Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-rz-38/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan, mr.sc. Ljiljane Stipišić, mr.sc. Zorislava Kaleba i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog MA i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 71/91., 39/92., 91/92., 58/93., 37/94., 108/95., 28/96. i 110/97. – dalje: OKZRH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 9. listopada 2023., broj K-Rz-2/2019-128, u sjednici održanoj 25. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.
– pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08-22.), oslobodio optužbe optužene MA, OA i LA za krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-22. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.
3. Optuženi LA je putem branitelja, odvjetnika Đure Vučinića, podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže odbijanje žalbe državnog odvjetnika kao neosnovane.
4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08-22. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba nije osnovana.
6. Iako se u žalbi državni odvjetnik žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, stvarno osporava i pravno stajalište prvostupanjskog suda koji zaključuje kako iskazi žrtava, SB i AB, predstavljaju jedini dokaz za osudu u smislu članka 431. stavka 2. ZKP/08-22., sve u smislu konfrontacijskog prava optuženika u okviru načela kontradiktornosti kao sastavnice načela pravičnog suđenja. Državni odvjetnik navodi kako su žrtve ispitane bez prisutnosti optuženika i branitelja, da nisu ispitani na raspravi jer su u međuvremenu umrli, ali naglašava kako se konkretan postupak vodio u odsutnosti optuženika, pa je u odnosu na njih bilo neprovedivo načelo kontradiktornosti i ostvarenje konfrontacijskog prava optuženika. Potom državni odvjetnik ističe kako su, ispitani u dva navrata, svjedoci žrtve iskazivali u bitnome jednako, pa je za pretpostaviti da bi isto tako iskazivali i na raspravi pred braniteljima optuženika.
6.1. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik upire kako je analiza dokaza koju je izveo prvostupanjski sud pogrešna i da se kod toga služi u pogledu ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka žrtava samo fragmentima njihovih iskaza koji potvrđuju takav zaključak. Državni odvjetnik tako upire na to da se prvostupanjski sud zadržava na razlikama u iskazima svjedoka AB o tome tko joj je šivao arkadu, liječnica ili liječnik; je li sama ušla u mlin nakon silovanja ili su je počinitelji unijeli te SB da se događaj dogodio sredinom rata, iako se prema optužnici dogodio 6. srpnja 1992., a kod toga zanemaruje bitne činjenice koji proizlaze iz tih iskaza, kao i podupiruće dokaze. Prema žalitelju svjedoci žrtve su dosljedno i opširno iskazivali o vremenu, prostoru i okolnostima zlostavljanja od strane njima poznatih osoba, ističući kako je motiv bila hrvatska nacionalnost AB. Žrtve su dva događaja, od kojih se kasniji dogodio 20. srpnja 1993., a koji je zbog smrti počinitelja ispušten iz optužbe, prijavile naredni dan Stanici javne bezbednosti, što je prema mišljenju državnog odvjetnika bitan dokaz koji potkrjepljuje vjerodostojnost njihovih iskaza. U odnosu na žrtvu AB žalitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda kako medicinska dokumentacija na listu 61 spisa, da se ne može zaključiti na koga se ista odnosi jer u istoj nije napisano ime pacijenta, kao niti datum izdavanja. U žalbi se izražava mišljenje da se ta isprava ne može promatrati sama za sebe već u zajednici s izvješćem SJB Slunj od 6. srpnja 1992. iz kojeg proizlazi da je žrtva upućena na pregled ginekologu i iskazom žrtve o tome da je ginekolog "vidio da je silovana, ali da joj ne smije dati lijekove niti potvrditi silovanje jer će ga ubiti". Potom žalitelj životnost i vjerodostojnost tog dijela iskaza žrtve povezuje s iskazom svjedoka SA o iskustvu njegova djeda Š od pripadnika SAO Krajine. Iskaz tog svjedoka, prema žalbi, potvrđuje dijelove iskaza žrtava o okolnostima koje su vladale u vrijeme počinjenja kaznenih djela na prostoru na kojem su živjeli. Žalitelj ponavlja i nespornu činjenicu da su optuženici bili pripadnici vojske SAO Krajine, kao i dio iskaza žrtava da od ranije poznaju optuženike i da su ih prepoznali kao počinitelje kaznenog djela. Žalitelj izvodi konačni zaključak kako istaknuti podupirući dokazi, kojih nema puno, potvrđuju vjerodostojnost iskaza žrtava, koji time nisu isključivi i odlučujući za osudu, pa da cjelina dokaza čini jednu logičnu i povezanu cjelinu dostanu za osudu optuženika.
7. Nasuprot izloženome, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud ispravno zaključio o potrebi ocjene iskaza svjedoka žrtava SB i AB kao nekonfrontiranih, pristupajući potom ispravnoj analizi radi li se o isključivim ili odlučujućim dokazima za osudu, utvrđujući sve činjenice u postupku potpuno i pravilno te je osnovano zaključio da nema podupirućih dokaza koji bi potkrijepili navode optužbe o tome da se ne radi o isključivim ili odlučujućim dokazima za osudu.
7.1. Stoga nije ostvarena sadržajno istaknuta relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 431. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., - dalje: ZKP/08.). U konkretnom je postupku nedvojbeno da je svjedoke SB i AB državni odvjetnik ispitao putem istražitelja, odnosno u državnom odvjetništvu, bez nazočnosti ili pozivanja optuženika ili njihovih branitelja, pa se tako evidentno radi o dokazima koji nisu pribavljeni sukladno odredbama članka 234. i 235. ZKP/08. Svjedoci žrtve su preminuli prije održavanja rasprave u konkretnom predmetu.
7.2. U takvoj situaciji prvostupanjski je sud ispravno, sukladno članku 431. stavku 1. točki 2. ZKP/08-22., pročitao iskaze svjedoka. Nakon toga prvostupanjski je sud proveo, kod donošenja presude, odgovarajući test radi li se o isključivom ili odlučujućem dokazu za osudu optuženika, dodajući kako u odnosu na te iskaze postoji ograničenje iz članka 431. stavka 2. ZKP/08.
7.3. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 431. stavkom 2. ZKP/08. Naime, kada je svjedok ranije tijekom postupka ispitan bez pozivanja obrane ili prisutnosti obrane ispitivanju, tada postoji zakonsko, ali i Ustavno i konvencijsko pravo u članku 29. Ustava i članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ograničenje uporabe nekonfrontiranog iskaza za donošenje osuđujuće presude. Optuženik ima pravo ispitati ili dati ispitati svjedoke optužbe, pa kako to pravo nije mogao koristiti tijekom dokazne radnje ispitivanja svjedoka, moguće je za donošenje osuđujuće presude, prema članku 411. stavku 4. i članku 431. stavku 2. ZKP/08., čitati nekonfrontirane dokaze, ali se na pročitanom iskazu isključivo ili u odlučujućoj mjeri ne može temeljiti osuđujuća presuda. Ovdje su iskazi žrtava odlučujući dokazi koji govore o počinjenju kaznenih djela optuženika na njihovu štetu, jer kada bi se ti dokazi, ispravno, zanemarili, u pravcu osude govori jedino liječnička potvrda bez datuma i oznake identiteta pregledane osobe koja govori da nema tragova silovanja "na spoljnim i unutarnjim genitalnim organima" te podatak da je SB 6. srpnja 1992. u 12,25 sati podnio prijavu. I po stajalištu ovog suda drugog stupnja, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda kako ovi podupirući dokazi, uz ispravnu interpretaciju i ocjenu o nedosljednosti i neuvjerljivosti nekonfrontiranih dokaza u pogledu spola liječnika, vremena događaja u pogledu godišnjeg doba i trajanja rata, nisu dostatni kako bi se cijenila pouzdanost nekonfrontiranih dokaza kao činitelja protuteže ustanovljenih u korist optuženika.
7.4. U ovom kontekstu žalitelj spominje iskaz svjedoka SA i njegovo iskustvo s maltretiranjem njegova djeda Š od strane pripadnika vojske SAO Krajine, koje maltretiranje nije prijavio iako je bio djelatnik Službe javne bezbednosti, znajući da se po toj prijavi neće postupati. Navedeni iskaz, suprotno stajalištu žalitelja, ne predstavlja podupirući dokaz iskazu svjedoka žrtava jer ne predstavlja stvarnu, logičnu poveznicu između okolnosti u kojima su se nalazili svjedoci žrtve i u kojima se nalazio djed svjedoka pa da bi valjalo zaključiti da se radilo o redovitom slijedu događaja.
7.5. Dakle, iskazi svjedoka žrtava AA su odlučujući, jer usmjeravaju postupak prema osuđujućoj presudi. Stoga se na ova dva iskaza ne može zasnovati osuđujuća presuda. U tom pogledu nema ostvarene povrede iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 431. stavkom 2. ZKP/08., već je, naprotiv, ispravno primijenjena ova odredba.
7.6. Žalitelj tvrdi kako su se optuženici, koji znaju za vođenje kaznenog postupka, a kojima se sudilo u odsutnosti, time odrekli konfrontacijskog prava i načela kontradiktornosti. Načelno je ovdje žalitelj u pravu, ali samo u odnosu na fazu rasprave u kaznenom postupku (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Kž-rz 19/2019-4 od 7. listopada 2021.), ne i na fazu istrage, kada optuženici nisu imali saznanja o vođenju kaznenog postupka protiv njih. U konkretnom su predmetu svjedoci žrtve ispitani dva puta, jednom ih je ispitao policijski istražitelj, jednom državni odvjetnik, a o tom ispitivanju nisu obaviješteni optuženici niti njihovi branitelji, niti su isti prisustvovali ispitivanju. Branitelje po službenoj dužnosti je optuženicima postavio rješenjem predsjednik Županijskog suda u Rijeci 1. prosinca 2015., ispitivanje svjedoka žrtava poduzeto je 9. ožujka 2016. Učinak isključivog ili odlučujućeg nekonfrontiranog dokaza za osudu bio bi isključen već pozivanjem branitelja na dokaznu radnju ispitivanja svjedoka (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske III Kr- 162/2024 od 14. siječnja 2025.). Činjenica da se postupak vodi u odsutnosti optuženika nema utjecaj kakav ističe žalitelj da bi se time optuženici odrekli konfrontacijskog prava, naprotiv i ovi optuženici imaju to pravo kojega se nisu odrekli (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenje I Kž 174/2017-4 od 22. ožujka 2018.; presuda i rješenje Kž-rz 1/2021-6 od 17. studenoga 2022.; presuda Kž-rz 6/2020-4 od 4. veljače 2021.; presuda Kž-rz 19/2019-4 od 7. listopada 2021.) i u konkretnom su ga postupku mogli koristiti putem branitelja. Zbog navedenoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika u ovom dijelu.
8. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dijelom je odgovoreno na žalbene navode pod točkom 7. ove presude, jer žalitelj polazi od tvrdnje kako bi činjenično stanje valjalo utvrditi na temelju sadržaja iskaza AB i SB i ocjenom tih dokaza. Na navedenim se dokazima ne može zasnivati osuđujuća presuda jer se radi o nekonfrontiranim dokazima, a isti predstavljaju odlučujuće dokaze koji usmjeravaju ovaj kazneni predmet prema osuđujućoj presudi. Zbog toga se ne mogu prihvatiti žalbeni argumenti o tome kako iz iskaza ovih svjedoka proizlazi opis konteksta u kojima se dogodilo zlostavljanje žrtava koji bi se mogao povezati s opisom konteksta događaja na istom prostoru i vremenu koji daje svjedok SA. Činjenica podnošenja prijave za događaj za koji je kazneni postupak obustavljen nema dokazni učinak kakav mu pridaje žalitelj, naprotiv ova činjenica sama za sebe, pa i uz činjenicu da je svjedok SB podnio prijavu 6. srpnja 1992. ne pruža pouzdanu osnovu za zaključak o počinjenju kaznenog djela optuženika. Isti učinak ima i sadržaj liječničke svjedodžbe bez datuma i oznake pacijenta, opisan naprijed, koji dokument sam za sebe, a bez sadržaja nekonfrontiranog dokaza, iskaza svjedoka žrtava, pa i u kontekstu iskaza svjedoka SA koji iskazuje o drugom događaju i nema niti posrednih saznanja o konkretnom događaju. Nesporna je činjenica da su optuženici bili pripadnici vojske SAO Krajine, a pitanje prepoznavanja istih kao počinitelja u iskazima svjedoka žrtava predstavlja pozivanje na sadržaj nekonfrontiranih dokaza, koji se ne mogu koristiti za donošenje osuđujuće presude. Pored svega navedenoga, prvostupanjski je sud izveo opsežnu, uvjerljivu i utemeljenu na pravilima životnog iskustva i logike, ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka žrtava, ali i svih drugih izvedenih dokaza, dajući logične, uvjerljive i jasne razloge zbog čega, bez nekonfrontiranih dokaza, skup svih ostalih dokaza ne pruža pouzdanu i jasnu dokaznu podlogu za izricanje osuđujuće presude.
9. Na temelju sadržaja izvedenih dokaza, uz ispravnu ocjenu kako se u odnosu na iskaze svjedoka žrtava AB i SB radi o nekonfrontiranim dokazima, koji predstavljaju odlučujuće dokaze za osudu, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da nije na siguran i nedvojben način utvrđeno da su upravo optuženici počinili kaznena djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH. Naime, postojanje osnovane sumnje da je neka osoba počinila određeno kazneno djelo je dovoljno za podizanje optužnice, ali ne i za donošenje osuđujuće presude, jer ista mora biti rezultat utvrđenja odlučnih i važnih činjenica s izvjesnošću. Stoga je u konkretnoj situaciji, kada ne postoje dostatni dokazi da su optuženi MA, OA i LA počinili inkriminirana im kaznena djela, prvostupanjski sud zakonito i osnovano optuženike oslobodio od optužbe.
10. Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a njezinim ispitivanjem u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 25. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
