REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-1144/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu Grada Pule - Pola, Pula, OIB: 79517841355, Forum 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi utvrđivanja statusa nekretnina, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, OIB: 43539267895, Pula, Rovinjska 2a, radi utvrđivanja statusa nekretnina, 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II- 942-03/22-01/12, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 13. travnja 2024. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I-942-03/20- 01/238, URBROJ: 2163/1-24-02/11-21-17 od 8. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I- 942-03/20-01/238, URBROJ: 2163/1-24-02/11-21-17 od 8. prosinca 2021. u toč. 1. izreke utvrđeno je da je 18. prosinca 1954., nekretnina označena kao k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR, ruševina, 174 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu na ime ČF pok. I, suvlasnik u 12/72 dijela, temeljem odredbe čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanta postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske. U toč. 2. izreke naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola, da nakon pravomoćnosti tog rješenja provede po službenoj dužnosti: promjenu zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini iz toč. 1. tog rješenja, brisanjem prava suvlasništva na ime ČF pok. I, suvlasnik u 12/72 dijela, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime Republike Hrvatske.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II- 942-03/22-01/12, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 13. travnja 2024. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovome sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika u cijelosti. U tužbi ističe kako je nezakonito tuženik kao drugostupanjsko tijelo potvrdio rješenje prvostupanjskog tijela koje je donijelo rješenje nakon što je tužitelj kao predlagatelj u upravnom postupku odustao od svojeg zahtjeva, čime je počinjena bitna povreda odredbi općeg upravnog postupka. Naime, tužitelj je podneskom od dana 12. studenog 2021. povukao zahtjev, odnosno odustao od zahtjeva za utvrđivanje statusa imovine, no prvostupanjsko tijelo nije postupilo sukladno odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) i obustavilo postupak već je nastavak postupak obrazložilo pozivom na odredbu čl. 46. st. 4. ZUP-a (postojanje javnog interesa za nastavak postupka) no taj javni interes nije obrazložilo, a isto nije obrazloženo ni u osporenom drugostupanjskom rješenju. Nadalje, tužitelj ističe kako je pogrešno utvrđenje tuženika da je novi vlasnik predmetne nekretnine Republika Hrvatska, a ne Grad Pula-Pola. Polazeći od utvrđenja da u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama nije upisan nositelj prava korištenja društvenog vlasništva, te pozivajući se na odredbu čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje: ZV) tuženik određuje upis prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini, a ne na Grad Pulu-Pola kao jedinicu lokalne samouprave. Takvo pravo stajalište tuženika nije zakonito. Tuženik svoju odluku temelji na odredbi čl. 362. ZV-a kojom je propisano da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavka 1. i 2. toga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. No, tuženik zanemaruje da je odredbom čl. 365. ZV-a predviđen upis i neuknjiženih prava na nekretninama pa se upis prava vlasništva nekretnine koja potječe od nekadašnjeg prava upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu provodi i onda kada pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi. Nadalje, nesporno je da predmetna nekretnina u naravi predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište koje se nalazi na području grada Pule-Pola, pa se glede pitanja vlasništva ima primijeniti odredba čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 53/90, dalje u tekstu: ZGZ) kojom je propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno-politička zajednica ili druga društvena pravna osoba. Dakle, iz citirane odredbe ZGZ-a slijedi da je nositelj prava koja izviru iz društvenog vlasništva općina, dakle da je titular poznat i da stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 362. st. 3. ZV-a. Neosnovan je zaključak tuženika da pravo upravljanja koje je temeljem odredbe čl. 9. ZGZ-a imao pravni prednik tužitelj – nekadašnja Općina Pula nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja) već da se radi o pravu na gospodarenje tim zemljištem, a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. Naime, nekadašnje općine su temeljem gore citiranih odredbi ZGZ-a imale i pravo raspolaganja neizgrađenim građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu. Slijedom toga, sasvim je nelogičan zaključak da pravo bivše Općine Pula da koristi, upravlja i raspolaže predmetnom nekretninom predstavlja samo pravo "gospodarenje tim zemljištem, a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva". Raspolaganjem neizgrađenim građevinskim zemljištem, nekadašnje općine nisu "čekale da se riješi pitanje titulara prava vlasništva", kako to pogrešno zaključuje tuženik. Upravo suprotno, one su određivale titulara prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu. Osim toga, primjenom pravnog stajališta tuženika došlo bi do apsurdne pravne situacije – pravne i fizičke osobe kojima su nekadašnje općine dodijelile pravo korištenja neizgrađenog građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu su stupanjem na snagu ZV-a postajali vlasnici predmetnog zemljišta, a ista ta općina ne bi mogla postati vlasnikom neizgrađenog građevinskog zemljišta jer sama sebi nije dala na korištenje to isto zemljište.

4. Stoga je tužitelj predložio da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će poništi osporeno rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog upravnog tijela. Ujedno je zatražena naknada troškova ovog spora.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz osporenog rješenja te predložio odbiti tužbeni zahtjev.

6. Županijsko državno odvjetništvo u Puli kao zainteresirana osoba, u odgovoru na tužbu pridružilo se navodima i utvrđenjima osporenog rješenje slijedom čega je predloženo odbiti tužbeni zahtjev.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 17. rujna 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih ostalih stranaka na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS).

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora pri tome odbivši provesti ostale po tužitelju predložene dokaze (vještačenjem po vještaku mjerničke i građevinske struke), vodeći se načelom učinkovitosti upravnog spora iz čl. 8. ZUS-a, prema kojem se upravni spor ima provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, a s obzirom da je dokumentacija sadržana u spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora bila dovoljna za donošenje odluke u ovom sporu.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet upravnog postupka je optantska imovina IF pok. I, rođenog **.**.1877., po opciji uvaženoj rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova NRH broj 32311-IV od 8. listopada 1948., a koja je na temelju sklopljenog sporazuma između SFRJ i Italije od 18. prosinca 1954. prenesena u društveno vlasništvo. Sporazumom između SFRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. u društveno vlasništvo su prešle sve nekretnine optanata koji su željeli prodati dok je istovremeno imovina osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo, ali svoju imovinu nisu željeli prodati, obuhvaćena privremenom mjerom zabrane raspolaganja. Status slobodne optantske imovine imao se riješiti kasnijim sporazumom dviju vlada što se i učinilo sporazumom o primjeni sporazuma od 18. prosinca 1954., zaključenim 3. srpnja 1965. godine kada je optantska imovina, izuzevši nekretnine navedene u prilogu A Sporazuma koje su ostale u vlasništvo optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešle u društveno vlasništvo s danom zaključenja sporazuma iz 1954. godine.

11. Slijedom navedenog nespornog činjeničnog stanja, sud smatra neosnovanim prigovor tužitelja o neispunjenju pretpostavki za primjenu odredbe čl. 46. st. 4. ZUS-a – nastavak u javnom interesu. Naime, kada stranka odustane od zahtjeva, javnopravno tijelo donosi rješenje o obustavi postupka. Jedino u slučaju kada je vođenje upravnog postupka u konkretnom predmetu i u javnom interesu, što znači da bi takav postupak tijelo moglo pokrenuti i po službenoj dužnosti, javnopravno tijelo nastavit će voditi postupak. Sud nalazi kako je navedena pretpostavka, obzirom na ranije izneseno činjenično stanje, u konkretnom slučaju ispunjena, slijedom čega je pravilno i zakonito prvostupanjsko tijelo nastavilo voditi postupak unatoč odustanku ovdje tužitelja, dotadašnje stranke, od zahtjeva. Navedeno je naveo i tuženik u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je i navod tužitelja o neobrazlaganju razloga postupanja sukladno odredbi čl. 46. st. 4. neosnovan.

12. Nadalje, glede pozivanja tužitelja na odredbe ZV-a, valja reći kako je odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj: 54/80, 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90, dalje: ZGZ), propisano da se građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera kao i drugo zemljište koje je izgrađeno ili prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine. Međutim, ZGZ koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV-a, ne daje osnovu za zaključak da je na temelju tih odredbi općina stekla pravo korištenja, raspolaganja ili upravljanja građevinskog zemljišta koje se stupanjem na snagu ZV-a pretvorilo u pravo vlasništva, kako to pogrešno smatra tužitelj. Naime, točno je da je čl. 9. ZGZ-a određeno da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljaju općine na čijem se području nalazi zemljište, osim ako tim zemljištem na temelju Ustava i Zakona nisu upravljale druge društveno političke zajednice ili druge društveno pravne osobe. Međutim, pravo upravljanja koje su imale općine u skladu s odredbom čl. 9. ZGZ-a nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već je riječ o pravu na gospodarenje tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva (navedeno stajalište izneseno je u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako i u odluci poslovni broj Rev-460/09 od 16. lipnja 2010.).

13. Pri tome ovaj sud ukazuje i na stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske vezano za upis prava vlasništva na nekretninama koje su s danom 18. prosinca 1954. prestale biti vlasništvo optanata te su postale državno vlasništvo odnosno sada pravo vlasništva Republike Hrvatske, kao pravnog slijednika bivše SFRJ (presude poslovni broj Usž-4528/20-2 od 12. ožujka 2021. i Usž3212/2022-2 od 10. siječnja 2024.).

14. Slijedom svega prethodno navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je tuženik u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog suda isti pravilno postupio odlučivši kao u osporenoj odluci, dok prigovori koje je tužitelj iznio u svojoj tužbi odnosno u ovom sporu nisu doveli u sumnju zakonitost osporene odluke tuženika.

15. Stoga su, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjevi tužitelja odbijen kao neosnovan kao pod toč. I. izreke ove presude.

16. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio predmetni upravni spor, to isti na temelju odredbe čl. 147. ZUS-a nema pravo na naknadu troškova spora pa je stoga predmetni zahtjev tužitelja vezano za trošak odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke ove presude).

U Rijeci 25. rujna 2025.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Gradu Puli, Pula, Forum 1

- Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a