Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-114/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-392/2023-17 od 13. prosinca 2024. u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke i rješenja istog suda poslovni broj P-392/2023-19 od 13. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-392/2023-17 od 13. prosinca 2024., u pobijenom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke i

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-392/2023-19 od 13. prosinca 2024..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja P-392/2023-17 od 13. prosinca 2024. presuđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.7.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-4100702, sklopljenog 15.05.2007. između tužitelja EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69, potvrđenog 17.05.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV16398/07, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69, da u roku od petnaest dana plati tužitelju EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.891,87 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. O d b i j a s e preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.093,13 eur, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.058,60 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem P-392/2023-19 od 13. prosinca 2024. odlučeno je:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska 69, da naknadi tužitelju EM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak postupka u iznosu od 125,00 €, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude P-392/2013-17 u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke presude i rješenja P-392/2023-19 u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, kao i žalbeni trošak, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke i rješenje nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, a ovo iz razloga jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni, odnosno nisu nejasni i proturiječni, izreka nije proturječna obrazloženju, kako to u žalbi tvrdi tuženik. Upravo suprotno tome presuda se temelji na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

7. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članka 7. stavak 1.) ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužitelj nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno članka 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavak 1., u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. Iz obrazloženja prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 15. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50- 4100702, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.450,18 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je predmetni kredit odobren tužitelju za kupnju vozila,

- da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca, računajući od dana prijenosa kredita u otplatu, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,20%,

- da kredit nije konvertiran,

- da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio prije podnošenja tužbe,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač, koja je u donosu na ugovorenu valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.

14. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju međutim, nije dokazao. Naime, tuženik je trebao, jer je teret dokaza bio na njemu, na sporne okolnosti odredaba navedenog ugovora predložiti saslušanje svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču, ovdje tužitelju, a koji dokaz tuženik nije predložio.

15. Stoga se tuženik sada u žalbenoj fazi, kao i tijekom postupka neosnovano ističe da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora, a na što ukazuje u solmizacija ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i dato odgovara njegovoj pravoj volji, a konačno i sam je tužitelj izabrao valutu u CHF.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

17. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

19. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je članak 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. propisuje identično kao i odredbe članka 81. stavak 1. i članak 84. ZZP/03.

20. Prema članku 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen.

21. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi tuženiku preplaćen iznos od 2.891,87 eura prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

23. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu potvrditi u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

25. Valjalo je odbiti i žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a potvrditi rješenje o trošku P-392/2023-19 koje tuženik žalbom posebno niti ne osporava, već samo općenito. Naime, tužitelju pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude održanom 13. prosinca 2024., sukladno odredbi članka 154. stavak 3. ZPP-a, budući je na isto ročište pristupila zamjenica punomoćnika NM, odvjetnička vježbenica u odvjetničkom uredu Marijana Beličića, odvjetnika iz Osijeka.

25. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš