Republika Hrvatska
Općinski sud u Kutini
Hrvatskih branitelja 4
44320 Kutina
Poslovni broj: P-27/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Kutini, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Draženku Stanušiću, u pravnoj stvari tužiteljice ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku odvjetniku Zoranu Kosanoviću iz Kutine, Trg Kralja Tomislava 10/I, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave 15. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, te objave presude, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, dalje: ZPP), 25. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. pod nazivom Naknada Ugovora o kreditu broj: 151-50-4169106 od dana 08.06.2007. godine, sklopljenog između RAIFFEISEN BANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kao kreditora i tužiteljice ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, koja glasi: „3.30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela."
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISEN BANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime plaćene ulazne naknade na kredit, isplati iznos od 423,28 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 12.06.2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. pod nazivom Ostali uvjeti Ugovora o kreditu broj: 151-50-4169106 od dana 08.06.2007. godine, sklopljenog između RAIFFEISEN BANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kao kreditora i tužiteljice ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISEN BANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 132,72 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29.04.2014. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISEN BANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 28. siječnja 2025. godine podnijela tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi članka 3. i članka 9. Ugovora o kreditu broj 151-50-4169106 od dana 8. lipnja 2007. godine. Člankom 3. ovog Ugovora o kreditu propisano je plaćanje naknade tuženiku u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita i to na ime obrade kredita. Člankom 9. istog Ugovora ugovorena je naknada u korist tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita u iznosu od 1.000,00 kuna. Tužiteljica je otplatila ovaj kredit te je platila i navedene naknade iz članaka 3. i 9. Ugovora i to za obradu kredita iznos od 3.189,18 kuna/423,28 eura te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.000,00 kuna/132,72 eura. Tužiteljica smatra da su ove odredbe ugovora ništetne jer su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. O ovim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te su iste nepoštene i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da navedene odredbe iz članaka 3. i 9. Ugovora o kreditu nisu ništetne s obzirom da tužiteljica nije prigovarala istima te je zaključila Ugovor. Tuženik je ujedno stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.
3. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 151-50-4169106 od 8. lipnja 2007. utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 1.) tužiteljici odobren kredit u iznosu od 21.645,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Članak 9. Ugovora propisuje da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.
4. Uvidom u Potvrdu tuženika od 20. siječnja 2025. godine utvrđeno je da je prilikom isplate korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 3.189,18 kuna (3,30 % od iznosa kredita), sukladno čl. 3 NAKNADA – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena, ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Iz potvrde je utvrđeno da je prilikom konačne otplate kredita dana 28. travnja 2014. godine naplaćena naknada u iznosu od HRK = 1.000,00 sukladno tada važećim općim aktima banke.
5. U tijeku postupka sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Ista je u svom iskazu potvrdila da je zaključila ugovor o kreditu s tuženikom radi kupnje osobnog automobila i to za osobne potrebe. Tužiteljica je prijevremeno otplatila ovaj kredit 2014. godine te je zato platila naknadu od 1.000,00 kuna. Banka joj je također naplatila i naknadu na ime obrade kredita u visini od 3,30 % isplaćenog kredita. Tužiteljica je također potvrdila da osobno nije sudjelovala u izradi predmetnog ugovora o kreditu te da je njega u cijelosti sačinio tuženik dok je ona mogla samo pristati na zaključenje ugovora ili odbiti isti, te da stoga nije sudjelovala u kreiranju ugovora pa tako niti odredbi članka 3. i članka 9. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je po struci učiteljica razredne nastave te nije stručnjak za financijska pitanja i kreditne odnose.
6. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirala isključivo za osobne potrebe – stambeni kredit za adaptaciju kuće a sama tužiteljica je bila u radnom odnosu na radnom mjestu čistačice. Slijedom navedenog tužiteljica, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužiteljice – stambeni kredit. Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužiteljice, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sporim ugovornim odredbama (čl. 3 i 9. Ugovora), već protivno tome tužiteljica tvrdi da nije sudjelovala u sastavljaju odredaba Ugovora niti joj je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužiteljici na potpis, a koji je tužiteljica kao takvog prihvatila sa svim odredbama, a na koje nije mogla utjecati (dok joj druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljicu nitko nije pitao niti joj što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknada, već protivno tome tužiteljica tvrdi da nije znala da je dužna platiti naknadu tuženiku za prijevremenu otplatu kredita.
7. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužiteljici u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužiteljica, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužiteljica nije mogla utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njen iskaz u kojem tvrdi da ju na obvezu plaćanja spornih naknada prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, a prilikom prijevremene otplate tužiteljica je platila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali na istu nije mogla utjecati ni na koji način jer joj u protivnom ne bi odobrili prijevremenu otplatu kredita a koja je u tom trenutku za tužiteljicu bila nužna zbog visine plaće čistačice. Tužiteljica u svom iskazu ističe da nije sudjelovala u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljicom. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 3. i čl. 9. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužiteljica nije sudjelovala niti je mogla utjecati na njihov sadržaj niti joj je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a same ugovorne odredbe (čl. 3. i 9. Ugovora) nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužiteljica samim čitanjem zaključila kakva joj se točno obveza istom nameće.
8. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužiteljica u svom iskazu navodi da u svezi spornih naknada nije, prije sklapanja Ugovora, dobila nikakve informacije niti su joj uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužiteljica nije sudjelovala, niti je imala mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti joj je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.
9. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija spornih odredba i to čl. 3, a koja glasi: " naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredbe članka 9. Ugovora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvijete, jasnoće i lako razumljive odredbe, jer odredba članka 3. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (3,30 % od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužiteljici) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 9. Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ZN od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 14 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sama tužiteljica je po zanimanju učiteljica razredne nastave, te nije imala posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužiteljica propustila dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužiteljici kao potrošaču objasnio i upoznao je sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužiteljicu kao potrošača i za koje je umanjio njezino pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu prilikom prijevremene otplate kredita, kao što nije niti dokazao da bi tužiteljici ponudio opciju prema kojoj bi tužiteljici omogućio pregovaranje u svezi plaćanja spornih naknada odnosno opciju isplate odnosno prijevremene otplate kredita bez naplate takvih naknada. Naime, ugovaranje spornih naknada nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio.
10. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatna da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužiteljica) nije imala utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz 12 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.
11. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ĆN i UN, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 Đ od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 VN i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužiteljica tvrdi da joj nitko ništa nije pojašnjavao u svezi spornih odredaba i naknada. Iz iskaza tužiteljice ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljicom, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužiteljicu nitko nije upozorio niti joj dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su joj dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.
13. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
14. Zbog svega naprijed navedenog, ovaj sud smatra da su sporne odredbe članka 3. i 9. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštene. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da su sporne odredbe Ugovora nepoštene, a unatoč kojima Ugovor može opstati, a ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnim te je odlučio kao u toč. I i III izreke.
15. U odnosu na visinu naplaćenih spornih naknada ovaj sud ističe da je tuženik u odgovoru na tužbu, kao i na raspravu od 15. rujna 2025. godine učinio nespornim visinu naplaćenih naknada tužiteljici u iznosu kako je to u svome zahtjevu navela tužiteljica, slijedom čega je ovaj sud prihvatio i kondemnatorni zahtjev tužiteljice, te je naložio tuženiku da tužiteljici isplati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 3. Ugovora iznos od 423,28 € odnosno stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 9. Ugovora iznos od 132,72 €, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe članka 323. st. 1. u svezi s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužiteljici, a obzirom da je upravo tužiteljica osobno u cijelosti plaćala i otplatila sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i Prijevremene otplate).
16. Sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare. Naime, u smislu članka 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stavkom 2. je propisao da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju sporna naknada za obradu kredita napaćena od tužitelja (obustavljena od iznosa kredita 10.6.2005.) a sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena prilikom otplate kredita prije vremena dana 31.12.2015.. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem su sadržane takve odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 10.6.2005. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328.ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (10. lipanj 2005.) odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita (31. prosinca 2015.) u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredba počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 16. travnja 2024. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.
17. Sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužiteljice te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem članka 323. st. 1. u svezi članka 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 423,28 € (naknada za prijevremenu otplatu kredita) odnosno iznos od 132,72 € (naknada za obradu kredita) te je odlučio kao u toč. I. i III. izreke.
18. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova, a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornim odredbama koji su to realni troškovi naplaćeni) , a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužiteljica i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača (učiteljica po zanimanju) iz samih spornih odredaba nije mogla zaključiti zašto joj se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istim plaća, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, joj kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana plaćanja istih naknada te je odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke.
19. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP-a, a obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti svojim zahtjevom.
Tužiteljici su priznati parnični troškovi koji se odnose na: sastav tužbe, sastav jednog podneska od 3. travnja 2025. godine i zastupanje na ročištu od 15. rujna 2025. godine, sve po 200,00 eura te pristup na ročište za objavu presude 100,00 eura, a što sveukupno s PDV-om iznosi 875,00 eura.
U Kutini 25. rujna 2025.
S u d a c
Draženko Stanušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
O tom obavijest:
1. Odvjetnik Zoran Kosanović, Kutina, Trg Kralja Tomislava 10/I
2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4
