REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-1261/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Matija Duk, odvjetnik iz Zagreba, Međimurska 21, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Palmotićeva 5, Zagreb, OIB: 58831547726, radi prestanka državne službe po sili zakona, 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112-07/24-01/552, URBROJ: 566-01/11-24- 2 od 20. rujna 2024. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke KLASA: UP/I-112-02/24-07/9, URBROJ. 511-19-18-24-32 od 12. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-112-07/24-01/552, URBROJ: 566-01/11-24-2 od 20. rujna 2024. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke KLASA: UP/I-112-02/24-07/9, URBROJ. 511-19-18-24-32 od 12. kolovoza 2024.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem u točki 1. izreke riješeno je da tužitelju, policijskom službeniku Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje Zagreb, prestaje državna služba po sili zakona s danom 7. kolovoza 2024. Točkom 2. izreke rješenja određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, a pod točkom 3. je riješeno da je tužitelj dužan izvršiti razduženje prema "Listi razduženja djelatnika PUZ-a".

2. Tužitelj u tužbi navodi kako su osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela nezakonita jer nije primijenjeno istražno načelo i po službenoj dužnosti ocijenjeni dokazi, a niti je u postupku odlučeno o neravnopravnom postupanju, tj. diskriminaciji prema tužitelju na temelju društvenog statusa, a u odnosu na druge radnike u Hrvatskoj. Prigovara da tuženik nije ocjenjivao disciplinske postupke koji su prethodili donošenju pobijanih rješenja. Iznosi navode u vezi predložene odgode izvršenja rješenja podnesene na temelju članka 140. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), ali navedeno nije predmet ovog postupka.

2.1. Nadalje, tužitelj navodi da je u žalbi upirao na neravnopravno postupanje, odnosno diskriminaciju tužitelja na temelju društvenog položaja policijskog službenika u odnosu na ostale državne službenike i radnike u Republici Hrvatskoj te se poziva na propisano člankom 2. stavkom 1. i 2. te člankom 8. i 20. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj 85/08. i 112/12.), te članak 116. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.) te tvrdi kako je praksa poslodavca suprotna propisanome tom odredbom i diskriminirajuća. Pri tome ukazuje na rješenja donesena u disciplinskom postupku za koje navodi da su prethodno pitanje, a osporavano rješenje je deklaratorne prirode kojim se potvrđuju odluke donesene nepravomoćnim rješenjima poslodavca koji je odredio kaznu prestanka radnog odnosa tužitelja. U prilog diskriminaciji navodi bitne povrede pravila u disciplinskom postupku vođenom protiv tužitelja, te iznosi niz navoda i prigovora koji se odnose na taj disciplinski postupak koji nije predmet ovog spora, već spora koji se vodi pred Upravnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Us I- 3513/2024, za koji predmet tog drugog suda, predlaže priklopiti ovom predmetu. Ujedno na okolnosti iz disciplinskog postupka, predlaže saslušati svjedoke koji sastavili službene bilješke, PP i FP.

2.2. Tužitelj u tužbi opširno iznosi prigovore koji se ne odnose na pobijana rješenja u ovom sporu već na disciplinski postupak, pokretanje kaznenog te obustava istoga te utvrđeno činjenično stanje u tom postupku i povredu načela utvrđivanja materijalne istine, nezakonitost dokaza te izrečenu sankciju te brojne prigovore koji se odnose na spor koji je pokrenuo pred Upravnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: Us I-3513/2024, a ne na ovaj spor, te se stoga isti posebno ne iznose.

2.3. Zaključno navodi kako su pobijana rješenja nezakonita, kao i rješenja disciplinskih sudova jer nisu izneseni nikakvi razlozi kojima bi se otklonila sumnja na diskriminaciju, te da tužitelju nije omogućena kontradiktornost postupka jer se radi o deklaratornom rješenju. Predlaže Sudu poništiti pobijana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te utvrditi nejednakost postupanja u odnosu na tužitelja i naknaditi mu trošak spora za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, a tužbu smatra u potpunosti neosnovanom. Ističe kako tužitelj u tužbi ponovno navodi razloge zbog kojih rješenja disciplinskih sudova smatra nezakonitima, a što nije predmet ovog postupka. Ujedno napominje tužitelju da Zakon o državnim službenicima (Narodne novine, broj 155/23. i 85/24.), koji je u konkretnom slučaju primijenjen je lex specialis u odnosu na opći propis tj. Zakon o radu, na čiju odredbu članka 116. stavka 1. se tužitelj poziva. Navodi da se ne radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu već prestanku državne službe po sili zakona, te se primjena posebnog zakona koji regulira načine prestanka državne službe ne može smatrati diskriminacijom policijskog službenika u odnosu na ostale radnike u Republici Hrvatskoj. Također navodi kako je u pobijanom rješenju pojasnio razliku između izvršnosti i pravomoćnosti rješenja, kao i to da za rješenje ove upravne stvari pravomoćnost nije odlučna za donošenje rješenja o prestanku državne službe jer se rješenje donosi po izvršnosti rješenja službeničkog suda. Ostali navodi iz tužbe nisu predmet ovog postupka te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud u ovom upravnom sporu nije održao raspravu radi predloženog saslušanja svjedoka PP i FP, policijskih službenika koji sastavili službene bilješke, na okolnosti iz disciplinskog postupka, koji dokazni prijedlozi se odnose na spor u kojem tužitelj osporava rješenja disciplinskih sudova te su isti bez utjecaja u ovom postupku. To stoga što održavanje rasprave samo radi odbijanja tog dokaznog prijedloga kojeg Sud ne smatra potrebnim izvoditi, bi nepotrebno povećalo troškove upravnog spora, a što bi bilo u suprotnosti s načelom učinkovitosti, izraženim u odredbi članka 8. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS). K tome, iz presude Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž-2924/17-2 od 17. siječnja 2018. proizlazi da predlaganje izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nema značenje tražene rasprave.

4.1. Dakle, budući da je u ovom upravnom sporu sporna primjena prava, a stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je primjenom odredbe članka 98. stavka 1. točke 4. ZUS-a, riješio ovaj upravni spor bez rasprave. Pri tome je Sud imao u vidu i načelo učinkovitosti predviđeno člankom 8. ZUS-a, te da je upravni spor potrebno provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova.

4.2. U odnosu na prijedlog tužitelja za priklop predmeta Upravnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: Us I-3513/2024, s obzirom da se radi o predmetu drugog suda, a i isti je bez utjecaja na odlučivanje u ovom sporu, Sud je samo izvršio u uvid u eSpis te utvrdio kako je predmet tog spora ocjena zakonitosti rješenja disciplinskih sudova, odnosno rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: NK-UP/II-114-04/24-02/43, URBROJ: 511-01-158-24-5 od 13. lipnja 2024. i rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu, KLASA: NK-UP/I-114- 04/23-02/532, URBROJ: 511-01-158-24-8 od 13. ožujka 2024. kojim je utvrđeno da je tužitelj odgovoran za počinjenje teže povrede službene dužnosti činjenično i pravno opisane u izreci pobijanog rješenja i da mu je izrečena disciplinska kazna prestanak državne službe. U to sporu je donesena nepravomoćna presuda 16. rujna 2025., poslovni broj: Us I-3513/2024-7 kojom je odbijen tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj rješenjem P rvostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu, KLASA: NK-UP/I-114-04/23-02/532, URBROJ: 511-01-158-24-8 od 13. ožujka 2024. utvrđen odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti i da mu je izrečena disciplinska kazna prestanak državne službe.

7.1. To rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: NK-UP/II-114-04/24-02/43, URBROJ: 511-01-158-24-5 od 13. lipnja 2024., a tužitelj je isto primio 7. kolovoza 2024., što ne osporava te je isto tog datuma postalo izvršno prema članku 133. stavku 2. ZUP-a.

8. Člankom 1. stavkom 3. Zakona o policiji (Narodne novine, broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.) predviđeno je da na pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donesenim na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

8.1. Prema članku 152. stavku 1. točki 10. Zakona o državnim službenicima, državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona kad mu je izrečena kazna prestanka državne službe zbog teške povrede službene dužnosti - danom izvršnosti rješenja službeničkog suda. Navedena odredba se primjenjuje s obzirom na propisano člankom 120. stavkom 1. točkom 2. Zakona o policiji.

8.2. Člankom 147. Zakona o državnim službenicima je propisano da o prestanku državne službe donosi se rješenje u roku od osam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak službe.

9. Budući da je prethodno citirano rješenje o prestanku državne službe tužitelja postalo izvršno 7. kolovoza 2024., primjenom odredbe članka 152. stavka 1. točke 10. Zakona o državnim službenicima, pravilno je i zakonito deklaratornim rješenjem prvostupanjskog tijela od 12. kolovoza 2024. u roku previđenom člankom 147. istog Zakona, tužitelju utvrđen prestanak državne službe po sili zakona.

10. Prigovori iz tužbe se uglavnom odnose na disciplinski postupak vođen protiv tužitelja koji nije predmet ovog postupka niti Sud može preispitivati zakonitost rješenja koja su predmetom upravnog spora koji se vodi pred Upravnim sudom u Zagrebu. Tužitelju, u slučaju uspjeha u tom sporu, stoji na raspolaganju izvanredni pravni lijek obnove postupka prema odredbi članka 123. stavka 2. točke 3. ZUP-a, kako je opravdano tuženik uputio tužitelja u osporavanom aktu.

11. U vezi navoda tužbe o odlučivanju o odgodi izvršenja rješenja, prema članku 140. stavku 1. ZUP-a, o istome odlučuje javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje, odnosno prvostupanjsko tijelo, a ne tuženik.

12. Prigovori tužitelja u vezi diskriminacije, odnosno neravnopravnog postupanja prema njemu na temelju društvenog položaja policijskog službenika u odnosu na ostale državne službenike i radnike u Republici Hrvatskoj pri čemu se poziva na propisano Zakonom o suzbijanju diskriminacije te članak 116. stavak 1. Zakona o radu nisu osnovani. U konkretnom slučaju se ne primjenjuje Zakon o radu kao opći propis već Zakon o državnim službenicima kao lex specialis te se ne radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu već prestanku državne službe po sili zakona. Stoga se primjena posebnog zakona koji regulira načine prestanka državne službe ne može smatrati diskriminacijom policijskog službenika u odnosu na ostale radnike u Republici Hrvatskoj.

13. Tužitelj osporava i nemogućnost kontradiktornosti pri donošenju pobijanog deklaratornog prvostupanjskog rješenja, ali to rješenje je doneseno po službenoj dužnosti te su ispunjeni uvjeti za neposredno rješavanje predviđeno člankom 49. stavkom 1. točkom 1. ZUP-a, jer je jedini preduvjet za odlučivanje izvršnost rješenja o prestanku službe, dakle činjenično stanje je utvrđeno na temelju službenih podataka kojima raspolaže javnopravno tijela, pa nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. Stoga nisu povrijeđena pravila postupka, niti je bilo potrebno izjašnjavanje tužitelja.

14. Slijedom iznesenoga, Sud je ocijenio zakonitima osporavana rješenja te nije utvrdio diskriminatorno postupanje prema tužitelju. Stoga je odbio tužbeni zahtjev i u skladu s odredbom članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke presude.

15. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 30. rujna 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku