Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-148/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku iz Odvjetničkog Leko & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 299/2019-35 od 20. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana, ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-299/2019-35 od 20. siječnja 2025., i predmet se vraća prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave.

II. O žalbenom trošku odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010589024 od 13. lipnja 2005. g. sklopljenog između tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi “Kredit u iznosu od 71.213,40 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora”.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4 Ugovora o kreditu br. 9010589024, od 13. lipnja 2005. g. sklopljenog između tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, vezano uz kamatnu stopu iz čl. 4. Ugovora koja iznosi 4,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 7.156,04 € (slovima: sedamtisuća stopedesetšesteura i četiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava za razdoblje od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 %-tnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 %-tna poena, koju kamatu utvrđuje HNB, za razdoblje, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na svaki pojedinačni novčani iznos kao u prvostupanjskoj presudi sve do isplate, i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove ovog sudskog postupka u iznosu od 3.278,60 € (slovima: tritisućedvjestosedamdesetosameura i šezdesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom na trošak koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja 4 Poslovni broj: P-299/2019-35 Europske središnje banke, tekućom od dana presuđenja 20. siječnja 2025. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak ovog žalbenog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Nije počinjena bitna povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. tog Zakona.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Kod donošenja presude nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a pogrešnom primjenom odredbi članka 338. i članka 8. ZPP-a, na koje se sadržajem žalbe poziva tuženik, iznošenjem žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno uopćenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, sažeo bitne dokaze kojima su utvrđene činjenice koje formiraju činjenično stanje i izložio norme materijalnog prava koje je primijenio. Na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, sud samostalno i prema svom uvjerenju ocjenjuje provedene dokaze, a korištenjem ovog ovlaštenja nije počinjena relativno bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, na koju se poziva žalitelj.

8. Predmet spora je zahtjev utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak iz Ugovora o kreditu od 13. lipnja 2025. kojim je tuženik isplatio tužitelju kredit u iznosu od 71.213,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 240 mjeseci, te zahtjevi za povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnih odredbi.

9. Nije sporno da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 – dalje ZID ZPK), između ugovornih strana primjenom tog Zakona sklopljen Aneks od 22. siječnja 2016., kojim je osnovni kredit s valutnom klauzulom u CHF, u skladu s odredbama članka 19.b ZID ZPK, denominiran u kredit u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. Suprotno tvrdnjama tuženika, status potrošača tužitelja pouzdano je utvrđen stranačkim iskazom, sadržajem ugovora o kreditu i činjenicom sklapanja aneksa primjenom članka 19.b ZID ZPK, iz kojih proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba sklopio namjenski, stambeni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine u naravi stambenog prostora na kojem je banka radi osiguranja kredita uknjižila založno pravo. Tužitelj nije bio dužan dokazivati negativnu činjenicu da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio poslovni subjekt i da ugovor nije sklopljen u poslovne svrhe.

11. Obzirom da se tužitelj pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik, o pitanju ništetnosti odredbi o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, prvostupanjski sud je odlučivao temeljem ove presude. Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak u individualnim parnicama.

12. Utvrđeno je da osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapao tuženik u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi.

13. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s načinom donošenja odluka o promjeni kamatnih stopa i posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa. U konkretnom slučaju sud je na prijedlog tuženika proveo dokaz saslušanjem djelatnika banke. Temeljem iskaza tužitelja i iskaza zaposlenika banke prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj tijekom pregovaranja koje je prethodilo sklapanju ugovora nije bio informiran o načinu i parametrima po kojima je banka donosila odluke o promjenama kamatne stope, niti je bio upoznat sa rizikom promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak kako bi mogao procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli izražena u valuti švicarski franak imala na njegovo financijsko stanje za trajanja kreditnog odnosa.

14. Tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru primjenom ZID ZPK, prestalo pravo tužitelja na restituciju, te pozivom na presudu Suda EU C-567/20 izlaže stajalište da su stranke sklapanjem ugovora o konverziji otklonile ništetnost spornih odredbi.

15. Prema članku 326. stavak 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO/05), ništetan ugovor bez obzira na uzrok ništetnosti ne može postati valjanim, ako nakon sklapanja ništetnog ugovora otpadne razlog ništetnosti, osim iznimno, ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Propisima o zaštiti potrošača utemeljenih na Direktivi 93/13/EEZ, štiti se javni interes, pa povreda propisa o zaštiti potrošača nije zabrana manjeg značaja koja se može naknadno otkloniti. Sklapanje sporazuma o konverziji primjenom ZID ZPK, ne dovodi do valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora (u tom smislu odluka broj Rev 3010/94 od 8. listopada 1994.). Kasnija izmjena ništetnih odredbi nije zapreka da se naknadno utvrdi njihova ništetnost (tako i u odlukama broj Rev 1628/86, broj Rev 2868/2018, broj Rev 18/2018).

16. Odredbe ZID ZPK ne uređuju, niti isključuju pravo na restituciju potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji. Dodatak (Aneks) od 10. prosinca 2015. koji su sklopile stranke, nije sklopljen u cilju otklanjanja ništetnosti nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, niti je sklopljen u cilju otklanjanja posljedica ništetnosti. Sklapanje dodataka osnovnih ugovora o kreditu primjenom ZID ZPK/15, zapravo predstavlja obveznu zakonsku konverziju za banke kojom se, bez pristanka banke kao vjerovnika, u cilju sprečavanja nastavljanja i produbljivanja dužničke krize, stvaraju novi uvjeti na način da se mijenja valuta u ugovorenoj valutnoj klauzuli. Izmjena takvih uvjeta primjenom ZID ZPK/15, izvršena prije pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora, nema za posljedicu isključenje prava potrošača na restituciju. Činjenica da je zbog promjene propisa banka bila u obvezi izmijeniti valutu u ugovornoj valutnoj klauzuli ne rezultira prestankom prava tužitelja na restituciju. Niti činjenica da je tužitelj imao pravo izbora hoće li pristupiti sklapanju dodatka čiji su sastojci propisani člankom 19.c ZID ZPK/15, ili će nastaviti postojeći ugovorni odnos, ne znači da se sklapanjem ugovora o konverziji odrekao prava na restituciju s osnove nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora. Odricanje od prava na restituciju zbog nepoštenosti ugovornih odredbi se ne pretpostavlja, već volja za odricanjem mora biti jasno i nedvosmisleno izražena.

17. Prestanak prava tužitelja na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C 567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke. Navedena odluka ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji.

18. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama da ima pravo na restituciju po osnovi manje plaćenih anuiteta temeljem ništetnih odredbi. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.), Direktivi 93/13 se protivi to da se naknada koju potrošač traži na temelju povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor ostao na snazi. I prema odluci u spojenim predmetima C-349/18 do C-351/18 NMBS od 19. studenog 2019, u suprotnosti je sa člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. da nacionalni sud utvrdi nepoštenost odredbe o ugovornoj kazni u ugovoru sklopljenom između prodavatelja/pružatelja usluge, ublaži iznos kazne koji na temelju te odredbe mora platiti potrošač. U smislu stajališta Suda EU u primjeni Direktive 93/13, nepoštena odredba nije obvezujuća za potrošača, ali neobveznost nepoštene odredbe ne djeluje prema prodavatelju / pružatelju usluge koji je sastavio nepoštenu odredbu. Tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog.

19. Tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ako postoji razlika između ukupnog iznosa koji bi mu pripao po osnovi ništetnosti ovih odredbi do dana izvršene konverzije i plaćenog iznosa koji je banka uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK. Naime, tražbinu tužitelja po osnovi restitucije zbog ništetnosti predstavlja razlika između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetnih odredbi do 10. prosinca 2015. (kao dana obračuna radi sklapanja ugovora o konverziji), te iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik priznao i obračunao prilikom sklapanja ugovora o konverziji.

20. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da utvrđena ukupna preplata po osnovi ništetnih odredbi, nije umanjena za iznos koji je banka priznala i uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK, niti je tako utvrđen iznos preplate iskazan u mjesečnim preplatama pojedinih anuiteta do izvršene konverzije.

21. Stoga je prihvaćanjem žalbe, temeljem članka 370. ZPP-a, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave. U ponovnom raspravljanju prvostupanjski sud će dopuniti vještačenje radi utvrđivanja odlučnih činjenica na koje je ukazano u točkama 19. i 20. ove odluke. Dopunom vještačenja prvostupanjski sud će utvrditi razliku između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužitelj platio do obračuna radi sklapanja ugovora konverziji (10. prosinca 2015.) i iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik obračunao kod sklapanja ugovora o konverziji. Tako utvrđenu razliku, koja među strankama nije niti sporna, vještak će u dopuni nalaza iskazati u pojedinim mjesečnim anuitetima u razdoblju od sklapanja ugovora do obračuna po ZID ZPK. Dakle, konačno, iznos koji pripada tužitelju treba umanjiti za iznos priznate preplate u konverziji.

22. Temeljem članka 166. stavak 3. ZPP-a, odlučivanje o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova ostavljeno je za konačnu odluku.

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš