Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-499/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po OD Rožman & Oredić iz Karlovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po OD Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 11. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, po objavi 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 041-50-3830594, zaključen dana 7. prosinca 2006. godine, u Zagrebu, između tužitelja PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, u Zagrebu, Magazinska cesta 69, kao kreditora, na iznos od 30.745,67 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., na dan korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, u Zagrebu, Magazinska cesta 69, da tužitelju PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 27.692,48 eur, a uz taj iznos i iznos zakonskih zateznih kamata, od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i to kako slijedi:

- tekuće od 31. siječnja 2007. godine do isplate, na iznos od 266,77 EUR

- tekuće od 1. ožujka 2007. godine do isplate, na iznos od 267,57 EUR

- tekuće od 31. ožujka 2007. godine do isplate, na iznos od 266,91 EUR

- tekuće od 30. travnja 2007. godine do isplate, na iznos od 263,59 EUR

- tekuće od 31. svibnja 2007. godine do isplate, na iznos od 260,80 EUR

- tekuće od 29. lipnja 2007. godine do isplate, na iznos od 259,47 EUR

- tekuće od 30. srpnja 2007. godine do isplate, na iznos od 258,68 EUR

- tekuće od 1. rujna 2007. godine do isplate, na iznos od 261,20 EUR

- tekuće od 1. listopada 2007. godine do isplate, na iznos od 257,88 EUR

- tekuće od 30. listopada 2007. godine do isplate, na iznos od 257,35 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2007. godine do isplate, na iznos od 269,16 EUR

- tekuće od 29. prosinca 2007. godine do isplate, na iznos od 266,91 EUR

- tekuće od 1. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 272,35 EUR

- tekuće od 29. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 273,41 EUR

- tekuće od 27. ožujka 2008. godine do isplate, na iznos od 279,78 EUR

- tekuće od 29. travnja 2008. godine do isplate, na iznos od 271,82 EUR

- tekuće od 2. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 272,62 EUR

- tekuće od 30. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 275,93 EUR

- tekuće od 31. srpnja 2008. godine do isplate, na iznos od 271,29 EUR

- tekuće od 2. rujna 2008. godine do isplate, na iznos od 272,75 EUR

- tekuće od 1. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 274,34 EUR

- tekuće od 31. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 296,90 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2008. godine do isplate, na iznos od 281,64 EUR

- tekuće od 30. prosinca 2008. godine do isplate, na iznos od 297,83 EUR

- tekuće od 30. siječnja 2009. godine do isplate, na iznos od 299,95 EUR

- tekuće od 27. veljače 2009. godine do isplate, na iznos od 307,12 EUR

- tekuće od 1. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 306,99 EUR

- tekuće od 30. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 307,25 EUR

- tekuće od 2. lipnja 2009. godine do isplate, na iznos od 302,08 EUR

- tekuće od 27. srpnja 2009. godine do isplate, na iznos od 300,22 EUR

- tekuće od 31. srpnja 2009. godine do isplate, na iznos od 298,49 EUR

- tekuće od 1. rujna 2009. godine do isplate, na iznos od 301,90 EUR

- tekuće od 1. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 300,09 EUR

- tekuće od 30. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 297,83 EUR

- tekuće od 1. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 302,34 EUR

- tekuće od 29. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 305,93 EUR

- tekuće od 1. veljače 2010. godine do isplate, na iznos od 307,52 EUR

- tekuće od 3. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 309,38 EUR

- tekuće od 31. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 316,01 EUR

- tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate, na iznos od 314,69 EUR

- tekuće od 16. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 317,07 EUR

- tekuće od 28. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 333,27 EUR

- tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate, na iznos od 334,11 EUR

- tekuće od 1. rujna 2010. godine do isplate, na iznos od 346,41 EUR

- tekuće od 1. listopada 2010. godine do isplate, na iznos od 342,03 EUR

- tekuće od 2. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 334,86 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 347,60 EUR

- tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate, na iznos od 369,90 EUR

- tekuće od 1. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 355,20 EUR

- tekuće od 28. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 360,61 EUR

- tekuće od 30. ožujka 2011. godine do isplate, na iznos od 355,17 EUR

- tekuće od 30. travnja 2011. godine do isplate, na iznos od 355,18 EUR

- tekuće od 6. lipnja 2011. godine do isplate, na iznos od 381,45 EUR

- tekuće od 1. srpnja 2011. godine do isplate, na iznos od 384,50 EUR

- tekuće od 1. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 404,41 EUR

- tekuće od 31. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 393,26 EUR

- tekuće od 30. rujna 2011. godine do isplate, na iznos od 381,05 EUR

- tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate, na iznos od 376,53 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2011. godine do isplate, na iznos od 375,07 EUR

- tekuće od 30. prosinca 2011. godine do isplate, na iznos od 380,38 EUR

- tekuće od 31. siječnja 2012. godine do isplate, na iznos od 385,69 EUR

- tekuće od 29. veljače 2012. godine do isplate, na iznos od 387,02 EUR

- tekuće od 30. ožujka 2012. godine do isplate, na iznos od 383,44 EUR

- tekuće od 2. svibnja 2012. godine do isplate, na iznos od 385,83 EUR

- tekuće od 1. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 387,68 EUR

- tekuće od 26. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 386,49 EUR

- tekuće od 1. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 385,56 EUR

- tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 383,70 EUR

- tekuće od 1. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 379,06 EUR

- tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 5.625,21 EUR ", kao neosnovan.

II. Utvrđuje se ništetnim dio Ugovora o kreditu, zaključen dana 7. prosinca 2006. u Zagrebu, broj 041-50-3830594, na iznos od 30.745,67 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., na dan korištenja kredita, zaključen između tužitelja PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, u Zagrebu, Magazinska cesta 69, kao kreditora i to:

- dio članka 2., koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata: 5,55% (pet zarez pedesetpet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.",

- dio članka 7., koji glasi: " Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća."

III. Nalaže se tuženiku RAIFFAISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužitelju PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 4.902,62 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

- tekuće od 1. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 0,63 eur

- tekuće od 29. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 3,30 eur

- tekuće od 31. ožujka 2008. godine do isplate, na iznos od 7,87 eur

- tekuće od 29. travnja 2008. godine do isplate, na iznos od 1,00 eur

- tekuće od 2. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 1,54 eur

- tekuće od 30. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 4,93 eur

- tekuće od 2. rujna 2008. godine do isplate, na iznos od 0,20 eur

- tekuće od 1. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 3,15 eur

- tekuće od 31. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 25,48 eur

- tekuće od 29. studenoga 2008. godine do isplate, na iznos od 10,52 eur

- tekuće od 30. prosinca 2008. godine do isplate, na iznos od 29,53 eur

- tekuće od 30. siječnja 2009. godine do isplate, na iznos od 32,45 eur

- tekuće od 27. veljače 2009. godine do isplate, na iznos od 33,77 eur

- tekuće od 1. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 35,38 eur

- tekuće od 30. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 36,09 eur

- tekuće od 2. lipnja 2009. godine do isplate, na iznos od 30,42 eur

- tekuće od 31. srpnja 2009. godine do isplate, na iznos od 25,96 eur

- tekuće od 1. rujna 2009. godine do isplate, na iznos od 27,36 eur

- tekuće od 1. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 29,56 eur

- tekuće od 30. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 29,37 eur

- tekuće od 1. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 27,15 eur

- tekuće od 29. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 31,32 eur

- tekuće od 31. siječnja 2010. godine do isplate, na iznos od 34,66 eur

- tekuće od 3. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 39,02 eur

- tekuće od 31. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 38,32 eur

- tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate, na iznos od 44,78 eur

- tekuće od 31. svibnja 2010. godine do isplate, na iznos od 43,55 eur

- tekuće od 16. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 45,94 eur

- tekuće od 28. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 66,59 eur

- tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate, na iznos od 62,33 eur

- tekuće od 1. rujna 2010. godine do isplate, na iznos od 75,32 eur

- tekuće od 1. listopada 2010. godine do isplate, na iznos od 70,83 eur

- tekuće od 2. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 63,62 eur

- tekuće od 29. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 78,84 eur

- tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate, na iznos od 98,21 eur

- tekuće od 1. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 84,50 eur

- tekuće od 28. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 89,31 eur

- tekuće od 30. ožujka 2011. godine do isplate, na iznos od 83,19 eur

- tekuće od 30. travnja 2011. godine do isplate, na iznos od 84,29 eur

- tekuće od 6. lipnja 2011. godine do isplate, na iznos od 110,26 eur

- tekuće od 1. srpnja 2011. godine do isplate, na iznos od 112,79 eur

- tekuće od 1. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 133,23 eur

- tekuće od 31. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 122,12 eur,

- tekuće od 30. rujna 2011. godine do isplate, na iznos od 109,96 eur

- tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate, na iznos od 105,45 eur

- tekuće od 29. studenoga 2011. godine do isplate, na iznos od 104,52 eur

- tekuće od 30. prosinca 2011. godine do isplate, na iznos od 110,27 eur

- tekuće od 31. siječnja 2012. godine do isplate, na iznos od 115,28 eur

- tekuće od 29. veljače 2012. godine do isplate, na iznos od 115,95 eur

- tekuće od 30. ožujka 2012. godine do isplate, na iznos od 112,49 eur

- tekuće od 2. svibnja 2012. godine do isplate, na iznos od 114,83 eur

- tekuće od 1. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 116,43 eur

- tekuće od 26. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 113,73 eur

- tekuće od 1. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 114,44 eur

- tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 112,42 eur

- tekuće od 30. rujna 2012. godine do isplate, na iznos od 108,05 eur

- tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 1.536,34 eur sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu sklopljenog dana 7. prosinca 2006. i to: članka 1. koji glasi: "Iznos kredita:

Kunska protuvrijednost CHF 30.745,67 (tridesettisućasedamstočetrdesetpet švicarskih franaka i šezdesetsedam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.", te u odnosu na preostali dio članka 7. ugovora.

V. Nalaže se tuženiku RAIFFAISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužitelju PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.931,41 EUR sa zz kamatom tekućom od 25. rujna 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, 7. prosinca 2006. sklopio ugovor o kreditu, u čl. 1. je ugovoreno da je isti sklopljen za iznos koji odgovara protuvrijednosti u kunama od 30.745,67 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prema čl. 4. i 7., Ugovora i prema otplatnoj tablici, određeno je da se kredit iznosa 30.745,67 CHF isplatiti u 84 jednaka anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, svakog pojedinog iznosa specificiranog otplatnim planom, kojih je svaki iznos obračunat po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, koji iznos sadrži i glavnicu i kamatu - obračunatu temeljem kamatne stope važeće za dan sklapanja Ugovora. Također, ugovorena je kamatna stopa od 5,55 % godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

Navodi da tuženik kao trgovac, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelja kao potrošača, nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o posljedicama vezanja ugovornog odnosa za tečaj CHF (valutna klauzula), a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a radi čega su takve odredbe nepoštene i ništetne, da je takav stav zauzeo i Visoki trgovački sud RH u presudi broj PŽ-6632/2017, kao i sud Europske unije u presudi broj C-186/16 gdje se navodi: "kada financijska institucija odobrava kredit u stranoj valuti, ona mora zajmoprimcu pružiti dovoljno informacija kako bi mu omogućila donošenje razborite i informirane odluke, te se informacije moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita", a tako proizlazi i iz predmeta C-260/18, KĆ, i TĆ protiv RBA sa sjedištem u [adresa] koja posluje u Poljskoj preko jedinice RBA International AG Oddzial w Polsce.

U odnosu na u ugovor unijete odredbe o kamati i naknadi navodi da je u čl. 2. Ugovora ugovorena kamatna stopa koja se može mijenjati u skladu s odlukom banke, da prije zaključenja ili za vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije pojedinačno i egzaktno utvrdio s tužiteljem parametar izračun kamate i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, kao ni utjecaj vezanosti kredita za stranu valutu podložnu promjenama tečaja, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Navodi da je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 84. u svezi čl. 87. odnosno čl. 99. u svezi čl. 102. ZZP, a da je odredba suprotna i čl. 269., 272. i 322. ZOO-a, te je na taj način tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, te ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva što ugovorne odredbe o visini kamatnih stopa i valutne klauzule nisu, da tužitelj ni približno nije mogao ocijeniti, zašto, kako, kada, i prema kojim kriterijima će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa i koliko će iznositi glavnica, a nikako nije mogao znati kretanje vrijednosti CHF u odnosu na kunu, da su ugovorne odredbe bile sastavljene na način da prosječnom potrošaču, ovdje tužitelju nisu bile niti su mu objektivno mogle biti razumljive, da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nitko od djelatnika tuženika nije objasnio i obrazložio sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ni što znači kada se iznos veže uz CHF, već je tužitelju čitav posao prikazan kao iznimno povoljan. Navodi da kako je odlučujući razlog sklapanja ugovora kamata i glavnica tužitelj smatra da to povlači ništetnost čitavog ugovora, a prema odredbi čl. 324 ZOO-a odredba ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća ponuda zbog koje je ugovor sklopljen. Navodi da je odlučujuća pobuda na jednoj strani bila posudba nekog novčanog iznosa a na drugoj strani zarada na kamatama, te kako je ništetan dio ugovora o kreditu upravo onaj koji je bio odlučujuća pobuda tog ugovora to smatra da je čitav ugovor ništetan.

Predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim ugovor o kreditu sklopljen 7. prosinca 2006. između tužitelja i tuženika, sklopljen na iznos 30.745,67 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., na dan korištenja kredita, te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će konačno biti preciziran nakon vještačenja, zajedno s pripadajućim zz kamatama.

Ukoliko sud ne usvoji ovaj tužbeni zahtjev tužitelj postavlja drugi (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu od 7. prosinca 2006. i to čl.1., dijela čl. 2., i dijela čl. 7., ugovora, i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa koji će se konačno precizirati nakon što bude utvrđen po vještaku knjigovodstvene struke, sve sa zz kamatama.

1.1. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno vještačenje tužitelj je podneskom od 10.4.2025. precizirao: prvi tužbeni zahtjev koji se odnosi na kondemnatorni dio zahtjeva tako da traži (dakle osim utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora) isplatu iznosa od d 27.692, 48 EUR zajedno sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose time da za prvi iznos zz kamatu traži od 31. siječnja 2007., i sve tako dalje kako to proizlazi iz specifikacije, drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se odnosi na kondemnatoeni dio zahtjeva tako da traži (dakle osim da se utvrdi ništetnim dio ugovora u čl. 1., čl. 2. i čl. 7.) isplatu iznosa od 4.902,62 EUR sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose time da za prvi iznos zz kamatu traži od 1. veljače 2008., i sve tako dalje kako to proizlazi iz specifikacije.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a što je u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu. U odnosu na prvi tužbeni zahtjev, kojim tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim ugovor o kreditu i isplatu iznosa koji će se konačno precizirati nakon što bude utvrđen po vještaku knjigovodstvene struke tužitelja tuženik navodi da je isti neodređen, da tužbeni zahtjev mora biti postavljen tako da predstavlja valjanu ovršnu ispravu, a postavljanje neodređenog tužbenog zahtjeva je dozvoljeno samo u slučaju postavljanja stupnjevite tužbe iz čl. 186. b st. 3. ZPP-a pa predlaže tužbu odbaciti. Nadalje navodi da tužitelj ugovor o kreditu smatra ništetnim jer je glavnica kredita vezana za valutu CHF i jer je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva odlukama tuženika, međutim da ni jedan od navodno spornih elemenata ugovora nije ništetan, a sve i da su ništetni isti ne bi uzrokovali ništetnost cijelog ugovora, pa tako i Visoki trgovački sud u presudi broj Pž-6632/17 navodi kako "eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni a još manje ništetnost cijelog ugovora".

Navodi da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudama VTS RH broj: Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. doneseni u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da se iz historijata tužbe zaključuje kako tužitelj smatra da je ovaj postupak samo formalne naravi i da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ali da je takav stav tužitelja neosnovan jer se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnosti jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora ništetne. Navodi da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke VSRH čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite.

U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva i lako uočljiva i da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je predmetna odredba tužitelju bila jasna,iako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i uvidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti, te su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF a na koje je tužitelj pristao te na tu okolnost predlaže saslušanje tužitelja i svjedokinje, djelatnice tuženika. Navodi da je prilikom zaključenja kredita tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Navodi da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze i da nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom t ako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu osobito one ekonomske ostati neizmijenjene. Nadalje navodi da je osim toga Ugovor o kreditu solemniziran od strane Javnog bilježnika a odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu je propisano da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj volji. Navodi da je radi pravilnog rješenje spora potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo ima li isti pravo zahtijevati zaštitu propisanu za potrošače kao slabije ugovorne strane, da pojam "prosječnog potrošača" je nastao kroz praksu Suda EU koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Predlaže saslušanje javnog bilježnika, te tužitelja. Nadalje navodi da su u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli, da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR pa i na tu okolnost predlaže saslušanje sitog svjedoka djelatnika tuženika, navodi da tužitelj ugovor tzv. "uzmi ili ostavi" već je tužitelj tijekom pregovora mogao spornu odredbu otkloniti ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. valutnu klauzulu u eurima. Navodi da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana koja bi štitila tuženika a ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka.

U odnosu na promjenjivu kamatu stopu navodi da je i ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva i sadržana je već u čl. 2. ugovora o kreditu, te da je tužitelju ugovor obrazložen i od strane javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao, te predlaže njegovo saslušanje. Navodi slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o primjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, već da je presuda VTSRH broj: Pž-7129/13 jasno zauzela stava da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu kamatne stope, da je tuženik prilikom formiranja i promjene kamatnih stope uzimao u obzir promjene tržnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, te da su kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata, te da opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope.

Parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje šestomjesečnog Libor-A za CHF , trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište i šestomjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB te navedeni parametri predstavljaju opravdani razlog za promjenu kamatne stope potrošačima a što je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. u čl. 11. a st. 2. Sklapajući ugovor s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijenit te je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Obzirom stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već promjenjivom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrati iznosi koje platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Ističe i prigovor zastare. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz D&S d.o.o. [adresa] od 7.2.2025. na str. 74 do 91 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

6. O prigovoru mjesne nenadležnosti

6.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu.

6.2. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužitelj ima prebivalište u [adresa],

-da je tužbu u ovom predmetu podnio Općinskom sudu u Karlovcu,

-da je Ugovor o kreditu od 7. prosinca 2006. (str. 11 do 14 spisa) zaključen u poslovnoj jedinici tuženika [adresa], Podružnica Zagreb - na štambilju kreditora (na kraju ugovora) kod potpisivanja ugovora navedena je Podružnica Zagreb, poslovnica [adresa], te solemniziran kod javnog bilježnika u Sesvetama,

-da su stranke istim ugovorom (čl.12.) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, a to je nesporno Zagreb,

-da tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu potpisao u Auto kući Bačić u Sesvetama, da se unaprijed bio pripremljen obrazac ugovora koji je potpisao i da uopće nije išao u banku, da je kod potpisivanja ugovora znao da se radi o RBA banci, da mu je ugovor na potpis donijela direktorica auto kuće i vidio je da je u zaglavlju pisala ta banka, da mu kod popisivanja ugovora nije ukazano ni rečeno da će u slučaju spora biti nadležan sud u sjedištu banke, da bi u situaciji kada bi se postupak vodio u Zagrebu za njega bilo otežano ići u Zagreb na rasprave, fizički, zbog zdravstvenog stanja, vožnje jer obzirom na godine slabije vidi, ima visok tlak.

6.3. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).

6.4. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003-dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

6.5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

6.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

6.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

6.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

6.10. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.11. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1.

ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

6.13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.14. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

6.15. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

6.16. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

6.17. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužitelj sada ima u postupku, te da bi tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Zagreb, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Zagreb i natrag, dodatno vrijeme, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Zagreb, ali i dodatni napor za tužitelja obzirom na njegove godine života i zdravstveno stanje.

6.180. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

6.19. I konačno kao što je rečeno ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.

6.20. Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.). Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.).

6.21. Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 7. prosinca 2006. i zahtjev za povrat cjelokupnog iznosa kredita – prvi tužbeni zahtjev, a ukoliko sud ne prihvati taj prvi tužbeni zahtjev tužitelj je postavio drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu od 7. prosinca 2006. i to članka 1. (valutna klauzula), dijela čl. 2. (promjenjiva kamatna stopa), i dijela čl. 7. (način otplate), te za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja).

8. Prvi tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i za povrat cjelokupnog iznosa kredita, tužitelj temelji na činjeničnom opisu da tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke vezano za posljedice vezanja ugovornog odnosa za tečaj CHF i za promjenjivu kamatnu stopu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka zbog čega su te odredbe ništetne, da su ugovorne odredbe bile sastavljene na način da prosječnom potrošaču, ovdje tužitelju nisu bile niti su mu objektivno mogle biti razumljive, da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nitko od djelatnika tuženika nije objasnio i obrazložio sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ni što znači kada se iznos veže uz CHF, već je tužitelju čitav posao prikazan kao iznimno povoljan, te se tužitelj poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda RH donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi u odnosu na ugovaranje CHF kao valute uz koju je vezana glavnica i ništetnost i nepoštenost ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka te tvrdi da budući je odlučujući razlog i pobuda sklapanja ugovora glavnica i kamata da je obzirom su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, slijedom toga ništetan je i cijeli ugovor.

Drugi eventualno kumulirani tužbeni za utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu od 7. prosinca 2006. i to članka 1. (valutna klauzula), dijela čl. 2. (promjenjiva kamatna stopa), i dijela čl. 7. (način otplate), tužitelj temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i prvi te se poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda u kolektivnoj tužbi potrošača, kod čega se kondemnatorini zahtjev odnosi na povrat iznosa s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja).

9. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 7. prosinca 2006. (list 11 do 14 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 30.745,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja rabljenog vozila (čl. 6. ugovora)

- da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. ugovora),

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,55 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. ugovora).

10. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

11. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja te iz njegovog iskaza proizlazi:

-da je ugovor o kreditu potpisao u Auto kući Bačić u Sesvetama, da se radio o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora i radi potpisivanja ugovora nije uopće išao u banku,

-koliko se sjeća ugovor je pročitao, kod potpisivanja ugovora , ugovor na potpis mu je donijela direktorica auto kuće, a jedina njegova primjedba na ugovor je bila kad mu je dan na potpis zašto kredit nije u EUR-ima, a gospođa odnosno direktorica Auto kuće mu je odgovorila da mu je povoljniji ugovor u CHF,

-na pitanje punomoćnika tuženika da li je u to vrijeme znao što je valutna klauzula tužitelj je odgovorio da je u tim "vodama" dosta slab, a što se tiče kamatne stope u ugovoru je pisalo da je kamatna stopa promjenjiva,

-prilikom zaključenja ugovora nije bilo razgovora o tome da bi rate kredita mogle rasti,

-koliko se sjeća početna rata mu je bila 1.900,00 kn, a poslije je došla na 3.000,00 kn i to je bilo u ljeti kad je švicarac znatno skočio i koliko se sjeća jedna ili dvije rate su mu bile preko 3.000,00 kn i onda su stale na nekih 2.700,00 do 2.900,00 kn,

-da nije otplatio redit u svih 84 rate već je kredit nešto ranije zatvorio, jer je njegov podigao kredit i onda i dao mu da zatvori ovaj kredit, time da sin zatvorio i svoj kredit i dao za zatvaranje i tužiteljevog i svog kredita jer je i on imao takav kredit u švicarcima i bili su u istoj situaciji,

-na pitanje je li imao kakvih nejasnoća u vezi ugovora prije zaključenja samog ugovora tužitelj iskazao da nije, da je vjerovao onome što mu je ponuđeno, time da mu nije ponuđeno da izabere između više valuta kredit već kao što je iskazao pitao je zašto kredit nije u eurima.

14. Inače tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svjedoka svoje djelatnice ŠĆ , i javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, međutim tijekom postupka tužitelj je ustrajao samo na saslušanju javnog bilježnika, koji dokazni prijedlog sud nije prihvatio, dok je odustao od saslušanja svjedokinje ŠĆ.

15. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

19. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

20. U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi kojima tužena obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao ni u ovom postupku, kod čega je temeljem iskaza tužitelja nedvojbeno se zaključuje da u okolnostima pod kojim je ugovor zaključen, za kupnju vozila, da je tužitelju ponuđen ugovor u "švicarcima" kao najpovoljnija i najisplativija opcija za tužitelja, da je tužena banka u takvim situacijama imala unaprijed pripremljenim obrazac ugovora za "šivicarce", pa je tužitelj potpisao već unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu i to u auto kući u kojoj je kupovao vozilo, a što tužena banka u postupku nije ni osporavala, dakle u opisanoj situaciji se ne može nikako govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

21. Također se ističe da je sud obzirom na sve naprijed obrazloženo nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika, na okolnosti iz odgovora na tužbu u pravcu da je javni bilježnik ugovor strankama kod solemnizacije pročitao i objasnio, jer kao što je rečeno sud je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude po kolektivnoj tužbi te je saslušanje svjedoka, javnog bilježnika, po ocjeni ovoga suda suvišno i nepotrebno, te se njegovo saslušanje ne bi donijelo ništa novo ni drugačije u postupku od onoga što je već utvrđeno.

22. Nema dvojbe da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

23. Sporno je može li predmetni ugovor o kreditu ostati na snazi bez ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Odredba čl. 1065. ZOO/91 propisuje da je ugovor o kreditu ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

25. U postupku je utvrđeno da je tužena banka prihvaćanjem zahtjeva tužitelja istom odobrila i isplatila namjenski kredit za kupnju osobnog vozila. Dakle svrha predmetnog ugovora o kreditu bila je stjecanje novčanih sredstava za kupnju osobnog vozila, što je i tužitelj potvrdio u svom iskazu, te je tužena banka tužitelju isplatila ugovoreni novčani iznos u kunama koji predstavlja protuvrijednost CHF umanjenu za naknade i troškove kredita, a tužitelj se obvezao vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za kamatu koja je promjenjiva, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 5,55 % godišnje.

26. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/2007 i 79/2007 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (9. studenog 2004.) kojim je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 istovjetna je odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05 kojom je također propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

26.1. Prema Direktivi 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 15.travnja 1993., potrošač se dovodi u položaj koji je imao kod sklapanja ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. Dakle sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača ali će ispitati može li se ugovor održati na snazi, kod čega krtierij nije je li povoljnije za potrošača održati ugovor na snazi ili ne , već je kriterij može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, da li se mijenja pravna priroda ugovora ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora. Dakle utvrđenje ugovorene odredbe nepoštenom nema za posljedici ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te je preostali dio ugovora i dalje obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe on će tada biti ništetnost, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe kriterij je da li je nastavak ugovora moguć, te je potrebno ispitati da li je zbog izuzimanja od primjene nepoštene odredbe došlo do promjene u samoj svrsi ugovora i da li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranka.

27. Po stajalištu ovoga suda utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

28. Prema stajalištu ovoga suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno da od tužene banke po pravilima o stjecanju bez osnove potražuje preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi ( u kojem pravcu je tužitelj i postavio drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi povišenih kamatnih stopa odnosno preplaćene kamate po ugovoru u kreditu, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF tj. promjene tečaja).

29. Pravni stav da djelomična ništenost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1.propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice. Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 istina polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018) a što u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe čl. 105. ZOO/91 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe.

30. Slijedom navedenog valjalo je odbiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i na povrat cjelokupnog iznosa kredita, dok je valjalo djelomično udovoljiti drugom eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora i to dijela članka 2. ugovora (promjenjiva kamatna stopa), i dijela članka 7. (način otplate).

30.1. Kada se uklone ove ništetne odredbe tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredba nije bilo te ima pravo na obeštećenje u na način da se obveza po ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze priliko plasiranja kredita, na način kako je to tužitelj u konkretnom slučaju i zatražio u eventalnom kumuliranom kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

30.2. Stoga je valjalo dakle prihvatiti eventualno kumulirani deklaratorni dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2. (promjenjiva kamatna stopa) i utvrditi ništetnim dio članka čl. 7. (način otplate kredita) na način kako to proizlazi iz točke II. presude, time da je za preostali dio zahtjeva u odnosu na članak 7. tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

30.3. U odnosu u eventualno kumuliranom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti članka 1. ugovora o kreditu ( koji glasi: Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 30.745,67 (tridesettisućasedamstočetrdesetpet švicarskih franaka i šezdesetsedam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita), tužbeni zahtjev je valjalo odbiti.

30.4. Naime, navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tužena isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tužene (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati.

31. Na okolnost visine kondemnatornog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. [adresa] a zadatak vještak je bio: -utvrditi da li je i koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužitelj platio preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi, te- utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužitelj kroz mjesečne anuitete preplato zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatio na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

32. Iz nalaza vještaka od 27.2.2025. (str. 74 do 91 spisa) proizlazi:

- da je ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.745,67 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovara se promjenjiva redovna kamata u visini od 5,55 %. Rok otplate kredita je 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. U čl. 3. navedeno je kako naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita. Naknada je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

- da je na spis dostavljen početni otplatni plan (str. 7 do 10)., time da je vještak od tužene pribavio i dostavio uz prijepis knjigovodstvene kartice i stvarni otplatni plan.

-da je u tablici u prilogu nalaza dat otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,55 % (tablica stupci 3 do 7) te otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12). U stupcu 17 (u CHF) i 18 (u kunama po tečaju na dan korištenja kredita) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, a u stupcu 19 tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,615078 HRK/CHF)

32.1. Proizlazi nadalje iz nalaza i mišljenja vještaka :

a) - da je tužitelj zbog promjene kamatnih kredit platio 1.600,12 CHF više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

- ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan isplate kredita iznosi 7.384,77 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici 1 koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama,

b)- razlika zbog ugovorene valutne klauzule, nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 29.554,02 kune, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 30.913,39 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1.359,37 kuna. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici 1 koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19,

c)- ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 36.938,79 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 37.668,96 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 730,17 kuna. Ukupna razlika prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu

20 tablice 1 u prilogu,

d) - iskazano u eurima ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 4.902,62 eura u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 4.999,53 eura, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 96,91 euro i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice u prilogu

33. Nalaz vještaka dostavljen je strankama, te stranke nisu imale prigovora na nalaz vještaka, pa tako ni tuženik nije imao prigovor na matematički izračun vještaka, ali tuženik u svom podnesku od 13.6.2025. smatra da nalaz na pridonosi rješenju spora jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je kredit nesporno bio vezan uz valutu CHF i stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora ( već tuženik prigovara pravnoj ocjeni spora prema kojoj je vještak izradio nalaz i mišljenje), te je vještak nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i (naprijed) izložene pravne ocjene ovog suda.

35. Tužitelj je zahtjev postavio prema nalazu vještaka i to prema varijanti s umanjenjem za tzv. negativne razlike (period kad su tečaj i kamata bili niži od početnog) i dakle potražuje iznos od ukupno 4.902,62 EUR, pa je tako postavljenom zahtjevu valjalo udovoljiti, sa zz kamatom na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od plaćanja odnosno od konca mjeseca pa do isplate, a kako kamata i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tužena je kao nepošteni stjecatelj dužna je zz kamate platiti od dana stjecanja.

36. Nadalje, kada se radi o prigovoru tuženika (na ročištu 14.11.2024.) nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na anuitete koje tužitelj nije osobno platio, obzirom na dio iskaz tužitelja da je kredit nešto ranije zatvorio novčanim sredstvima koje mu je dao njegov sin, taj prigovor nije osnovan. Ovo iz razloga jer opisana situacija predstavlja međusobni odnos tužitelja i treće osobe (sina) i činjenica da je tužitelju njegov sin dao dio novčanih sredstva za otplatu dijela kredita nije od značaja na obvezu tuženika da tužitelju vrati preplaćene iznose.

37. Nije osnovan prigovor zastare istaknu po tuženiku.

37.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj je podnio 19.7.2021.,

-da je prema tužbi tj. konačno postavljenom (eventualno kumuliranom kondemnatornom) tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćene kamate i za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute tj. tečajne razlike od 2/08 do 10/12,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

37.2. Odredba čl. 214. st. 1. do 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

37.3. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

37.4. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

37.5. Pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare, pa u tom dijelu u odnosu na valutnu klauzulu zastara nije nastupila.

37.6. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. -gdje je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

37.7. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

37.8. Dakle, u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF), zastara je za individualne tužbe počela je ponovno teći od 14. lipnja 2018. (pravomoćnošću presude po kolektivnoj tužbi u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe valute), pa obzirom na dan podnošenja tužbe ta tražbina nije u zastari.

37.9. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu također nije nastupila zastara, naime u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ovom presudom je utvrđena ništetnost te odredbe – dakle ništetnost članka 2. ugovora o kreditu, pa suprotno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, pa zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

37.10. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. I konačno tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 10.4.2025. određeno postavio kondemnatorni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka, te se suprotno tvrdnji tuženika ne radi o preinaci tužbe jer postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nema značaj povećanja tužbenog zahtjeva (dakle preinake) .

38.1. Naime, tužitelj u ovom predmetu u tužbi nije određeno postavio eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev, tj. u tužbenom zahtjevu nije naveo određeni novčani iznos koji potražuje, već je podnio stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b ZPP-a, a tek nakon što je provedeno vještačenje, tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev, pa stoga to konačno i određeno postavljanje tužbenog zahtjeva nema značaj preinake tužbe.

39. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je presuditi kao u izreci presude.

40. O troškovima postupka.

40.1. Tužitelju koji je odbijen s prvo postavljenim tužbenim zahtjevom, a uspio je s eventualno kumuliranim zahtjevom pripada pravo na naknadu troška, jer tužitelj nije tražio da se prihvate oba zahtjeva, pa kada je sud udovoljio drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, tužitelju pripada naknada troška jer u konkretnom slučaju radi odbijanja prvog postavljenog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, kao što nisu nastali ni posebni troškovi u odnosu na dio kumuliranog zahtjeva s kojim nije uspio (za utvrđenje ništetnosti čl. 1. ugovora o kreditu) pa tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a.

40.2. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja.

40.3. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

-trošak sastava tužbe od 200,00 EUR

-zastupanje na ročištu 2.10. 2024. u iznosu od 200,00 EUR

- zastupanje na ročištu 14.11. 2024. u iznosu od 200,00 EUR

-sastava podneska od 3.4.2025. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanje na ročištu 11. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR

što je sveukupno 1.100,00 EUR što uvećano za iznos od 275,00 EUR na ime PDV-a čini 1.375,00 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, što je ukupno 1.875,00 EUR, te još trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,41 EUR tj. polovica pristojbe (a ne kako je tražio 112,82 eur tj. punu pristojbu), jer je tužbu tužitelj predao elektronski pa je imao mogućnost platiti polovicu pristojbe, pa je dakle ukupni trošak tužitelja 1.931,41 EUR .

U Karlovcu 25. rujna 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. OD Rožman i Oredić iz Karlovca

2. OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba