Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-581/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić javno trgovačko društvo iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović društvo s ograničenom odgovornošću iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-91/2024-6 od 15. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-91/2024-6 od 15. svibnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka će se odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.950,17 eur/44.831,55 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (točka I. izreke) te da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.349,99 eur (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 486,14 eur.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.950,17 eur/44.831,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime ništetnosti dijela odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu zaključenog 12. svibnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da mu je prednik tuženika odobrio isplatu iznosa od 45.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 3,99% godišnje, promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne (pravilno bi bilo ništave s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora), da je na temelju tih odredbi tuženik od tužitelja bez osnove stekao određene iznose. Nadalje tvrdi da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur, ali da time nije otklonjena ništavost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora. Tužitelj se u svezi ništavosti odredaba Ugovora poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

6. Tuženik osporava tužbeni zahtjev navodom da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stranke riješile sve svoje pravne odnose, da je konverzija provedena na način propisan zakonom.

7. Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi koja je promjenljiva i valutnoj klauzuli nepoštene i ništave, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nalaže isplatu iznosa od 5.950,17 eur/44.831,55 kn sa zateznim kamatama, s obrazloženjem da je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu eur, no da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., prema kojoj je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula i redovna kamata promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja ugovora o istima nije pojedinačno pregovaralo i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. na koje se pozvao tužitelj pa da je sud, u smislu odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), vezan za utvrđenja iz tih presuda. Odluku o visini preplaćenih iznosa sud temelji na nalazu i mišljenju vještakinje Natalije Jambrečić. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik sud odbija s obrazloženjem da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a da je ponovo počela teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012., pa da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., podnesena prije nastupa zastare potraživanja.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je našao da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju izričito upire tuženik, jer pobijana presuda nema jasnih i valjanih razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati.

9. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj iako su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu ima pravni interes za podnošenje tužbe, jer činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZIDZOPK), kojim su se odredbe ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice uz sporazum o raspolaganju preplaćenim iznosom, ne znači da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje djelomične ništavosti ugovora o kreditu, odnosno zahtijevati isplatu s osnove ništavih odredbi. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je u predmetnom ugovoru o kreditu prednik tuženika koristio ništave i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i valutna klauzula. Naime, da je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, tuženik koristio nepoštene i ništave ugovorne odredbe utvrđeno je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništavost odredbi o redovnoj kamati u dijelu kojim je ugovorena njezina promjenjivost u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a u odnosu na ništavost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je u skladu sa čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) i čl. 502.c. ZPP prvostupanjski sud vezan za pravna utvrđenja iz tog kolektivnog spora u ovom individualnom sporu kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati ono što je stekao na temelju ništavih odredbi ugovora o kreditu, a na koja utvrđenja iz tih presuda se tužitelj i pozvao.

10. Između stranaka je nesporno da su 20. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZIDZOPK. Provedbom konverzije sukladno čl. 19.c. ZIDZOPK stranke su izmijenile odredbe ugovora o kreditu, s time da je korisnik kredita pristao na konverziju, a promjena je uključivala promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju pretplaćenim iznosom, koji je izračunat na dan 30. rujna 2015. Stoga je pri odlučivanju sud prvog stupnja morao utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama. Ako konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama o promjenljivoj kamatnoj stopi tada tužitelj ima pravo ostvarivanja pune zaštite. Naime, tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno ZIDZOPK, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

11. Vještačenjem u ovom postupku je utvrđeno da se radi o preplati, međutim nije jasno da li je uklonjena konvertiranjem, jer osim navoda da tužitelju pripada dosuđeni iznos, presuda o tome nema nikakvog obrazloženja.

11.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka Natalije Jambrečić proizlazi da je tužitelj platio tuženiku više 44.831,55 kn, što sada iznosi 5.950,17 eur, ali da je konverzijom kredita utvrđena preplata u iznosu od 3.054,85 kn i to zatezne kamate u iznosu od 1.653,28 kn i glavnice u iznosu od 1.401,57 kn te da je izvršeno zatvaranje do tog iznosa pa da je preostala razlika od 43.429,98 kn. Sud prvog stupnja je naložio isplatu iznosa o 5.950,17 eur /44.831,55 kn), a da ne obrazlaže zbog čega ne uzima u obzir iznos od 3.054,85 kn priznat konverzijom.

12. Nadalje je nejasan zaključak prvostupanjskog suda o prigovoru zastare. Naime, u obrazloženju presude glede toga prigovora sud se poziva na pravna shvaćanja zauzeta na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no odlučujući o istom ne polazi od tih pravnih shvaćanja.

12.1. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

12.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF slijedećeg sadržaja:

„Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.

U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

12.3. Prema tome, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a počela je teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništavosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a glede ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. No, valja imati u vidu i da podnošenje kolektivne tužbe nije od utjecaja na tražbine koje su već zastarjele u vrijeme kad je ta tužba podnesena.

13. Zbog svega navedenog je valjalo uvažiti žalbu tuženika, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

14. U ponovnom postupku će sud prvog stupnja otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem. To znači da će, imajući u vidu i naprijed navedeno, o predmetu spora prvostupanjski sud donijeti novu odluku za koju će dati jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, na koje je ukazano, a donijeti će i novu odluku o troškovima parničnog postupka. Pri odluci o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud će ocijeniti od kakvog je značaja na restitucijski zahtjev činjenica da su stranke djelomično izmijenile osnovni ugovor Aneksom ugovora o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK i matematički, te da li i nakon provedene konverzije tužitelju pripada i ako da koji iznos po osnovi više plaćenih anuiteta zbog ništavih odredbi o promjenjivoj kamatnoj i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, a cijeniti će i ostale žalbene navode kojima tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud će imati u vidu i da o tužbenom zahtjevu, s obzirom da je ugovor zaključen 12. svibnja 2005., valja odlučivati temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05)

15. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Velikoj Gorici 25. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor