REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-515/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Milana Rimaya, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika HS, odvjetničkog vježbenika, dana 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 418-50-3925849, sklopljenog dana 16. veljače 2007. godine između tužitelja ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 230,21 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 26. veljače 2007. do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 696,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 16.2.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50-3925849. Točkom 3. Ugovora je određeno plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Citirana odredba je ugovorena na način koji je protivan zakonu. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač. Predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelja nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade. Tako tuženik nije tužitelja informirao o tome na što se ta naknada točno odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 3,30% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova. Također, tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je, kako je ranije rečeno, tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređene i netransparentne odredbe u ugovor, a na koju odredbu tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) određeno je sljedeće: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tuženik je, na prethodno opisani način, tužitelju nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takva ugovorna odredba smatra -nepoštenom. Sukladno odredbi članka 87. ZoZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava (ništetna). Ništetna je, stoga, zbog načina kako je ugovorena, odredba članka 3. Ugovora, kojom je određena obveza tužitelja da plati jednokratnu naknadu, u visini od 3,30% od iznosa kredita. 4. Temeljem spomenute, ništetne odredbe, tuženik je u trenutku isplate kredita, dana 26.02.2007. godine, naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 1.734,52 kn, što preračunato u danas važeću valutu iznosi 230,21 EUR. Iz Potvrde tuženika, od 27.12.2024. godine, proizlazi da je sporna naknada naplaćena ustegom iz samog iznosa kredita. To je uzrokovalo i dodatnu neravnotežu u pravima i obvezama, na štetu tužitelja te time i nepoštenost sporne odredbe, iz razloga što je tužitelj na taj iznos (naknade) plaćao dodatno još i ugovorenu redovnu kamatu, kroz cijelo razdoblje otplate kredita, na što također nije bio upozoren. To znači da je tužitelj na ime sporne naknade, kada se ista uveća za ugovorenu kamatu, u konačnici platio i više nego što je ta naknada nominalno iznosila. Obzirom da je tuženik iznos naknade naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora, dužan je vratiti tužitelju tako naplaćeni novčani iznos uvećano za zatezne kamate tekuće od 26.2.2007. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 418-50-3925849 od 16.2.2007. i potvrdu tuženika o plaćenoj naknadi za obradu kredita.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istog u cijelosti i ističe prigovor zastare. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti

na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. ZOO-a, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik ističe i prigovor zastare. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik ističe da se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Posebno tuženik ističe da je tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a navode tuženika u cijelosti osporava kao neosnovane. U bitnome ističe da je sporna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna iz razloga što se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, a niti su tužitelju pružena ikakva objašnjenja i informacije u svezi sporne naknade. Nije jasno, niti je tužitelju objašnjeno, o kakvoj naknadi se u konkretnom slučaju radi, što se tom naknadom uopće plaća, koji su i koliki su navodni troškovi koji se istom podmiruju, te zašto ista iznosi 3,30% od iznosa kredita. Nema dokaza da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Nije moguće provjeriti postoji li preklapanje, odnosno je li plaćanje navodnih troškova ili usluga eventualno sadržano i u drugim iznosima koje plaća tužitelj. Zbog svega navedenog je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je nesavjestan stjecatelj jer je sam sastavio nepoštenu i ništetnu odredbu te istu nametnu tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja. Temeljem tako nametnute, ništetne odredbe, tuženik je neosnovano od tužitelja u konačnici naplatio utuženi novčani iznos, slijedom čega je isti dužan tužitelju vratiti, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana stjecanja pa do isplate. Neosnovan je i prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela VSRH, dana 30.01.2020. godine, zauzeto je pravno shvaćanje da ’’zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.’’ Obzirom da se u ovom

postupku odlučuje o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, temeljem koje je ujedno postavljen i restitucijski zahtjev za povratom onoga što je tuženik primio po osnovi ništetne odredbe, to je jasno da zastara nije nastupila. Tuženikova tvrdnja da se navedeni stav ne primjenjuje na slučaj djelomične ništetnosti ugovora je paušalna i evidentno neosnovana. Radi svega iznesenog, tužitelj ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik ističe da vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije niti bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu, niti je bilo propisano da je dužan navesti sve troškove koji se navedenom naknadom podmiruju. Tek je od 1.1.2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 143/13 propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, ali i to bez obveze banke da propiše iste troškove. Nadalje, tek Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju NN 101/17 , a koji je na snazi od 20.10.2017., bankama zabranjuje naplatu naknade za obradu kredita i to isključivo u odnosu na stambene potrošačke kredite. Stoga tuženik smatra da, s obzirom na zakonodavno uređenje, sudsku praksu i upute regulatornog tijela u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik nije bio dužan navoditi troškove na koje se ulazna naknada odnosi, kako to smatra tužitelj. K tome, tuženik smatra da je pogrešno zahtijevati da tužitelju (kao potrošaču) trebaju biti poznati način određivanja iznosa naknade i troškovi koji se tim iznosom pokrivaju. Isto bi tražilo da potrošač razumije izrazito specifično funkcioniranje, poslovanje i financiranje bankarskog sustava, što nije u skladu sa zahtjevima zaštite potrošača. Posebna zakonska regulacija zaštite potrošača traži da potrošač, čija je osobitost upravo to da nema specifična poslovna znanja, razumije svoje obveze koje preuzima određenim ugovornim odnosom. Tuženik smatra da je prosječni potrošač sposoban izračunati postotak od određenog iznosa te utvrditi je li takva obveza odnosno odredba za njega prihvatljiva ili nije, što je jedina odlučna kategorija u smislu pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe. Tužitelj potražuje zateznu kamatu od dana naplate sporne naknade smatrajući tuženika nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Tuženik smatra da bi prilikom ocjene eventualne nesavjesnosti tuženika u obzir trebalo uzeti i kada je tužitelj podnio tužbu odnosno dospijeće tužiteljeve tražbine u smislu ocjene prigovora zastare. Protivno je načelu vladavine prava, osobito pravne sigurnosti, da tužitelj može tužbu podnijeti i po proteku većeg broja godina, a da je tuženik dužan platiti zateznu kamatu za cijelo razdoblje, neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 418-50-3925849 od 16.2.2007. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 26.2.2007. naplatio tužitelju iznos od 230,21 EUR. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne

odredbe i naplatom iznosa od 230,21 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine.

6. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja ŽS. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Tužitelj ŽS u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje vozila za osobne potrebe. U banku uopće nije odlazio već je sve riješio u auto kući u kojoj su mu rekli da imaju u ponudi isključivo ugovor tuženika koji je i sklopio. Ni sa kim nije pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama. Javna bilježnica mu je ugovor pojasnila tijekom potpisivanja, također mu je rekla da ona nema ovlasti mijenjati pojedine odredbe te da ugovor može prihvatiti ili odbiti. Budući da mu je automobil trebao, potpisao je ono što su mu dali. Ne zna kako je određena visina ulazne naknade niti koji se troškovi tom naknadom plaćaju, a prilikom isplate kredita mu je iznos kredita isplaćen umanjen za tu naknadu.

8. Povezujući opisani iskaze sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 3., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 418-50-3925849 od 16.2.2007. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. 4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12). Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužitelja da

ne zna što je platio za taj iznos naknade jer uopće nije bio u prilici razgovarati o ugovornim odredbama budući u banku nije niti odlazio, unaprijed pripremljeni primjerak ugovora ga je čekao u auto kući u kojoj je kupio automobil. Sve navedeno spornu odredbu čl. 3 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi.

9. Odredbom čl. 295. ZOO-a (NN br. 35/05), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

10. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni

ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredba čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke u koju tužitelj, u konkretnom slučaju, nije niti odlazio budući mu je tuženik na potpis u auto kuću u kojoj je kupio vozilo, dostavio gotov primjerak ugovora. Tužitelj je točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita pa je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja ugovora tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na njenu visinu (3,30% od iznosa kredita). Stoga je naplata tako određene sporne naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 3 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 230,21 EUR koji je ustegnuo tužitelju od iznosa ukupnog odobrenog kredita prilikom njegove isplate i to dana 26. 2. 2007. to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

13. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

14. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7 t.1) i podneska od 18.4.2025. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištu održanom dana 2.9.2025. u iznosu od 75 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 37,50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u

iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 131,25 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 656,25 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 696,06 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 25.9.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 25. rujna 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na presudu (26,54 EUR)

2. Pun. tuženika