REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-30/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Valentini Gacik, odvjetnici u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, 8.rujna 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Marka Miloševića, 25.rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030242- 69700014681/2006 od dana 03. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja JI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 u člancima 3 i 4, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano, ništetna.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju JI, iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo, te razlike u tečaju CHF isplati iznos od 4.032,19 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:

- za mjesec travanj 2011. godine na iznos od 58,88 Eura, počev od 1. svibnja 2011. godine

- za mjesec svibanj 2011. godine na iznos od 80,95 Eura, počev od 1. lipnja 2011. godine

- za mjesec lipanj 2011. godine na iznos od 83,12 Eura, počev od 1. srpnja 2011. godine

- za mjesec srpanj 2011. godine na iznos od 100,15 Eura, počev od 1. kolovoza 2011. godine

- za mjesec kolovoz 2011. godine na iznos od 93,97 Eura, počev od 1. rujna 2011. godine

- za mjesec rujan 2011. godine na iznos od 84,33 Eura, počev od 1. listopada 2011. godine

- za mjesec listopad 2011. godine na iznos od 78,17 Eura, počev od 1. studenog 2011. godine

- za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 77,14 Euro, počev od 1. prosinca 2011. godine

- za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 80,56 Eura, počev od 1. siječnja 2012. godine

- za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 84,33 Eura, počev od 1. veljače 2012. godine

- za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 84,44 Eura, počev od 1. ožujka 2012. godine

- za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 82,08 Eura, počev od 1. travnja 2012. godine

- za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 83,04 Eura, počev od 1. svibnja 2012. godine

- za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 84,45 Eura, počev od 1. lipnja 2012. godine

- za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 82,93 Eura, počev od 1. srpnja 2012. godine

- za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 83,06 Eura, počev od 1. kolovoza 2012. godine

- za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 81,65 Eura, počev od 1. rujna 2012. godine

- za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 79,06 Eura, počev od 1. listopada 2012. godine

- za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 82,22 Eura, počev od 1. studenog 2012. godine

- za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 83,37 Eura, počev od 1. prosinca 2012. godine

- za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 82,91 Eura, počev od 1. siječnja 2013. godine

- za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 78,29 Eura, počev od 1. veljače 2013. godine

- za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 81,49 Eura, počev od 1. ožujka 2013. godine

- za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 82,23 Eura, počev od 1. travnja 2013. godine

- za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 80,79 Eura, počev od 1.svibanj2013. godine

- za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 76,53 Eura, počev od 1. lipnja 2013. godine

- za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 73,88 Eura, počev od 1. srpnja 2013. godine

- za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 76,23 Eura, počev od 1. kolovoza 2013. godine

- za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 77,84 Eura, počev od 1. rujna 2013. godine

- za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 81,97 Eura, počev od 1. listopada 2013. godine

- za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 79,70 Eura, počev od 1. studenog 2013. godine

- za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 80,71 Eura, počev od 1. prosinca 2013. godine

- za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 81,54 Eura, počev od 1 siječnja 2014. godine

- za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 64,48 Eura, počev od 1. veljače 2014. godine

- za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 66,03 Eura, počev od 1. ožujka 2014. godine

- za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 65,23 Eura, počev od 1. travnja 2014. godine

- za mjesec travnja 2014. godine na iznos od 63,69 Eura, počev od 1. svibnja 2014. godine

- za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 63,00 Eura, počev od 1. lipnja 2014. godine

- za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 63,30 Eura, počev od 1. srpnja 2014. godine

- za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 65,24 Eura, počev od 1. kolovoza 2014. godine

- za mjesec kolovoza 2014. godine na iznos od 67,22 Eura, počev od 1. rujna 2014. godine

- za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 67,05 Eura, počev od 1. listopada 2014. godine

- za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 68,04 Eura, počev od 1. studenog 2014. godine

- za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 69,47 Eura, počev od 1. prosinca 2014. godine

- za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 68,89 Eura, počev od 1. siječnja 2015. godine

- za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 69,70 Eura, počev od 1. veljače 2015. godine

- za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 70,12 Eura, počev od 1. ožujka 2015. godine

- za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 70,12 Eura, počev od 1. travnja 2015. godine

- za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 70,12 Eura, počev od 1. svibnja 2015. godine

- za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 70,12 Eura, počev od 1. lipnja 2015. godine

- za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 70,12 Eura, počev od 1. srpnja 2015. godine

- za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 70,12 Eura, počev od 1. kolovoza 2015. godine

- za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 70,12 Eura, počev od 1. rujna 2015. godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 3.lipnja 2025.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 da tužitelju JI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.091,56 EUR na koje troškove teku od 1.svibnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj JI podnio je tužbi protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđena ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 3. srpnja 2006. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj: 5140030242-69700014681/2006., koji je solemniziran po Javnom bilježniku Niki Bagariću dana11.srpnja 2006. pod brojem OU-367/06. Prvobitnim planom otplate rata kredita trebala je iznositi 291,22 CHF kroz 180 rata.

1.1. Navedenim Ugovorom, u čl. 2. i 4. ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka da prije zaključenja i vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka je time tuženi postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima.

1.2. U čl. 3. Ugovora navodi se da se na iznos od 39.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 4,10% godišnje, a u članku 4. da je ista podložna izmjeni, koja se smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa. O navedenom članku nije se posebno pregovaralo te nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje su jednostrane i netransparentne.

1.3. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

1.4.Tuženik je s tužiteljem 29.siječnja 2016. sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je utvrđena preplata u iznosu od 10.220,04 kune koja je iskorištena za namirenje budućih anuiteta do 50% dospjelog anuiteta.

1.5. Zbog svega navedenoga tužitelj smatra da je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja te predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi se da su ništetne odredbe sadržane u čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu, broj: 5140030242-69700014681/2006 od 3.srpnja 2006., zaključen između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijek opstojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojoj nije pojedinačno pregovarano kao i u dijelovima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata u švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da naloži tuženiku isplatiti tužitelju s razlike između ugovorene kamate i kamate koje se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo te razliku u tečaju CHF isplati iznos koji će specificirati nakon provođenja vještačenja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, ako i troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda.

2.1. Tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje parnice. Jer je ugovor o kreditu konvertiran te stoga više nisu na snazi sporne, navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu te su tužitelju konverzijom već nadoknađeni svi iznosi koje zahtijeva tužbom, a osim toga tužitelj je sukladno članku 5. Ugovora o kreditu imao pravo zatražiti konverziju i prije nego što je ona provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sklapanjem Aneksa tužitelj se suglasio da preplata na dan 30.rujna 2015. iznosi 10.220,04 HRK te da se navedeni iznos koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunost ne iskoristi.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa jer je u slučaju stjecanja bez osnove zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Osim toga tužitelj potražuje povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove tražbine može se primijeniti i zastarni rok od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. sukladno članku 226.ZOO-a

2.3.Tuženik smatra da odredba čl.4.Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamate stope nije nepoštena, odnosno ništava jer se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora o kreditu. Odnosno tužitelj je mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Također ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije podložna testu poštenja. Tuženi smatra da odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je ovakvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju te tuženik nije kamatnu stopu mijenjao arbitrarno nego sukladno uvjetima na tržištu, riziku poslovanja i troškova poslovanja.

2.4. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da stoga ne može biti podvrgnuta testu poštenja iz članka 81.ZZP/03 jer je Sud Europske unije u predmetu C-186/16 u presudi od 20.rujna 2017.dao uputu nacionalnim sudovima da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i time izuzeta od podvrgavanja testu poštenja ako je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Tuženik smatra da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze jer je Ugovor o kreditu prije potpisa i solemnizacije pročitan i protumačen tužitelju od strane javnog bilježnika, a zaposlenik banke je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg i odredbe o valutnoj klauzuli te su i čelnici Hrvatske narodne banke aktivno educirali širu javnost o svim aspektima i učincima kreditiranja u CHF. Navodi da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača. Tuženik smatra da nije uvjerljivo da potrošači na generalnoj razini tvrde da nisu shvaćali ekonomske učinke valutne klauzule kada su bili u poziciji dužnika po kreditu, kad su jako dobro razumjeli valutni rizik kada su bili u poziciji vjerovnika (štediše) te su odlučili primijeniti metodu minimalizacije tog rizika štedeći u devizama. Tuženik također smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena u smislu članka 81 ZZP/03. Naime, odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je Zakonom o obveznim odnosima još od 1994. kad je uvedena u hrvatski pravni sustav, a ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakon ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga, podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne te je prema tome bila podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati da tuženik može predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika kao banke da isključivo tuženik snosi valutni rizik.

2.5. Navodi da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove jer odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove nego na temelju valjane osnove-Ugovora o kreditu. Sukladno članku 1112.ZOO-a tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje jer nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Ističe da tužitelj ne obrazlaže zašto bi imao pravo na razliku između tečaja CHF-HRK na dan sklapanja Ugovora o kreditu i tečaja CHF- HRK po kojemu su plaćeni pojedini anuiteti, niti zašto bi imao pravo na povrat uplaćenog iznosa koji bi prelazio početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,10 % godišnje iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna. Tuženik smatra da bi se kao početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima Hrvatske narodne banke.

2.6. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. Tuženik u podnesku od 20.svibnja 2020. navodi da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečeni novac pa da stoga tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja te bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

4. U podnesku od 5.ožujka 2025. tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da ima svojstvo potrošača iako se poziva na utvrđenja iz kolektivne parnice i na zakone koji štite potrošače. Također ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na negativne razlike.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 5140030242- 69700014681/2006 od 3.srpnja 2006., u Aneks ugovora o kreditu od 29.siječnja 2016., u izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutom klauzulom u CHF od 7.studenog 2015., u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 16.svibnja 2025 u saslušao je tužitelja danog u svrhu dokazivanja, saslušao je financijskog vještaka, saslušao je svjedokinju ĐI, saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovani.

7. Slavonska banka d.d. s kojom je nesporno tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu pripojena je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008. (izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio Addiko banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Potrošač" odnose na predmet ovoga spora.

8. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO- a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

8.1. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, u kojemu je jedan od tužitelja i tuženik, u odnosu na ništavu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 16.listopada 2018. godine te je stoga tuženikov prigovor zastare neosnovan.

8.2. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan niti u odnosu na ništavu odredbu o primjeni valutne klauzule budući je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.1. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu također podnesena 16.listopada 2018. tuženikov prigovor zastare je neosnovan i u odnosu na potraživanje preplaćenoga zbog primjene valutne klauzule.

9. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika dana 3. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 5140030242-69700014681/2006 na iznos od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kojim je tuženik kao kreditor, sklopili namjenski kredit za dovršenje kuće i za zatvaranje dva prethodna kredita kod druge banke, na rok otplate od 15 godina, uz mjesečnu otplatu, na 180 mjesečnih anuiteta i početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,10%.

10. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 3.srpnja 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (N"Narodne novine" broj:96/03, u daljnjem tekstu ZZP).

11. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu dogradnje kuće on ima svojstvo potrošača te je sud poklonio vjeru njegovom iskazu da je sredstva kredita potrošio u potrošačke svrhe, odnosno za navedenu svrhu.

11.1. Naime, tužitelj je iskazao u svrhu dokazivanja da je kredit podigao za dogradnju kuće i to u CHF jer su mu taj kredit u banci ponudili kao najpovoljniji. U trenutku dizanja kredita kamata je bila 4,5% početna, a kasnije je narasla do 7,5%. Nije mogao s bankom ništa pregovarati o uvjetima ugovora nego je morao potpisati ugovor koji je dobio i po njemu postupati. U vrijeme dizanja kredita nisu mu objašnjavali u kojem slučaju može doći do povećanja kamatne stope. Ne zna kakav je bio tečaj franka u trenutku kada je dizao kredit. Ugovor je pročitao prije nego sam potpisao. Objašnjavali su mu da će mu rasti plaća pa će bez problema otplatiti taj kredit. Nije očekivao da će tečaj franka varirati i očekivao je da će rata kredita biti ista, a da je znao da će mu rata rasti kredit ne bi dizao. Nije prigovarao banci zbog povećanja rate nego je plaćao rate kako zna jer si nije mogao dozvoliti da ne platim jednu kredit. Radio je u Ljevaonici i kuću koju je gradio nije nikada koristio za iznajmljivanje nego za svoju obitelj. Mislio je da će mu rata biti ista. Nije u banci nikoga mogao pitati za bilo kakvo objašnjenje.

11.2. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu dogradnje kuće u kojoj nije imao prijavljen obrt, niti neko trgovačko društvo, on ima svojstvo potrošača.

12. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza. Iz tako danog iskaza proizlazi da prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu, zaključenog između tuženika i tužitelja, između ugovornih strana uopće nije vođen razgovor o uvjetima zaključenja ugovora i nitko mu nije rekao pod kojim uvjetima i koji elementi će se uzimati u obzir prilikom promjene kamatne stope te nitko iz banke s njim nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja. Dakle, nema nikakve sumnje da je tuženik, kada je riječ o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelja nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, što sporne ugovorne odredbe čini nepoštenima i time ništetnima.

13. Isto proizlazi i iz iskaza ĐI koja se ne sjeća detalja o zaključenju ugovora o kreditu s JI, ali je iskazala da u to vrijeme nije postojala mogućnost dogovaranja niti pregovaranja o ugovoru o kreditu. Postojali su obrasci ponuda i klijent je mogao samo prihvatiti te ponuđene ugovore u CHF ili u Eurima. U to vrijeme i euro i CHF su bili stabilne valute, ali su kamate za kredite u CHF bile puno manje tako da se većina odlučivala za kredite u CHF. Ne zna tko je tužitelju radio aneks ugovora, odnosno ne zna je li uopće bila tamo kada se to događalo. Ne može se sjetiti ni je li aneks ugovora o kreditu sadržavao novi otplatni plan.

14. U postupku je nesporno utvrđeno da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošača- Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača između ostalih banaka i tužene, Privredne banke Zagreb d.d., te je presudom toga suda br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, koja je u tome dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

15. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

15.1. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

15.2. Sud je u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

15.3. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

15.4. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

15.5. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu osnovan, točnije članci 3. i 4. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika te ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između stvarno primijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

15.6. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.1. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika o primjeni promjenjive kamatne stope nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

17. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

17.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope za ovdje utuženo razdoblje.

17.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka.

18.1. U svom Nalazu i mišljenju financijski vještak Boris Belunjak je utvrdio da razlika više plaćenih anuiteta u kunama koju čini razlika između stvarno obračunatih i plaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune po srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,10% i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane isplate glavnice kredita, ukupna razlika više plaćenih anuiteta iznosi više plaćeno 40.600,57 kuna. To su razlike koje su primarno izračunate i iznose ukupno više plaćene (a sadržani su iznosi i više plaćenog i manje plaćenog po pojedinačnim izračunima anuiteta), a prema zbrojnom matematičkom izračunu: 186.431,37 – 145.830,80 =40.600,57 kuna. Od ukupno izračunatog samo više plaćene razlike anuiteta iznose 40.976,41 kuna. Od ukupno izračunatog samo manje plaćene razlike anuiteta iznose (potplaćeno) minus – 375,84 kuna. U navedenom iznosu ukupno više plaćenih anuiteta od 40.600,57 kuna prema izračunu u tablici 2. ukupne razlike plaćenog po kreditu između stvarno plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama prema tečaju za CHF za kune na dane isplate kredita i početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi mogu se diferencirati na dva elementa i to: 1. element - više plaćeno po kreditu zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, te 2. element – više plaćeno zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB za 1 CHF za kune na dane isplate glavnice kredita. razlika anuiteta zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno 2.222,62 CHF, što čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta zbog promjena i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope od ukupno više plaćenog 12.169,69 kuna, što tečajem konverzije za 1EUR=7,53450 kuna zbog primjene od 01.01.2023. godine u Republici Hrvatskoj umjesto valute Hrvatske kune u EUR, preračunato po svakoj mjesečnoj razlici zbrojno iznosi ukupno više plaćeno 1.615,19 EUR. Iznos razlika plaćenih anuiteta koji proizlazi zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope izračunom je utvrđen pojedinačno po svakom anuitetu, a izračunatom su utvrđeni samo više plaćeni. Manje plaćeni izračuni nisu utvrđeni izračunom. Da bi utvrdili razliku plaćenog po kreditu zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u ovom predmetu, iz ukupne razlike više plaćenih anuiteta u kunama izračunatih u iznosu od 40.600,57 kuna potrebno je isključiti utjecaj razlike anuiteta u CHF preračunatih u kune na dane dospijeća plaćanja, koji je nastao zbog utjecaja promjena redovnih kamatnih stopa u ukupnom iznosu više plaćenog od 12.169,69 kuna. Kada od iznosa razlike više plaćenih anuiteta u kunama od 40.600,57 kuna umanjimo izračunatu razliku više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih iz CHF u kune na dane dospijeća plaćanja koji je nastao zbog promjena (i povećanja i smanjena) redovnih kamatnih stopa u iznosu od više plaćenog 12.169,69 kune, dobije se izračunati iznos od 28.430,88 kuna, odnosno tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna iznos od 3.773,43 EUR , što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate kredita (a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjena (i povećanja i smanjenja redovnih kamatnih stopa po svim osnovama).Kada diferenciramo samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja onda isti iznose samo više plaćeno 29.414,06 kuna, a isto je posebno izdvojeno u koloni 10. tablice 3, po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupno, odnosno tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna iznosi 3.903,92 EUR. Kada je diferencirao samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja onda isti iznose minus(potplaćeno) –983,18 kuna i ukupno, odnosno tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunati iznos od manje plaćeno /minus/*-130,49 EUR. Novčane vrijednosti preračunate su iz kuna u EUR tečajem konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna, zbog uvođenja valute EUR u RH umjesto Hrvatske kune od 01.01.2023. godine.

18.2. Iznos ukupno preplaćenog po kreditu (do sveukupne visine ukupno plaćenih anuiteta) zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa i više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ (izračunato je u koloni 10., odnosno 10.A tablice 4 po svakom anuitetu), ukupno iznosi više plaćeno 40.600,57 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 5.388,62 EUR. Zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja promjena redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio veći u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dane isplate kredita (izračunato je u koloni 11. tablice 4 po svakom anuitetu i zbrojno), ukupno iznosi samo više plaćeno u iznosu od 41.583,75 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno 5.519,11 EUR. Zbrojno samo manje plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja primjene tzv. „valutne klauzule“, kada je tečaj za CHF za kune bio manji u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, ukupno iznosi samo manje plaćeno u iznosu od - 983,18 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno -130,49 EUR.

18.3. Iznos ukupno više plaćenih anuiteta, između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenom srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja i primijenjenim redovnim kamatnim stopama, u odnosu na anuitet utvrđen srednjim HNB za CHF za kune na dane isplate glavnice kredita i početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,10%, od ukupno više plaćenih anuiteta izračunatih ovim nalazom vještačenja po toj osnovi do visine ukupno više plaćenog od 40.600,57 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR, između tužitelja i kreditora/tuženika u iznosu preplate od 10.220,04 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist kreditora/tuženika tijekom kreditnog odnosa u otplati kredita u CHF iznosi više plaćeno 30.380,53 kuna. Zbrojni matematički izračun: 40.600,57 – 10.220,04 kuna = 30.380,53 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 4.032,19 EUR.

19. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje iznos od 4.032,19 EUR, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 30.380,53 kune preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna, na ime ukupno više plaćenog zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope i zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate glavnice kredita i početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,10 % umanjene za iznos priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

20. U podnesku od 6.lipnja 2025. tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je nalaz izrađen polazeći od pretpostavke da se razlika između stvarnih uplata i uplata koje su trebale biti uplaćene u skladu s tečajem na dan isplate (korištenja) kredita treba utvrditi s polaznom pretpostavkom da je tužitelju plasiran kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Čak i u slučaju da su pojedine ugovorne odredbe ništetne, takve bi odredbe trebale biti zamijenjene odredbama kojima se održava pravična ravnoteža među ugovornim stranama. Utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u cijelosti tužitelj bi ostvario puno povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na komercijalne uvjete koje je mogao ostvariti pri sklapanju Ugovora o kreditu i to s obzirom da je malo vjerojatno da bi u razdoblju sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj bio u poziciji zaključiti s tuženikom (odnosno njegovim pravnim prednikom) kunski ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom koji iznos kamatne stope bi odgovarao visini prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope u ugovorima s valutnom klauzulom u CHF. Navedeno bi utvrđenje u konačnici dovelo do toga da se potrošači koji su zaključili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u valuti CHF neosnovano stavljaju u znatno povoljniji položaj u odnosu na one potrošače koji su s bankama sklopili kredite s fiksnom kamatnom stopom, kredite s valutnom klauzulom u valuti EUR i drugim valutama te potrošače koji su svoje kredite s valutnom klauzulom u valuti CHF konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u valuti EUR, sukladno prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; „ZID ZPK“).Štoviše, neravnoteža koja proizlazi iz učinaka koji nastupaju kao posljedica navedenih utvrđenja još je izraženija jer je pri provođenju vještačenja na iznos glavnice izražene u kunama (bez primjene učinaka koji proizlaze iz ugovorne odredbe kojom se iznos glavnice u kunama veže za tečaj CHF) primjenjivana početno ugovorena kamatna stopa, pri čemu je kontekst primjene tako ugovorene stope u potpunosti zanemaren. Naime, u takvoj situaciji do uspostavljanja eventualno narušene ravnoteže u ugovornom odnosu moglo bi doći jedino primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama bez valutne klauzule u nalazima vještaka, budući da bi upravo o takvim kreditima u ovom slučaju u suštini bilo i riječ .Da je pri eliminaciji učinaka potencijalno ništetnih odredaba ugovora o kreditu potrebno voditi računa o ravnoteži ugovornih strana i jednake vrijednosti uzajamnih činidaba jasno je vidljivo i iz zakonskih odredaba kojima je zakonodavac regulirao pitanje konverzije spornih odredaba. Naime, čak je i zakonodavnom intervencijom kojom je provođena konverzija ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u ugovore s valutnom klauzulom u EUR, odredio primjenu kamatnih stopa koje su bile promjenjive u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tako je odredbama ZID ZPK prilikom konverzije naložena primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Osim toga, tuženik na vodi da sve i da se utvrdi navodna ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli (a što tuženik osporava), eventualna razlika u tečaju CHF-a mora se računati kao sveukupna razlika uključujući pozitivne i negativne razlike.

21. U podnesku od 26.lipnja 2025. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva.

22. Kao što je naprijed u obrazloženju navedeno sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, jer tuženik nije mogao jednostrano mijenjati visinu kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu je jasno ugovorena početna kamatna stopa od 4,10% godišnje iz čega proizlazi da su stranke odredile kamatnu stopu i istu se nadalje nije moglo mijenjati te je stoga po mišljenju suda opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.

23. Vještak se očitovao da je u nalazu vještačenja izračunao razliku plaćenih anuiteta prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama u otplati kredita i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja, a u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,10% i srednjim tečajem HNB- a na dan isplate kredita. U izračunatim razlikama analitički po anuitetima i predmetu zbrojno prikazao je ukupne razlike plaćenog u primarnom izračunu gdje su izračunate i više i manje plaćene razlike. Također posebnim izračunom utvrdio je i diferencirao samo više plaćene razlike, samo manje plaćene razlike, te je izračunao navedene iznose u kunama i preračunao ih u EUR tečajem konverzije 1 EUR = 7,53450. Na pitanje punomoćnika tuženika o načinu izračuna u tablici 7. odgovorio je da su izračunate ukupne razlike više plaćenih anuiteta, a do visine ukupno plaćenog u kojem je uključen utjecaj promjena redovne kamatne stope i valutni utjecaj, a uzevši u obzir i negativna plaćanja u ukupnom iznosu od 983,18 HRK te utvrdio ukupni iznos do više plaćenog od 40.600,57 kuna i navedeni iznos umanjio za priznatu preplatu tužitelju od kreditora u iznosu od 10.220,04 kuna te tako izračunatu razliku od 30.380,53 kune preračunao u EUR što iznosi 4.032,19 eura, a sve to prikazavši analitički po anuitetima i ukupno.

24. Budući je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s rješenjem suda, odnosno u skladu s postojećom sudskom praksom te sud nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim pa je stoga na istome utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužitelju isplati preplaćeni iznos od 4.032,19 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

25. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

26. Tuženik se protivio preinaci tužbe, no sud je dopustio preinaku jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao i da tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev.

27. Nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

28. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom tuženik mu je dužan naknaditi troškove parničnog postupka na temelju odredbe članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP).

28.1. Tužiteljevi troškovi iznose ukupno 2.091,56 EUR, a odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav 2 obrazložena podneska (2x200,00 EUR), zastupanje na dva pripremna ročišta (2x100,00 EUR), zastupanje na 4 ročišta za glavnu raspravu (4x200,00 EUR), zastupanje na ročištu 27.kolovoza 2025.(50 EUR), trošak vještačenja (398,17 EUR) te sudsku pristojbu na tužbu (43,39 EUR).

29. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 25.rujna 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Valentina Gacik, odvjetnica

2. Toni Smrček, odvjetnik, Zagreb