REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
21000 Split
Poslovni broj: P-3823/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja NJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku VJ, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, radi Obvezno - isplata, 25. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 196/06 kreditna partija broj 727770 od 15. 06. 2005. godine kojeg su zaključili NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i SBERBANK d.d. Zagreb, Varšavska 9, Zagreb, OIB: 78427478595, u dijelu u kojem je u članku 1. Ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 15.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora, kako se ovo naznačeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ugovora a korisnik kredita se obvezuje vratiti odobreni iznos kredita sa pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, čl. 4. i čl. 9. u kojem je ugovoreno da se kredit ugovora u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora za valutu CHF važećem na dan dospijeća.
2.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 727770 od 15. 06. 2005. godine zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.
3. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime pretplate anuiteta s osnova valute I kamate isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.919,95 EUR , sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate po stopi koja je određena člankom 29.st.2.Zakona o obveznim odnosima , obračunatoj po stopi od 15 % do 31.12.2007, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena a od 01.08.2015.g. utvrđuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena ,a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena koje zatezne kamate teku na svaki dospjeli iznos , kako slijedi:
- na iznos od 6,70 EUR počev od 20.09.2007.do isplate
- na iznos od 6,65 EUR počev od 20.10.2007.do isplate
- na iznos od 6,60 EUR počev od 20.11.2007.do isplate
- na iznos od 6,54 EUR počev od 20.12.2007.do isplate
- na iznos od 8,12 EUR počev od 21.01.2008.do isplate
- na iznos od 4,83 EUR počev od 20.02.2008.do isplate
- na iznos od 6,38 EUR počev od 20.03.2008.do isplate
- na iznos od 7,91 EUR počev od 21.04.2008.do isplate
- na iznos od 4,70 EUR počev od 20.05.2008.do isplate
- na iznos od 6,22 EUR počev od 20.06.2008.do isplate
- na iznos od 7,70 EUR počev od 21.07.2008.do isplate
- na iznos od 4,58 EUR počev od 20.08.2008.do isplate
- na iznos od 6,05 EUR počev od 20.09.2008.do isplate
- na iznos od 6,96 EUR počev od 20.10.2008.do isplate
- na iznos od 6,15 EUR počev od 20.11.2008.do isplate
- na iznos od 5,88 EUR počev od 20.12.2008.do isplate
- na iznos od 21,01 EUR počev od 20.01.2009.do isplate
- na iznos od 21,79 EUR počev od 20.02.2009.do isplate
- na iznos od 18,03 EUR počev od 20.03.2009.do isplate
- na iznos od 18,26 EUR počev od 20.04.2009.do isplate
- na iznos od 18,46 EUR počev od 20.05.2009.do isplate
- na iznos od 16,97 EUR počev od 20.07.2009.do isplate
- na iznos od 16,78 EUR počev od 20.08.2009.do isplate
- na iznos od 18,06 EUR počev od 21.09.2009.do isplate
- na iznos od 13,86 EUR počev od 20.10.2009.do isplate
- na iznos od 16,89 EUR počev od 20.11.2009.do isplate
- na iznos od 19,21 EUR počev od 21.12.2009.do isplate
- na iznos od 17,66 EUR počev od 20.01.2010.do isplate
- na iznos od 20,10 EUR počev od 20.02.2010.do isplate
- na iznos od 21,72 EUR počev od 20.03.2010.do isplate
- na iznos od 21,85 EUR počev od 20.04.2010.do isplate
- na iznos od 23,88 EUR počev od 20.05.2010.do isplate
- na iznos od 27,76 EUR počev od 21.06.2010.do isplate
- na iznos od 26,13 EUR počev od 20.07.2010.do isplate
- na iznos od 31,64 EUR počev od 20.08.2010.do isplate
- na iznos od 32,30 EUR počev od 20.09.2010.do isplate
- na iznos od 31,53 EUR počev od 20.10.2010.do isplate
- na iznos od 32,51 EUR počev od 20.11.2010.do isplate
- na iznos od 40,84 EUR počev od 20.12.2010.do isplate
- na iznos od 39,11 EUR počev od 20.01.2011.do isplate
- na iznos od 40,70 EUR počev od 21.02.2011.do isplate
- na iznos od 40,78 EUR počev od 21.03.2011.do isplate
- na iznos od 37,64 EUR počev od 20.04.2011.do isplate
- na iznos od 43,03 EUR počev od 20.05.2011.do isplate
- na iznos od 49,31 EUR počev od 20.06.2011.do isplate
- na iznos od 55,50 EUR počev od 20.07.2011.do isplate
- na iznos od 60,57 EUR počev od 20.08.2011.do isplate
- na iznos od 50,81 EUR počev od 20.09.2011.do isplate
- na iznos od 45,13 EUR počev od 20.10.2011.do isplate
- na iznos od 47,34 EUR počev od 21.11.2011.do isplate
- na iznos od 47,72 EUR počev od 20.12.2011.do isplate
- na iznos od 51,10 EUR počev od 20.01.2012.do isplate
- na iznos od 51,40 EUR počev od 20.02.2012.do isplate
- na iznos od 49,50 EUR počev od 20.03.2012.do isplate
- na iznos od 49,94 EUR počev od 20.04.2012.do isplate
- na iznos od 52,08 EUR počev od 21.05.2012.do isplate
- na iznos od 49,92 EUR počev od 20.06.2012.do isplate
- na iznos od 49,31 EUR počev od 20.07.2012.do isplate
- na iznos od 48,51 EUR počev od 20.08.2012.do isplate
- na iznos od 46,20 EUR počev od 20.09.2012.do isplate
- na iznos od 49,05 EUR počev od 20.10.2012.do isplate
- na iznos od 49,31 EUR počev od 20.11.2012.do isplate
- na iznos od 48,60 EUR počev od 20.12.2012.do isplate
- na iznos od 0,11 EUR počev od 02.01.2013.do isplate
- na iznos od 44,65 EUR počev od 21.01.2013.do isplate
- na iznos od 0,18 EUR počev od 04.02.2013.do isplate
- na iznos od 1.076,27 EUR počev od 11.02.2013.do isplate.
Za više traženi iznos od 12,67 EUR-a tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.
4. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.789,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena.
Obrazloženje
Kod ovog suda zaprimljena je dana 29. 02. 2020. godine tužba tužiteljice NJ protiv tužene Sberbank d.d. Zagreb, radi isplate.
U tužbi se navodi da je tužiteljica dana 15. lipnja 2005. Godine tuženikom kao kreditorom Volksbank d.d. Zagreb zaključila ugovor o kreditu broj 727770 temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.400,00 CHF obračunat u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate.
Tuženik je, gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to čl. 1. i 4. ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu kredita vezao uz ovu valutu.
U čl. 2. Ugovora ugovorio je visinu kamatne stope u iznosu od 6,5 % godišnje, ugovorivši u st. 1. Čl. 2. Ugovora da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dakle na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP prouzročio neravnotežu u pravama i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
Zbog ovakvog protupravnog postupka tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača i time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. P-1401/12.
U navedenom postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. Lipnja 2014. Godine odlučujući po žalbi tuženika presudom pod posl. Br. Pž 7129/13 u toč. 2 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Sberbank d.d. u razdoblju od 1. Lipnja 2004. Godine do 31. Prosinca 2008. Godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i time interese i prava tužitelja tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna odnosno sud je svojom presudom pod posl. Br. Pž-6632/2017–10 od 14.06.2018. Godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br P-1401/12 kojom je utvrđen no da je tuženik Sberbank DD u razdoblju od 14. Lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. Godine povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita time interesi prava ovdje tužitelja zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak tada prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene u potpunoj obavijesti a temeljem pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravama i obvezama ugovornih stranaka pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita u iznosu 21.972,61 kn.
Slijedom navedenog činjenica utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka tj. od kada su ugovorene tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21.972,61 kn sve sa padajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki utuženi obrok pa do isplate.
U odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika između ostalog navodi sljedeće: Tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Splitu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Naime, člankom 12.3. Ugovora o kreditu br. 727770, sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika 15. lipnja 2005. godine, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora.
Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te drži kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.
U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;
b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;
c. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).
g. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana
Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga.
Potraživanje tužitelja je u zastari
Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa.
Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 29. veljače 2020. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe.
Stjecanje bez osnove
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:
„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“
Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.
Naknada štete
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.
S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.
Povrat mjesečnih anuiteta
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet.
U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.
Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.
Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.
Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.
Tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom presudom, drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tamo tuženice (OTP banke d.d.) i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju sudu na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„
Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori.
Nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a
Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 15. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 727770 (dalje kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) na razdoblje od 120 mjeseci u iznosu od 15.400,00 CHF (dalje kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“).
Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,50 % godišnje, a člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula.
No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.
Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.
Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač.
Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač
Tužbeni zahtjev postavljen je na utvrđenje ništetnosti te na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist.
Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač.
U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.
Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.
Iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bimogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno obuhvatio navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te ih ocijenio ništetnim bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi.
Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.
Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).
Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.
Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.
Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.
Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 11.4. u kojoj stoji da: „Korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja ovog Ugovora, a koji se odnose na ovaj Ugovor,...“
S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora.
Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.
Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava.
Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.
Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.
Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine:
„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“
Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03:
„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. Prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“
Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.
Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP)
Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 15.400,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 9. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.
Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.
Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.
Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
- nominalnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna.
Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.
Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).
Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.
Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.
Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.
U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
U podnesku od 16. travnja 2025. godine tužiteljica navodi slijedeće:
"U predmetnom postupku proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke Anti Beusu, dipl.oecc.
Vještak je sačinio svoj nalaz i mišljenje od 22.03.2025.u kojem je utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita , zbog promjene tečaja odnosno utjecaja valutne klauzule, platio tuženiku više kredita u iznosu od 2.362,27 EUR, a zbog promjene kamatne stope, tužitelj je, kao ,korisnik kredita platio tuženiku više kamata u iznosu od 570,35 EUR, odnosno tužitelj je ukupno platio više s osnova kamate i valute iznos od ukupno 2.932,62 EUR.
Tužiteljica nema primjedbi na vještvo sudskog vještaka Ante Beusa, te
uređuje toč.3. tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tako da isti sada glasi:
3.”Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime pretplate anuiteta s osnova valute I kamate isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.932,62 EUR , sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate po stopi koja je određena člankom 29.st.2.Zakona o obveznim odnosima , obračunatoj po stopi od 15 % do 31.12.2007, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena a od 01.08.2015.g. utvrđuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena ,a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena koje zatezne kamate teku na svaki dospjeli iznos , kako slijedi:
- na iznos od 0,24 EUR počev od 20.07.2005.do isplate
- na iznos od 1,79 EUR počev od 20.08.2005.do isplate
- na iznos od 2,64 EUR počev od 20.09.2005.do isplate
- na iznos od 1,55 EUR počev od 20.10.2005.do isplate
- na iznos od 1,90 EUR počev od 21.11.2005 do isplate
- na iznos od 2,40 EUR počev od 20.12.2005.do isplate
- na iznos od 1,80 EUR počev od 20.01.2006.do isplate
- na iznos od 0,13 EUR počev od 20.02.2006.do isplate
- na iznos od 0,08 EUR počev od 20.05.2006.do isplate
- na iznos od 0,14 EUR počev od 20.09.2006.do isplate
- na iznos od 6,70 EUR počev od 20.09.2007.do isplate
- na iznos od 6,65 EUR počev od 20.10.2007.do isplate
- na iznos od 6,60 EUR počev od 20.11.2007.do isplate
- na iznos od 6,54 EUR počev od 20.12.2007.do isplate
- na iznos od 8,12 EUR počev od 21.01.2008.do isplate
- na iznos od 4,83 EUR počev od 20.02.2008.do isplate
- na iznos od 6,38 EUR počev od 20.03.2008.do isplate
- na iznos od 7,91 EUR počev od 21.04.2008.do isplate
- na iznos od 4,70 EUR počev od 20.05.2008.do isplate
- na iznos od 6,22 EUR počev od 20.06.2008.do isplate
- na iznos od 7,70 EUR počev od 21.07.2008.do isplate
- na iznos od 4,58 EUR počev od 20.08.2008.do isplate
- na iznos od 6,05 EUR počev od 20.09.2008.do isplate
- na iznos od 6,96 EUR počev od 20.10.2008.do isplate
- na iznos od 6,15 EUR počev od 20.11.2008.do isplate
- na iznos od 5,88 EUR počev od 20.12.2008.do isplate
- na iznos od 21,01 EUR počev od 20.01.2009.do isplate
- na iznos od 21,79 EUR počev od 20.02.2009.do isplate
- na iznos od 18,03 EUR počev od 20.03.2009.do isplate
- na iznos od 18,26 EUR počev od 20.04.2009.do isplate
- na iznos od 18,46 EUR počev od 20.05.2009.do isplate
- na iznos od 16,97 EUR počev od 20.07.2009.do isplate
- na iznos od 16,78 EUR počev od 20.08.2009.do isplate
- na iznos od 18,06 EUR počev od 21.09.2009.do isplate
- na iznos od 13,86 EUR počev od 20.10.2009.do isplate
- na iznos od 16,89 EUR počev od 20.11.2009.do isplate
- na iznos od 19,21 EUR počev od 21.12.2009.do isplate
- na iznos od 17,66 EUR počev od 20.01.2010.do isplate
- na iznos od 20,10 EUR počev od 20.02.2010.do isplate
- na iznos od 21,72 EUR počev od 20.03.2010.do isplate
- na iznos od 21,85 EUR počev od 20.04.2010.do isplate
- na iznos od 23,88 EUR počev od 20.05.2010.do isplate
- na iznos od 27,76 EUR počev od 21.06.2010.do isplate
- na iznos od 26,13 EUR počev od 20.07.2010.do isplate
- na iznos od 31,64 EUR počev od 20.08.2010.do isplate
- na iznos od 32,30 EUR počev od 20.09.2010.do isplate
- na iznos od 31,53 EUR počev od 20.10.2010.do isplate
- na iznos od 32,51 EUR počev od 20.11.2010.do isplate
- na iznos od 40,84 EUR počev od 20.12.2010.do isplate
- na iznos od 39,11 EUR počev od 20.01.2011.do isplate
- na iznos od 40,70 EUR počev od 21.02.2011.do isplate
- na iznos od 40,78 EUR počev od 21.03.2011.do isplate
- na iznos od 37,64 EUR počev od 20.04.2011.do isplate
- na iznos od 43,03 EUR počev od 20.05.2011.do isplate
- na iznos od 49,31 EUR počev od 20.06.2011.do isplate
- na iznos od 55,50 EUR počev od 20.07.2011.do isplate
- na iznos od 60,57 EUR počev od 20.08.2011.do isplate
- na iznos od 50,81 EUR počev od 20.09.2011.do isplate
- na iznos od 45,13 EUR počev od 20.10.2011.do isplate
- na iznos od 47,34 EUR počev od 21.11.2011.do isplate
- na iznos od 47,72 EUR počev od 20.12.2011.do isplate
- na iznos od 51,10 EUR počev od 20.01.2012.do isplate
- na iznos od 51,40 EUR počev od 20.02.2012.do isplate
- na iznos od 49,50 EUR počev od 20.03.2012.do isplate
- na iznos od 49,94 EUR počev od 20.04.2012.do isplate
- na iznos od 52,08 EUR počev od 21.05.2012.do isplate
- na iznos od 49,92 EUR počev od 20.06.2012.do isplate
- na iznos od 49,31 EUR počev od 20.07.2012.do isplate
- na iznos od 48,51 EUR počev od 20.08.2012.do isplate
- na iznos od 46,20 EUR počev od 20.09.2012.do isplate
- na iznos od 49,05 EUR počev od 20.10.2012.do isplate
- na iznos od 49,31 EUR počev od 20.11.2012.do isplate
- na iznos od 48,60 EUR počev od 20.12.2012.do isplate
- na iznos od 0,11 EUR počev od 02.01.2013.do isplate
- na iznos od 44,65 EUR počev od 21.01.2013.do isplate
- na iznos od 0,18 EUR počev od 04.02.2013.do isplate
- na iznos od 1.076,27 EUR počev od 11.02.2013.do isplate
Uređuje se i toč.4.tužbenog zahtjeva, kako slijedi:
4. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, sa zakon.zateznom kamatom od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena.”
U dokaznom postupku sud je postupku sud je pregledao ugovor o kreditu broj 727770 od 15.06.2005., dopisa Volksbank d.d. Zagreb, otplatne tablice za izračun efektivne kamatne stope za kredit do 15.06.2005., izračun razlike kamata i tečaja iz ugovora o kreditu broj 727770 od 23.12.2019., promet po računu od 12.12.2012., prometne kartice o kreditu broj 727770, otplatna tablica po kreditu od 11.12.2019., proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskom vještaku financijske struke Anti Beusu, te saslušao tužiteljicu NJ kao parničnu stranku.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnom odredbu sadržanu u članaku 1. Ugovora o kreditu br. 727770 od 15. 06. 2005. godine zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 15. 06. 2005.g., u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 15.400,00 CHF, po kupovnom tečaju za devize Kreditora na dan isplate, i u članku 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, te da tuženik isplati tužiteljici iznos od 2.932,62 eura sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog utuženog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate.
U svom iskazu tužiteljica NJ navodi da je u banci digla kredit za uređenje stana, nenamjenski u švicarskim francima. U ugovoru je stajalo da je kamatna stopa oko 4,00 %, a kasnije se ona vrlo često mijenjala i to na više. Kada je došla u banku službenici banke su joj savjetovali da dignem kredit u švicarskim francima jer da je to najpovoljnije, te su joj dali tipski ugovor da potpiše. Nije mogla pregovarati o odredbama tog ugovora jer se radilo se o tipskom ugovoru kojeg je morala potpisati ili odustati od kredita. Taj kredit je platila nešto ranije i s time zaključila kredit iz razloga što se rata u međuvremenu značajno povećala tako da joj je bio ogroman teret za otplaćivanje.
Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao logičan i vjerodostojan.
Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 727770 dana 15. 06. 2005.g., i to tužiteljica kao korisnica kredita, a tuženik kao kreditor, na iznos od 15.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjenski, s rokom otplate 120 mjeseci, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 6,50 % godišnje.
Nije sporno da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala kao i da je tužiteljica u cijelosti isplatila predmetni kredit. Nije sporna ni činjenica da tužiteljica s tuženikom nije mogla pregovarati o sadržaju ugovora o kreditu, pa tako ni o spornim odredbama, jer se radilo o tipiziranim ugovorima kreditora. Službenici kreditora su isticali da je takav kredit najpovoljniji za tužiteljicu, što proizlazi iz iskaza tužiteljice. Iz sadržaja ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o nenamjenskom kreditu.
Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.
Prema odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP-a), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
Treba navesti da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.
Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, te da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, da nije bila razumljiva pa time niti poštena.
Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta.
Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Nadalje, ne postojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva
- načela savjesnosti i poštenja.
S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala je odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljicom kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra kako tuženik o parametrima za promjenjivost stope ugovorene kamate nije pregovarao sa tužiteljicom, te je promjenjivost stope ugovorene kamate formulirao bez razrade uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na promjenjivost kamatne stope, odnosno tužiteljici nije na transparentan način objašnjen razlog i mehanizmi promjene valutne klauzule i kamatne stope, kao niti međusobni odnos pa ni odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužitelj može predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, već je samo navedena promjenjivost valute i kamatne stope po odluci Banke, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su utužene odredbe Ugovora o kreditu suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost, a sve to stoga jer kamate moraju biti određene, odnosno odredive, u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.
Stoga je trebalo odlučiti kao pod točkom I i II izreke ove presude.
Tuženik je istakao prigovor zastare.
U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata i promjene tečaja valute koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata i razlike tečaja koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kad počinje teći opći zastarni rok od pet godina. Predmetne kamate preplaćivane su od 20. 08. 2007. do isplate kredita u veljači 2013. God. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 388. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dakle 13. lipnja 2019.
U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 07. 06. 2019., god., dakle, unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 13. lipnja 2014. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Trebalo je raspraviti i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva pod toč. 3. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije Marijana Jovića sud je utvrdio:
- da je predmetni kredit broj: 727770 sklopljen na iznos glavnice od 15.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate,
- da je predmetni kredit trebao otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta,
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a početna je iznosila 6,50 % godišnje,
- da je tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit,
- da je tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana,
- da je u razdoblju od 15. 06. 2005. do konačne otplate kredita dana 11. 02. 2013. godine zbog promjene kamatne stope i promjene srednjeg tečaja tuženika za CHF u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 6,50 % i tečaj za CHF u odnosu na kunu na dan zaključenja ugovora 15. 06. 2005. Godine s osnova anuiteta po ugovoru tužiteljica više platila 2.932,62 eura, sve po mjesečnim anuitetima kako je to iskazano u pregledu obračuna.
Nalaz i mišljenje vještakinje sud prihvaća kao logičan, uvjerljiv i izrađen po pravilima struke.
Dakle, iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila zbog promjene kamatne stope iznos od ukupno 570,35 eura, a zbog promjene tečaja za CHF iznos od 2.362,27 euro.
Stoga, zbrajanjem razlike za preplaćene promjenjive kamate i tečaja valute dolazimo do zbroja od 2.932,62 eura.
Budući da je tužiteljičina tražbina zastarjela do dana 4. Travnja 2007. godine za iznos od 12,67 EUR trebalo je tužiteljici dosuditi iznos kako je to navedeno pod točkom 3 izreke presude.
Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je banka, sukladno citiranoj odredbi dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime promjenjive redovne kamate i tečaja valute.
Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužiteljici na temelju odredbe čl. 29. ZOO-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. St. 5. ZPP-a, a tužiteljici je trošak obistinjen sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Tužiteljici je obistinjen trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr.7.t.1.OT), sastav žalbe po 125,00 eura (Tbr.10.t.4.OT), sastav 4 podneska po 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na 4 ročišta po 200,00 eura (Tbr.9.t.4.OT), pristup na 1 ročište 100,00 eura (Tbr.9.t.3.OT), ukupno 2.025,00 eura. Utvrđenom iznosu je potrebno pridodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, te trošak pristojbi od 264,90 eura, ukupno 2.789,90 euro.
U Splitu, 25. rujna 2025.
Sudac
Josip Mrkonjić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u
.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.
DNA:
1. NJ, [adresa] zastupane po punomoćniku VJ
2. HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva 4, [adresa] Zagreb
