REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-219/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužitelja SEA QUEST PROPERTY DEVELOPMENTS d.o.o., Rijeka, Korzo 30, OIB: 97895162117, zastupan po punomoćniku Hrvoju Strčiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupan po punomoćniku Zoranu Vukiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marine Sablić-Dorčić iz Rijeke, posl.br. Ovrv-3601/2024, UPP/OS-Ovrv-131/2024 od 15. svibnja 2024., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, isplatiti tužitelju SEA QUEST PROPERTY DEVELOPMENTS d.o.o., Rijeka, Korzo 30, OIB: 97895162117, iznos od 21.184,14 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2021. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marine Sablić-Dorčić iz Rijeke, posl.br. Ovrv-3601/2024, UPP/OS-Ovrv-131/2024 od 15. svibnja 2024. za iznos od 70,95 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2021. pa do isplate te se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 833,19 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, naknaditi tužitelju SEA QUEST PROPERTY DEVELOPMENTS d.o.o. Rijeka, Korzo 30, OIB: 97895162117, parnični trošak u iznosu od 2.133,30 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj 27. veljače 2024. podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi isplate iznosa od 21.255,09 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima iz razloga što tuženik nije podmirio dug po izdanom računu. Javni bilježnik Marina Sablić-Dorčić iz Rijeke, donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl.br. Ovrv-3601/2024, UPP/OS-Ovrv-131/2024 od 15. svibnja 2024., a po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

2. Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da iz priložene dokumentacije/računa ne proizlazi obveza za tuženika, budući da se radi o jednostranom aktu tužitelja. Nadalje, navodi da ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenog 2006. je raskinut/otkazan dopisom od 7. lipnja 2018., slijedom čega da ne postoji osnova za izdavanje predmetnog računa pa samim time niti dugovanje tuženika prema tužitelju u svezi predmetnog ugovora. Radi lakšeg razumijevanja tuženik nadalje navodi da je sa društvom RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. dana 29. studenoga 2006. zaključio ugovor o dugoročnom najmu nekretnina (dalje: ugovor) temeljem kojeg da je preuzeo u najam nekretnine zemljišnoknjižne oznake k. č. br. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] te dio k. č. br. [katastarska čestica] u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Navedenim ugovorom da je bila utvrđena obveza ugovornih strana da u slučaju prodaje predmetnih nekretnina trećoj osobi, iznos kupoprodajne cijene iz tog pravnog posla koji preostane nakon odbitka iznosa cijene po kojoj je isto društvo ranije steklo predmetne nekretnine, a uvećano za posebno ugovorom određene troškove, dijele na jednake dijelove. Također, da je ugovorena obveza društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. da za namjeravanu prodaju nekretnina zatraži prethodnu suglasnost tuženika te da je izrijekom zabranjeno prenošenje i ustupanje prava i obveza iz tog ugovora bez prethodne suglasnosti tuženika (odredba čl. 8.1.2. Ugovora). Unatoč navedenim ugovornim obvezama, tuženik ističe da je društvo RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. u odnosu na predmetne nekretnine s tužiteljem 19. siječnja 2018. zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnina, a da pritom navedeno društvo za zaključenje ugovora o kupoprodaji nije niti zatražilo niti dobilo suglasnost tuženika. Uslijed takvog postupanja društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o., tuženik navodi da su grubo prekršene odredbe zaključenog predmetnog ugovora pa da je tuženik dopisom od 4. lipnja 2018. navedenom društvu izjavio raskid/otkaz istog. Posebno je pritom istaknuo da je predmetni dopis od 7. lipnja 2018. upućen prije nego se tužitelj knjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina. Slijedom svega iznijetoga, navodi da tužitelj nikada nije bio ovlašten izdavati račune temeljem predmetnog ugovora, odnosno da isti nije od tuženika ovlašten potraživati isplatu najamnine u svezi s kojom je izdan sporni račun. Pritom navodi i da je svaki račun zaprimljen od tužitelja u svezi navedenog istome vratio pa tako je i sporni račun dopisom od 28. lipnja 2021.

3. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci posl.br. Povrv-471/2024 od 11. prosinca 2024. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marine Sablić-Dorčić iz Rijeke, posl.br. Ovrv-3601/2024, UPP/OS-Ovrv- 131/2024 od 15. svibnja 2024. te su ukinute provedene radnje u dijelu u kojem je određena ovrha i određeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Podneskom od 3. svibnja 2025. tužitelj je naveo da je pravomoćno okončan postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci posl.br. P-374/2021 i to na način da je ovdje tuženik kao tužitelj odbijen s tužbom i tužbenim zahtjevom protiv ovdje tužitelja, kao tuženika, kao i da je isti odbijen i s prijedlogom za dopuštenje revizije. Navodi da se radilo o prejudicijalnom pitanju, obzirom na koji je čitav niz predmeta koji se vodi između parničnih stranaka bio prekinut na prijedlog tuženika, a koji su u međuvremenu nastavljeni. Tuženik je u svojstvu tužitelja bezuspješno podnio protiv drugog subjekta, novog vlasnika, ovdje tužitelja tužbu radi utvrđenja da je ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. raskinut dana 7. lipnja 2018. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da predmetni ugovor nije raskinut te da je ovdje tužitelj ovlašten izdavati račune, a u međuvremenu da je i donesen niz prvostupanjskih presuda kojima se udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja u svezi s potraživanjem proisteklim iz istog ugovora. Nadalje, navodi da tuženik elaborira odnose s društvom RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o., a koji su irelevantni u odnosu na tužitelja. Također, navodi da je pravno neutemeljena tvrdnja da je dopis tuženika od 7. lipnja 2018. upućen prije nego se tužitelj uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina, budući da je tužitelj još u veljači 2018. podnio prijedlog za predbilježbu prava vlasništva kojom je i udovoljeno, a s kojom činjenicom je tuženik bio upoznat jer je u travnju iste godine podnio prijedlog nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu kojim je zatražio zabilježbu prijedloga za osiguranje dokaza koji je odbijen. Predmetnim ugovorom o dugoročnom najmu nekretnina nije predviđena mogućnost izjavljivanja raskida ugovora od strane najmoprimca, ovdje tuženika, a što je razvidno iz sadržaja odredbe čl. 9. i čl. 9.2. predmetnog ugovora.

5. Podneskom od 11. lipnja 2025. tuženik navodi da se potraživanje tužitelja temelji na računu za najamninu za mjesec veljaču 2021. temeljem ugovora o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006., međutim da predmetni ugovor u vrijeme izdavanja utuženog računa više nije bio na snazi, budući je prestao jednostranom izjavom tuženika od 7. lipnja 2018., odnosno protekom otkaznog roka od dana iste izjave, sve temeljem odredbe čl. 544. i čl. 573. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik drži potrebnim istaknuti kako za pravnu kvalifikaciju određene radnje nije bitno kako ju je stranka nazvala, a sve u smislu načela falsa nominatio non nocet, tuženik stoga predlaže da sud razmotri postojanje ugovora kao prethodno pitanje te da utvrdi da je predmetni ugovor sklopljen između društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. kao najmodavca i tuženika kao najmoprimca prestao jednostranim otkazom 15. lipnja 2018., kao osmog dana od dana otpreme dopisa kojim je ugovor otkazan u smislu odredbe čl. 544 ZOO-a, odnosno da je isti prestao najkasnije protekom otkaznog roka predviđenog ugovorom. Također, tuženik je naveo da osim što je napustio predmetnu nekretninu da je pozivao tužitelja na preuzimanje ključeva. U konačnici, tuženik navodi da tužitelj nije dostavio ispravu iz koje bi bila razvidna upravo površina koja se u računu navodi (58.487 m2) i na koju je primijenjena jedinična cijena (0,29 EUR), a posebno navodeći da je površina navedena u utuženom računu veća za 48 m2 od površine navedene u predmetnom ugovoru.

6. Podneskom od 18. lipnja 2025. tužitelj je naveo da su navodi tuženika netočni i usmjereni isključivo na odugovlačenje postupka, budući da je pravomoćno okončanim postupkom posl.br. P-374/2021 riješeno prethodno pitanje. Također je istaknuo da je dostavio izvatke iz zemljišnih knjiga iz kojih je razvidan vlasnički udio tužitelja na predmetnim parcelama, kao i da se jednostavnom operacijom zbrajanja označenih površina može utvrditi da je prigovor tuženika paušalan.

7. Podneskom od 6. kolovoza 2025. tuženik ustraje kod osporavanja osnove i visine tužbenog zahtjeva te dostavlja presudu ovoga suda posl.br. Povrv-34/2025 od 10. srpnja 2025. te posl.br. P-567/2024 od 10. srpnja 2025., a kojim presudama su ukinuti platni nalozi. Nadalje, drži potrebnim ukazati da je dopisom od 7. lipnja 2018. pravnom predniku tužitelja jednostranom izjavom volje otkazao predmetni ugovor te time jasno iskazao svoju namjeru da ne bude više stranka predmetnog ugovora, a o čemu da je obavijestio i tužitelja kao stjecatelja nekretnine. Nadalje je naveo da neovisno o tome što predmetni ugovor nije predviđao opciju jednostranog otkaza ugovora zbog promjene vlasnika nekretnine da je isto predviđeno zakonom.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 21.255,09 EUR s osnove utuženog računa za najam nekretnine za mjesec veljaču 2021. i to temeljem ugovora o dugoročnom najmu nekretnine od 29. studenog 2006.

9. Među strankama nije sporno da su tuženik kao najmoprimac i društvo RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o., kao najmodavac, zaključili ugovor o dugoročnom najmu nekretnine od 29. studenog 2006. temeljem kojeg je tuženik preuzeo u najam nekretnine zemljišnoknjižne oznake k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te dio k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Također, među strankama nije niti sporno da su društvo RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o., kao prodavatelj i tužitelj kao kupac 19. siječnja 2018. zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina, a koje su predmetom ugovora o dugoročnom najmu nekretnine od 29. studenog 2006. Kako navedene činjenice među strankama nisu sporne i kako te činjenice proizlaze iz isprava koje su dostavile u spis, to sud nije izvodio dokaze na okolnost utvrđivanja među strankama, nespornih činjenica (čl. 221. st. 1. ZPP-a).

10. Međutim, sporna je osnovanost osnove, odnosno je li tuženik dužan platiti tužitelju utuženi iznos, obzirom da tuženik tvrdi da tužitelj nema pravne osnove za naplatu najamnine za mjesec veljaču 2021., odnosno sporno je je li predmetni ugovor i dalje na snazi ili je raskinut/otkazan dopisom od 7. lipnja 2018. kako to tvrdi tuženik. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, obzirom se iskazana površina predmetnih nekretnina razlikuje u utuženom računu i predmetnom ugovoru.

11. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

12. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u isprave koje se nalaze u spisu i to utuženi račun, ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenog 2006. zaključen između društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. i tuženika, ugovor o kupoprodaji nekretnina od 19. siječnja 2018. zaključen između društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. i tužitelja, dopis tuženika od 25. svibnja 2021., dopis tuženika od 4. lipnja 2018., izvadak iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine, dopis tuženika od 25. lipnja 2018. te uvid u spis ovog suda pod posl.br. P-374/21.

13. Uvidom u predmetni ugovor zaključenog 29. studenog 2006. (list 42-54 spisa), utvrđeno je da se u naravi radi o ugovoru o zakupu sukladno odredbi čl. 4. st. 2 Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora koji je važio u vrijeme njegova zaključenja ("Narodne novine" broj: 91/96., 124/97., 174/04., 38/09. i 125/11.), a na koji se podredno primjenjuju i opći propisi obveznog prava o zakupu odredba čl. 519.- 549. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21; dalje: ZOO).

14. Uvidom u dopis tuženika od 7. lipnja 2018., ovaj sud je utvrdio da je tuženik ranijem vlasniku i to društvu RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. izjavio raskid predmetnog ugovora pozivajući se na odredbu čl. 8. istog, a kojom odredbom je propisana obveza najmodavca da neće prenositi, ustupati svoja prava i/ili obveze proizašle iz ovog ugovora bez prethodne pisane suglasnosti najmoprimca. Slijedom iznijetog, tvrdnja tuženika koje su usmjerene na nepostojanje pravne osnove (ugovora o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenog 2006.) je neosnovana, budući da sadržaj navedenog dopisa jasno iznosi razloge raskida, a o čemu je već zauzet stav u konkretnom slučaju i to presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-1898/2023 od 17. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda ovoga suda posl.br. P-374/2021 od 24. ožujka 2023. te kojom je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika radi utvrđenja da je 7. lipnja 2018. raskinut ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenog 2006. sklopljen između društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. i tuženika. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje navode tuženika iz podnesenog prigovora, kao i podneska od 11. lipnja 2025. te 6. kolovoza 2025. neosnovanima, obzirom je parnični postupak pod posl.br. P-374/2021 pravomoćno okončan i slijedom čega je utvrđen pravni osnov tužbenog zahtjeva tužitelja temeljem kojeg je isti bio ovlašten izdati utuženi račun.

15. Nadalje, navod tuženika da je dopisom od 7. lipnja 2018. pravnom predniku tužitelja jednostranom izjavom volje otkazao predmetni ugovor te time jasno iskazao svoju namjeru da ne bude više stranka predmetnog ugovora, (falsa nominatio non nocet), po ocjeni ovog suda ne predstavlja valjani jednostrani otkaz predmetnog ugovora, sukladno zakonu kako to pogrešno tumači tuženik. Uvidom u odredbu čl. 9.3. predmetnog ugovora propisano je da se ugovor otkazuje izjavom u pisanom obliku koja se dostavlja drugoj ugovornoj strani preporučeno poštom uz otkazni rok u trajanju od 6 mjeseci, a koji rok počinje teći prvog dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je drugoj strani dostavljen pisani otkaz. Iz navedenog, proizlazi mogućnost otkaza predmetnog ugovora bilo od najmodavca ili najmoprimca uz poštivanje navedene procedure. Međutim, tuženik tijekom cijelog postupka nije dostavio, odnosno dokazao da je tužitelju otkazao predmetni ugovor sve sukladno citiranoj odredbi čl. 9.3. predmetnog ugovora, kao i sukladno odredbi čl. 23., čl. 28. i čl. 29. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora.

16. Također, predloženi dokazi za saslušanjem svjedoka ŽU, KU, HU, LU, MU te za saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja EU, ovaj sud je odbio raspravnim rješenjem 16. rujna 2025., ocjenjujući iste suvišnima i usmjerenim na odugovlačenje postupka, obzirom da se radi o pravnom pitanju. Nadalje, u odnosu na tvrdnju tuženika da je napustio posjed predmetne nekretnine te pozivao tužitelja na preuzimanje ključeva, a koja činjenica da je od utjecaja na prestanak ugovornog odnosa je irelevantna i neosnovana, sve temeljem odredbe čl. 574. st. 1. ZOO-a, a u vezi odredbe 4. i 6. predmetnog ugovora o dugoročnom najmu nekretnina.

17. Nadalje, tuženik je osporio i visinu potraživanja navodeći da tužitelj nije dostavio ispravu iz koje bi bila razvidna površina koja se u računu navodi kao ukupna površina nekretnine i na koju je primijenjena jedinična cijena. Uvidom u odredbu čl. 1. predmetnog ugovora od 29. studenog 2006., sud je utvrdio da su predmet ugovora nekretnine s ukupnom površinom od 58.439 m2, a kojim člankom su stranke ugovorile mjesečnu najamninu u iznosu od 0,29 EUR za 1m2 , odnosno u iznosu od sveukupno 16.947,31 EUR (58.439 m2 x 0,29 EUR=16.947,31 EUR) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja uvećano za iznos poreza na dodanu vrijednost. Uvidom u utuženi račun sud je utvrdio da je tužitelj naveo sveukupnu površinu nekretnina od 58.487 m2, koja je različita od sveukupne površine navedene u odredbi čl. 1. ugovora od 58.439 m2, odnosno da je površina navedena u računu za 48 m2 veća od one navedene u Ugovoru. Stoga je sud sukladno citiranoj ugovornoj odredbi utvrdio da visina zakupnine za veljaču 2021. iznosi 21.184,14 EUR, dok tužitelj potražuje iznos od 21.255,09 EUR. Slijedom iznijetog, ovaj sud je tuženikovo osporavanje glede visine tužbenog zahtjeva (površine nekretnine) ocijenio utemeljenim za utuženu razliku povrh ugovorenog iznosa zakupa iz odredbe čl. 1. Ugovora za iznos od 70,95 EUR, a koji prelazi ugovoreni iznos mjesečnog zakupa od 16.947,31 EUR + PDV 25% s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga je u tom dijelu ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi.

18. Slijedom iznijetog, sud utvrđuje da je temeljem odredbe čl. 1. i odredbe čl. 6.6.-6.9. ugovora te temeljem odredbe čl. 519., čl. 534. st. 1. čl. 541. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan platiti utuženi račun odnosno zakupninu za nekretninu za mjesec veljaču 2021. u iznosu od 21.184,14 EUR. Slijedom iznijetog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te platni nalog iz rješenja o ovrsi djelomično održao na snazi te tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, sve sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

19. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Parnični trošak tužitelja odnosi se na trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 258,30 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 118/18. i 51/23.) te trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23; u nastavku teksta: Tarifa), a koji se odnosi na trošak sastava prijedloga za ovrhu od 29. travnja 2022. (Tbr. 11. toč. 1.) u iznosu od 500,00 EUR, za sastav obrazloženog podneska od 3. svibnja 2025. i 18. lipnja 2025., svaki u iznosu od 500,00 EUR, (Tbr. 8. toč. 1.), te trošak zastupanja na ročištu 16. rujna 2025. u iznosu od 500,00 EUR, odnosno ukupno 1.500,00 EUR, ( Tbr. 9. toč. 1.) te trošak PDV-a (Tbr. 46.), odnosno sveukupno iznosi 2.133,30 EUR.

20. Kako je o troškovima ovršnog postupka valjalo odlučiti ovom presudom i to zajedno s troškovima parničnog postupka (tako i VSRH u zaključku sa sastanka VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 2. lipnja 2017. godine, broj Su-IV-204/17), to je platni nalog djelomično ukinut u dijelu odluke o troškovima ovršnog postupka te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak u ukupnom iznosu od 3.374,15 EUR/25.422,53 kn, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

Rijeka, 26. rujna 2025.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).