REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedya 11

P-2602/2024

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja FM vl. AUTOLIMARSKOG I AUTOLAKIRERSKOG OBRTA iz Zagreba, Mikulići 117, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić&Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 112,50 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 22. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 112,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 25. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 37,88 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

IV. Odbija se u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 4. veljače 2024. nastala šteta na vozilu marke VOLKSWAGEN POLO 1,0 TSI, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ČM iz [adresa]. Tužitelj ističe da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno kasko polici osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne novine 30/15., 112/18., 63/20., 133/20. i 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili dana 7. veljače 2024. zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 240503201546/1. Visina štete sukladno izvidu štete tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je odlučio popraviti svoje vozilo kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za popravak vozila odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 103/VP1/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 466,40 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 353,90 EUR. Razliku od 112,50 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koju oni priznaju. Upravo ta razlika u cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tužitelj ukazuje kako tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 353,90 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 112,50 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu, a samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Tužitelj nadalje ukazuje da osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što je na izvidu štete (na koji se poziva sam tuženik) napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a to je 20,00 EUR/ sat plus PDV za limarske i lakirerske radove, dok je tužitelj likvidirao njegov rad na 42,00 EUR/ sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj nadalje ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 42,00 EUR / sat plus PDV te da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO -a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Tužitelj smatra kako u ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. S obzirom na prethodno navedeno ustupitelj odnosno vlasnik vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 4. listopada 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 112,50 EUR na primatelja to jest tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer isto ne proizlazi iz dostavljenih i predloženih dokaza uz tužbu. Navodi u bitnome da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti već da se radi o sporu radi ispunjenja obveze preuzete ugovorom te se imaju primijeniti Uvjeti koji su sastavi dio Ugovora o osiguranju, a sukladno kojima osiguratelj ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila. Tuženik ističe da je isplatom nespornog iznosa u cijelosti ispunio svoju obvezu jer je troškove popravka naknadio u visini u kojoj je osiguraniku omogućio izvršiti popravak vozila nakon nastupa osiguranog slučaja te smatra da ga se u duhu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ne može prekomjerno teretiti za štetu koja je u ukupnom iznosu veća od one koja je plaćena sukladno uobičajenim troškovima popravka vozila. Pozivajući se na odredbu čl. čl. 10. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, tuženik smatra da je tužitelj predmetni iznos štete dužan sam snositi te da u konkretnom slučaju nije vodio računa da šteta ne bude veća od one koja je nastala, slijedom čega također nema pravo na naknadu štete u visini utuženog troška popravka. Tuženik osporava i zatraženi tijek zateznih kamata za koji ističe da nije prenesen cesijom.U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod početnih tvrdnji i stajališta izraženih u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu.

4. Valja naglasiti da je tuženik predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka ŠM, procjenitelja tuženika, predložio je da se službenim putem od društva AUTOCENTAR AGRAM d.d. te servisa PIA pribavi podatak o cijeni rada limara i lakirera te cijeni potrošnog materijala lakirera prema izvidu štete te da se izvede dokaz prometnim vještačenjem na okolnost utvrđivanja je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje, odnosno popraviti po navedenim cijenama predloženih i usporednih servisa na jednako kvalitetan način. Nadalje, tužitelj je predložio izvođenje dokaza prometno tehničkim vještačenjem, saslušanjem svjedoka ČM te saslušanjem tužitelja.

5. Navedene dokazne prijedloge ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odbio navedene dokazne prijedloge na pripremnom ročištu održanom 22. rujna 2025., a na kojem je zaključen prethodni postupak, održana je glavna rasprava (čl. 292. st. 7. i 8. ZPP-a) te je ista i zaključena.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 112,50 EUR koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj (42,00 EUR) i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik u izvidu štete (20,00 EUR).

8. Između stranaka nije sporna činjenica da je tuženik izvršio isplatu iznosa od 353,90 EUR povodom predmetnog štetnog događaja.

9. Između stranaka je sporna aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina utuženog potraživanja te utuženi tijek zakonske zatezne kamate.

10. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da je iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 4. listopada 2024. (list 58. – 59. spisa) razvidno, između ostaloga, da je ČM kao ustupitelj, ovdje tužitelju kao primatelju ustupio svoju tražbinu prema ovdje tuženiku kao dužniku, i to na temelju računa broj 103/VP1/1 prema izvidu štete broj 240503201546/1 u iznosu od 112,50 EUR.

11. Nadalje, iz tuženikovog izvida štete broj 240503201546/1 (list 50. spisa) utvrđeno je da se isti odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a što je razvidno i iz tužiteljevog računa-otpremnice broj 103/VP1/1 (list 49. spisa) odnosno razvidno je da se taj račun odnosi na izvršene radove po izvidu štete tuženika broj 240503201546.

12. Dakle, predmet ustupa tražbine je tražbina naknade štete oštećenika ČM prema tuženiku iz predmetnog tužiteljevog računa pa je stoga ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije imajući u vidu da je tražbina od strane oštećenika ustupljena tužitelju sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) pa stoga tužitelj kao primatelj ima prema dužniku odnosno tuženika ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

13. Nadalje, sud je tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenio paušalnim, nelogičnim i usmjerenim na odugovlačenje predmetnog postupka. Naime, tuženik zasigurno ne bi odlučivao o odštetnom zahtjevu povodom predmetne prometne nezgode niti bi posljedično isti usvojio kao pravno osnovan, a da se prethodno nije uvjerio o postojanju osigurateljske police. Isto vrijedi i za osporavanje nastanka predmetnog štetnog događaja pri čemu je sam tuženik datum nastanka istog naznačio uSuglasnosti na uputu o radionici za popravak vozila (list 51. spisa) i Ponudi (list 52. spisa). Pri tome valja naglasiti i da je, budući da je tuženik u mirnom postupku koji je prethodio podnošenju ove tužbe podmirio dugovanje prema tužitelju u većem dijelu, a preostalu (ovdje utuženu) razliku odbio platiti, smatrajući cijenu sata rada tužitelja previsokom, tuženik i time priznao svoju pasivnu legitimaciju. U odnosu na prigovor nedostatka pasivne legitimacije, budući da je tuženik u mirnom postupku koji je prethodio podnošenju ove tužbe podmirio dugovanje prema tužitelju u većem dijelu, a preostalu (ovdje utuženu) razliku odbio platiti, smatrajući cijenu sata rada tužitelja previsokom, tuženik je time priznao svoju pasivnu legitimaciju.

14. U odnosu na osporenu osnovu utuženog potraživanja, valja naglasiti da je tuženik u obrazloženoj ponudi od 2. srpnja 2024. (list 52. spisa) izrijekom naveo da je utvrđeno postojanje tuženikove obveze na isplatu činidbe po odštetnom zahtjevu te da je isti stoga pravno osnovan. Isto tako, imajući u vidu i da je tuženik u izvidu štete broj 240503201546/1 određeno naveo nastala oštećenja na predmetnom vozilu, ovaj sud ocijenio je tuženikovo osporavanje odgovornosti paušalnim i neosnovanim.

15. Nadalje, tuženikov prigovor kako tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u računu-otpremnici tužitelja broj 103/VP1/1 odnosno po cijeni radnog sata od 42,00 EUR (uvećano za PDV) već da je bio dužan izvršiti popravak u nekom od servisa koje mu je predložio tuženik te kod kojih je cijena radnog sata manja, odnosno iznosi 20,00 EUR, ovaj sud također je ocijenio neosnovanim.

16. Iz utuženog računa-otpremnice broj 103/VP1/1 sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 373,12 EUR (što uvećano za 25% PDV -a ukupno iznosi 466,40 EUR), da se odnosi na popravak oštećenja po tuženikovom izvidu štete broj 240503201546 te da je naznačeno da je za rad na vozilu utrošeno 2,0 sata za limarske radove i 3,0 sata za lakirerske radove, dok je u tuženikom izvidu štete broj 240503201546 navedeno da je za limarske radove potrebno 2,0 sata, a za lakirerske radove 3,0 radnih sati.

17. U tužiteljevom računu obračunata je cijena radnog sata od 42,00 EUR, što uvećano za PDV iznosi 52,50 EUR, dok je u izvidu štete tuženik procijenio cijenu radnog sata na iznos od 20,00 EUR, što uvećano za PDV iznosi 25,00 EUR.

18. U odnosu na spornu okolnost naknade štete u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj (42,00 EUR po satu uvećano za PDV) i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik u izvidu štete (20,00 EUR po satu), valja naglasiti da je iz cjenika tužitelja (list 57. spisa) razvidno da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat karoserijskih i autolakirerskih radova na osobnim vozilima po cijeni od 42,00 EUR što uvećano za 25% PDV-a iznosi 52,50 EUR, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu. Kako je već ranije navedeno, tužitelj je i oštećeniku ČM obračunao cijenu radnog sata u skladu s cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila.

19. Prema ocjeni ovog suda, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te ga nije bio dužan popraviti u onom servisu koji mu je preporučio tuženik, odnosno osiguravajuće društvo.

20. Okolnost da bi u drugim servisima odnosno radionicama cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a kako to pogrešno tumači tuženik. Tim više što je tužitelj oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika (tako i Visoki trgovačk i sud u presudi Pž-3526/2023).

21. Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Imajući u vidu da je iz Suglasnosti na uputu o radionici za popravak vozila od 27. veljače 2024. (list 51. spisa) razvidno, između ostaloga, da je odštetni zahtjev podnesen 7. veljače 2024., dok tužitelj potražuje zatezne kamate od kasnijeg dana to jest od 14. srpnja 2024., o tijeku zatezne kamate odlučeno je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a, dok se odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

23. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, čl. 84. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a odlučeno je kao u t. I. izreke.

24. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

25. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 10. veljače 2025. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 22. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 62,50 EUR. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje:

ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 13,27 EUR. Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 207,41 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

26. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka temelji se odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO.

27. Tužitelju nije priznat preostali zatraženi iznos od 6,63 EUR na ime sudskih pristojbi jer mu navedeni iznos ne pripada prema odredbama ZSP-a i Tarife prema konkretnoj vrijednosti predmeta spora, niti mu je priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda, pa je stoga odlučeno kao u t. III. izreke.

28. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 25. rujna 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.