Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska ulica 26d
Poslovni broj: Gž-628/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje iz Zagreba, Martićeva 71, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5375/2024-6 od 1. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5375/2024-6 od 1. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 16.359,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka promijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, isplatiti tuženiku Hrvatski ured za osiguranje iz Zagreba, Martićeva 71, OIB: 38922958547, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.“
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da Županijski sud u Zagrebu (pravilno: nadležni županijski sud) uvaži žalbu i pobijanu presudu preinači u korist tužitelja, odnosno podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
6. Kako se tužitelj niti izrijekom niti sadržajem ne poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pobijana presuda je najprije ispitana u odnosu na one bitne povrede na koje ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna tako normirana bitna povreda.
7. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Prvostupanjski sud navodi u obrazloženju da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa invalidske mirovine koju je isplatio u razdoblju od 1. listopada 2021. do 30. travnja 2024. osiguraniku FŠ koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 22. travnja 2007. a koja ozljeda se tretira kao ozljeda na radu, kod čega nije bio sporan nastanak štetnog događaja, nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika i da se invalidska mirovina isplaćuje kao mirovina na temelju ozljede na radu, dok je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te uzročno posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u predmetnom štetnom događaju i umirovljenja zbog tih ozljeda.
8.1. Polazeći od stajališta da je u ovoj pravnoj stvari, odnosno u postupku koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj), a protiv tuženika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u utuženom razdoblju, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05; 36/09; 75/09; 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (tj. u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja), a nakon reproduciranja sadržaja odredbe čl. 27. ZOOP-a, prvostupanjski sud u toč. 10. i 11. obrazloženja zaključuje:
„Dakle, sukladno spomenutom čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). (…)
Uzevši u obzir da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine koju je isplaćivao upravo na temelju ozljede na radu, a koja činjenica je nesporna među strankama, prema ocjeni ovog suda, prema samoj prirodi stvari ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP-a, pa tužitelju u tom smislu nije niti nastala šteta.“
9. Tužitelj u žalbi tvrdi da je u konkretnom slučaju tražbinu utemeljio na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 115/18; 102/19; 84/21 i 119/22; dalje: ZMO) koji je na snazi od 1. siječnja 2019. i koji je u odnosu na ZOOP kasniji zakon, pa odredbe kasnijeg zakona derogiraju odredbe ranijeg zakona u konkurenciji dva specijalna zakona.
10. Ovaj sud, prije svega, naglašava da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj: Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (istovjetno pravno shvaćanje taj sud je zauzeo u više odluka npr. Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022., Rev- 866/2022 od 30. kolovoza 2022., Rev-90/2023-2 od 4. travnja 2023.). Obzirom da je navedeno pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u konkretnom predmetu, čemu valja dodati da Vrhovni sud Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima (NN br. 28/13; 33/15; 82/15; 82/16; 67/18; 126/19; 130/20; 21/22; 60/22; 16/23; 155/23 i 36/24) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
10.1. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje: tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam vozač (štetnik). Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojeg je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP-a kao posebnog zakona, konkretno čl. 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja osiguranja i osnovom ZOOP-a preuzetih ugovornih obveza.
10.2. Neosnovan je prigovor tužitelja da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti ZMO kao lex posterior u odnosu na ZOOP, s obzirom da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, jer ZMO propisuje kada tužitelj može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojima može potraživati naknadu stvarne štete, dok ZOOP propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada tužitelj od njih potražuje naknadu štete, slijedom čega načelo načelo lex posterior derogat lex priori ne nalazi svoju primjenu u konkretnom slučaju.
11. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koja se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN br. 138/23), a koju tuženik u žalbi posebno niti ne pobija.
12. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Varaždinu 25. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
