Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1090/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB:87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prigovoru tuženice, izvan ročišta, dana 26. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ovaj sud proglašava se mjesno nenadležnim.

II. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Vinkovcima.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 12. kolovoza 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 30. prosinca 2004. sa prednicom tuženice Volksbank d.d. Zagreb zaključio Ugovor o kreditu br. 771167 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 16.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6. st. 1. ugovorena je jednokratna naknada za korištenje kredita od 1,00% (jedan posto) cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom „puštanja kredita u tečaj“. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran 30.12.2004. god. tužitelju je 01.01.2005. naplaćen iznos od 807,02 HRK kao naknada za korištenje kredita, a što je vidljivo iz tablice Izračuna efektivne kamatne stope od 30. prosinca 2004. godine. Ističe kako se toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika (banke) te implementirana u tipski ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako, tužitelj ističe kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba (čl. 3.) je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO- a. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

2. U odgovoru na tužbu od dana 25. rujna 2025. tuženica prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, koji obrazlaže navodeći da je odredbom čl. 11. točka 3. predmetnog Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora u Zagrebu, sukladno čl. 70. Zakona o parničnom postupku.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda je djelomično osnovan.

4. Naime, uvidom u Ugovor o kreditu broj 771167 (list 4.-9. spis) je utvrđeno da je tužitelj isti zaključio sa pravnom prednicom tuženice Volksbank d.d. Zagreb dana 30. prosinca 2004. u Poslovnici Kreditora u Vinkovcima, koji je Ugovor ovjeren po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod brojem OU-9/2025 dana 04. siječnja 2005.

4.1. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 30. prosinca 2004., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.).

4.2. Odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4.3. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

4.4. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.5. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

4.6. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

4.7. U konkretnoj situaciji, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane prednice tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u sudu sjedišta tužene (Banke), te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Poslovnici tuženice u Vinkovcima, gdje je i ovjeren po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca, tužitelj je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na Općinski građanski sud u Zagrebu, koji je znatno udaljen (oko 280,00 km) od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

4.8. Slijedom navedenog, među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. Zakona o parničnom postupku.

4.9. Pored navedenog, zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju „questio facti“.

4.10. Stoga je, odredba Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2004. pod 11.3. (Sporovi) koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, ništetna.

5. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju, primjenjuje se odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika.

5.1. Kako iz Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2004. proizlazi da je sklopljen u Poslovnici pravne prednice tuženice u Vinkovcima, te je Ugovor i ovjeren u Vinkovcima od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača pod brojem OU-9/2005 dana 04. siječnja 2005., da tuženica nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku, mjesno nadležan Općinski sud u Vinkovcima.

5.2. U smislu odredbe članka 46. s. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupu, mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tuženice, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu, odnosno Općinski sud u Vinkovcima.

5.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 26. rujna 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja uz odgovor na tužbu

2.Punomoćnici tuženice