Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-558/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlić & Poparić j.t.d., protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10502/2023-21 od 10. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuju se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10502/2023-21 od 10. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (Troškovi), Ugovora o kreditu, broj: 266-343/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine

- zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog/sklopljenog dana **.**.2004. od strane (pravnog prednika) tuženika (tada HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te SES, kao sudužnika, koji je solemniziran dana 12. studenog 2004. godine od strane Javnog bilježnika Anđelka Stanića, pod posl. brojem: OU-1032/2004, u dijelu kojem je određeno da se da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno, te da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u vezi s izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.082,72 EUR/8.157,72 kn, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 19. studenog 2004. godine do isplate, a koja kamata je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.325,36 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 10. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika kao osnovnu, preinači pobijanu presudu na način da odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 274,19 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 266-343/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 11. studenoga 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (koji je tada da poslovao pod nazivom HypoAlpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora uz sudjelovanje sudužnika SES, založnih dužnika (dalje: Ugovor) kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu 0,63 % jednokratno.

7. Tuženik se zahtjevu protivi tvrdeći da je imao pravo naplatiti naknadu troška obrade kredita koji su jasno ugovoreni i određeni, da ta odredba nije nepoštena, da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i samim tim da nije ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (Narodne novine broj 96/03,46/07, 79/07 – dalje ZZP/03).

8. Žalbenim razlozima tuženika koji se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude.

9. Odredbom članka 5. Ugovora, koju je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom, ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu 0,63 % jednokratno s time da se korisnik kredita uz to nadalje obvezao da će snositi sve troškove u svezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje predmetnog ugovora i naplatu tražbine iz istog, što dodatno budi sumnju u pogledu stvarnih troškova naplaćenih kroz taj trošak obrade kredita, jer se korisnik kredita uz troškove obrade, za koji tuženik tvrdi da je osnovano naplaćen, obvezao snositi i "sve troškove u svezi s izradom ugovora".

10. U vrijeme sklapanja ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17, 128/22, 156/23 – dalje ZSPK) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade.

11. Budući da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora, tako da nije ostvaren žalbeni razlog tuženika koji upućuje na pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

12. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na članka 81. stavak 1. i 2. i članak 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) kojim je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja, jer su takvi ugovori po svojoj prirodi tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga i po ocjeni ovog suda tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, sukladno članku 219. stavak 1. ZPP suprotno nije dokazao.

14. Stoga je i po ocjeni ovog suda naplata troškova obrade kredita tužitelju, i to bez definiranja o kakvim se troškovima radi, u visini od 0,63 % iznosa kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tim više što tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. ZZP.

15. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita te je pravilno usvojio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO), odnosno isplatu iznosa od 1.082,72 eura (visina nije sporna među strankama).

16. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud temeljem članka 323. ZOO naložio tuženiku isplatiti tužitelju 1.082,72 zajedno sa zateznim kamatama koje u skladu s člankom 1115. ZOO teku od dana stjecanja, a kako je pravilno utvrđeno da je tuženik već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten to je isti dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

17. Neosnovano tuženik prigovara i zastari, jer kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara u ovom slučaju nije nastupila.

18. Tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača koristeći u ugovoru nepoštene, a samim time i ništetne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03 i ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, kako to pravilno i utvrđuje prvostupanjski sud.

19. Iz tih je razloga utvrđeno da je sud prvog stupnja pravilno odlučio o zahtjevu radi utvrđenja ništenosti dijela ugovornih odredaba i radi isplate.

20. Odlučujući o trošku postupka sud prvog stupnja se pravilno pozvao na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, te mu je dosuđen samo trošak koji mu je bio neophodan radi ostvarenja uspjeha u parnici.

21. Iz tih je razloga utvrđeno da pobijanom presudom nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se poziva tuženik, zbog čega je valjalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuditi kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Točka II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom na to da tuženik nije uspio sa svojom žalbom.

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Radaković Bašić