Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-223/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Filki Pejković u pravnoj stvari tužiteljice ČTD, zastupane po punomoćniku Željku Vrdoljaku, odvj. u [adresa], protiv tuženika HANZA MEDIA d.o.o., Koranska 2, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr- 6820/2021 od 15. srpnja 2025., 26. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-6820/2021 od 15. srpnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se pobijano rješenje preinači na način da se tuženiku dosudi parnični trošak kao i troškovi žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je odlučivanje o zahtjevu tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u slučaju kada je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

6. Rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem Gž R-208/24 od 2. travnja 2025. odlučeno je o troškovima postupka na način da je ukinuta prvostupanjska presuda u tom dijelu i predmet vraćen na ponovno odlučivanje iz razloga jer je trebalo odlučiti da li se radi o prekomjernim troškovima postupka i da li bi dosuđivanjem troškova parničnog postupka tuženiku doveli do povrede prava na pristup sudu ili prava na mirno uživanje vlasništva a sve s obzirom na odluke Europskog suda za ljudska prava koji je u nekim predmetima to pitanje ocjenjivao u okviru čl. 6. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ili u okviru čl. 1. protokola broj 1. uz Konvenciju. Stoga je trebalo utvrditi da li miješanje u pravo pristup sudu i/ili pravo na mirno uživanje vlasništva tužiteljice je razmjerno pravednoj ravnoteži između interesa stranaka u ovom postupku.

7. Sud prvog stupnja je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka pozivajući se na odluke Europskog suda za ljudska prava Čolić protiv Hrvatske, Zahtjev broj 49083/18, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, Zahtjev broj 72152/13 i Klaus protiv Hrvatske Zahtjev broj 28963/10 u kojima su izražena pravna shvaćanja da nametanje znatnog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčeno čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga navodi da pravilo „gubitnik plaća“ koje je sadržano u odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a se može smatrati legitimnim ograničenjem prava na pristup sudu namijenjenom odvraćanju potencijalnih stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva.

8. Navodi sud prvog stupnja da Europski sud za ljudska prava smatra da takvo ograničenje prava na pristup sudu se ne može samo po sebi smatrati nespojivim čl. 6. st. 1. navedene Konvencije, ako se njime ne nastoji ostvariti legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti upotrebljenih sredstava i cilja kojeg se nastoji postići, te da je iznos troškova ocjenjenih u svjetlu konkretnih okolnosti kod određenog predmeta bitna činjenica pri odlučivanju je li osoba uživa pravo na pristup sudu.

9. Stoga je zaključak da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi da li bi plaćanje troškova parničnog postupka u ovom postupku prema zahtjevu tuženika i troškovniku u iznosu od 4.687,50 eura sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a tužiteljici s obzirom na njezino imovno stanje predstavljalo prekomjerni teret te dovelo do povrede prava na pristup sudu.

10. Sud prvog stupnja je saslušao tužiteljicu te je utvrdio da živi u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima i bratom u stanu koji je u vlasništvu oca, da nema obaveze uzdržavanja osim što pomaže roditeljima, da je zaposlena kao novinar s prosječnom plaćom od 1.300,00 eura neto, da nije vlasnik pokretne ni nepokretne imovine, da ima mjesečne obaveze podmirivanja tri kredita sa mjesečnim anuitetom od 550,00 eura te da je te kredite podizala kao nenamjenske radi podmirenja troškova života i liječenja roditelja a što je sve potkrijepljeno i potvrdama o visini dohotka i potvrdama iz Zemljišnoknjižnog odjela.

11. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je u tužbi tužiteljica tražila naknadu štete zbog gubitka plaće koja je nastala zbog nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i to u iznosu od 37.826,00 eura, da je njezina tužba bila razumna i nije bila lišena izgleda za uspjeh i da je bilo legitimno očekivanje tužiteljice da će ostvariti svoje pravo na naknadu štete jer je u vrijeme podnošenja tužbe imala pravomoćnu odluku kojom je otkaz ugovora o radu proglašen nedopuštenim. Nadalje sud prvog stupnja smatra da tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio nerazumno visoko postavljen jer da je tražila isplatu plaće od 1. prosinca 2013. do 30. kolovoza 2021., sve prema priloženim potvrdama o razlici plaće koja joj nije isplaćena. Slijedom obrazloženog smatra da bi iznos troškova koje traži tuženik u iznosu od 3.750,00 eura i troškovi PDV-a(ukupno 4.687,50 eura) bilo posebno opterećujuće za financijsku situaciju tužiteljice pa stoga da bi se postigla pravilna ravnoteža između legitimnog cilja kojim teži pravilo o naknadi parničnih troškova i prava tužiteljice čl. 6. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

12. Ispitujući po službenoj dužnosti dali je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a koje bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno kada sud prvog stupnja tvrdi da tužba nije bila lišena izgleda za uspjeh, jer da je sud prvog stupnja trebao ocijeniti da je tužiteljica već pokrenula ovršni postupak protiv tuženika za vraćanje na rad i da u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo odlučeno o reviziji tuženika u odnosu na odluku drugostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena te da je tužiteljica trebala pričekati odluku o reviziji a zatim eventualno podnijeti tužbu za isplatu jer da bi joj tužba bila unutar zastarnog roka od pet godina.

14. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica imala legitimna očekivanja da će ostvariti pravo na naknadu štete i da će njezin zahtjev biti opravdan jer je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala pravomoćnu odluku kojom je otkaz ugovora o radu proglašen nedopuštenim te je stoga imala pravo tražiti isplatu plaće koja je nastala zbog nezakonite odluke.

15. Žalbeni navodi tuženika o tome da je tužiteljica trebala čekati ishod revizije i zatim podnijeti tužbu ne utječu na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari jer odluka o reviziji može biti donijeta i nakon roka od pet godina, kada bi njezin zahtjev za isplatu plaće bio u zastari.

16. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužbeni zahtjev nije nerazumno visoko postavljen jer da utuženi iznos nije dokazao priloženim isplatnim listama. Ovo iz razloga pošto što iz stanja spisa proizlazi da uz tužbu su priložene isplatne liste na listu 6-10 spisa pa je stoga sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužiteljica nije podnijela nerazumno visok tužbeni zahtjev jer je tražila isplatu plaće od 1. prosinca 2013. do dana podnošenja tužbe 30. kolovoza 2021. u ukupnom iznosu od 37.826,00 eura. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da bi plaćanje troškova postupka dovelo tužiteljicu u financijski opterećujuću situaciju jer da tužiteljica ne uzdržava niti jednu osobu i da ima riješeno stambeno pitanje i da ima plaću od 1.300,00 eura neto. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja saslušanjem tužiteljice i uvidom u njezina primanja utvrdio da stanuje sa roditeljima i bratom i da pomaže roditeljima, da ima tri kredita u iznosu od 550,00 eura koje je podizala radi podmirenja troškova života i liječenja roditelja, da živi u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima i bratom, dakle ne proizlazi da bi imala riješeno stambeno pitanje i da nema zakonsku obavezu uzdržavanja drugih osoba ali pomaganje roditeljima koji nemaju dovoljno sredstava za život se smatra davanjem uzdržavanja.

17. Stoga proizlazi da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da u slučaju kada je tužiteljica izgubila parnicu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a sud je trebao dosuditi cjelokupne troškove parničnog postupka koji su nastali tuženiku jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo tumačeći odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a kroz praksu Europskog suda za ljudska prava utvrđujući da bi parnični troškovi koji bi bili dosuđeni tuženiku bili prekomjerni troškovi postupka koji bi mogli dovesti do povrede prava na pristup sudu što bi bilo protivno čl. 6. st. 1. navedene Konvencije. Stoga je sud prvog stupnja ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, legitimna očekivanja tužiteljice tijekom postupka, zatim da se radi o radnom sporu u kojem tužiteljica traži isplatu razlike plaće za razdoblje od donošenja odluke o nezakonitom otkazu ugovora o radu kroz razdoblje od sedam godina, da tužiteljica ima relativno mala primanja, da živi u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima i bratom, da pomaže roditeljima, da ima kredite za troškove života i troškove liječenja roditelja.

18. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi te je stoga odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 26. rujna 2025.

Sutkinja

Filka Pejković