Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-163/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hani Lukić Hob odvjetnici iz Vinkovaca,, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 11. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hane Lukić Hob odvjetnice iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu br. 9013044665 od 20.09.2007. god. sklopljenog između tužiteljice i tuženika pod nazivom „Završne odredbe“ i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 500,00 kuna.„.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb OIB:02535697732, da tužiteljici AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 66,36 € ( 500,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.09.2007. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., zatim od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 244,92 eura, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je o punomoćniku podnio tužbu ovom sudu, a u tužbi navodi da je dana 20. rujna 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9013044665 na iznos od 34.200,00 kuna, s rokom otplate na 60 mjeseci.

2. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Tužitelj dalje navodi kako je tuženik u Ugovor o kreditu od 20. rujna 2007. ugradio odredbu (točka 12.3.) kojom je određena naknada za obradu kredita u iznosu od 500,00 kuna, koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

4. Tužitelj također navodi kako tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (t. 12.3.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je prije isplate kredita platio iznos od 500,00 kuna, odnosno izraženo u sada važećoj valuti eura iznos od 66,36 eura.

5. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

6. Slijedom navedenog, tužitelj po podnesenoj tužbi, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, uz naknadu prouzročenog troška parničnog postupka.

7. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti regresni zahtjev odnosno potraživanje tužitelja u iznosu od 66,36 eura. Da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA) (dalje u tekstu: „presuda C-561/21“).

8. S navedenim u vezi, a budući da Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima te da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena dana 24. rujna 2007. godine, a predmetna tužba podnesena dana 07. travnja 2025. godine, očito je kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari. Isti stav, odnosno da nema mjesta računanju početka zastare (tj. datuma dospijeća tražbine) od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine.

9. Tuženik također osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 66,36 eura na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik smatra da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopuštena pozitivnim propisima. Prvenstveno, tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti.

11. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Tuženik, isto tako, osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.

12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu broj: 9013044665 od 20. rujna 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika – uvid u završne odredbe Ugovora točka 12.3. o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 500,00 kuna, uvid u otplatni plan po predmetnom kreditu, obavijest banke o konačnoj otplati kredita od 20. rujna 2012., uvid u Opće uvjete poslovanja s građanima PBZ d.d. od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009. Također je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, a na okolnosti u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbu točke

12.3. Ugovora o kreditu broj 9013044665 od 20.09.2007., te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

15. Između stranaka nisu sporne aktivna legitimacija tužitelja, kao i pasivna legitimacija tuženika, nije sporna niti visina potraživanja.

16. Sporan je osnov potraživanja tužitelja, kao i istaknuti prigovor tuženika u pogledu zastare potraživanja.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9013044665 od 20.09.2007. utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 20. rujna 2007. sklopili spomenuti ugovor, a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 34.200,00 kuna. Odredbom točke 12.3. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita jednokratno u visini od 500,00 kuna, odnosno sada izraženo u valuti eura iznos od 66,36 eura, koja je naknada naplaćena neposredno prije isplate kredita.

18. Iz pregleda priložene dokumentacije o predmetnom kreditu, a prvenstveno iz Ugovora o kreditu (točka 12.3.) utvrđeno je kako je u Ugovor unesena odredba po kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 500,00 kuna.

19. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke. Tužitelj je iskazao da je odlučio uzeti kredit kod tužene banke, a tuženik mu nije dao pravo izbora kredita. Ugovor je bio sastavljen i u njemu je bila određena naknada, te on o toj naknadi nije mogao pregovarati, niti je mogao utjecati na nekakve promjene odredbi ugovora. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a na njegov upit za što je uopće potrebna ta ulazna naknada, od strane djelatnika banke rečeno mu je da to tako u ugovoru i da ne postoji mogućnost naknadnog mijenjanja te odredbe ugovora. Prema izjavi tužitelja ta naknada je iznosila 500,00 kuna, a taj iznos naknade mu je naplaćen odmah iz sume odobrenog kreditnog iznosa. Naime, do tog saznanja je tužitelj došao naknadno odlaskom u banku radi pojašnjenja zašto mu je ustegnut taj iznosi iz odobrene sume kredita. Tužitelj je također izjavio da se radilo o kreditu "uzmi ili ostavi". Ugovor je pročitao prije potpisivanja, no bio mu je bitan samo sadržaj ugovora koji se odnosio na iznos kredita, visinu rate i datume otplate. Nisu mu bili poznati Opći uvjeti poslovanja banke, tako da nije niti uočio da je postojala nekakva odredba o naknadi za obradu kredita.

20. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio na valjan i transparentan način informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 500,00 kuna. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao niti pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, te da se radilo o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru.

21. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

22. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 500,00 kuna.

24. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu. Ova činjenica govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi, koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, obzirom da je očigledno da su ti troškovi bili različiti, ovisno o iznosu kredita koji je realiziran.

26. Slijedom navedenoga, zaključak je ovog suda da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

27. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju točke 12.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Slijedom navedenoga sud je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 500,00 kuna.

29. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu točke 12.3. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti, te tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu utuženih naknada iz nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom i bez pravnoga učinka.

30. Na okolnosti visine potraživanja tužitelja, ovaj sud je izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu broj: 9013044665 od 20. rujna 2007., te je pročitana točka 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 500,00 kuna. Kao što je naprijed spomenuto, između stranaka nije niti bila sporna visina naknade za obradu kredita, tj. visina potraživanja tužitelja.

31. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tako da ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti točke 12.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

32. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 66,36 eura (ranije 500,00 kuna). Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja, tj. naplate naknade, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja u skladu s postavljenim zahtjevom tužitelja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i to za sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7. toč 1. OT), sastav podneska od 23. svibnja 2025. = 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), zastupanje na dva ročišta kod suda = svako ročište po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 12,5 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno nosi 112,5 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 225,00 eura (punomoćnik odvjetnik nije u sustavu PDV-a). Tužitelju je također priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,28 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat i dosuđen parnični trošak u iznosu od 244,92 eura.

34. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

U Vinkovcima 26. rujna 2025.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III – punomoćnik tuženika