REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-719/2024-63

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 8, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 29. kolovoza 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 26. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ŽT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati novčani iznos od 5.857,86 Eura (slovima: pet-tisuća-osam- stotina-pedeset-sedam-eura-i-osamdeset-šest-centi), zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 4.682,85 Eura, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kojim je zatražena zatezna kamata na kapitalizirani iznos tužiteljevog potraživanja po osnovi zatezne kamate, odnosno na iznos od 1.175,01 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.756,08 Eura, u roku 15 dana, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 26. rujna 2025. godine, pa sve do isplate po stopi sukladno čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška i to preko dosuđenog iznosa od 2.756,08 Eura, do zatraženog iznosa od 3.256,08 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 500,00 Eura.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov prijedlog da se radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, utvrdi tuženikova novčana tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.238,06 Eura s osnove razlike u depozitu, ali i u iznosu od 401,47 Eura po osnovi negativnih tečajnih razlika, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na pojedine novčane iznose sukladno zahtjevu tuženika iz podneska datiranog sa 14. kolovoza 2025. godine, a zbroj kojih pojedinih iznosa daje svotu od 401,47 Eura.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika u vezi naknade parničnih troškova u iznosu od 2.865,00 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 15. svibnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. U historijatu tužbe je istakao da su stranke dana 08. rujna 2004. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102044096 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a kojim Ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje stambenog kredita u iznosu od 45.181,87 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, uz ugovoreni rok otplate od 180 mjeseci.

3. Tužitelj je naveo da je čl. 8. Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,990% godišnje, te da je stavkom 2., istoga (ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

članka ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora, mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama tuženika. Istakao je da je relativno brzo nakon zaključenja Ugovora, došlo do povećanja mjesečnih rata tužitelju i to u značajnom iznosu, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, ali i dodatnog utjecaja promjenjive i povišene kamatne stope.

4. Obzirom na navedeno, kako tužitelj više nije mogao plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru, tužitelj je dana 04. veljače 2016. godine, zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102044096 (u daljnjem tekstu: Aneks), a kojim Aneksom je regulirana konverzija opisanog kreditnog aranžmana u valutu Eura, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o konverziji, te je bilo utvrđeno novo stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 11.065,07 Eura (ili nedospjela glavnica kredita u valuti švicarskog franka u iznosu od 15.750,51 CHF).

5. Bez obzira što je navedeni kredit bio konvertiran, tužitelj smatra da prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, ima pravni interes na podnošenje predmetne tužbe i postavljanje novčanog zahtjeva za povratom neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika i to po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni iznosi koje je tužitelj preplatio, s osnove ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, imajući u vidu pravne stavove izražene od presudama VSRH broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, te broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, ali i u nizu odluka iz pojedinačnih sporova ostalih potrošača, protiv banaka tuženik u kolektivnom sporu.

6. Tužitelj je naglasio da mu prilikom ugovaranja navedenog kredita, tuženik nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita, ni na koji način, te je istakao da je Ugovor očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj Ugovora. Tvrdi da mu pri ugovaranju kredita, nije bio ponuđen bilo koji drugi kreditni aranžman, osim kredita pod kojim uvjetima je zaključen Ugovor. Također, dodaje da je tužitelj na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti Eura, odnosno bilo kakvog drugog u kunama uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita izražena u valuti CHF, biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti Eura, te kako nikakvog straha, rizika ili bojazni nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja, pa da će mu kredit u valuti CHF biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog kredita. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, nisu tužitelju bili podrobnije objašnjeni, a da je tužitelju bilo predočeno da će se tečaj CHF skoro izjednačiti sa tečajem Eura i da će mjesečna rata porasti toliko da čak ugrožava ostale životne potrebe tužitelja, zasigurno tužitelj ne bi pristao na takav kreditni aranžman. Tužitelju nije bilo pojašnjeno niti dano do znanja na koji način se mijenja kamatna stopa, već mu je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke, bez ikakvog pojašnjenja metodologije izmjene kamatne stope.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

7. Iz svega je po tužitelju jasno da je tužena zaključila sa tužiteljem navedeni Ugovor, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ili tijekom izvršavanja Ugovora, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) u predmetu broj P-1401/2012.

8. Pozivajući se na ništetnost odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te na navedenu pravomoćnu presudu TSZ u predmetu broj P - 1401/2012, ali i na čl. 96., čl. 97. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja Ugovora, te na navedene drugostupanjske odluke VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj smatra da mu pripada pravo kao korisniku kredita da ovom tužbom postavi zahtjev prema tuženiku (kreditoru) za isplatu

– vraćanje (restituciju) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.

9. Prema računici tužitelja pojašnjenoj u točci 4., historijata tužbe, tužitelj je preplatio tuženiku ukupan novčani iznos od 32.066,14 kuna, na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa kako je tijekom izvršavanja otplate kredita proveden postupak konverzije, premda tužitelj nije na taj način potpuno obeštećen, tužitelj je predložio da mu tuženik isplati cjelokupni taj preplaćeni iznos, sukladno preliminarnom izračunu tužitelja i to sve zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je to navedeno u početnom tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi. Također, tužitelj je utvrdio da mu je tuženik dužan isplatiti iznos od 9.077,20 kuna s osnove razlike efekta konverzije kredita, pa predlaže da se tuženika obveže i da mu taj novčani iznos isplati sa zatraženom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, smatrajući da je konverzija kredita izvršena na način da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope (a što je pored ostalog, predmet ove tužbe) već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog EUR kredita. Kako je primjenom opisane formule, a uvažavanjem početnog, stvarnog tečaja i početne, ugovorene kamatne stope, tužitelj došao do izračuna od 9.077,20 kuna, na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, kao danom kada je provedena konverzija, tužitelj je predložio početnim zahtjevom i da mu tuženik taj iznos isplati sa zateznom kamatom.

10. Podneskom od 12. kolovoza 2019. godine, tužitelj je osporio tuženikove razloge istaknute u odgovoru na tužbu, zbog kojih se tuženik protivio tužbenom zahtjevu tužitelja, dok je nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, tužitelj podneskom od 14. svibnja 2025. godine, visinu svog novčanog potraživanja

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

uskladio u cijelosti sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu iznosa od 5.857,86 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos, čime je tužba ujedno bila preinačena povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

11. U pisanom odgovoru na tužbu (list 32-40 spisa), tuženik je pored neosnovanog prigovora mjesne nenadležnosti bjelovarskog suda, osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dakle kako u vezi visine, tako i u vezi pravne osnove.

12. Tuženik, naime, naglašava da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značajne obnove, na način da je tužiteljev kredit bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle položaj tužitelja je po tuženiku bio izjednačen s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eurima. Kako je tuženik sukladno ZIDZPK/15 dostavio tužitelju, pravovremeno izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisivanjem Aneksa prihvatio tuženikov izračun konverzije, nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, te su u smislu čl. 19.c.t.4. ZIDZPK/15, prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, koji iznosi su pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, tuženik smatra da je neosnovano bilo kakvo novčano potraživanje tužitelja jer je tužitelj sa tuženikom na zakonom propisan i realiziran način uredio slobodnim očitovanjem volje, ugovorni odnos sa tuženikom, obzirom da se tužitelja može smatrati korisnikom kredita u valuti Eura od početka. U kontekstu potvrde takvog pravnog stajališta, tuženik se pozvao na stručni članak dr.sc. ČT i doc. dr.sc. FT s Pravnog fakulteta u Zagrebu (pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse"), objavljen u izdanju "Pravo i porezi" broj 3/19 (izdanje od ožujka 2019. godine), kao i na višestruku sudsku praksu drugostupanjskih županijskih sudova (list 34 spisa) iz Varaždina, Splita, Karlovca i Osijeka.

13. Pored toga prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, smatrajući da se u ovom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare u smislu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi čl. 138. a., Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP), vodeći računa da se u ovom slučaju, po tuženiku, radi o postupku za naknadu štete, na kakvu vrstu parnice upućuje i Zakon na koji se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

14. Tuženik je u odgovoru na tužbu neosnovano predložio da se parnica prekine do donošenja odluke o reviziji koju je tuženik podnio protiv drugostupanjske odluke u Parnici Potrošač (presude VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je bila potvrđena prvostupanjska presuda TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine), a iako je tijekom ove parnice VSRH, odbio pored ostalih podnesenih revizija drugih banka (koje su sudjelovale u parnici pred TSZ broj P-1401/2012, na strani tuženika) i reviziju tužene banke, kao neosnovanu, potvrdivši navedenu drugostupanjsku pobijanu odluku, tuženik je u odgovoru na tužbu naglasio i da je sam

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

VTS istakao kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, te se tuženik nije libio na 6 stranici odgovora na tužbu, napomenuti zbog kojih razloga po tuženiku odluka VTS broj Pž-6632/2017 nije pravilna i zakonita (koje tvrdnje tuženika inače nemaju nikakve veze sa ovom parnicom, obzirom da je ta drugostupanjska odluka, koju je tuženik sasvim neosnovano pobijao revizijom, bila potvrđena revizijskom odlukom VSRH, čime su svi istaknuti argumenti tuženika u konačnici, a svakako i u vrijeme donošenja presude u ovome predmetu bili potpuno promašeni i neosnovani – opaska suca).

15. Nadalje, osim što je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da su tužitelju bile dostupne sve informacije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora na takav način da je mogao shvatiti posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (što inače ne odgovara istini, kada se ima u vidu da tako nešto tuženik nije dokazao u ovome postupku, ali i kada se ima u vidu sadržaj u cijelosti potvrđene presude TSZ u predmetu broj P-1401/2012, te sadržaj prihvaćenog kao istinitog predmetnog iskaza tužitelja – opaska suca), da nije postojao u konkretnom slučaju nikakav "ekstra profit" Banke (što je potpuno suprotno izvedenim dokazima u ovoj parnici, a pogotovo sadržaju predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka

– opaska suca), ali i da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, pa se po tuženiku ne može "smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena" (što samo upućuje na tuženikovo potpuno ignoriranje i nepoštovanje sadržaja pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu broj P-1401/2012, ali i pravnih shvaćanja donesenih od strane triju hijerarhijski različitih sudova, prilikom suđenja u vezi te parnice, kroz provedeno trostupanjsko sudovanje, te odbijanje tuženika da akceptira činjenicu da valutna klauzula iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapao tuženik u razdoblju navedenom u toj pravomoćnoj presudi, nije proglašena ništetnom stoga što u vrijeme zaključenja potrošačkih ugovora, eventualno ne bi bilo dopušteno sklapanje takvih ugovora sa valutnom klauzulom, nego iz sasvim drugih razloga – opaska suca), tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, tvrdeći također da je tužitelju bila dostavljena Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa (koja je inače stupila na snagu početkom 2014. godine, premda se u ovome predmetu raspravlja o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Ugovoru , koji je inače bio sklopljen tijekom 2004. godine – dakle deset godina ranije, pa ne treba po uvjerenju ovoga suda uostalom spis opterećivati nekim informacijama i činjenicama koje nemaju baš nikakve veze sa predmetom spora, a koje se odnose na navedenu Metodologiju – opaska suca).

16. Na 13 stranici odgovora na tužbu je tuženik, ničim izazvan, nerazumljivo počeo elaborirati o nekakvoj "deklaratornoj zaštiti koju traži tužitelj u ovoj stvari", premda se predmetni tužbeni zahtjev tužitelja odnosi isključivo na kondemnatorni zahtjev u vezi isplate novčanih iznosa, a ne i na izričito formalno deklaratorno utvrđenje da su neke odredbe Ugovora ništetne (bez obzira što taj novčani, predmetni kondemnatorni zahtjev, sadrži u sebi prejudicijelni neformalni zahtjev za utvrđenjem da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), pa je očito da je

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

tuženik posredstvom odvjetnika prilikom pisanja odgovora na tužbu, propustio uočiti što to tužitelj zapravo potražuje tužbenim zahtjevom (ili je punomoćnik tuženika u najmanju ruku iz odgovora na tužbu, kojeg očito šablonizirano podnosi i u drugim istovrsnim situacijama drugih tužitelja, protiv iste banke, zaboravio izbrisati ili izostaviti tvrdnje koje se odnose na nekakav nepostojeći deklaratorni predmetni zahtjev tužitelja), kada primjerice u zadnjem odlomku na 14 stranici odgovora na tužbu, tuženik tvrdi da se "Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ne može usvojiti".

17. Napokon, tuženik je ustvrdio da tužitelju u ovom slučaju nije nastala nikakva šteta (što jasno demantira sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka u ovoj parnici – opaska suca), niti da bi tuženik prouzročio tužitelju nekakvu štetu u konkretnom slučaju, pa je predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

18. Također, tuženik je u odgovoru na tužbu u slučaju da sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijane odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.061,77 kuna, konkretiziravši ujedno zahtjev i u vezi zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose (zbroj kojih daje tu svotu od 3.061,77 kuna), kako je to navedeno na 15 i 16 stranici odgovora na tužbu (list 39 spisa), a koji zahtjev radi prebijanja je istakao i u vezi svog potraživanja iznosa od 9.390,53 kuna (što u zbroju sa prethodno navedenom svotom, daje ukupnu tražbinu tuženika od 12.452,30 kuna), po osnovi razlike u isplaćenom iznosu depozita na dan 31. kolovoza 2016. godine, koji je iznosio za tu svotu više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor, predloživši da sud utvrdi da postoji ta novčana tražbina tuženika, prema tužitelju, ali i da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj navedene tražbine tuženika, sa tražbinom tužitelja u ovome slučaju.

19. Unatoč iscrpnom odgovoru na tužbu na preko 16 stranica teksta A4 formata, tuženik je tijekom ovoga postupka svojim podnescima ponavljao neke tvrdnje iz odgovora na tužbu, dorađivao i razrađivao, odnosno dopunjavao već iznesene razloge zbog kojih je osporio tužbeni zahtjev tužitelja, te istakao i novi razlog (nedostatak svojstva potrošača) zbog kojeg je osporio tužbeni zahtjev tužitelja, ali i razlog zbog kojeg je smatrao da bi predmetnog suca trebalo izuzeti od suđenja u ovome predmetu, a što je činio do okončanja i nakon okončanja prethodnog postupka, svojim podnescima:

- od 01. listopada 2019. godine (kojim je između ostalog ustvrdio da ima saznanja da predmetni sudac vodi pojedinačni parnični postupak protiv jedne banke, a u kojem se radi o bitno istovrsnom postupku, kao u ovoj parnici, pa je ujedno predložio da se sudac izjasni o tome da li je bio korisnik kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, predloživši ujedno izuzeće predmetnog suca),

- od 06. svibnja 2020. godine (kada je tuženik, između ostalog, ustvrdio da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da je sporazum o konverziji valjan i da ima pravne učinke, a tuženik ujedno u tom podnesku iznosi tvrdnje da se ne može utvrđivati ništetnost sporazuma o konverziji kredita u valutu Eura, te da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog Ugovora, niti posljedično tome, tražiti bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, pri čemu se u daljnjem dijelu tog

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

podneska kojeg je sastavio na više od 11 stranica formata A4, pozvao i na stručni članak mr.sc. ĆT, uz već u odgovoru na tužbu istaknut članak prof.dr.sc. ČT i doc. dr.sc. FT, kada se radi o tuženikovom prigovoru zastare novčanog potraživanja tužitelja),

- od 01. lipnja 2022. godine (kojim se pozvao na određenu sudsku praksu Suda EU, ali i na neke odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske: u daljnjem tekstu - VSRH),

- od 13. veljače 2023. godine (kojim se ponovo pozvao na sudsku praksu VSRH koja tuženiku ide u korist, prigovorivši po prvi put statusu potrošača tužitelja, prilikom sklapanja Ugovora, tvrdeći da tužitelj treba dokazati svoj status potrošača, te konkretiziravši, između ostalog, svoju tražbinu u vezi prebijanja u valutu Eura),

- od 14. kolovoza 2025. godine (kada se usprotivio preinaci tužbe tužitelja, nakon financijskog vještačenja i prigovorio osnovanosti potraživanja tužitelja u vezi zatezne kamate, a istakao je i prigovor zastare potraživanja u pogledu preinačenog novčanog zahtjeva, te se ponovo pozivao na sudsku praksu Suda EU i VSRH, konačno konkretiziravši i prigovor radi prebijanja na novčani iznos od 401,47 Eura u vezi tzv. negativnih razlika, ali i na iznos od 1.238,06 Eura u vezi navedene razlike u depozitu, sve ukoliko sud slučajno iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnim pobijane odredbe Ugovora – koje utvrđenje u formi sudske deklaratorne odluke nije uopće predmet zahtjeva tužitelja, opaska suca – odnosno, indirektno ukoliko sud udovolji predmetnom novčanom zahtjevu tužitelja).

20. Nakon što je zaključen prethodni postupak u ovoj parnici, tuženik je podneskom od 02. listopada 2024. godine (list 489 spisa), povukao svoje personalne dokazne prijedloge za saslušanjem zaposlenica banke, JT i AT, dok je na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 04. studenog 2024. godine, posredstvom zamjenice punomoćnika, povukao i dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje HT.

21. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 5-6), Aneks (list 7-8), pregled prometa po partiji kredita 5102044096 za razdoblje od 10.09.2004.g., do 30.09.2015.g. (list 9-14), otplatni plan (list 15-16), više obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu – vezano za promjene ugovorene kamatne stope (list 17- 20, 22,24,26,29), izmijenjene otplatne planove (list 20-21,22-23,24-25,26-27,29-30), Obavijest od 30.12.2013.g., o usklađivanju kamatne stope sukladno Metodolog iji…(list 28), nedatiranu obavijest o izračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015.g., sa priloženim matematičkim izračunom konverzije kredita broj 5102044096 (list 43-49), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 50), nedatiranu obavijest o promjeni kamatne stope na kredit nakon provođenja konverzije (list 56), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 57-68, 127, 195-198, 297-339, 396-456), članak autora prof.dr.sc. ČT i doc.dr.sc. FT, pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (list 69-73), bezuspješnu reviziju Erste banke podnesenu na 45 stranica formata A4 u vezi predmeta TSZ pod brojem P-1401/2012 (list 74-96), informacije banke tuženika u tekstualnoj formi, statističke pokazatelje banke, tekstualno formulirana pitanja i odgovore tužene banke u pogledu stambenih kredita, tekstualne obrasce banke za

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

stambene kredite, reklamni tekstualni materijal banke u vezi stambenih kredita (list 97- 110,), podnesak Hrvatske narodne banke od 07.06.2015.g., dostavljen TSZ na spis broj P-1401/2012 (list 111-112), priopćenje za javnost HNB od 21.01.2015.g., te od 16.03.2015.g. (list 113-118, 126), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 121 -124), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14.01.2014.g. (list 125), Objava HNB od 09.12.2013.g. (list 129), izvod iz prometa po računu od 07.06.2019.g. u vezi oročenog iznosa depozita (list 130), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 141- 156, 275-292), članak autora mr.sc. ĆT, dipl. iur., pod nazivom "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" (list 199-211), pisani iskaz HT od 27.01.2020.g., ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu u Zagrebu dana 10.02.2020.g. (list 221-222), Nacrt Aneksa (list 239-244), Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a (list 245-246), Ugovor o oročenom depozitu od 10.09.2004.g., za iznos od 4.518,19 CHF (list 260), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 500-504), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 04.04.2025.g. (list 510-532).

22. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 491-493) u svojstvu stranke.

23. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

24. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim u pogledu glavnog zahtjeva iz razloga koji će sada biti izneseni, time da je prethodno na zadnjoj raspravi održanoj dana 29. kolovoza 2025. godine (a što je konstatirano na zapisniku s tog održanog ročišta), prihvaćena preinaka tužbe tužitelja povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva u vezi preplate po osnovi tečajnih razlika i po osnovi kamate. Naime, takva preinaka je ocijenjena svrsishodnom, a o čemu će biti riječi u daljnjem dijelu obrazloženja.

25. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je tuženik odobrio stambeni kredit u iznosu od 45.181,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke tuženika na dan "puštanja kredita u tečaj", uz rok otplate od 180 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,99 %, te uz iznos anuiteta za otplatu kredita od 357,06 CHF, pri čemu je tužitelj dao suglasnost tuženiku da se10% odobrenog kredita, zadrži kod banke kao depozit i da s tuženikom sklopi Ugovor o oročenom depozitu, sukladno čl. 11. Ugovora, pa svota od 4.518,19 CHF od iznosa odobrenog kredita nije bila isp laćena tužitelju, već je zadržana kod banke kao depozit,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke zaključile navedeni Aneks dana 04. veljače 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, te kojim je utvrđen iznos nedospjele glavnice kredita u iznosu od 15.750,51 CHF, a kojim je utvrđeno da nema dospjelih dugova po osnovi neplaćene dospjele glavnice ili kamate, zbog čega je Aneksom utvrđeno ukupno potraživanje banke spram tužitelja u iznosu od 11.065,07 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koje potraživanje banke je sklapanjem Aneksa, postalo nedospjela glavnica duga, time da je Aneksom (čl. 5.3.) utvrđen i više plaćeni iznos ili iznos preplate od 4.628,86 kuna, a ujedno je ugovorena otplata preostalog duga u anuitetima od po 251,52 Eura (čl. 8.) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za Eure na dan podmirenja,

- da je predmet konačnog novčanog zahtjeva tužitelja, novčano potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu od 5.857,86 Eura sa zatraženom zateznom kamatom u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope, obzirom da tužitelj smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen.

26. Sud je na zadnjem održanom ročištu (list 563 spisa), kako je to već navedeno u točci 24., ovog obrazloženja, rješenjem prihvatio preinaku tužbe tužitelja, prema podnesku tužitelja od 14. svibnja 2025. godine, povećanjem tužbenog zahtjeva, ocijenivši takvu preinaku tužbe svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, jer je tužitelj na taj način samo uskladio visinu svog zahtjeva, isključivo sa matematičkim izračunom sudskog vještaka izvršenim u ovoj parnici, a kojeg vještaka je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što tuženik još u odgovoru na tužbu nije prihvatio preliminarni izračun tužitelja u vezi visine tražbine, kao matematički točan, te je isti osporavao istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno, te cijeneći okolnost da se radi o generičnoj novčanoj tražbini za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište broj Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH, održanog dana 26. studenog 2021. godine, da je dopuštena takva preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenje, dakle u ovim okolnostima slučaja. Shodno tome, tuženikovo osporavanje preinake tužbe, sukladno podnesku tuženika od 14. kolovoza 2025. godine, nije bilo osnovano.

27. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su kreditnu obvezu tužitelja iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužitelja, da li je cjelokupna novčana tražbina tužitelja zastarjela (a posebno, da li je inače zastarjelo potraživanje svote veće, kod isticanja konačnog zahtjeva, od početno potraživane svote), ali i da li se tužitelju, Ugovor može priznati kao potrošački ugovor, odnosno da li se tužitelju može u funkciji korisnika kredita temeljem Ugovora, priznati svojstvo potrošača. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura.

28. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna dakle i visina tužbenog zahtjeva, ali i da li je zastarjelo, makar djelomično, potraživanje tužitelja koje je konačno konkretizirano navedenim podneskom tužitelja od 14. svibnja 2025. godine, obzirom da je taj konačni zahtjev tužitelja, djelomično obuhvaćao i potraživanje tužitelja u vezi " preplate s osnove promjenjive kamatne stope", a od utvrđenih učinaka konverzije (30.09.2015.g.), pa do podnošenja tužbe u ovom slučaju je preteklo više od 3, pa čak i više od 5 godina u odnosu na dan konverzije do dana kada je tužba preinačena od strane tužitelja u ovome predmetu

29. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke, odnosno na tim istaknutim dokaznim prijedlozima iz odgovora na tužbu, nije ustrajao u ovoj parnici nego je (iz razloga poznatih samo odvjetniku tuženika) povukao te sve istaknute personalne dokazne prijedloge, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika, kao i da bi mu bio uopće objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja.

30. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

iznosi koje je tužitelj platio tuženiku po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Također, takvo pravno stajalište tuženika jasno upućuje, naravno samo po uvjerenju ovoga suda, na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka.

31. Također, za osnovanost predmetnog novčanog tužbenog zahtjeva tužitelja, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 04. veljače 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu u ovim okolnostima slučaja sasvim dobro poznato, a poznato je baš svakome sucu koji je zadužen za rješavanje ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući u vidu slijedeće:

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje (tuženik pogrešno smatra suprotno) nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja, uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P -1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim Zakonom, nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je uostalom i mogla dovesti jer u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač u svojstvu tužitelja ima pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen ni u vezi preplate kamate, ni u vezi preplate tečajnih razlika, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule.

32. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Aneksa, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

33. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 31., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća pored inozemne sudske prakse i obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi nedvojbeno trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta (obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju), a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske. Nije na odmet u ovom slučaju naglasiti, kao je bio neuspješan pokušaj predmetnog suca da prekidom ove parnice iz pragmatičnih, ali i konkretno obrazloženih razloga (na punih 5 stranica formata A4, što je inače rijetkost u slučaju donošenja takvih odluka o prekidu) navedenih u predmetnom rješenju broj P-52/2023-33 od 24. veljače 2023. godine (list 457-462 spisa), pokuša ipak sačekati konačno i usaglašeno – jedinstveno ili bar većinsko pravno stajalište VSRH (koje se po uvjerenju predmetnog suca mora desiti, prije ili kasnije – a u ovom slučaju svakako kasnije) o tom spornom pravnom pitanju, radi jednostranog odlučivanja u ovakvim parnicama, a u tom smislu i jasne zaštite prava i interesa svih građana Republike Hrvatske, a uostalom i radi smanjenja daljnjih parničnih troškova u ovakvim parnicama. Međutim, taj optimistični pokušaj predmetnog suca je drugostupanjski bjelovarski sud, spriječio krajnje kruto, formalnim, pravno netaktičnim po uvjerenju ovoga suda, obrazloženjem u par odlomaka na jednoj stranici formata A4 u vidu odluke broj Gž- 333/2023-2 od 28. ožujka 2024. godine, ukinuvši predmetno rješenje o prekidu ove parnice, sugerirajući na taj način prvostupanjskom sudu u situaciji kada je sudska praksa o spornom pravnom pitanju u ovoj situaciji posve neujednačena (što ne pogoduje baš nikome, dakle niti tužiteljima, niti tuženicima, niti sudovima, osim nekim odvjetnicima koji naplaćuju od svojih stranaka svaku svoju odvjetničku uslugu) da

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

donese meritornu odluku, bez da se time vodilo računa o širim pravnim posljedicama donošenje usvajajućih ili odbijajućih meritornih odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja (kakve se dan danas, ali i već više godina uzastopno donose na području Republike Hrvatske i to ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog nacionalnog sudovanja), što je za predmetnog suca poražavajući pravni stav bilo kojeg suda , koji između ostalog treba voditi računa da se postupci inače provedu sa što manje troškova, a ne da se troškovi stalno stvaraju i povećavaju u ovakvom pravnom rašomonu u kojem se već duže vrijeme ili nakon već više godine još uvijek ne nazire kraj.

34. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Aneks ugovora dana 04. veljače 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Aneks, da je tužitelj morao prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije odrekao svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora).

35. Iz iskaza tužitelja, koji je inače sada po zanimanju kriminalist, a u vrijeme sklapanja Ugovora je imao završenu višu kriminalističku školu, dakle nije bio nekakav ekonomski stručnjak, proizlazi da je sam otišao u bjelovarsku poslovnicu tuženika, da se informira oko realizacije potencijalnog kredita za kupnju stana u [adresa] (tužitelj je u to vrijeme živio u [adresa]), te da mu je zaposlenica tuženika, za koju misli da se zvala AT, dala do znanja koliki bi novčani iznos trebao za kupnju stana i pitao sam ju da li ispunjavam uvjete za odobrenje kredita. Sada se ne sjećam da li sam joj spominjao svotu koja mi je trebala u kunskoj valuti ili u nekoj drugoj valuti, no ona mi je tada dala do znanja da bih mogao realizirati kredit u toj banci u valuti CHF i u valuti Eura, pri čemu mu je rekla da su ovi krediti u valuti CHF, povoljniji zbog manje kamatne stope i manjeg mjesečnog iznosa rate za otplatu kredita. Tužitelj je naveo da niti tada, a niti sada, nije nešto bio ekonomski potkovan da bi mogu procijeniti neke potencijalne rizike realizacije kredita u nekoj od valuta, te je tvrdio da mu je zaposlenica banke rekla kako tijekom otplate kredita, može doći do promjene i povećanja mjesečnih rata, no da bi takvo eventualno povećanje bilo samo kozmetičke naravi, odnosno

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

neznatno, pa je prihvatio taj po njoj najpovoljniji prijedlog ponude kredita u valuti CHF i to zbog manje mjesečne rate i manje ugovorene kamatne stope. Tužitelj je istakao da sa navedenom zaposlenicom banke nije mogao pregovarati o nekim odredbama ugovora o kreditu ili kreditnim uvjetima. Tužitelj je naveo da je od novca kojeg je dobio od navedenog kredita, kupio doista stan u [adresa] u kojem i sada živi i kojeg nikada nije nekome iznajmljivao za stanovanje, niti je ikada imao obrt koji bi imao sjedište na toj adresi, a nije nikada bio odgovorna osoba trgovačkog društva sa sjedištem na adresi tog stana u [adresa] u [adresa]. Istakao je da su od početnih mjesečnih rata za otplatu kredita u iznosima od oko 1.800,00 kuna, tijekom otplate kredita mjesečne rate u više navrata periodično rasle do nekih 2.400,00 kuna mjesečno, a iako mu je to bilo otežano plaćati, da je uspijevao uredno podmirivati svoje obveze banci u vezi otplate tog kredita, pa kako je iz medija tijekom 2015. godine i 2016. godine, čuo da je država intervenirala u vezi poteškoća koje potrošači imaju sa otplatom povišenih rata kredita koje kredite su realizirali u valuti CHF, na poziv banke je prihvatio ponuđeno mu sklapanje Aneksa i konverziju kredita u valutu Eura jer mu je u banci bilo rečeno da će mu mjesečna rata iznositi oko 2.200,00 kuna, pa je ta smanjena rata bila jedini razlog zbog kojeg je sklopio Aneks. Tužitelj je naveo i da je na taj način otplatio banci redovnim mjesečnim uplatama iznosa od oko 2.200,00 kuna, svoje obveze po tom kreditu tijekom 2019. godine, ali i da nikada ne bi sklopio takav Ugovor u valuti CHF da je znao da će tako drastično porasti mjesečne rate za otplatu kredita.

36. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju, kao osobi koja nije bila ekonomski stručnjak u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenice banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi stambenih kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2004.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti uopće kao kriminalist po zanimanju, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.

37. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke (ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj konačni novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

38. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

39. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P - 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopi le (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

40. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora)

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

41. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 04. veljače 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužitelja, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio banci u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su ugovorili otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu ili Aneksa u ovom slučaju, gube zakonska i legitimna prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužitelja, do dana sklapanja tog Aneksa, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih 10 godina i izvršavao svoje obveze tuženiku u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Aneksa.

42. Nadalje, iz sadržaja Aneksa, ali i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao na bilo koji konkretan način, prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti obzirom da sasvim jasno niti njemu nije moglo biti poznato na dan sklapanja Aneksa hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi s prvostupanjskom odlukom zagrebačkog suda, utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

43. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu na način kakao je to taj izmijenjeni zakon odredio, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon nije mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno obeštećenje, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetima spora, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka), time da je tužitelj svojim iskazom opisao koji je bio njegov jedini razlog što je uopće prihvatio ponuđenu konverziju ugovora, dakle da si bar djelomično olakša otplatu kredita i smanji u novčanom smislu mjesečni anuitet za otplatu kredita (što sud prihvaća kao istinitu tvrdnju tužitelja), a sasvim razumno i logički da se više ne izlaže riziku "divljanja" švicarskog franka, koje "divljanje" uz povremeno povećane kamatne stope od strane tuženika je i dovelo do

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

znatno povećanih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita i tužitelju otežalo pravovremeno i redovito plaćanje dospjelih anuiteta.

44. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15, no valja također naglasiti kako se u ovom parničnom postupku, imajući u vidu sadržaj konačnog zahtjeva tužitelja (kada je tužitelj indirektno povukao dio svojeg početnog potraživanja istaknutog u tužbi, koje se odnosilo na svotu od 9.077,20 kuna u vezi razlike u glavnici prije i nakon izvršene konverzije, a sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine) uopće ne raspravlja o tome je li konverzija kredita u valutu Eura bila legitimna, već je bitan predmet rasprave na tome je li unatoč provedenoj konverziji tužitelj potpuno obeštećen ili nije vezano za ništetne odredbe Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužitelja na potpuno obeštećenje, a koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine, sam čin sklapanja Aneksa i da li je uopće od utjecaja sklapanje Aneksa u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužitelja.

45. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetni tužitelj), nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana konverzije kredita u valutu Eura jer su sklapanjem navedenog Aneksa, osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Aneks broj 1 ugovora o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora.

46. Naime, sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

47. Prema tome, sklapanjem Aneksa, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda ) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF - tužitelja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

48. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije , sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno, za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

49. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači manje od 5 mjeseci nakon sklapanja predmetnog Ugovora (a to ne znači da se isti ne treba primijeniti u ovom slučaju), time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

50. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 UT protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima p ravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije nije omogućio tužitelju povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

51. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZID ZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud je na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, bez ikakve dvojbe, utvrdio da navedeni nacionalni zakon (ZID ZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužitelju sklapanje Aneksa, nije omogućio tužitelju potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužitelja na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora.

52. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Aneksa ugovora - 04. veljače 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle po proteku razdoblja dužeg od dvije godine nakon sklapanja Aneksa). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije u formi navedenog Aneksa, te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Aneksa, objektivno nije mogao zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogla pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu UT, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

53. Napokon, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu Ž, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati njihov pravni značaj i obvezatnu primjenu ovih navedenih odluke Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Aneksa u ovom slučaju (ili Dodatka ugovora ili drugih Aneksa u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

54. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Aneksa, za opstojnost prava tužitelja kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

55. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.

56. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (koju odluku je tužitelj dostavio u ovaj spis uz podnesak od 12. kolovoza 2019. godine, međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

57. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci koji objavljuju tzv. stručne radove, a za što dobivaju novčanu naknadu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 17. svibnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

58. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svom punomoćniku, predao Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 17. svibnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužitelja na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužitelj svakako opravdano mogao, a što je i učinio, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

59. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što tuženik neopravdano pokušava sugerirati još u odgovoru na tužbu) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po specijalnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

60. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima (kao i u ovom predmetu) uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

jednosmjerna (za razliku od različite prakse u pogledu pravnog pitanja koje se odnosni na pravni značaj konverzije kredita u valutu Eura, vezano za novčana potraživanja oštećenih potrošača temeljem ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu , sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme), a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

61. Kako je tužitelj u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, samo indirektno, a ne izrijekom tužbenog zahtjeva, predložio da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakao takav formalni deklaratorni zahtjev u ovome postupku (a što inače nije bilo niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužitelja bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U - III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

62. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 08. rujna 2004. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

63. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

64. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2004.g., niti je dokazao da bi zaposlenica banke pojasnila i objasnila tužitelju u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih to parametara uopće dolazi do odluke banke o promjeni kamatne stope, te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

65. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

66. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka (druge banke koje su također navedene u izreci te

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima ,koristeći u istima , ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača , pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

67. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženih banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

68. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (poseb ice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

69. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Erste…bank d.d. Rijeka na dan 08. rujna 2004. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 08. rujna 2004. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

70. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača (koja visina konkretne štete za tužitelja se očituje u prihvaćenom u cijelosti matematičkom izračunu sudskog vještaka, nakon predmetnog izvođenja dokaza financijskim vještačenjem) .

71. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan neformalni prejudicijelni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz spornog Ugovora. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i predmetni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

72. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužitelja o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 10. prosinca 2024. godine (list 500-504), određen detaljan predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove imajući u vidu da su ništetne navedene odredbe Ugovora, vodeći ujedno računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju, a što tvrdi tuženik u ovome predmetu), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije.

73. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 04. travnja 2025. godine (list 510-532 spisa), na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije, odnosno da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.181,87 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,99%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 180 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja, s (ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

time da je dospijeće prve obveze bilo 01. studenog 2004. godine, a slijedećih obveza svakog prvog dana u mjesecu.

77. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 04. veljače 2016. godine, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102044096,sa slijedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 11.065,07 Eura,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužitelj je uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatio konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 3.333,77 kuna.

78. Također, vještak je na temelju materijaln ih dokaza iz spisa, istakao na 5-toj stranice svog pisanog nalaza i mišljenja, kada je sve i u kojim postocima, tuženik mijenjao i povećavao ugovorenu redovnu kamatu (koja je varirala na gore od početne 4,99 %, pa do najviše od 5,89%), odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka od tih promijenjenih kamatnih stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 45.181,87 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 4,99 % godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),

- potom je iskazao razlike (povećanje / smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- a s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t"Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

79. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

80. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužitelja,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2004.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 693,93 CHF, odnosno 439,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2004.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.243,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine u iznosu od 5.857,86 EUR, od čega se 4.682,85 Eura odnosi na glavnicu, a 1.175,01 Eura na dospjele zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2004.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 423,33 CHF, odnosno 267,87 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2004.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.842,11 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 4,844,12 EUR, od čega se 4.109,99 Eura odnosi na glavnicu, a 734,13 Eura na dospjele zatezne kamate .

81. Pored toga, vještak je utvrdio da razlika između glavnice prema obračunu u kunama sa fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. godine, te glavnice preostale nakon konverzije iznosi 1.204,76 Eura (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja), koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, time da je vještak utvrdio da je tuženik prilikom matematičkog izračuna konverzije, inače uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

82. Odgovarajući na određeni mu predmet vještačenja, vještak je također utvrdio da je više isplaćeni iznos depozita koji depozit je inače iznosio 4.518,19 CHF, odnosno na dan uplate na depozitarni račun (17.09.2004.g.), predstavljao iznos od 21.554,91 kuna u nacionalnoj valuti ili 2.860,83 Eura prema srednjem tečaju kreditora, iznosi 9.328,19 kuna ili 1.238,06 Eura, obzirom da je na dan isplate depozita (31.08.2016.g.), navedeni novčani iznos od 4.518,19 CHF (bez pasivne kamate), iznosio 30.883,10 kuna ili 4.098,89 Eura, prema srednjem tečaju kreditora.

83. Na ovaj vještački nalaz u pogledu točnosti samog matematičkog izračuna niti jedna stranka nije imala bilo kakvu primjedbu, a tužitelj je posredstvom punomoćnika, uskladio podneskom od 14. svibnja 2025. godine u cijelosti visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom vještaka po navedene utužene dvije osnove (preplata temeljem ništetne valutne klauzule iz Ugovora i preplata temeljem ništetnih odredba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope) i to po principu ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, potražujući ukupnu isplatu u iznosu od 5.857,86 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos.

84. Na ovaj način je, treba to naglasiti, očito tužitelj odustao od početnog dijela zahtjeva koji je bio istaknut u kunskom iznosu od 9.077,20 kuna, traženom kao razlika glavnice, odnosno kao razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu, uvećanu za zateznu kamatu.

85. Naime, iako je vještak u svom pisanom nalazu, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, a imajući u vidu početni zahtjev tužitelja, utvrdio da iznos od 1.204,76 Eura, predstavlja razliku između glavnice prema izvršenom matematičkom obračunu preplate u kunama sa fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. godine, te obračunate glavnice preostale nakon konverzije, naglasivši da taj iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, tužitelj ipak svojim konačnim novčanim zahtjevom nije potraživao isplatu tog iznosa, premda je po toj osnovi istakao svoj početni novčani zahtjev iz tužbe.

86. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine i broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine, ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine (koje pravno shvaćanje je tuženik dostavio ovome sudu), koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Aneksa, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, na jedan po uvjerenju ovoga suda neprimjeren način, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022- 2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta koja su istaknuta u ovom obrazloženju i navedena u odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove.

86 a). Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u va lutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja. Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju objektivnih i subjektivnih razloga za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati, s obzirom na postavljeno revizijsko pitanje, o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja i u ovoj parnici), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15." Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

86. b). Ovaj, upravo citirani pravni stav nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se ne raspravlja uopće o valjanosti ili ništetnosti Aneksa (nesporno je između parničnih stranaka, inače da je Aneks sklopljen na zakonom propisani način, te da su njime regulirane odredbe stranačkog ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura, međutim koji stranački ugovor se više od punih 10 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF), a nema govora, po uvjerenju ovoga suda, o tome da bi se sklapanjem Aneksa stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" jer tako nešto prije svega nije bilo ugovoreno u pisanoj formi, dakle Aneksom u slučaju

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

ovopredmetnog tužitelja, premda je moglo biti na jasan, konkretan i smislen način ugovoreno da je tako nešto doista bila volja stranaka, pogotovo tužitelja ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao ili se usudio propisati Zakonom na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji nikakav valjan razlog ili pravni temelj da se uopće izvodi zaključak na nivou bilo kojeg suda (pa bio to i revizijski sud) o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetnog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura) . Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023, da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", jednostavno ne odgovara istini, a da je tome tako, bez svake dileme, jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

86. c). Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravno - filozofske) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, te da tek u tom slučaju, tužitelj ne bi imao što potraživati u novčanom smislu, no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetnog tužitelja iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, stručan način, izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža , da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uostalom tuženici ne prigovaraju, kao što nije prigovorio niti tuženik u ovoj parnici.

86. d). Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen i neosnovan pravni

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

zaključak da bi se sklapanjem Aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u Aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe, spašavali vlastite egzistencije i egzistencije osoba s kojima su živjeli na način da su si potpisivanjem Aneksa omogućili sniženje mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika.

87. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Aneksa u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, koja je postala u cijelosti pravomoćna tek nakon sklapanja Aneksa u slučaju tužitelja), ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022- 2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke uostalom treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

88. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, zadnja značajnija odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je izazvala značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je našao potrebnim obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u prethodnoj točci obrazloženja s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka u predmetu VSRH broj Rev-925/2023 se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih navedenih europskih odluka, na temelju kojih je sud obrazložio svoj predmetni pravni stav.

89. Obzirom na posljednju odluku VSRH Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može samo naglasiti da je Aneks, kao takav, regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) do tada plaćenih iznosa s osnova valute i kamate, odnosno nije nikada uspostavljao ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te činjenicu da je tek tijekom sklapanja Aneksa postala u cijelosti pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012, a tužitelj se sklapanjem Aneksa, nije odrekao na bilo koji način, a ponajmanje prešutno, bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora i upravo se o tome raspravlja u ovoj parnici. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali čak i po osnovi preplaćene kamate, utvrđuju preplate u određenim novčanim iznosima i to sukladno pravilima financijske struke (a ne na temelju neke ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka), koje preplate inače ne bi bilo moguće utvrđivati (to je sasvim jasno svakoj imalo educiranoj ili školovanoj osobi) da je postignuta ravnoteža i kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima ne prigovaraju u sudskim postupcima vještačkim matematičkim izračunima.

90. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja), a koje su inače sastavni dio sudske prakse koju ovaj sud mora cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog tezi da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužitelju i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužitelja, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao Aneks ili dodatak ugovora o kreditu kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura jer tom konverzijom nije u potpunosti obeštećen u novčanom smislu uslijed navedenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

91. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužitelju zbog toga dosuđen konačno i osnovano zatraženi novčani iznos od 5.857,86 Eura (koja svota se sastoji od 1.175,01 Eura po osnovi nepodmirene dospjele zatezne kamate koju je vještak obračunao do dana konverzije i iznosa od 4.682,85 Eura po osnovi preplate kamate i tečajnih razlika), a koja svota od 4.682,85 Eura, predstavlja zbroj preplate od 439,27 Eura po osnovi kamate i preplate od 4.243,58 Eura, po osnovi promjene tečaja ili pozitivnih tečajnih razlika). Taj ukupan iznos od 5.857,86 Eura je tužitelju dosuđen zajedno sa zateznom kamatom i to samo na iznos od 4.682,85 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine (dakle, od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan konverzije kredita u valutu Eura, do kada je uostalom i kapitalizirano potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate), vodeći računa o činjenici da taj ukupan novčani iznos, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka, predstavlja više plaćene novčane iznose tuženiku od strane tužitelja u vezi glavnice potraživanja, tijekom otplate kredita sukladno Ugovoru u vrijeme kada je obveza tužitelja bila vezana za valutu CHF, a sve s obzirom na ništetnu valutnu klauzulu iz Ugovora, odnosno ništetne odredbe Ugovora o promjenjivim kamatnim stopama. U drugu ruku, kako preostala svota u iznosu od 1.175,01 Eura, prema prihvaćenom kao točnom matematičkom izračunu vještaka, predstavlja neisplaćen iznos dospjele kapitalizirane zatezne kamate na sve mjesečne preplaćene iznose od dana preplate, pa sve do dana 30. rujna 2015. godine, nije bilo moguće tužitelju dosuditi zatraženu zateznu kamatu na taj iznos jer prema materijalnim odredbama ZOO u Republici Hrvatskoj postoji zabrana anatocizma, odnosno nije moguće tražiti na kapitalizirani iznos zatezne kamate , koja svota je dosuđena tužitelju i daljnju zateznu kamatu na taj iznos od 1.175,01 Eura, pa je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

92. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja, koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

93. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (obzirom da se novčano potraživanje iz ove parnice odnosilo i na ništetnu valutnu klauzulu i na ništetnu promjenjivu kamatnu stopu iz Ugovora) jer je zbog toga i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

94. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate je ocijenjen osnovanim jer tužitelj ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao ukupan preplaćeni iznos naveden u točci I. izreke ove presude (a koje dane i koje pojedine mjesečne iznose preplate je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužitelju i dosuđena po vještaku obračunata do dana 30. rujna 2015. godine, kapitalizirana zatezna kamata na pojedine iznose, obzirom da je vještak jedino na taj način mogao ukalkulirati i efekt konverzije kredita u valutu Eura, vodeći računa o pravilima struke i redoslijeda uračunavanja), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

95. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 14. kolovoza 2025. godine, koji se odnosio na svotu konačnog potraživanja, a koji prigovor je bio istaknut nakon što je tužitelj istakao konačnu visinu tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome da je tužitelj još u podnesenoj tužbi ukazao na ništetne odredbe Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, te da se radi o generičnoj novčanoj tražbini, visinu koje je tužitelj uskladio na temelju rezultata financijskog vještačenja (a u vezi koje točnosti matematičkog izračuna nije niti jedna stranka imala neke primjedbe).

96. Neosnovani su navodi i tvrdnje tuženika da bi tužitelj od dana konverzije, tj. od 30. rujna 2015. godine, mogao u daljnjem razdoblju od 3 godine, potraživati isplatu utuženih iznosa, te da se u suprotnom radi o zastarjelom potraživanju jer ta tvrdnja nije pravno ili zakonski utemeljena.

97. U obrazloženju ove presude je već bilo navedeno zbog čega sud smatra da nije zastarjela novčana tražbina tužitelja, cijeneći okolnost da je tužba podnesena 17. svibnja 2019. godine, a vodeći računa o tome da se konačna tražbina tužitelja istaknuta u podnesku od 14. svibnja 2025. godine, smatra generički istovrsnom sa tražbinom navedenom u tužbi, po osnovi isplate preplaćenih iznosa i to isključivo zbog ništetnih odredaba Ugovora, a konačnim zahtjevom je tužitelj samo uskladio visinu svoje tražbine sa matematičkim izračunom vještaka u situaciji kada je tuženik osporavao preliminarni izračun tužitelja i visinu početno utužene tražbine od 41.143,34 kuna po

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

tom osnovu, te je upravo zbog toga, bilo nužno izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine duga.

98. Dakle, ovaj sud nije ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare ni ti u vezi početno zatražene novčane tražbine tužitelja iz ranije navedenih razloga, ali niti u vezi ove tražbine istaknute konačnim zahtjevom jer se prije svega radilo o generički istovrsnom novčanom potraživanju u odnosu na vrstu potraživanja istaknutu u tužbi, bar sukladno aktualnoj sudskoj praksi VSRH.

99. Također, tužitelj iz ove parnice je nesporno imao svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Aneks tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik samom izrijekom ili sadržajem tog Aneksa (u točci 1.), tretirao tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Aneks, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužitelj je nedvojbeno fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena" i o kojoj namjeni kredita je tužitelj, saslušan u svojstvu stranke i kazivao u ovoj parnici , a ta namjena ili svrha sklapanja Ugovora je i bila izvršena , što sud utvrđuje na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao. Paušalne tvrdnje tuženika o tome da tužitelj treba dokazati svojstvo potrošača, bez iznošenja ikakvih konkretnih razloga zbog čega to tužitelj po tuženiku nije bio potrošač u trenutku sklapanja Ugovora su sasvim bespredmetne i služe tek utoliko da se još iz jednog razloga ospori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, ali bez nekog opravdanog ili valjanog razloga jer upravo iz prihvaćenog iskaza tužitelja, ali i samog sadržaja Ugovora, kao i Aneksa jasno proizlazi i da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora i da ga je kao potrošača tuženik i tretirao.

100. Kako je banka – tuženik, posredstvom za to zaduženih zaposlenika – službenika banke, pravna osoba koja je sastavila Ugovor, dakle direktno utjecaja svojim radnjama, uz propuste zbog kojih je donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ broj P-1401/2012, na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, njoj kao stranci ove parnice ne pogoduju pravna utvrđenja navedene presude i banka se ne može s uspjehom u ovome postupku pozvati, po uvjerenju ovoga suda, na nekakvo novčano potraživanje spram tužitelja, koje datira od 2005. godine, pa sve do kraja 2008. godine, prema matematičkom izračunu financijskog vještaka u ovome predmetu (kako je to učinio tuženik u ovoj parnici sa svojim prigovorom radi prijeboja) u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika, dakle u smislu da sud utvrdi postojanje te novčane tražbine tuženika, prema tužitelju, u konačno istaknutom iznosu od 401,47 Eura (list 556 spisa), nakon čega bi sud na prijedlog tuženika tu tražbinu tuženika trebao prebiti sa predmetnom tražbinom tužitelja. Potpuno isto neosnovano potraživanje tuženika je i u vezi iznosa od 1.238,06 Eura u vezi opisane u vještačkom nalazu, novčane razlike u depozitu.

101. Naime, predmetni Ugovor nije u potpunosti proglašen ništetnim, niti u ovome postupku, niti u nekom drugom, da bi svaka stranka inače trebala drugoj vraćati po

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

pravilima na koje upućuje Zakon o obveznim odnosima, niti sve što je primila temeljem tog Ugovora, niti je tužitelj u ovom slučaju dužan tuženiku platiti svotu koja predstavlja tzv. negativne tečajne razlike ili novčanu razliku u depozitu jer je prigovor tužitelja istaknut u vezi zastare glede tog predmetnog potraživanja tuženika u vezi isplate iznosa od 401,47 Eura, ali i iznosa od 1.238,06 Eura (koje novčano potraživanje je tuženik istakao u ovoj parnici radi prijeboja), bio u ovom slučaju osnovan, a tuženik uostalom nema pravnu osnovu za isticanje takvog novčanog potraživan ja jer nije radnjama tužitelja došlo do sastavljanja pojedinih ništetnih odredaba Ugovora, temeljem kojih tužitelj osnovano potražuje da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu. U drugu ruku, dok je tečaj nacionalne valute u odnosu na švicarski franak išao u korist tužitelja, odnosno bio povoljniji za tužitelja u odnosu na taj tečaj na dan isplate kredita, tužitelj je sukladno svojoj obvezi platio tuženiku svotu koju je bio dužan temeljem Ugovora.

102. Pored toga, za primijetiti je da Ugovor o oročenom depozitu od 10. rujna 2004. godine, za iznos od 4.518,19 CHF (list 260) koji je sklopljen između stranaka, nije nitko nikada utvrdio ništetnim, da bi temeljem tog pravnog posla tuženik s uspjehom mogao isticati bilo kakav novčani zahtjev, prema tužitelju, niti je predmet ove parnice utvrđenje tog ugovora ništetnim, da bi tuženik imao valjanu pravnu osnovu da bilo što potražuje sukladno tom ugovoru o oročenom depozitu.

103. Napokon, ali ne i ponajmanje važno, valja naglasiti da samo uvjetno podnošenje prigovora radi prebijanja, dakle na način na koji ga je tuženik istakao u ovome predmetu "po principu osporavanja pravne osnove i visine tužbenog zahtjeva tužitelja, no ukoliko sud iz nekog razloga ipak utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev, da udovolji tuženikovom prigovoru radi prebijanja", ne poznaje pravni sustav Republike Hrvatske i radi se o nepravilnom i zakonski neutemeljenom tuženikovom prigovoru radi prebijanja u ovoj parnici, koji prigovor se inače podnosi na valjan način tek ukoliko tuženik ne osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, no unatoč tome smatra da postoji novčana tražbina tuženika, prema tužitelju, pa predloži da sud nakon usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja, utvrdi da postoji tuženikova novčana tražbine prema tužitelju u određenom iznosu i da se novčana potraživanja stranaka međusobno prebiju sudskom odlukom.

104. Prema tome, kako je na ovaj način obrazloženo zbog čega je u ovome predmetu ocijenjen i nepravilno istaknutim tuženikov prigovor radi prebijanja, ali i neosnovanim, ukoliko se "zažmiri" na navedenu nepravilnost istaknutog prigovora radi prebijanja, na opisani način, valjalo je utvrditi da je navedena tražbina tuženika istaknuta radi prijeboja neosnovana.

105. Prije donošenja odluke o parničnom trošku, valjalo je naglasiti kako sud nije našao potrebnim niti nužnim u izreci ove presude navoditi tužbenim zahtjevom zatraženu potpuno suvišnu riječ "zakonske", kada se radi o zateznoj kamati jer u vezi potraživanja po osnovi zatezne kamate u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, (ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

valja uočiti da niti ta zakonska odredba "izrijekom upućuje" na nekakve "zakonske" kamate (premda je u pravnom smislu sasvim jasno i presumira se upravo, da se radi baš o zakonskim kamatama), nego upućuje samo i isključivo na "zatezne kamate", pri čemu sud svakako treba prilikom pisanja odluka koristiti zakonske termine, a ne neke proizvoljne izraze koje znaju koristiti sasvim suvišno u ovom slučaju i mnogi odvjetnici, ali i mnogi suci. Dok je taj naziv "zakonska zatezna kamata" bio sastavni dio zakonske odredbe, temeljem koje se takva kamata dosuđivala sudskim odlukama, jasno je da je tada trebalo koristiti prilikom pisanja sudskih odluka upravo te tri riječi, no već duži niz godina čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koji se uostalom i primjenjuje prilikom dosude zateznih kamata, upućuje isključivo na terminološki naziv "zatezna kamata", pa onda takvu terminologiju valja i rabiti kada se govori o tom sporednom novčanom potraživanju.

106. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.5. ZPP. Naime, kako se omjer uspjeha u parnici u smislu zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP, ocjenjuje prema konačno postavljenom zahtjevu tužitelja, a tužitelj je u cijelosti uspio sa konačno postavljenim glavnim zahtjevom u ovoj parnici i to kako u pogledu pravne osnove, tako i u vezi visine, te nije uspio samo sa dijelom sporednog zahtjeva u vezi potraživanja zatezne kamate na iznos od 1.175,01 Eura, koja svota predstavlja već obračunatu, dakle kapitaliziranu zateznu kamatu (dok tuženik u drugu ruku, nije uspio osporiti u ovoj parnici niti dio konačno istaknutog glavnog zahtjeva ili sporednog u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog potraživanja od 4.682,85 Eura , niti je uspio sa svojim prigovorom radi prijeboja), valjalo je obvezati tuženika da u cijelosti nadoknadi sve opravdane parnične troškove tužitelju jer se neuspjeh tužitelja u ovoj parnici u vezi njegovog konačnog zahtjeva doista može smatrati neznatnim, a u svakom slučaju u vezi tog neznatnog neuspjeha nisu nastali neki posebni parnični troškovi. Sud je kod donošenja odluke o parničnom trošku, svakako bio svjestan činjenice da je tužitelj svojim početnim zahtjevom, sasvim neosnovano potraživao nekakvu isplatu iznosa od 9.077,20 kuna na ime "razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu", zaboravljajući očito prilikom isticanja takvog zahtjeva da navedeni Aneks sklopljen između stranaka, nije utvrđen ništetnim nekom posebnom sudskom odlukom, te da se u ovome predmetu i ne raspravlja o ništetnosti Aneksa, ali i da je sasvim jasno kako je Aneks valjan pravni posao i kako je proizvodio pravne učinke između stranaka, no kako je tužitelj očito posredstvom svog odvjetnika, dokučio tijekom ove parnice da je promašio sa svojim početnim zahtjevom po tom osnovu, iako je vještak odgovarajući na predmet vještačenja izračunao matematički i po toj osnovi svotu od 1.204,76 Eura, isplatu koje tužitelj ipak nije potraživao svojim konačnim zahtjevom, valjalo je primijeniti zadnju rečenicu čl. 154.st.2. ZPP, ali i čl. 154.st.5. ZPP, kod donošenja opravdane odluke o naknadi parničnog troška.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

107. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 565-566 spisa), a primjenom Odvjetničke tarife.

108. Tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, koji iznos od 200,00 Eura mu je priznat i za sastav podneska od 12. kolovoza 2019. godine (a kojim podneskom se tužitelj očitovao o navodima tuženikovog odgovora na tužbu), te je nadalje tužitelju za sastavljanje triju podnesaka od 04. kolovoza 2020. godine, 25. siječnja 2023. godine, ali i 14. svibnja 2025. godine, priznat iznos od 200,00 Eura po podnesku ili 600,00 Eura ukupno. Osim toga, za zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na ročištima održanim dana 02. listopada 2019. godine, 12. listopada 2020. godine, 04. studenog 2024. godine, ali i 29. kolovoza 2025. godine, priznat je tužitelju ukupan iznos od 800,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

109. Na ovaj ukupan opravdan parnični trošak u iznosu od 1.800,00 Eura je tužitelju priznat iznos od 450,00 Eura po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a tužitelju je još kao opravdan trošak priznat i iznos od 300,00 Eura u vezi dijela troška kojeg je za financijsko vještačenje platio tužitelj (ukupan trošak financijskog vještačenja je iznosio, inače, 600,00 Eura, no polovicu te svote je financirao tuženik, pa tužitelju pripada samo iznos od 300,00 Eura, koju svotu je financirao tužitelj u ovome predmetu), te mu je priznat zatraženi iznos od 101,06 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu i zatraženi iznos od 105,02 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu, odlučujući isključivo u granicama zatraženih iznosa od strane tužitelja, iako je sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi, veća od tih iznosa obveza tužitelja u vezi plaćanja navedenih dvaju sudskih pristojbi.

110. Matematički je utvrđen, shodno navedenom, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, u iznosu od 2.756,08 Eura, te je taj iznos tužitelju i dosuđen u vezi naknade parničnih troškova i to zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke, dok je preko te svote do zatražene odbijen, kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška, osim što ovom odlukom nije odlučeno o potraživanju tužitelja koje se odnosilo na troškove zastupanja po odvjetniku na ročištu na kojem će tek biti objavljena predmetna presuda, ali i na trošak po osnovi poreza na taj trošak.

109. Naime, buduća je neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove presude, hoće li se punomoćnik tužitelja uopće pojaviti na ročištu na kojem će predmetna presuda biti objavljena, pa će se tek nakon održavanja tog ročišta, posebnim rješenjem odlučiti o tom zahtjevu tužitelja u vezi zastupanja na tom ročištu i u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak, ukoliko odvjetnik tužitelja pristupi na to ročište.

110. Napokon, kako troškovi za sastavljanje podnesaka tužitelja datiranih sa 06. studenim 2019. godine (a kojim podneskom je tužitelj samo dostavio odgovor na tuženikovu žalbu podnesenu protiv predmetnog rješenja broj P-443/2019-9 od 18.

(ranije spisi broj P-52/2023 i P-443/2019)

listopada 2019. godine), ali i od 12. studenog 2024. godine (kojim je punomoćnik tužitelja, bez nekog posebnog zahtjeva suda, nepotrebno obavijestio sud o plaćanju zatraženog predujma, ali i našao potrebnim predložiti predmet financijskog vještačenja – što je objektivno mogao učiniti i u tužbi i nekom ranijem podnesku) nisu bili potrebni za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP, sud je ocijenio neosnovanim tužiteljevo potraživanje naknade troška za sastavljanje tog podneska i potraživanje poreza na taj trošak.

U Bjelovaru, 26. rujna 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 27. rujna 2025. godine, a putem ovoga suda.