Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-618/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženika i tužiteljice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4607/2024-12 od 7. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4607/2024-12 od 7. kolovoza 2025. .

II. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4607/2024-12 od 7. kolovoza 2025. u dijelu pod točkom III. koji se odnosi na troškove postupka i rješava se:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 375,00 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi žalbeni trošak u iznosu od 312,50 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjevi tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 188-50-3040998 sklopljenog između tužitelja i tuženika od dana 13.09.2005. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 610,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. rujna 2005. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 434,72 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tuženik i tužitelj.

2.1. Tuženik se žali protiv presude u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama, kao i trošak žalbe uvećan za zakonske zatezne kamate ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.2. Tužitelj se žali protiv presude u dijelu pod točkom III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o trošku. Tužitelj smatra da bi se trošak trebao sastojati od dodatnih 150 bodova s pripadajućim PDV-om, te je tužitelju sveukupno trebalo dosuditi ukupni parnični trošak u iznosu od 809,72 eura. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da povrh dosuđenog iznosa troškova postupka tužitelju prizna daljnji trošak na koji je ukazano ovom žalbom, odnosno odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 312,50 eura i trošak sudske pristojbe.

3. Na žalbu tuženika i tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP- a.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi članka 338. ZPP-a, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika i tužiteljice, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita, te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

8. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

10. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

11. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

12. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik 13. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju 29.140,85 CHF u protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važeće na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje prilikom korištenja kredita.

13. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu gdje je propisano da se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženom naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30 % jednokratno, s time da se korisnik kredita uz to „nadalje“ obvezao da će „snositi i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe“, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, a što dodatno budi sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak obrade, jer se korisnik uz troškove obrade, za koji je punomoćnik tuženika naglasio da se odnosi na trošak djelatnika u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, pa tako i samo sastavljanje ugovora o kreditu, ujedno obvezao snositi i „sve troškove u svezi s izradom Ugovora“. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

14. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

15. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP-a koje su prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a ništetne.

16. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita (članak 3. Ugovora o kreditu) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelja nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, što je isticao punomoćnik tuženika, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

18. Nadalje, kako to proizlazi i iz obrazloženja odluke suda prvog stupnja, odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30 % jednokratno, s time da se korisnik kredita uz to „nadalje“ obvezao da će „snositi i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe“, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, a što dodatno budi sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak obrade, jer se korisnik uz troškove obrade, za koji je punomoćnik tuženika naglasio da se odnosi na trošak djelatnika u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, pa tako i samo sastavljanje ugovora o kreditu, ujedno obvezao snositi i „sve troškove u svezi s izradom Ugovora“.

19. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je u konkretnom slučaju riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu odredbe članka 295. ZOO-a, a koji su sadržani u predmetnom Ugovoru o kreditu po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, pa tako ni o spornoj odredbi konkretnog Ugovora (članak 3.).

20. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, a o pojedinim odredbama ugovora o općih akata banke nije se pojedinačno pregovaralo, niti se o istima moglo pojedinačno pregovarati i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, isto kao i prvostupanjskog suda odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP). Sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a takve odredbe su ništetne.

21. Konačno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda suprotno svim žalbenim navodima tuženika da ugovaranje i plaćanje naknade u fiksnom iznosu od 3,30 % od ukupnog iznosa kredita (članak 3. Ugovora), a koja u suštini predstavlja naknadu za korištenje kredita, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno kada se ima u vidu da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužitelj nije mogao utjecati na njen sadržaj, slijedom čega je takva ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. ZZP-a, a posljedično tome i ništetna.

22. Tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti je tvrdio da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP-a.

23. Prema odredbama članka 323. i članka 324. ZOO-a posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Nadalje, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu stjecatelj je dužan vratiti ga. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da je stjecatelj dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.

24. Vezano za prigovor zastare prvostupanjski sud je pravilno istakao da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. doneseno mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan.

25. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja, u pogledu utvrđenja ništetnosti ulazne naknade, kao i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba, kako je navedeno u toč. I izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 610,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2005. kada je tuženik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

26. Dakle, žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude u bilo kojem segmentu.

27. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je u tužbi postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 610,40 eura, kojeg je tuženik neosnovano stekao temeljem te ugovorne odredbe. Kao vrijednost predmeta spora tužitelj je u tužbi naznačio iznos od 1.937,72 eura.

28. Prema tome, suprotno zaključku prvostupanjskog suda vrijednost predmeta spora nije suviše visoko naznačena, obzirom da je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 610,40 eura postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg je vrijednost spora označena sa 1.327,23 eura.

29. Naime, odredbom članka 40. ZPP-a propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota (stavak 1.), da je u drugim slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (stavak 2.).

30.Nadalje, Zakon o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) je lex specialis u odnosu na ZPP, a članak 19. toga Zakona određuje kako u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postjanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura.

31. Dakle, tužitelj je u tužbi pravilno naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.937,72 eura.

32. Prilikom obrazlaganja troškova tužitelja u osporavanom dijelu presude, tužitelju su troškovi sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska te pristupa na jedno ročište određeni po 50 bodova. Dakle, ukupno 150 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura iznosi 300,00 eura. Taj iznos uvećan za 25 % iznosi 375,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, te trošak sudske pristojbe u iznosu od 26,54 eura, tako da je tužitelju dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 432,72 eura.

33. Opravdano tužitelj u žalbi ističe da su mu troškovi postupka trebali biti odmjereni sukladno vrijednosti predmeta spora od 1.937,72 eura. Na taj način svaka radnja tužitelja pravilno bi trebala biti odmjerena u punom iznosu sukladno važećoj tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a to znači po 100 bodova, odnosno 200,00 eura svaka radnja.

34. Shodno navedenom, pravilno obračunat trošak tužitelja sastoji se od dodatnih 150 bodova s pripadajućim PDV-om, tako da sve ukupan trošak tužitelja iznosi 809,72 eura.

35. Kako je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 434,72 eura, to je valjalo njegovu žalbu uvažiti i dosuditi mu daljnji pripadajući trošak u iznosu od 375,00 eura, na način kako je to odlučeno u izreci ove presude pod točkom II.

36. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika temeljem članka 368. stavka 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, a žalbu tužitelja u odnosu na parnični trošak prihvatiti kao osnovanu temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

37. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspjeli sa svojom žalbama (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

38. Tužitelju je dosuđen žalbeni trošak u iznosu od 250,00 eura za sastav žalbe + 25 % na ime PDV-a što iznosi 62,50 eura, odnosno ukupno 312,50 eura, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš