REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a,Split

Poslovni broj Gž-1136/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boris Guljaš i Ranko Lamza u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-401/2023- 17 od 13. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-401/2023-17 od 13. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3133267, od 8. studenoga 2005., koji je potvrđen 10. studenoga 2005. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem OU- 2466/2005-1, sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji glasi:

„…kunska protuvrijednost …. po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.…'' II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3133267, od 8. studenoga 2005., koji je potvrđen 10. studenoga 2005. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem OU- 2466/2005-1, sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji glasi:

„… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.855,80 EUR (slovima: tisuću osamsto pedeset pet eura osamdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 5,56 EUR od 07.01.2009. do isplate

- na iznos od 9,94 EUR od 23.02.2009. do isplate

- na iznos od 9,67 EUR od 06.03.2009. do isplate

- na iznos od 4,26 EUR od 08.04.2009. do isplate

- na iznos od 8,50 EUR od 14.05.2009. do isplate

- na iznos od 0,41 EUR od 16.06.2009. do isplate

- na iznos od 3,46 EUR od 10.07.2009. do isplate

- na iznos od 0,81 EUR od 11.08.2009. do isplate

- na iznos od 5,19 EUR od 22.09.2009. do isplate

- na iznos od 5,72 EUR od 21.10.2009. do isplate

- na iznos od 4,17 EUR od 20.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,04 EUR od 22.12.2009. do isplate

- na iznos od 9,83 EUR od 20.01.2010. do isplate

- na iznos od 12,22 EUR od 22.02.2010. do isplate

- na iznos od 11,96 EUR od 22.03.2010. do isplate

- na iznos od 13,81 EUR od 21.04.2010. do isplate

- na iznos od 13,15 EUR od 21.05.2010. do isplate

- na iznos od 19,52 EUR od 23.06.2010. do isplate

- na iznos od 7,84 EUR od 21.07.2010. do isplate

- na iznos od 58,94 EUR od 21.08.2010. do isplate

- na iznos od 37,04 EUR od 24.09.2010. do isplate

- na iznos od 35,71 EUR od 20.10.2010. do isplate

- na iznos od 35,71 EUR od 19.11.2010. do isplate

- na iznos od 41,02 EUR od 17.12.2010. do isplate

- na iznos od 50,84 EUR od 17.01.2011. do isplate

- na iznos od 37,97 EUR od 17.02.2011. do isplate

- na iznos od 49,65 EUR od 18.03.2011. do isplate

- na iznos od 42,75 EUR od 21.04.2011. do isplate

- na iznos od 46,73 EUR od 17.05.2011. do isplate

- na iznos od 57,88 EUR od 21.06.2011. do isplate

- na iznos od 60,66 EUR od 14.07.2011. do isplate

- na iznos od 77,39 EUR od 23.08.2011. do isplate

- na iznos od 70,62 EUR od 21.09.2011. do isplate

- na iznos od 62,26 EUR od 21.10.2011. do isplate

- na iznos od 57,97 EUR od 07.11.2011. do isplate

- na iznos od 59,03 EUR od 16.12.2011. do isplate

- na iznos od 63,68 EUR od 17.01.2012. do isplate

- na iznos od 67,53 EUR od 20.02.2012. do isplate

- na iznos od 61,55 EUR od 06.03.2012. do isplate

- na iznos od 627,81 EUR od 06.03.2012. do isplate

sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3133267, od 8. studenoga 2005., koji je potvrđen 10. studenoga 2005. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-2466/2005-1, sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji glasi: " …CHF 21.331,45 (dvadeset jednstisućatristitridesetjedan švicarskih franaka i četrdesetpet centima)…."

V. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove postupka u iznosu 1.542,00 eura (slovima: tisuću petsto četrdeset dva eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.".

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) uz žalbeni prijedlog da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po ugovoru o kreditu broj 528-50-3133267 od 7. studenoga 2005. sklopljen s tuženom.

6. U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da su 8. studenoga 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3133267 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.331,45 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju novih vozila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (članak 7. stavak 1.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. ožujka 2006.,

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja, kao i visina potraživanja.

8. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud utvrdio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici krediti nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81. stavak 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije tužitelja upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući da tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita,

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Matije Mikaca od dana 5. prosinca 2023. tužitelj radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno platio više na ime otplate kredita iznos od 1.885,80 Eur.

9. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te obvezao tuženika isplatiti tužitelju pretplaćeni iznos s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom iznosu od 1.885,80 Eur sa zateznom zakonskom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

10. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično tanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

12. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

15. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

16. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku iznos 1.885,80 Eur, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

18. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 24. travnja 2023. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

19. U odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da ista dijelom predstavlja ponavljanje onoga što je isticano tijekom postupka, te isticanje onih prigovora koje je prvostupanjski sud valjano otklonio, o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge.

20. Pravilna i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a.

21. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 25. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić