Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-721/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko i partneri odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P- 599/2019-32 od 10. kolovoza 2023. u dijelu pod točkama I., II. i IV. presude, na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-599/2019-32 od 10. kolovoza 2023. u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu žalbenog troška, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 4. ugovora o kreditu broj 9010993500 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana **.**.2006., a koje glase:

"… promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,17% godišnje…"

i u odredbi koja glasi:

"… visinu kamatne stope banke može promijeniti …"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj ugovora 9010993500, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana **.**.2006. godine. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

"… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

u odredbi članka 4. koja glasi:

"… kamata se obračunava u CHF …" u odredbi čl. 5. koja glasi:

"… Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…" u odredbi čl. 6. koja glasi:

"… obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…"

te u odredbi čl. 7. koja glasi:

"… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste

Banke važeće na dan plaćanja…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 2.150,72 eura / 16.204,60 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate na iznos 1.453,98 eura / 10.954,98 kn od 06.09.2010.g. do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1.siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a sve u roku od 15 dana.

III. Djelomično se o d b i j a tužbeni zahtjev tužiteljice iz točke II. tužbe u odnosu na isplatu pretplate po osnovi tečajne razlike u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 355,76 eura / 2.680,40 kuna zajedno sa zateznim zakonskim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a sve u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.772,74 / 20.891,21 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu 871,00 eura / 6.397,50 kuna odbija se kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak postupka, i žalbeni trošak, ili podredno da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 311,06 eura i trošak sudske pristojbe po odluci suda.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presude je sastavljena sukladno odredbi članka 338. ZPP-a, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tužene, moguće ispitati i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Sud prvog stupnja bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, utvrdio na način određen odredbom članka 8. ZPP-a, a na koje je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 9010993500 proizlazi da su dana 2. veljače 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) stranke sklopile Ugovor kojim je tužena odobrila tužitelju namjenski kredit u iznosu od 30.704,00 CHF uz redovnu kamatu od 5,17 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Privredne banke Zagreb d.d., na rok otplate od 84 mjeseca. Odredbom članka 1. i 7. Ugovora propisano je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti – po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća.

9. Predmetni ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Rinu Zujić pod poslovnim brojem Ou-60/06 dana 6. veljače 2006.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe sadržane u članku 1., 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tužene u iznosu od 30.704,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa.

10. Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvala tužiteljica u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03-ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje da je tužena prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tužena, kao davatelji kredita, tužiteljicu, kao korisnika kredita, dovela u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

11. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tužene, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF ništetnima, nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženu temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima i to iznosa od 1.453,98 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule i 2.150,72 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenljivosti kamatne stope.

12. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje:ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u članku 96. i članku 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

14. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate sud prvog stupnja se pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Privredna banka d.d., između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82., i članka 90. tada važećeg ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. ZZP/07.

15. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07.

16. Stoga je i postupanje tužene po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tužena kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Naime, odredba članka 502. c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe članka 502. c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u C H F i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem članka 502. c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

18. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

19. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su pak biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tužene, tako da su te odredbe opravdano ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

20. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli), te da je valutna klauzula predviđena i odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO), i da je tužena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora poštivala svu važeću zakonsku regulativu.

21. Pored iznesenog, valja navesti kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tužene, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

22. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna kamata i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO-a, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tužene, u tom dijelu – ništetne.

23. Sud prvog stupnja je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu.

24. Pri tome, žalbeni navodi da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, nisu osnovani s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

25. Pravilno je određeno, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu Banco Primus, C-421/14, ECLI:EU:C:2017:60, Sud je protumačio odredbu čl. 6/1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

26. Suprotno žalbenim navodima tužene, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, tužiteljica ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

27. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tužena naplatila temeljem ništetnih odredbi (članka 323. stavak 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je tužitelj plaćao dosjele anuitete kredita tuženoj odnosno od kada je tužena primila novac (članak 1115. ZOO-a)

28. Tužena je nepošteni stjecatelj, kakvim ju je ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su žalbeni navodi tužene neosnovani.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30. Dakle, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. godine prekinuta je zastara u smislu čl. 241. ZOO, a pravomoćnošću odluke u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača 13. listopada 2014. godine zastara je počela ponovno teći. Pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 04. lipnja 2019. godine potraživanje tužiteljice po oba osnova nisu zastarjela, jer je zastara za više plaćenu kamatu počela teći 13. lipnja 2014. godine, a zastara s osnova ugovorene valute od 14. lipnja 2018. godine, a tužba podnijeta u roku od 5 godina propisano čl. 225. ZOO..

31. Slijedom iznesenog, suprotni žalbeni navodi i pozivanje tužene na drugačija mišljenje pravnih stručnjaka nisu od utjecaja.

32. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovu temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a, tako i po visini troškova temeljem članka 155. ZPP-a. Tužena je u najvećem dijelu izgubila parnicu, pa je dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznao prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Za svoju odluku o troškovima sud prvog stupnja je dao valjane i vrlo detaljne razloge koje prihvaća i ovaj sud, te ih tužena svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

33. Zbog navedenog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke potvrditi u cijelosti, te je odlučeno kao u izreci ove presude.

34. Tužena nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš