Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-490/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2043/2019-28 od 20. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana, ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2043/2019-28 od 20. svibnja 2025., i predmet se vraća prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave.

II. O žalbenom trošku odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. st. 2.Ugovora o kreditu broj 9010930288 sklopljenog dana 29.12.2005. god. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoren redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9010930288 sklopljenog dana 29.12.2005. god. između tužitelja i tuženika, a kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je veza glavnica švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju KĐ s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 9.169,30 eura (slovima: devettisuća stošezdesetdeveteuratridesetcenti) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopikoja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na pojedine iznose pa do isplate kao u prvostupanjskoj presudi, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju KĐ s osnove zateznih kamata na preplatu redovnih kamata i tečajne razlike za valutu CHF od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. isplati iznos od 2.241,60 eura (slovima: dvijetisućedvjestočetrdesetjedaneurošezdesetcenti), i to na iznos pretplate kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju KĐ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.960,59 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 20. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 400,52 eura tužitelj odbija.

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, ili podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura + 62,50 eura na ime PDV-a 25% i trošak sudske pristojbe u iznosu od 106,18 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. tog Zakona.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Kod donošenja presude nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a pogrešnom primjenom odredbi članka 338. i članka 8. ZPP-a, na koje se sadržajem žalbe poziva tuženik, iznošenjem žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno uopćenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, sažeo bitne dokaze kojima su utvrđene činjenice koje formiraju činjenično stanje i izložio norme materijalnog prava koje je primijenio. Na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, sud samostalno i prema svom uvjerenju ocjenjuje provedene dokaze, a korištenjem ovog ovlaštenja nije počinjena relativno bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, na koju se poziva žalitelj.

8. Predmet spora je zahtjev utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak iz Ugovora o kreditu od 29. prosinca 2005. kojim je tuženik isplatio tužitelju kredit u iznosu od 74.767,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 300 mjeseci, te zahtjevi za povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnih odredbi.

9. Nije sporno da je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 – dalje ZID ZPK), između ugovornih strana primjenom tog Zakona sklopljen Aneks od 22. siječnja 2016., kojim je osnovni kredit s valutnom klauzulom u CHF, u skladu s odredbama članka 19.b ZID ZPK, denominiran u kredit u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. Suprotno tvrdnjama tuženika, status potrošača tužitelja pouzdano je utvrđen stranačkim iskazom, sadržajem ugovora o kreditu i činjenicom sklapanja aneksa primjenom članka 19.b ZID ZPK, iz kojih proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba sklopio namjenski, stambeni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine u naravi stambenog prostora na kojem je banka radi osiguranja kredita uknjižila založno pravo. Tužitelj nije bio dužan dokazivati negativnu činjenicu da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio poslovni subjekt i da ugovor nije sklopljen u poslovne svrhe.

11. Obzirom da se tužitelj pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik, o pitanju ništetnosti odredbi o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, prvostupanjski sud je odlučivao temeljem ove presude. Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak u individualnim parnicama.

12. Utvrđeno je da osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapao tuženik u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi.

13. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s načinom donošenja odluka o promjeni kamatnih stopa i posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa. U konkretnom slučaju sud je na prijedlog tuženika proveo dokaz saslušanjem djelatnika banke. Temeljem iskaza tužitelja i iskaza zaposlenika banke prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj tijekom pregovaranja koje je prethodilo sklapanju ugovora nije bio informiran o načinu i parametrima po kojima je banka donosila odluke o promjenama kamatne stope, niti je bio upoznat sa rizikom promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak kako bi mogao procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli izražena u valuti švicarski franak imala na njegovo financijsko stanje za trajanja kreditnog odnosa.

14. Tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru primjenom ZID ZPK, prestalo pravo tužitelja na restituciju, te pozivom na presudu Suda EU C-567/20 izlaže stajalište da su stranke sklapanjem ugovora o konverziji otklonile ništetnost spornih odredbi.

15. Prema članku 326. stavak 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO/05), ništetan ugovor bez obzira na uzrok ništetnosti ne može postati valjanim, ako nakon sklapanja ništetnog ugovora otpadne razlog ništetnosti, osim iznimno, ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Propisima o zaštiti potrošača utemeljenih na Direktivi 93/13/EEZ, štiti se javni interes, pa povreda propisa o zaštiti potrošača nije zabrana manjeg značaja koja se može naknadno otkloniti. Sklapanje sporazuma o konverziji primjenom ZID ZPK, ne dovodi do valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora (u tom smislu odluka broj Rev 3010/94 od 8. listopada 1994.). Kasnija izmjena ništetnih odredbi nije zapreka da se naknadno utvrdi njihova ništetnost (tako i u odlukama broj Rev 1628/86, broj Rev 2868/2018, broj Rev 18/2018).

16. Odredbe ZID ZPK ne uređuju, niti isključuju pravo na restituciju potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji. Aneks od 22. siječnja 2016. koji su sklopile stranke, nije sklopljen u cilju otklanjanja ništetnosti nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, niti je sklopljen u cilju otklanjanja posljedica ništetnosti. Sklapanje dodataka osnovnih ugovora o kreditu primjenom ZID ZPK/15, zapravo predstavlja obveznu zakonsku konverziju za banke kojom se, bez pristanka banke kao vjerovnika, u cilju sprečavanja nastavljanja i produbljivanja dužničke krize, stvaraju novi uvjeti na način da se mijenja valuta u ugovorenoj valutnoj klauzuli. Izmjena takvih uvjeta primjenom ZID ZPK/15, izvršena prije pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora, nema za posljedicu isključenje prava potrošača na restituciju. Činjenica da je zbog promjene propisa banka bila u obvezi izmijeniti valutu u ugovornoj valutnoj klauzuli ne rezultira prestankom prava tužitelja na restituciju. Niti činjenica da je tužitelj imao pravo izbora hoće li pristupiti sklapanju dodatka čiji su sastojci propisani člankom 19.c ZID ZPK/15, ili će nastaviti postojeći ugovorni odnos, ne znači da se sklapanjem ugovora o konverziji odrekao prava na restituciju s osnove nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora. Odricanje od prava na restituciju zbog nepoštenosti ugovornih odredbi se ne pretpostavlja, već volja za odricanjem mora biti jasno i nedvosmisleno izražena.

17. Prestanak prava tužitelja na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C 567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke. Navedena odluka ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji.

18. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama da ima pravo na restituciju po osnovi manje plaćenih anuiteta temeljem ništetnih odredbi. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.), Direktivi 93/13 se protivi to da se naknada koju potrošač traži na temelju povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor ostao na snazi. I prema odluci u spojenim predmetima C-349/18 do C-351/18 NMBS od 19. studenog 2019, u suprotnosti je sa člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. da nacionalni sud utvrdi nepoštenost odredbe o ugovornoj kazni u ugovoru sklopljenom između prodavatelja/pružatelja usluge, ublaži iznos kazne koji na temelju te odredbe mora platiti potrošač. U smislu stajališta Suda EU u primjeni Direktive 93/13, nepoštena odredba nije obvezujuća za potrošača, ali neobveznost nepoštene odredbe ne djeluje prema prodavatelju / pružatelju usluge koji je sastavio nepoštenu odredbu. Tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog.

19. Tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ako postoji razlika između ukupnog iznosa koji bi mu pripao po osnovi ništetnosti ovih odredbi do dana izvršene konverzije i plaćenog iznosa koji je banka uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK. Naime, tražbinu tužitelja po osnovi restitucije zbog ništetnosti predstavlja razlika između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetnih odredbi do 22. siječnja 2016. (kao dana obračuna radi sklapanja ugovora o konverziji), te iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik priznao i obračunao prilikom sklapanja ugovora o konverziji.

20. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da utvrđena ukupna preplata po osnovi ništetnih odredbi, nije umanjena za iznos koji je banka priznala i uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK, niti je tako utvrđen iznos preplate iskazan u mjesečnim preplatama pojedinih anuiteta do izvršene konverzije.

21. Stoga je prihvaćanjem žalbe, temeljem članka 370. ZPP-a, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave. U ponovnom raspravljanju prvostupanjski sud će dopuniti vještačenje radi utvrđivanja odlučnih činjenica na koje je ukazano u točkama 19. i 20. ove odluke. Dopunom vještačenja prvostupanjski sud će utvrditi razliku između ukupno plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tužitelj platio do obračuna radi sklapanja ugovora konverziji (22. siječnja 2016.) i iznosa kojeg je po toj osnovi tuženik obračunao kod sklapanja ugovora o konverziji. Tako utvrđenu razliku, koja među strankama očito nije niti sporna, vještak će u dopuni nalaza iskazati u pojedinim mjesečnim anuitetima u razdoblju od sklapanja ugovora do obračuna po ZID ZPK. Dakle, konačno, iznos koji pripada tužitelju treba umanjiti za iznos priznate preplate u konverziji.

22. Temeljem članka 166. stavak 3. ZPP-a, odlučivanje o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova ostavljeno je za konačnu odluku.

U Gospiću, 26. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić