenje stanja na tržištu, kao i platežnih mogućnosti pojedinog klijenta, donošenje odluke o svakom pojedinom uvjetu ponuđenog Ugovora o kreditu, obavljanog rada sa klijentom prilikom razgovora, dogovora i sklapanja ugovora, praćenja stanja u vezi otplate kredita i dr.).

Osim toga, a kada se ima u vidu iznos odobrenog kredita od 109.969,64 Kn i iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 3.229,09 Kn, te činjenicu da je među strankama ugovoren rok otplate od čak 84 mjeseca (7 godina), odnosno na 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu protuvrijednosti 366,74 CHF (1.666,54 Kn) i jednog preostalog u iznosu protuvrijednosti 364,27 CHF (1.655,32 Kn), ovaj sud cijeni da sporna odredba članka 5. predmetnog ugovora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora", zacijelo uzrokuje određenu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, ali ipak ne i u tolikoj mjeri značajnu neravnotežu kakvu pretpostavlja citirana zakonska odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Tuženik je dana 05. travnja 2006. god., isplatio na račun iznos od 106.670,55 Kn, a kojom prigodom je dakle, naplaćen sporni iznos naknade za obradu kredita od 3.229,09 Kn, dok je tužitelj ustao predmetnom tužbom, između ostalog i radi isplate na ime dijela preplate koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, odnosno povrata naplaćene naknade za obradu kredita, nakon gotovo 15 godina tj. dana 28. svibnja 2021. god., pa tuženik u ovom dijelu podrednog tužbenog zahtjeva osnovano ističe prigovor zastare potraživanja, a budući da se u konkretnom slučaju radi o zastarijelom potraživanju.

Radi navedenog, preostali deklaratorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi obrade kredita u dijelu odredbe članka 5 predmetnog Ugovora o kreditu, kao i preostali kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime preplate koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, odnosno povrata naplaćene naknade za obradu kredita, uvećano za zakonske kamate, u cijelosti su ponovno odbijeni kao neosnovani, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Nije jasno zbog čega bi ovaj sud prilikom donošenja odluke o parničnom trošku trebao zanemariti uspjeh tuženika u sporu imajući u vidu glavni tužbeni zahtjev radi donošenja odluke o ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti. Osim toga tuženik je uspio u sporu i u dijelu podrednog kondemnatornog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke/tuženika, te u dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi obrade kredita u dijelu odredbe članka 5 predmetnog Ugovora o kreditu, kao i dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva u dijelu radi isplate na ime preplate koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, odnosno povrata naplaćene naknade za obradu kredita.

Tako je pregledom spisa predmeta utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog deklaratornog i kondemnatornog glavnog i podrednog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 26. rujna 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika