REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7339/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice DN, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Ive Šućura, odvjetnika, dana 25. rujna 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 907481 sklopljenog između tužiteljice NN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB:87939104217 koja glasi: "OSTALE ODREDBE

1. Naknada štete za prijevremenu otplatu kredita

Korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit uz uvjete dogovorene s Bankom. Ukoliko korisnik vrati kredit prije ugovorenog roka bez suglasnosti Banke, Banka ima pravo naplatiti naknadu štete u visini 50 % iznosa kamate obračunate kao u slučaju da je kredit vraćen o roku."

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 57,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.225,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 7.2.2001. sklopila Ugovor o kreditu broj 907481 na iznos od 78.000,00 HRK / 10.352,38 EUR. Rok otplate kredita je bio 60 mjeseci. Tužiteljica je izvršila prijevremenu otplatu kredita dana 8.12.2004. godine. U predmetnom ugovoru tuženik je propisao da korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit uz uvjete dogovorene s Bankom te da ukoliko korisnik vrati kredit prije ugovorenog roka bez suglasnosti Banke, Banka ima pravo naplatiti naknadu štete u visini 50% iznosa kamate obračunate kao u slučaju da je kredit vraćen o roku. Ugovor je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika kao jače, dominantne ugovorne strane. Tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Spornom ugovornom odredbom je tuženik tužiteljici odredio i naplatio jednokratan iznos troškova za prijevremenu otplatu kredita koji je iznos sam odredio, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužiteljicu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, nije joj bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita i zauzvrat pruženih usluga, kao niti visina te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2. istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost. Tužiteljica je na ime troškova za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) platila iznos od 430,59 HRK / 57,15 EUR dana 8.12.2004. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o naknadi štete za prijevremenu otplatu te naloži tuženiku da joj plati neosnovano stečeni iznos od 57,15 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 8.12.2004 pa do isplate, uz naknadu parničnog troška uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate. Tužiteljica uz tužbu kao dokaze prilaže: presliku Ugovora o kreditu broj 907481, izračun prijevremene otplate kredita broj 9074812 i nalog za uplatu.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjeva u cijelosti kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 7.2.2001. na iznos od 78.000,00 HRK, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao.

Tužiteljica prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu. Tužiteljica nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Sastavni dio Ugovora o kreditu je odredba u kojoj je navedeno kako Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora (u daljnjem tekstu: „Odredba“). Članak 342. ZOO propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužiteljice je plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama čl. 342.-346. ZOO koju je zbog toga pretrpjela. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Tuženik je postupao prema važećim propisima prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, a ugovaranje izlazne naknada je bilo dopušteno u navedenom vremenskom periodu kada je Ugovor sklopljen, što je potvrdila i Hrvatska narodna banka. Sukladno članku 346. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. S obzirom na to da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio potpuno poslovno sposobna te je svjesno potpisala Ugovor o kreditu koji je još k tome solemniziran pri čemu je javni bilježnik sukladno zakonu tužiteljici razjasnio njegov sadržaj, tužiteljica je morala kao moguće posljedice povrede Ugovora predvidjeti mogućnost nastanka predmetne štete za tuženika. Osobito stoga što se radi o povredi bitnih odredbi Ugovora, odnosno o nepoštivanju rokova za isplatu „cijene“ drugoj ugovornoj strani, ovdje tuženiku. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužiteljici. Odlukom je određena naknada za prijevremenu otplatu. Navedena naknada bila je jasno navedena i u naknadnim Odlukama o kamatama i naknadama. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužiteljice u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument o ništetnosti Odredbe zbog njene neodredivosti.

U odnosu na prouzrokovanu štetu tuženik posebno ističe da kada je ugovor sklopljen nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužiteljica u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan. Slijedom navedenog, vidljivo je da tuženik trpi štetu u vidu (i) izravnog umanjenja aktive sa posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu, (ii) gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. Uzimajući u obzir ove navode, vidljivo je da je naknada za prijevremenu otplatu ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete po tuženika pa je stoga razvidno da je postupanje tuženika utemeljeno na zakonu te da Odredba nije i ne može biti ništetna.

Tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužiteljica u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu. Time ju je navodno tuženik doveo u neravnopravni položaj jer nije imala mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužiteljica je u tužbi navela dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužiteljice. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima. Tužiteljica je u svakom trenutku nakon što je pročitala ugovor i navedene odredbe mogla odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužiteljica paušalno i bez osnove pozvala na one odredbe tada primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača koje su joj odgovarale.

Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Naime, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Tužiteljica ničim nije potkrijepila tvrdnju da se o predmetnoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim.

Tužiteljica zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužiteljica se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno.

Odluka o naplati naknade nije bila niti proizvoljna već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika (dalje u tekstu: „Tarifa“). Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se na taj ugovorni odnos primjenjuje Tarifa koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužiteljica je u svakom trenutku bila slobodna dodatno se informirati o Tarifi te značenju odredbe o tzv. izlaznoj naknadi.

Odredba o izlaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Ista je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je tužiteljica bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanja te naknade. S obzirom da je odredba o tzv. izlaznoj naknadi bila jasna, uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica je u cijelosti ostala kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava naprijed opisane navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne i neosnovane. O pitanju zastare je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela dana 1.3.2022. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

Posebno ističe da je tuženik kao naknadu za prijevremenu otplatu propisao kako „banka ima pravo naplatiti naknadu štete u visini 50 % iznosa kamate obračunate kao u slučaju da je kredit vraćen o roku“ radi čega tužiteljica smatra kako nije riječ o određenom parametru samo radi toga što je u navedenoj odredbi naveden postotak. Iz same odredbe kojom je tuženik propisao obvezu plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prosječni potrošač nije u mogućnosti shvatiti kakva i kolika obveza će za njega nastati u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužiteljica smatra kako je riječ o odredbi Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika i na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja pa ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Tuženik je ostao kod svih navoda i istaknutih prigovora. Na pripremnom ročištu održanom dana 14.5.2025. tuženik je povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva dok osporava tužiteljici status potrošača i osnov potraživanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: "Korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit uz uvjete dogovorene s Bankom. Ukoliko korisnik vrati kredit prije ugovorenog roka bez suglasnosti Banke, Banka ima pravo naplatiti naknadu štete u visini 50 % iznosa kamate obračunate kao u slučaju da je kredit vraćen o roku." sadržane u Ugovoru o kreditu broj 907481 sklopljenom između tužiteljice i tuženika dana 7.2.2001. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 8.12.2004. naplatio tužiteljici iznos od 430,59 kn / 57,15 EUR. Sporno je je li naprijed citirana ugovorna odredba sadržana u Ugovoru u kreditu u dijelu koji nosi naslov :"OSTALE ODREDBE 1. Naknada štete za prijevremenu otplatu kredita" bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužiteljici od strane službenika tuženika. Sporno je je li o njoj tužiteljica uopće mogla pregovarati sa tuženikom ili ju je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom te ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 57,15 EUR tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine.

5. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužiteljice NN. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tužiteljica NN u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigla nenamjenski kredit kojim je platila trošak svog magisterija. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, ugovor joj je dan na potpis takav kakav je. Kredit je prijevremeno otplatila. Tada joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu. O svrsi te naknade i načinu na koji je određena njena visina je službenik tuženika nije upoznao niti joj je išta vezano uz to pojašnjavao. Samo je bilo jasno da ako želi prijevremeno otplatiti taj kredit mora platiti naknadu pa je to i učinila.

7. Na temelju iskaza tužiteljice te naznake iz predmetnog ugovora o kreditu da je :"Namjena kredita: nenamjenski kredit", sud sa sigurnošću utvrđuje da tužiteljica ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužiteljica koja je kredit podigla radi plaćanja magisterija ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

8. Povezujući opisani iskaz tužiteljice sa izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 907481 sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

9. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. 4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12).

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Odredbom čl. 142 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.(st. 1). Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.(st.2). Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.(st. 3). Članak 143 ZOO-a propisuje da su ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa (st. 1). Odredbom čl. 46 st. 1 ZOO-a određeno je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.(st.2). Članak 47. ZOO-a određuje da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

12. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi koju označava kao naknadu štete za prijevremenu otplatu kredita ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena njena visina u iznosu od 50% iznosa kamate obračunate kao u slučaju da je kredit vraćen u roku, pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužiteljice da sa tuženikom nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, njenoj namjeni i visini niti da ju je posebno upozorio na značaj te odredbe, već joj je samo bilo jasno da ako želi prijevremeno otplatiti kredit mora platiti naknadu pa je to i učinila. Točan iznos sporne naknade tužiteljica je saznala tek kada joj je tuženik uručio Izračun prijevremene otplate kredita broj 907481 (list 8 spisa) po kojem postotak naknade za prijevremenu otplatu iznosi 430,59 kn, a koji je iznos platila zajedno sa preostalim iznosom kredita dana 8.12.2004. što dokazuje nalogom za uplatu od dana 8.12.2004.

13. Sve navedeno spornu ugovornu odredbu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi. Tuženik u ovom postupku nije dokazao niti da je zbog prijevremene otplate kredita pretrpio ikakvu štetu koju bi tužiteljica bila dužna popraviti, kao niti koliki bi bio taj novčani priljev od kamate tijekom ugovorenog razdoblja otplate kredita, a koji je, kako tvrdi, tužiteljica prijevremenom otplatom tuženiku spriječila ostvariti. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude. Pri tome je za navesti i da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ništetnom i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9.3.2022. u kojoj je taj sud izrazio shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

14. Prema odredbi članka 104.st. 1 ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe o naknadi štete za prijevremenu otplatu kredita koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 57,15 EUR koji je naplatio tužiteljici dana 8.12.2004. to joj je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

15. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

16. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 30.1.2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 14.5.2025. i 2.9.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, priznati trošak tužiteljice iznosi 1.125,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,15 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,02 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.225,17 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 25.9.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 25. rujna 2025.

Sutkinja

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj o pristojbi na presudu (67,02 EUR)

2. Pun. tuženika