REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1275/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne rasprave 27. kolovoza 2025., radi isplate, s danom objave, 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., LONJIČKA ULICA 2A, ZAGREB, OIB: 25132169807 iznos od 1.478,16 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 1,45 EUR od dana 1. prosinca 2005. g. pa do isplate;

- na iznos od 0,05 EUR od dana 1. siječnja 2005. g. pa do isplate;

- na iznos od 3,75 EUR od dana 1. studenog 2008. g. pa do isplate;

- na iznos od 6,19 EUR od dana 1. prosinca 2008. g. pa do isplate;

- na iznos od 7,95 EUR od dana 1. veljače 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 8,75 EUR od dana 1. ožujka 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 6,68 EUR od dana 1. travnja 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 7,10 EUR od dana 1. svibnja 2009 .g. pa do isplate;

- na iznos od 3,69 EUR od dana 1. lipnja 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 1,18 EUR od dana 1. srpnja 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 1,84 EUR od dana 1. kolovoza 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 3,17 EUR od dana 1. rujna 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 3,05 EUR od dana 1. listopada 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 1,72 EUR od dana 1. studenog 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 4,23 EUR od dana 1. prosinca 2009. g. pa do isplate;

- na iznos od 6,24 EUR od dana 1. siječnja 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 9,11 EUR od dana 1. veljače 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 8,45 EUR od dana 1. ožujka 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 12,34 EUR od dana 1. travnja 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 11,60 EUR od dana 1. svibnja 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 13,04 EUR od dana 1. lipnja 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 25,48 EUR od dana 1. srpnja 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 22,92 EUR od dana 1. kolovoza 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 30,74 EUR od dana 1. rujna 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 28,04 EUR od dana 1. listopada 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 23,69 EUR od dana 1. studenog 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 32,87 EUR od dana 1. prosinca 2010. g. pa do isplate;

- na iznos od 44,54 EUR od dana 1. siječnja 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 36,27 EUR od dana 1. veljače 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 39,17 EUR od dana 1. ožujka 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 35,49 EUR od dana 1. travnja 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 36,15 EUR od dana 1. svibnja 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 51,80 EUR od dana 1. lipnja 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 53,32 EUR od dana 1. srpnja 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 66,28 EUR od dana 1. kolovoza 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 59,58 EUR od dana 1. rujna 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 52,24 EUR od dana 1. listopada 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 51,23 EUR od dana 1. studenog 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 50,67 EUR od dana 1. prosinca 2011. g. pa do isplate;

- na iznos od 54,15 EUR od dana 1. siječnja 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 57,19 EUR od dana 1. veljače 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 57,60 EUR od dana 1. ožujka 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 55,50 EUR od dana 1. travnja 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 56,92 EUR od dana 1. svibnja 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 57,89 EUR od dana 1. lipnja 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 56,25 EUR od dana 1. srpnja 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 56,68 EUR od dana 1. kolovoza 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 55,46 EUR od dana 1. rujna 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 52,81 EUR od dana 1. listopada 2012. g. pa do isplate;

- na iznos od 55,63 EUR od dana 1. studenog 2012. g. pa do isplate

sve sa zateznom kamatom koja teče od 1.12.2005. godine pa do isplate sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31. prosinca 2022. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.654,28 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. rujna 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR-a.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se preinaka tuženika od 15. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 31. srpnja 2023. ističe sudu da je korisnica kredita JŠ zaključila sa tuženikom Ugovor o kreditu od 19. listopada 2005. kojim je tuženik korisnici kredita stavio na raspolaganje iznos od 18.769,61 CHF. Korisnica kredita je sa tužiteljem zaključila ugovor o cesiji od 5. lipnja 2023. kojim je na tužitelja u cijelosti prenesena tražbina s osnove preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF.

2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o promjenjivim kamatnim stopama odlukom banke) i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tuženik, Raiffeinsenbank Austria d.d., u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveza u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3. Slijedom navedenog tužitelj predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti utvrđivanja kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita.

4. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Korisnik kredita je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i učinila. Navodi i to da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se ništetnost ne može isticati. Navodi da prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi i to da tuženik ne može biti nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

5. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 15. listopada 2024. uskladio svoj tužbeni zahtjev tako da sada potražuje isplatu iznosa od 1.478,16 EUR-a sa zateznim kamatama.

6. Tuženik se navedenoj preinaci tužbe protivio.

7. Sud je izvršio u uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka RŠ te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

8. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika da se u okviru ovog postupka sasluša javni bilježnik sud upućuje stranke na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/21 i U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. i U-III- 3891/22 od 30. ožujka 2023. u kojima je u točki 23. obrazloženja iznesen stav da saslušanjem javnog bilježnika se ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

9. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19, 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Budući da je tužitelj podneskom od 15. listopada 2024. uskladio svoj tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenje odnosno tužitelj nije mogao do zaključenja prethodnog postupka isti zahtjev uskladiti jer nije raspolagao parametrima kojima bi isto mogao učinit temeljem članka 190. stvaka 2. ZPP- a je sud odlučio prihvatiti preinaku tužbe i odlučiti kao u izreci rješenja.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.677,75 EUR-a na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. godine a koja tražbina je nastala na temelju stjecanja bez osnove po Ugovoru o kreditu broj 029.-50.- 3102430 od 19. listopada 2005. godine na ime preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnom tečaju u švicarskim francima.

12. Između stranaka je nesporno da je JŠ zaključio s tuženikom Ugovor na iznos od 18.769,61 CHF ( list 7.-15 spisa) i da je kredit otplaćen u cijelosti, kao i da taj ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor obzirom na to da je JŠ fizička osoba. Također je nesporno da je JŠ s tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. godine odnosno da je JŠ tužitelju ustupila tražbinu prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora te da će nominalni iznos ustupljene tražbine bit točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od tuženika zahtijevati naplatu ustupljene tražbine (članak 2. Ugovora , list 16. spisa). Između stranka također nije sporno da predmetni kredit nije konvertiran.

13. Između stranaka je sporno je li tužitelj potrošač (nije stranka Ugovora o kreditu), je li se prava koja uživa potrošač mogu ustupom prenijeti na drugu pravnu osobu i je li obveza iz članka 2. Ugovora o ustupu tražbine određena, smatra da se radi o nepostojećoj tražbini. Odnosno sporna je aktivna legitimacija, osnova i visina zahtjeva te je istaknut i prigovor zastare.

14. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje u tekstu: ZOO-a) jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

15. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023., dakle dva dana prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

17. U odnosu na aktivnu legitimaciju valja istaknuti kako je odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Potrošačka prava vezana uz status potrošača te da potrošaču daju posebna prava predviđena Zakonom o zaštiti potrošača i drugim propisima. Međutim, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pri tome prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača ( Pž-5375/2020, Pž-4749/2020).

20. U odnosu na tvrdnje tuženika kako tražbina u Ugovoru o ustupu nije dovoljno određena i nepostojeća valja istaknuti da predmet ugovora o ustupu tražbine može biti svaka tražbina, dospjela i nedospjela, uvjetna i buduća tražbina, ako su takve tražbine dovoljno određene i postoji izvjesnost u pogledu dužnika. Sadržaj tražbine prenesene Ugovorom o cesiji u kojem je točno utvrđena osnova tražbine i konkretiziran ugovor o kreditu iz kojeg (eventualna) tražbina je dovoljno određen da individualizira predmetnu tražbinu, iako ne sadrži točno određen iznos.

21. Nadalje, neosnovano je pravno shvaćanje tuženika da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan odnos. Sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

22. Na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli. Stoga nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

23. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred ovim sudom te je pravomoćnom presudom, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (te odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.), utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1.11. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

24. Iz obrazloženja presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Dakle, na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove.

25. Stoga, imajući u vidu da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

26. Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

27. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

28. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

29. Svjedokinja JŠ je na ročištu za glavnu raspravu od 29. travnja 2024. (list 145. 147. spisa) iskazala je da je kredit bio namijenjen za kupnju osobnog automobila. Svjedokinja je nadalje istaknula da ju nitko nije upozorio o valutnom riziku sklapanja kredita u valuti CHF. Svjedokinja je također navela da joj nije nuđeno sklapanje kredita u drugoj valuti te da je kredit otplaćen u cijelosti.

30. Iz iskaza svjedokinje RŠ proizlazi da joj tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti joj je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru.

31. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje RŠ jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

32. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s RŠ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između RŠ i tuženika također nepoštene i ništetne.

33. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića iz društva DARAFIN d.o.o. od 25. rujna 2024. (list 165. - 172. spisa) kao i na dopunu nalaza i mišljenje vještaka od 25. studenog 2024. utvrdio da je korisnik kredita uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu preplatio iznos od 1.478,14 EUR-a.

34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala ni pitanja za vještaka niti primjedbe na izračun vještaka. Stranke također nisu tražile da vještak usmeno obrazloži svoj nalaz i mišljenje. Tuženik nije imao prigovor na matematički izračun vještaka.

35. Slijedom svega navedenog, nakon provedenih dokaza sud je zaključio da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženiku preplatio iznos od 1.478,16 EUR-a, a koji iznos u cijelosti odgovara konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja (list 177.- 180. spisa) a koji se ne znatno za svega 0,02 EUR-a razlikuje od izračuna vještaka. Stoga je sud, sukladno odredbi članka 80. stavak 1. i članka 1111. ZOO- a, a u vezi s člankom 323. stavak 1. istog Zakona, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.478,16 EUR-a te je odlučeno kao u točki 1. izreke presude.

36. Odluka suda o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška temelji se na odredbama, članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18, dalje u tekstu: ZSP-a) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.- dalje Tarifa).

37. Stoga je tužitelju priznat trošak, a trošak se sastoji od troška zastupanja po odvjetniku odmjerenim prema Tarifi te se sastoji se od troška: sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr 8/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 5. ožujka 2024., 15. listopada 2024. i 22. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a za svaki (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak pristupa na ročište od 12. veljače 2024., 11. ožujka 2024., 29. travnja 2024. i 27. kolovoza 2025 u iznosu od 200,00 EUR-a za svaki (Tbr 9/1. u vezi s Tbr 54 Tarife) odnosno ukupno 1.600,00 EUR-a što uvećano za pribadajući PDV od 25% ( Tbr. 46. Tarife) sveukupno iznosi 2.000,00 EUR-a.

38. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 254,28 EUR-a te trošak predujma na ime financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a što sveukupno iznosi 2.654,28 EUR-a te je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

39. Po stavu ovog suda tužitelju nije bio potreban trošak sastava prigovora i žalbe protiv rješenje naslovnog suda glede rješenja o sudskoj pristojbi te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 EUR-a.

40. Odluka o zateznim kamatama na ime troškova parničnog postupka je donesena na temelju članka 29. ZOO-a.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. i III. izreke.

U Zagrebu, 25. rujna 2025. godine

SUDAC:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana po primitku presude, a ulaže se putem ovog suda u dva primjerka za sud i jedan za protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku