Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-461/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1054/2020-18 od 7. svibnja 2025. i rješenja poslovni broj P- 1054/2020-20 od 7. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana, ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1054/2020-18 od 7. svibnja 2025. u dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VII. izreke presude i rješenje u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod točkom IX. izreke, te rješenja poslovni broj P-1054/2020-20 od 7. svibnja 2025. i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1054/2020-18 od 7. svibnja 2025. u dijelu pod točkom VIII. izreke

III. O žalbenom trošku odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 518- 50-2461139 od 27. kolovoza 2004. koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane Javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-744/04 31. kolovoza 2004., sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i EO kao korisnice kredita, koji glasi: „ u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj 518- 50-2461139 od 27. kolovoza 2004. koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane Javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-744/04 31. kolovoza 2004., sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i EO kao korisnice kredita koji glasi : „otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita“

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici EO na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi iznos od 5.623,25 eura (slovima: pettisućašestodvadesettrieuradvadesetpetcenti) sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da u roku 15 dana isplati tužiteljici EO dospjelu zateznu kamatu na preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 1.796,57 eura (slovima: tisućusedamstodevedesetšesteurapedesetsedamcenti).

V. Odbija se tužiteljica EO s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.796,57 eura koje teku od 30. rujna 2015. do isplate.

VI. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi : "Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu broj 518-50- 2461139 od 27. kolovoza 2004. koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane Javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-744/04 31. kolovoza 2004., sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i EO kao korisnice kredita koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 62.000,00 (šezdesetdvijetisuće) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužitelja Raiffeisenbank Austria d.d. prema tužiteljici EO u iznosu od 10.007,04 eura uvećano za zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. u visini stope određene čl. 29. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

1.2. Prvostupanjskim rješenje poslovni broj P-1054/2020-18 od 7. svibnja 2025. riješeno je:

„X. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

IX. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici EO naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.352,50 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 7. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 401,50 eura tužitelj odbija.“

1.3. Prvostupanjskim rješenje poslovni broj P-1054/2020-20 od 7. svibnja 2025. riješeno je:

„Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da u roku 15 dana tužiteljici EO naknadi trošak postupka u iznosu 125,00 eura ( slovima: sto dvadeset pet eura).“

2. Protiv presude u dijelu pod točkama I., II., III., IV., i VII. izreke i rješenja u cijelosti, te rješenja poslovni broj P-1054/2020-20 od 7. svibnja 2025. u pravovremenom roku, žali se tuženik iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te odredi da tužiteljica plati tuženiku parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 432,96 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

O žalbi protiv presude:

4. Žalba protiv presude u pobijanom dijelu je osnovana.

5. Nije počinjena bitna povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. tog Zakona.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Kod donošenja presude nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a pogrešnom primjenom odredbi članka 338. i članka 8. ZPP-a, na koje se sadržajem žalbe poziva tuženik, iznošenjem žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno uopćenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, sažeo bitne dokaze kojima su utvrđene činjenice koje formiraju činjenično stanje i izložio norme materijalnog prava koje je primijenio. Na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, sud samostalno i prema svom uvjerenju ocjenjuje provedene dokaze, a korištenjem ovog ovlaštenja nije počinjena relativno bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, na koju se poziva tuženik.

8. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 518-50-2461139 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

9. Nije sporno da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 – dalje ZID ZPK), između ugovornih strana primjenom tog Zakona sklopljen Aneks od 22. siječnja 2016., kojim je osnovni kredit s valutnom klauzulom u CHF, u skladu s odredbama članka 19.b ZID ZPK, denominiran u kredit u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. Obzirom da se tužiteljica pozvala na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik, o pitanju ništetnosti odredbi o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, prvostupanjski sud je odlučivao temeljem ove presude. Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak u individualnim parnicama.

11. Utvrđeno je da osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapao tuženik u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi.

12. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s načinom donošenja odluka o promjeni kamatnih stopa i posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa. U konkretnom slučaju sud je na prijedlog tuženika proveo dokaz saslušanjem djelatnika banke. Temeljem iskaza tužiteljice i iskaza zaposlenika banke prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljica tijekom pregovaranja koje je prethodilo sklapanju ugovora nije bila informirana o načinu i parametrima po kojima je banka donosila odluke o promjenama kamatne stope, niti je bila upoznata sa rizikom promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak kako bi mogla procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli izražena u valuti švicarski franak imala na njeno financijsko stanje za trajanja kreditnog odnosa.

13. Tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru primjenom ZID ZPK, prestalo pravo tužiteljice na restituciju, te pozivom na presudu Suda EU C-567/20 izlaže stajalište da su stranke sklapanjem ugovora o konverziji otklonile ništetnost spornih odredbi.

14. Prema članku 326. stavak 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO/05), ništetan ugovor bez obzira na uzrok ništetnosti ne može postati valjanim, ako nakon sklapanja ništetnog ugovora otpadne razlog ništetnosti, osim iznimno, ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Propisima o zaštiti potrošača utemeljenih na Direktivi 93/13/EEZ, štiti se javni interes, pa povreda propisa o zaštiti potrošača nije zabrana manjeg značaja koja se može naknadno otkloniti. Sklapanje sporazuma o konverziji primjenom ZID ZPK, ne dovodi do valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora (u tom smislu odluka broj Rev 3010/94 od 8. listopada 1994.). Kasnija izmjena ništetnih odredbi nije zapreka da se naknadno utvrdi njihova ništetnost (tako i u odlukama broj Rev 1628/86, broj Rev 2868/2018, broj Rev 18/2018).

15. Odredbe ZID ZPK ne uređuju, niti isključuju pravo na restituciju potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji. Dodatak ugovoru (aneks) od 10. veljače 2016. koji su sklopile stranke, nije sklopljen u cilju otklanjanja ništetnosti nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, niti je sklopljen u cilju otklanjanja posljedica ništetnosti. Sklapanje dodataka osnovnih ugovora o kreditu primjenom ZID ZPK/15, zapravo predstavlja obveznu zakonsku konverziju za banke kojom se, bez pristanka banke kao vjerovnika, u cilju sprečavanja nastavljanja i produbljivanja dužničke krize, stvaraju novi uvjeti na način da se mijenja valuta u ugovorenoj valutnoj klauzuli. Izmjena takvih uvjeta primjenom ZID ZPK/15, izvršena prije pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora, nema za posljedicu isključenje prava potrošača na restituciju. Činjenica da je zbog promjene propisa banka bila u obvezi izmijeniti valutu u ugovornoj valutnoj klauzuli ne rezultira prestankom prava tužiteljice na restituciju. Niti činjenica da je tužiteljica imala pravo izbora hoće li pristupiti sklapanju dodatka čiji su sastojci propisani člankom 19.c ZID ZPK/15, ili će nastaviti postojeći ugovorni odnos, ne znači da se sklapanjem ugovora o konverziji odrekao prava na restituciju s osnove nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora. Odricanje od prava na restituciju zbog nepoštenosti ugovornih odredbi se ne pretpostavlja, već volja za odricanjem mora biti jasno i nedvosmisleno izražena.

16. Prestanak prava tužiteljice na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C 567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke. Navedena odluka ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji.

17. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama da ima pravo na restituciju po osnovi manje plaćenih anuiteta temeljem ništetnih odredbi. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.), Direktivi 93/13 se protivi to da se naknada koju potrošač traži na temelju povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor ostao na snazi. I prema odluci u spojenim predmetima C-349/18 do C-351/18 NMBS od 19. studenog 2019, u suprotnosti je sa člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. da nacionalni sud utvrdi nepoštenost odredbe o ugovornoj kazni u ugovoru sklopljenom između prodavatelja/pružatelja usluge, ublaži iznos kazne koji na temelju te odredbe mora platiti potrošač. U smislu stajališta Suda EU u primjeni Direktive 93/13, nepoštena odredba nije obvezujuća za potrošača, ali neobveznost nepoštene odredbe ne djeluje prema prodavatelju / pružatelju usluge koji je sastavio nepoštenu odredbu. Tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog.

18. Tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ako postoji razlika između ukupnog iznosa koji bi joj pripao po osnovi ništetnosti ovih odredbi do dana izvršene konverzije i plaćenog iznosa koji je banka uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK. Naime, tražbina tužiteljice po osnovi restitucije zbog ništetnosti predstavlja razliku između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica platila u ispunjenju ništetnih odredbi do 10. veljače 2016. (kao dana obračuna radi sklapanja ugovora o konverziji), te iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik priznao i obračunao prilikom sklapanja ugovora o konverziji.

19. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da utvrđena ukupna preplata po osnovi ništetnih odredbi, nije umanjena za iznos od 10.007,04 eura, koji je banka priznala i uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK, niti je tako utvrđen iznos preplate iskazan u mjesečnim preplatama pojedinih anuiteta do izvršene konverzije.

20. Stoga je prihvaćanjem žalbe tuženika, temeljem članka 370. ZPP-a, ukinuta prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima pod točkama I., II., III., IV. i VII. izreke i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave.

21. U ponovnom raspravljanju prvostupanjski sud će dopuniti vještačenje radi utvrđivanja odlučnih činjenica na koje je ukazano u točkama 19. i 20. ove odluke. Dopunom vještačenja prvostupanjski sud će utvrditi razliku između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica platila do obračuna radi sklapanja ugovora konverziji (10. veljače 2016.) i iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik obračunao kod sklapanja ugovora o konverziji. Tako utvrđenu razliku, koja među strankama nije niti sporna, vještak će u dopuni nalaza iskazati u pojedinim mjesečnim anuitetima u razdoblju od sklapanja ugovora do obračuna po ZID ZPK. Dakle, konačno, iznos koji pripada tužiteljici treba umanjiti za iznos priznate preplate u konverziji.

O žalbi protiv rješenja:

22. Neosnovano tuženik osporava rješenje prvostupanjskog suda sadržano pod točkom VIII. izreke kojim je odbijen tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio neosnovanim tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti Općinarskog suda u Osijeku temeljem članka 49., članka 51. i članka 55. Zakona o zaštiti potrošača, te članka 70. stavak 1.- 4. ZPP-a.

23. Naime, odredbom članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (a što je sukladno i s aktom Europske unije i to Direktive vijeća broj 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je člankom 55. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu bio je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu (što proizlazi iz nastavka obrazloženja ove presude), pa se temeljem zakonske presumpcije smatra da se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale zbog čega tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da je sud u Zagrebu, kao sud mjesta sjedišta tuženika (čija je mjesna nadležnost ugovorena Ugovorom o kreditu), od prebivališta tužiteljice udaljena cca. 280 km, utvrđeno je da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri sudu sjedišta tuženika, te da se time ostvari pogodnost i bitno manji troškovi na strani tuženika. Ako se uzme u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužiteljici izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1.-4. ZPP-a, pa je stoga istaknuti prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda u cijelosti neosnovan.

25. Osim navedenog, prigovor nenadležnosti prvostupanjskog suda je neosnovan i u smislu odredbe članka 59. ZPP-a, budući da je istom zakonskom odredbom jasno određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, i ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopljen u Podružnici Osijek, te da je tužiteljica podnoseći tužbu izabrala Općinski sud u Osijeku kao mjesno nadležan sud, prvostupanjski sud je pravilno odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, slijedom čega je pravilno odlučio kao u izreci rješenja.

26. Stoga je valjalo pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja prvostupanjskog suda o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovanu, a pobijano rješenje sadržano pod točkom VIII. izreke potvrditi kao pravilno i zakonito (točka II. izreke rješenja ovog žalbenog suda).

27. Kako je iz naprijed navedenih razloga ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je pozivom na odredbu članka 380. točka 3. ZPP-a, ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanoj pod točkom IX. izreke rješenja poslovni broj P-1054/2020-18 od 7. svibnja 2025.. Iz istih razloga ukinuto je i rješenje poslovni broj P-1054/2020-20 od 7. svibnja 2025. kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati trošak postupka u iznosu od 125,00 eura (točka I. izreke rješenja ovog žalbenog suda). O troškovima cjelokupnog parničnog postupka sud će odlučiti nakon što upotpuni činjenično stanje glede odluke o glavnoj stvari.

28. Temeljem članka 166. stavak 3. ZPP-a, odlučivanje o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljeno je za konačnu odluku.

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić