Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1535/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nikoli Sabljaru odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika, ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupani po Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-827/2021 od 16. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-827/2021 od 16. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je odluku koja glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu, broj 616- 043/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 31. ožujka 2008. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela posl. br. OV-7010/08 dana 03. travnja 2008. godine, kojom je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, ili drugog akta tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije bio dužan plaćati kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od prve promjene kamatne stope pa nadalje.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 1. i odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu, broj 616-043/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 31. ožujka 2008. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela posl. br. OV-7010/08 dana 03. travnja 2008. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju RP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.049,65 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 15,61 EUR od 07.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,07 EUR od 04.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 19,62 EUR od 06.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,47 EUR od 03.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,76 EUR od 06.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,21 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,00 EUR od 05.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,54 EUR od 04.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,53 EUR od 05.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,59 EUR od 04.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,71 EUR od 05.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,53 EUR od 04.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR od 06.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,40 EUR od 06.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,63 EUR od 08.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,21 EUR od 04.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,16 EUR od 04.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,38 EUR od 04.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,20 EUR od 06.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,49 EUR od 08.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,40 EUR od 06.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,30 EUR od 07.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 58,82 EUR od 05.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 54,49 EUR od 07.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,54 EUR od 09.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,21 EUR od 07.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,89 EUR od 11.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR od 05.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,75 EUR od 05.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,85 EUR od 08.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,24 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

po stopi od 14. % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja spram tuženika na utvrđene ništetnim odredbi ugovora o kreditu, te isplata s naslova valutne klauzule i s naslova troškova obrade kredita.

6. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.600,45 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te isplata jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

7. Sporna je osnovanost i visina potraživanja, te pitanje zastare potraživanja.

8. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

9. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj radi ugovorene valutne klauzule u CHF više plaćen iznos od 1.049,65 Eur, te iznos od 133,43 Eur, s naslova troškova obrade kredita, stoga usvaja tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa temeljem odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

Uostalom podneskom od 30. studenog 2022., kao i podneskom od 23. studenog 2022. tuženik prigovara vještvu (prigovor pravne prirode) pa osnovano sud prvog stupnja zaključuje da nema elemenata za dopunu vještva. Sud prvog stupnja postupio je u skladu sa člankom 250.-262. ZPP-a.

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323.

ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev.

16. Valjano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev jer suprotno od tuženikovih žalbenih navoda prvostupanjski sud je na temelju tužiteljeva iskaza zaključio kako je tužitelj zaista potrošač, (kupnja vozila-osobnog) a u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Kako hrvatsko procesno pravo ne stvara razliku u snazi izvedenih dokaza (osim predmnijeve o istinitosti javne isprave) to se i na iskazu stranke može izvesti činjenično pravni zaključak.

17. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, što ne dovodi u sumnju odluku suda prvog stupnja.

19. Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.

21. Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 11. svibnja 2021. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, odnosno od 14. lipnja 2018. (valuta), pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice.

22. Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (čl. 1115. ZOO).

23. Ujedno je pravilno utvrđena i visina glede troškova obrade kredita. Prema rezultatima dokaznog postupka nije se pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu pa očito tužitelj nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.

24. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu glede troškova obrade kredota.

25. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

26. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

28. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

29. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga:

Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su- IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

30. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

31. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

32. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

33. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

34. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

35. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

36. Ni žalbeni navodi tuženika glede prvostupanjske odluke o troškovima postupka nemaju utemeljenja budući je sud pravilno i zakonito odmjerio troškove postupka tužiteljici po odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 dalje: ZSP).

37. Radi svega navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu kao u izreci glede valutne klauzule i glede troškova obrade kredita – članak 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 25. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Dragica Samardžić