Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2244/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Sonje Meštrović, kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke koji je izradio sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670 zastupano po AŠ, dipl. iur., temeljem generalne punomoći Su-294/2022, protiv tužene DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnica Tea Maček, odvjetnica u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-474/2022-10 od 2. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-474/2022- 10 od 2. lipnja 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u dijelu pod točkom I. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju plati iznos od 1.981,03 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2022. do isplate u roku 8 dana, dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka, kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude tuženica je podnijela žalbu, pobijajući istu u cijelosti, navodeći sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023 -dalje: ZPP) sa prijedlogom da se žalba usvoji kao osnovana, te da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženice je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.981,03 eura, koji iznos predstavlja neosnovano isplaćenu naknadu plaće tuženici za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti.

5. Nije sporno da je tuženici po osnovi naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti za razdoblje od 13. listopada 2020. do 30. travnja 2021. godine isplaćen iznos od 1.981,03 eura. Sporno je da li je tuženica navedeni iznos dužna vratiti.

6. Iz prvostupanjskog postupka u bitnom proizlazi:

- da je tužitelj u tužbi u naveo kako je pravomoćnim rješenjem tužitelja, KLASA: UP/I-502-04/21-01/375, URBROJ: 338-21-02-01-21-02 od 27.07.2021. osiguranici, ovdje tuženici, djelomično poništen nalog za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, za razdoblje od 13.10.2020. do 30.04.2021., u iznosu od 14.926,08 kuna (ukupno isplaćeno 28.252,85 kuna), temeljem utvrđenja da je osiguranici prije nastanka slučaja na osnovu kojeg se stječe pravo na naknadu isplaćena samo jedna plaća u propisanom šestomjesečnom razdoblju, pa da stoga osnovica za isplatu plaće ne može biti viša od propisane najniže osnovice osiguranja. Tužitelj je dopisom od 22. travnja 2022. pozvao tuženicu dobrovoljno podmiriti navedeni iznos u roku od 8 dana, na koji poziv se ista oglušila.

- da je tuženica u odgovoru na tužbu u bitnom navela kako do predmetne isplate utuženog iznosa nije došlo njezinom greškom niti namjerom, već da je ista u predmetnom razdoblju uredno predavala doznake o privremenoj nesposobnosti za rad poslodavcu, te da nije imala saznanja da bi isplaćeni mjesečni iznos naknade bio sporan. Navodi kako je pogrešno obračunat iznos naknade propust isključivo tužitelja, za koji ista ne može biti odgovorna, obzirom da nije skrivala činjenice niti tužitelja dovela u zabludu, te ističe svoje loše zdravstveno i materijalno stanje.

7. Prvostupanjski sud ocjenjuje tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, temeljem utvrđenja da nepripadno isplaćeni iznos za tužitelja predstavlja štetu s obzirom da je kasnije u postupku revizije priznanja prava na isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, rješenje na temelju kojeg je izvršena isplata poništeno, pa kako je tužena izgubila određeno pravo koje joj je bilo priznato ranijim poništenim rješenjem, da je ista dužna vratiti primljeno, pritom se pozivajući na odredbe članaka 135. do 148. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13, 137/13, 98/19, dalje: ZOZO).

8. Odredbom članka 135. stavka 2. ZOZO propisano je da je osigurana osoba obvezna Zavodu, odnosno državnom proračunu naknaditi štetu: 1. ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna uslijed toga što nije, u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, a znala je ili je morala znati za tu promjenu, 2. ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda, odnosno sredstava državnog proračuna na osnovi neistinitih ili netočnih podataka za koje je znala ili je morala znati da su neistiniti, odnosno netočni ili je primanje ostvarila na drugi protupravni način, odnosno u većem opsegu nego što joj pripada.

9. Tuženica u žalbi u bitnom navodi kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, zbog čega je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, obzirom da ista tužitelju nije dostavila neistinite ili netočne podatke, već je uredno izvršavala svoje zakonske obveze, dok je do greške u isplati došlo isključivo propustom tužitelja, kojoj ista nije doprinijela, ponavljajući pritom ranije navode iz odgovora na tužbu.

10. Prema ocjeni ovog suda, osnovani su žalbeni navodi tuženice, obzirom da prvostupanjski sud nije proveo test razmjernosti miješanja, odnosno nameće li se predmetnom tužbom prekomjerni individualni teret tuženoj i to povredom prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“-Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99., 14/02. 1/06. i 13/17), obzirom da naknada plaće tijekom bolovanja koja je isplaćivana tuženici u ranije navedenom razdoblju potpada pod pojam vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav). Pritom ovaj sud upućuje na odluku u predmetu A protiv Republike Hrvatske broj: 48921/13 od 26. travnja 2018. prema kojoj je obvezom vraćanja prekomjerno uplaćenog iznosa naknade isplaćene pogreškom državnog tijela podnositelju nametnut prekomjerni individualni teret, slijedom čega je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Naime, iz navede odluke proizlazi da, kada pojedinci nisu doprinijeli tomu da pravni akti koji su doneseni u njihovu korist (i izvršeni) budu nepravilni, trebaju se moći osloniti na takve konačne odnosno pravomoćne akte donesene u njihovu korist, oni imaju legitimna očekivanja da takvi akti ne budu mijenjani retroaktivno. Pritom se ocjenjuje i postupanje korisnika, koje ima za cilj ispitati je li osoba prilikom ostvarivanja prava ili naknadno pridonijela tome da je u konačnici neosnovano ostvarila isplatu, i ako je to slučaj, kakav je karakter njezina postupanja, osobito ima li obilježja dovođenja u zabludu nadležnog tijela ili svjesnog neprijavljivanja važnih činjenica, odnosno, je li korisnik vlastiti propustom doveo do toga da javnopravno tijelo nije bilo upoznato s činjenicom koja umanjuje (ili ukida) primanje.

11. Iz naprijed navedenih razloga, dakle zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ni materijalno pravo nije pravilno primijenjeno pa se žalba tužene prihvaća i ukida pobijana presuda. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud utvrditi gore navedene i odlučne činjenice, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka.

12. Na temelju svega naprijed navedenog je primjenom odredbe članka 370.

ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.

Split, 25. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica