Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: K-Rz-2/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Sanje Nola predsjednice vijeća te Jadranke Kos i Siniše Plešea kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Antonia Martinjaka, u kaznenom predmetu protiv optuženog BN zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ br: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje u tekstu: OKZRH), povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu poslovni broj K-DO-160/18 od 29. srpnja 2021. s izmjenom od 25. rujna 2025., nakon javne rasprave održane 11. rujna 2025. i 25. rujna 2025. u nazočnosti zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Davorke Čolak, braniteljice po službenoj dužnosti optuženika odvjetnice Marije Grbavac, a održane na temelju članka 402. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22. i 36/24.– dalje u tekstu: ZKP/08) u odsutnosti optuženika, dana 30. rujna 2025. objavio je, a dana 25. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Optuženi BN, JMBG [jedinstveni matični broj građana], sin B i I r. Z, rođen **.**.1962. u [adresa], s prebivalištem u mjestu [adresa], državljanin Republike Srbije, po zanimanju vozač, otac dvoje punoljetne djece, pismen, sa završenom osnovnom školom, ostali podaci nepoznati, neosuđivan
k r i v j e
što je:
točno neutvrđenog dana u prvoj polovici studenog 1991. u Gornjoj Bučici na privremeno okupiranom području tadašnje općine Glina, tijekom trajanja međunarodnog oružanog sukoba između regularnih policijskih i vojnih postrojbi Republike Hrvatske i oružanih formacija tzv. SAO Krajine, kao zapovjednik voda minobacača 82 mm u sklopu tadašnje Teritorijalne obrane Glina, sa stvarnim ovlastima zapovijedanja i nadzora nad pripadnicima svoje postrojbe, postupao protivno odredbama članka 3. stavak 1. točka a) i članka 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te članka 75. stavak 2. točka a) alineja (i) i članka 86. stavak 2. i 87. stavak 1. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949 o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) od 8. lipnja 1977., upoznat s pokušajima pojedinih podređenih mu pripadnika jedinice za protupravnim oduzimanjem imovine od obitelji IN, čemu se IN pokušao usprotiviti, svjestan činjenice da su pojedini pripadnici njegove jedinice, među kojima i sad pokojni ZN, CN i ČN većinu vremena bili pod jakim utjecajem alkohola, naoružani vatrenim oružjem i skloni pucnjavi i pljački napuštene hrvatske imovine stanovnika tog mjesta te iako je na temelju toga bio dužan poduzeti radnje kojima bi spriječio bilo kakav daljnji napad na imovinu i tjelesni integritet prisutnih civila, svjestan da bi pojedini pripadnici njegove jedinice skloni tako problematičnom ponašanju u ostvarenju svog plana protupravnog prisvajanja imovine mogli ugroziti život i tjelesni integritet četvero preostalih civila hrvatske nacionalnosti koji su ostali u vlasti njegove jedinice u selu, nije poduzeo ništa da takvo daljnje postupanje zaustavi i spriječi, pristajući time da njemu podređene osobe nastave s protupravnim radnjama i na posljedice takvih radnji, iako je cijelo vrijeme te kritičnog dana prisutan unutar i oko kuće u kojoj je smješten on kao zapovjednik, zapovjedništvo i pripadnici jedinice kojom je zapovijedao te civili hrvatske nacionalnosti IN i MN, nakon što je nekolicina pripadnika njegove jedinice zatražila od civila IN, suvlasnika te kuće na kbr. 145, da im preda svoje poljoprivredne strojeve, a kad je ovaj to odbio, sad pokojni podređeni mu pripadnici voda ZN, CN i ĆN i ostali za sada nepoznati pripadnici te jedinice, odveli civile IN i MN, ŽN i TN u blizinu napuštenog rova na livadi pokraj hidroforske stanice, usmrtili ih hicima iz vatrenog oružja i zakopali, nakon čega su iz dvorišta kuće odvezli traktor marke "Ferguson IMT 542" i drugu poljoprivrednu mehanizaciju, vlasništvo IN,
dakle, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civili ubijaju,
čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava — ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva — opisano po članku 120. stavak 1. OKZ RH u vezi članka 28. OKZ RH, a kažnjivo po članku 120. stavak 1. OKZ RH.
II Na temelju članka 120. stavka 1. OKZ RH optuženi BN se
osuđuje
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA.
III Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08 u svezi članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08 optuženi BN se u cijelosti oslobađa dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka.
Obrazloženje
1. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužnicom poslovni broj K-DO- 160/2018 od 29. srpnja 2021. s izmjenom od 25. rujna 2025. optužilo je PN BN za učin krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH u svezi članka 28. OKZ RH, na način opisan u izreci presude.
2. U ovom postupku optuženom VN se na temelju članka 402. stavka 3. ZKP/08 sudilo u odsutnosti na temelju rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kv-Rz-7/2024 od 27. studenog 2024., pravomoćnog 15. siječnja 2025.
3. S obzirom da se optuženiku sudilo u odsutnosti smatra da se ne smatra krivim za počinjenje krivičnog djela stavljenog mu na teret optužnicom.
4. Tijekom dokaznog postupka, uz suglasnost stranaka, pročitana je i razgledana materijalna dokumentacija u spisu i to Naredba Županijskog suda u Sisku broj: Kir- 638/97 (list 4), (list 328), Naredba Županijskog suda u Sisku broj: Kir-639/97 (list 5), (list 329), Naredba Županijskog suda u Sisku broj: Kir-640/97 (list 6), (list 330),
Naredba Županijskog suda u Sisku broj: Kir-641/97 (list 7), (list 331), Zapisnik Županijskog suda u Sisku od 16. rujna 1997. (list 8-44, 315-323, 413-424), Posebno izvješće Odjela kriminalističke policije PU sisačko-moslavačke broj: 511-10-04/02-K- 91/04-09 od 8. lipnja 2009. (list 45-46), Službena zabilješka PP Glina broj: 511-10- 04-K-91/04-2018 od 13. srpnja 2018. (list 47), razgledana je fotodokumentacija u svezi izvršene ekshumacije u Gornjoj Bučici od 5. rujna 2018. (list 97-104 spisa), lzvod iz Matične knjige umrlih za ZN - original (list 203), kopija (list 213- 214), lzvod iz Matične knjige umrlih za CN - original (list 204), kopije (list 217-218), Smrtni list za FN (list 648) i Smrtni list za KN (list 649), medicinska dokumentacija na ime AN od 30. kolovoza 2024., 17. ožujka 2025. i 09. svibnja 2025. godine.
4.1. Na temelju članka 431. stavka 1. točka 6. ZKP/08, uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi svjedoka ŠN, GN, EN, JN, KN, FN i AN, dok je neposredno na raspravi ispitan svjedok ON.
4.2. Na temelju članka 421. stavka 1. točka 3. ZKP/08. odbijen je dokazni prijedlog braniteljice optuženika da se u svojstvu svjedoka ispita HN kao neprikladan prijedlog s obzirom da nije poznata adresa sa koje bi se predloženog svjedoka imalo pozvati, pa postoje razlozi za sumnju da se ovim dokazom bilo koja od odlučnih činjenica u ovom postupku ne bi mogla utvrditi. Naime, adresa boravišta predloženog svjedoka utvrđena temeljem izvješća Policijske postaje Glina je u mjestu Ruma, Pinkijeva br. 32, Srbija, dok nema podataka o adresi njegovog prebivališta, pa je poziv svjedoku upućen na naprijed navedenu adresu boravišta i vraćen sudu neuručen, s naznakom „preselio“, dok braniteljica optuženika novu adresa svjedoka nije dostavila sudu, slijedom čega je vijeće ocijenilo ovakav dokazni prijedlog neprikladnim te ga je odbilo.
4.3. Na kraju dokaznog postupka pročitan je izvadak iz kaznene evidencije za optuženog VN, te je potom pročitan iskaz optuženog BN dan prilikom zamolbenog ispitivanja pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 15. srpnja 2019. godine.
5. U svojem iskazu danom zamolbenim ispitivanjem pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 15. srpnja 2019. godine optuženi BN je naveo da nije sporno da je on u inkriminirano vrijeme bio zajedno s ostalim pripadnicima svoje jedinice u toj kući koja je bila u vlasništvu oca i sina IN, pri čemu su oni bili u jednom dijelu kuće, a njegova jedinica u drugom dijelu iste kuće. Isticao je da on nije znao da će se dogoditi taj zločin, jer da je to znao on bi to spriječio i ne bi dozvolio da se ubiju ljudi, a kada se to dogodilo on nije mogao ništa poduzeti, osim što je obavijestio komandira čete, a on je najvjerojatnije obavijestio komandanta bataljuna. Zna da su ti ljudi koji su bili smješteni u toj kući „jednostavno nestali“, a on je tek sutradan čuo da su ubijeni. Njemu je netko rekao što su napravila ta trojica CN, ĐN i ZN, a kada je to čuo samo se primio se za glavu i rekao „budale su napravile to i to“ i o tome obavijestio višu komandu. Pri tome je naveo da je njemu to bilo rečeno jer im je bio zapovjednik. Naime, bio je zapovjednik minobacačkog voda, u okviru pratećeg voda čete, a komandir čete je bio RN. Četa je bila u sastavu bataljuna, bataljun u sastavu brigade, a brigada u sastavu vojske Republike Srpske Krajine. Te ljude koji su to počinili nije poznavao od ranije, bili su mobilizirani i raspoređeni u njegov vod, dakle bili su dodijeljeni njemu. To su bili ljudi sa sela, skloni piću i od njih se moglo sve očekivati, posebno jer je bio rat, izvanredno stanje, opći kaos, pa on nije imao nadležnost da bilo koga kažnjava ili ispituje. On je od prije vidio da su oni loši ljudi, vidio je da kad se nađu po kafićima da se napiju rakije, onda su znali pucati okolo, no nije ništa mogao, nije bilo reda i nije bila praksa da se zove vojna policija. O tome što se dogodilo obavijestio je usmeno komandira čete koji je bio s njima, no nije vjerojatno bilo ništa vođeno protiv tih ljudi, nisu bili uhićeni, niti suđeni. Nitko ga nije tražio niti pisani, niti usmeni izvještaj o tome, nikada nije nikome o tome davao niti kakvu izjavu.
6. U ovom postupku nije sporno da je optuženi BN u inkriminirano vrijeme, dakle, u prvoj polovici studenog 1991., bio zapovjednik voda minobacača 82 u sklopu tadašnje Teritorijalne obrane Glina, a u sklopu oružanih formacija tzv. SAO Krajine. Nije sporno niti da se ta jedinica minobacača 82 mm u studenom 1991. nalazila raspoređena u Gornjoj Bučici na privremeno okupiranom području tadašnje općine Glina te da su se optuženi BN, kao zapovjednik, zapovjedništvo i dio pripadnika jedinice nalazili smješteni u dijelu kuće na kbr. 145, dok su u drugom dijelu te iste kuće boravili i civili hrvatske nacionalnosti IN i MN. Navedene okolnosti proizlaze iz iskaza svjedoka ŠN, KN, AN, FN, JN, a ne spori ih niti optuženi BN u svojem iskazu.
6.1. Nije sporno da su civili hrvatske nacionalnosti, otac i sin IN i MN, ubijeni, te da su ih ubili pripadnici naprijed navedene jedinice minobacača 82 u sklopu tadašnje Teritorijalne obrane Glina, danas pokojni ZN, CN i ĆN i ostali za sada nepoznati pripadnici te jedinice. Navedene okolnosti proizlaze iz suglasnih iskaza svjedoka ŠN, KN, FN, AN, a potvrđuje ih u svojem iskazu i optuženi BN. Nije sporno da je optuženi BN bio svjestan činjenice da su pojedini pripadnici njegove jedinice, među kojima sada pokojni ZN, CN i ĆN, većinu vremena bili pod jakim utjecajem alkohola, naoružani vatrenim oružjem i skloni pucnjavi, kao što su to suglasno iskazivali svjedoci ŠN, KN, FN kojima je navedeno također bilo poznato, a da je to znao potvrdio je i sam optuženik u svojem iskazu.
7. Sporno u ovom postupku je da li je optuženi BN bio upoznat da su pripadnici njegove jedinice ZN, CN i ĆN bili skloni i pljački napuštene hrvatske imovine stanovnika tog mjesta. Sporno je nadalje i da li je bio prisutan unutar i oko kuće tog točno neutvrđenog dana u prvoj polovici studenog 1991. kada su pojedini pripadnici njegove jedince zatražili od civila IN da im preda svoje poljoprivredne strojeve, a što je ovaj odbio nakon čega su pokojni podređeni pripadnici voda ZN, CN i ĆN i ostali, za sada nepoznati pripadnici te jedinice, odveli civile C MN te ŽN i TN LN u blizinu napuštenog rova i na livadi ih pokraj hidroforske stanice usmrtili hicima iz vatrenog oružja i zakopali, nakon čega su iz dvorišta kuće odvezli traktor marke „Ferguson IMT 542“ i drugu poljoprivrednu mehanizaciju, vlasništvo IN, dakle je li kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civili ubijaju i time počinio inkriminirano mu krivično djelo.
8. Radi utvrđenja spornih okolnosti, vijeće je analiziralo sve izvedene materijalne i personalne dokaze i to kako svaki pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti te je povezujući ih jedne s drugima i dovodeći ih u svezu s iskazom optuženika danim pred Odjelom za ratne zločine u Beogradu 15. srpnja 2019. na nedvojben način utvrdilo da je optuženi BN, na način kako mu je to stavljeno na teret izmijenjenim činjeničnim opisom optužnice, ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranog mu krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi članka 28. OKZRH za koje ga je oglasilo krivim.
8.1. Naime, iz Posebnog izvješća Odjela kriminalističke policije PU sisačko moslavačke od 8. lipnja 2009. proizlazi da su IN, MN, ŽN i TN mještani Donje i Gornje Bučice koji su ostali u selu za vrijeme okupacije ubijeni tijekom mjeseca listopada i studenog 1991. Da se radilo o mještanima ovih sela, koji su nakon okupacije ostali u selu u kojem više nije bilo hrvatske vojske potvrdili su u svojim iskazima i svjedoci ŠN, KN i AN, time da su, kao što su to naveli, otac i sin IN i MN živjeli u kući u kojoj su u jednom dijelu bili smješteni pripadnici minobacačke jedinice pod zapovjedništvom optuženog BN, dok su dvije starije žene ŽN i TN živjele u malo udaljenoj kući u tom selu.
8.2. Iz zapisnika o ekshumaciji posmrtnih ostataka žrtava rata na području općine Glina i općine Topusko od 16. rujna 1997. proizlazi da je na lokaciji 2- Bučica (livada kod hidroforske stanice) vršeno iskapanje strojnim načinom i da su pronađena četiri tijela označena brojevima 355, 356, 357 i 358 te je identifikacijom tijela označenog brojem 355 utvrđeno da se radi o ŽN, rođenoj **.**.1929., čiju je identifikaciju obavila kćerka SN. Na istoj je lokaciji identificirano i tijelo broj 358 gdje su nađeni ostaci vunene veste sa nizom ovalnih defekata vjerojatno od rafala projektila vatrenog oružja, te je identifikacijom tijela utvrđeno da se radi o MN rođenom **.**.1972., a pod brojem 357 identificirani su ostaci IN rođenog **.**.1941., dok tijelo ekshumirano pod brojem 356 pripada pokojnoj LN.
8.3. Iz iskaza svjedoka ŠN, pripadnika jedinice minobacača pod zapovjedništvom optuženika koji je o inkriminiranom stradavanju civila iskazivao, više puta ispitivan, detaljno i okolnosno, i u bitnim dijelovima dosljedno, te suglasno iskazima ostalih svjedoka, zbog čega je njegov iskaz vijeće ocijenilo vjerodostojnim i u cijelosti ga prihvatilo proizlazi da je bio mobiliziran krajem listopada 1991., te se nalazio na položaju u Gornjoj Bučici, poslužitelj na minobacačima 82 mm, a zapovjednik mu je bio BN. Na položaju u Bučici bio je smješten u dvojnom objektu, vlasnici su bili braća IN, desni dio kuće je bio u vlasništvu brata IN koji je tada bio u Njemačkoj, a u prizemlju tog desnog dijela bilo je smješteno zapovjedništvo i veza, tu je bio i BN, s njim je bio HN i AN, koji je bio vezista, dok su u prizemlju lijevog dijela kuće bili smješteni otac i sin IN, a na katu je bila vojska. Dva dana nakon što je došao u Bučicu, otišao je kući, bez da je obavijestio BN, a po povratku je saznao da su ubijeni otac i sin IN i dvije starije žene, o tome su svi u kući pričali, a pričalo se da su to napravili pripadnici tog istog voda koji se prije toga napili, i to osobe iz Obljaja imena Č, CN i ZN koji je nakon ubojstva IN vozio njegov traktor. On je osobno vidio taj dan kada se vratio UN i ZN s lopatama, i oni su rekli da su potrpali ubijene, a znalo se da se to odnosi na oca i sina i dvije bake i da se osjećao miris. Pričalo se da su zakopani u jednom rovu između Gornje Bučice i Donjeg Degoja. Inače IN je imao traktor marke Fergusen i poljoprivrednu mehanizaciju, kad je došao i to kada je IN već bio ubijen, tu je mehanizaciju vidio, a onda ju je netko odvezao, da bi potom vidio ZN da vozi taj traktor, štoviše, istim ga je i prevezao. Naveo je da su svi pripadnici minobacačkog voda znali da je ZN uzeo taj traktor, to je bilo općepoznato. Inače, ZN, Č i CN su svi bili iz Obljaja i zajedno se družili i dosta su pili, te je bilo problema s tim pojedinim pripadnicima jedinice sklonima alkoholu, znali su galamiti, bez razloga pucati, a oni su se micali od takvih osoba. Pripadnik minobacačkog voda bio je i FN, bio je smješten na katu lijevog dijela kuće i bio je tamo kad se dogodilo to ubojstvo. I zapovjednik BN je bio prisutan kad su odvedeni M i dvije starije žene i ubijeni, a to zna jer ga je vidio kad je došao na položaj u Bučicu, zajedno su došli kamionom, a on je tamo ostao i kad je on na jedan dan otišao kući, a tamo je bio i kad se svjedok vratio od kuće. Zaključio je da je BN znao za odvođenje i ubojstvo IN i dvije starice, bio je tada tamo, bio je smješten u desnom dijelu kuće, koji je bio u vlasništvu brata iz Njemačke, po onome što je čuo otac i sin su odvedeni iz drugog dijela kuće, a usput su pokupljene i te dvije žene, najvjerojatnije da ne bi vidjele i bile svjedoci ubojstva IN. Osim toga, po onome što se pričalo M su odvedeni po danu iz kuće, te je BN sigurno za to odvođenje i ubojstvo znao, a na pitanje je li reagirao naveo je „vrana vrani oči ne kopa“. BN, iako je tamo bio prisutan kada su ti otac i sin IN iz kuće odvedeni, i znao da su ubijeni, nije ništa poduzeo da se počinitelji kazne jer se osobama za koje se pričalo da su to napravile nije ništa dogodilo, ostali su dalje na položaju. Inače, zapovjednik, optuženi BN, je prema njima pripadnicima jedinice, bio dobar, štitio ih, nije galamio, no izvršavao je sve zapovjedi komande.
8.4. I svjedok KN pripadnik minobacačkog voda, u bitnim dijelovima je, iako više puta ispitivan suglasno iskazivao, a uz suglasnost stranaka na raspravi je njegov iskaz pročitan. Pri tome, obzirom je u bitnim dijelovima dosljedno i detaljno iskazivao o svojim saznanjima o inkriminiranom ubojstvu civila, vijeće je njegov iskaz prihvatilo smatrajući da okolnost što nije dosljedno iskazivao o svojoj nazočnosti na položaju u vrijeme kada su ubijeni civili, nije od utjecaja na vjerodostojnost njegovog iskaza u ostalim dijelovima. Naime, detaljno je, suglasno iskazima ostalih svjedoka, iskazivao o onome što je čuo u jedinici o ubojstvima i opisao ponašanje kako zapovjednika, tako i drugih pripadnika jedinice potom, pa okolnost da je prvo isticao da u to vrijeme nije bio na položaju, već da je taj dan koristio dopust, a potom potvrdio da je bio tada na položaju, ne utječe na vjerodostojnost njegovog iskaza.
8.4.1. Tako iz njegovih iskaza danih u tri navrata 2009., 2013. i 2017. u bitnome proizlazi da je u jesen 1991. bio na položaju u Gornjoj Bučici, na koje su položaje došli u listopadu 1991. kada su zauzeli ta sela prema Kupi. Bio je pripadnik minobacačkog voda 82 mm koji se nalazio u sklopu Teritorijalne obrane Glina, zapovjednik voda bio je BN, koji je imao čin rezervnog vodnika u bivšoj JNA, zamjenik zapovjednika Arbutine bio HN, geolog, AN je bio vezista, a pripadnici voda bili su NN, ŠN, DN, ĆN iz [adresa], ZN iz [adresa], CN iz [adresa] i drugi, bilo je oko 30-ak pripadnika voda. Jedan dio voda bio je smješten u kući BZ, a drugi dio u kući udaljenoj 50-ak metara od kuće BZ. Naime, kuća IN je bila velika i dosta prostrana, tamo su ostali živjeti sin i otac, pa s obzirom da se radilo o dvojnom objektu, dio su koristili otac i sin, a drugi dio pripadnici te minobacačke čete. U kući IN bio je smješten komandir BN te njegov zamjenik HN, ĆN, CN, ZN i ostali, dok je on bio stacioniran nekoliko kuća niže u istom zaseoku Medvedi, ali je vidao ta dva muškarca u njihovoj kući, jednako kao što je vidao i dvije žene koje nisu živjele u istoj kući, koje su zajedno išle u polje i radile, a tada na terenu više nije bilo hrvatske vojske. Jednog dana otišao je na dopust kući i kada se za tjedan dana vratio, to je bilo u studenom 1991. više nije vidio oca i sina, a niti te dvije žene, pričalo se da su ubijeni i zakopani u jednom rovu, pričalo se da ih je ubio ĆN, zvani " Č" iz [adresa], zajedno ih je s još dva - tri pripadnika tog minobacačkog voda odveo do rova udaljenog 100-150 metara od njihove kuće i tamo su ih pobili, a navodno su u tom rovu i zakopani. Pričalo da je on te ljude ubio zbog "mašinerije" odnosno zbog traktora, prskalice i ostalih poljoprivredne strojeva koje je viđao prije u njihovom dvorištu, a kada se vratio s dopusta ničega tamo više nije bilo. Sjeća se da su u njegovom vodu bili i ČN te CN, iako u drugoj smjeni, oni su bili iz Obljaja i koliko se sjeća voljeli su popiti. U istoj smjeni s njima bio je i ZN, također iz Obljaja, pa s obzirom da su bili iz istog mjesta, oni su se zajedno i družili. U vrijeme ubojstva oca i sina IN te dvije starije žene, BN je kao komandir voda bio na položaju u Bučici i bio je prisutan kada su ubijeni M i te dvije žene, ali nakon njihovog ubojstva nije ništa poduzimao da se netko kazni zbog toga što se dogodilo. Tijela ubijenih, naveo je, pokopana su u nekom rovu, ispod neke šumice, otprilike 100 metara od kuće IN. Dio voda je potom, negdje u siječnju ili veljači 1992. preseljen u kuću Ć.
8.4.2. Ispitan 24. travnja 2018. svjedok KN je djelomice je izmijenio svoj iskaz te je naveo da je bio na položaju u Bučici od jeseni 1991., kada su otac i sin IN odvedeni iz svoje kuće i ubijeni. Nije bio prisutan kada su odvedeni ali se nalazio u drugoj kući, dan iza ubojstva saznao je da su oni odvedeni i ubijeni i to mu je rekao BN navodeći kako su odvedeni i ubijeni u nekom rovu. Pričalo se da su Ž i te dvije žene odveli i ubili ČN, ZN i CN, to su pričali svi koji su bili u kući. Inače, kada je sutradan došao u kuću Ć, tada više tamo u dvorištu nije bilo ni traktora, a niti ostale poljoprivredne mehanizacije, a nisu bili prisutni niti ČN, ZN i CN, pa on pretpostavlja da su oni tu mehanizaciju odvezli, a što je zapravo i bio razlog zbog kojeg su ubili oca i sina IN, a one dvije žene su vrlo vjerojatno ubili kako one ne bi bile svjedoci svega toga. BN je morao vidjeti i znati kada su ZN, Č i CN odveli oca i sina IN jer se to odvijalo praktički vrata do vrata i naveo je da mu teško zamisliti da bi ih ovi odveli, a da to ne bi primijetili ostali koji su bili smješteni u kući, pa tako i zapovjednik BN. Siguran je da se ubojstvo dogodilo uvečer, jer je on čuo rafale upravo u večernjim satima, a sljedećeg je dana čuo da su ovi ubijeni. BN nije ništa poduzeo protiv ZN, CN i ČN da ih kazni za to što su odveli i ubili oca i sina IN i te dvije starije žene te oteli traktor i ostalu mehanizaciju. Nije mu poznato zašto je to tako završilo, pretpostavlja da se jednostavno prešlo preko toga, možda se BN i sam složio s tim. Potom 2020. ponovno ispitan svjedok je pojasnio da je bio na položaju u vrijeme predmetnog zločina jer u to vrijeme još nitko nije išao na dopust. Nije mogao određeno pojasniti zašto je u ranijim iskazima navodio da je bio na dopustu, tek je naveo da je jednostavno zaboravio odnosno naknadno se sjetio da je bio prisutan tom prilikom i da je na dopust išao tek kasnije. Ponovio je da je te večeri bio u drugoj kući i to udaljenoj oko 50 metara od kuće u kojoj je bila smještena komanda. Naveo je da je navečer čuo nekakvu pucnjavu i kad je to povezao s onim što su mu sutradan govorili, zaključuje da je do tog ubojstva došlo navečer. Inače se baš nije čula pucnjava iz pješačkog naoružanja, odnosno to je bilo vrlo rijetko. Siguran je da je BN te kritične večeri bio s njima na položaju i da je upravo bio u toj kući kada su iz nje izvedeni otac i sin IN. Ubijene osobe su bile hrvatske nacionalnosti, selo Gornja Bučica je bilo naseljeno hrvatskim stanovništvom.
8.5. Suglasno iskazima svjedoka ŠN i KN o okolnosti da se u kući, među pripadnicima jedinice, sutradan po ovom ubojstvima pričalo i da je tada u kući bio prisutan zapovjednik optuženi BN, štoviše, nazočio je kada se o tome pričalo, iskazivao je i svjedok JN, čiji je iskaz vijeće uz suglasnost stranaka pročitalo te u cijelosti prihvatilo kao istinit i vjerodostojan, dan je jasno i dosljedno, logično te uvjerljivo, a suglasan je iskazima ostalih svjedoka o tome da se među pripadnicima jedinice pričalo o ubojstvima kao i da je o tome znao i optuženik. Iz njegovog iskaza u bitnome proizlazi da je u ljeto 1991. bio uključen u tadašnje tzv. seoske straže u selu i u tim je stražama bio negdje do rane jeseni. Tada je dobio mobilizacijski poziv da se priključi Teritorijalnoj obrani te je upućen na položaj u Bučici. Na položaj u Bučicu dovezla da je vojska koja je razvozila hranu po položajima, smjestili su ga u veću privatnu kuću gdje je na katu spavao s AN iz [adresa] vezistom koji ga je obučavao za korištenje radio veza jer je i on trebao biti vezista. Zapovjednik minobacača 82 u Bučici tada je bio BN iz [adresa], plav, krupan mlađi čovjek, a nekakvu zapovjednu ulogu imao je i HN, geodeta iz Gline, koji je bio njegov zamjenik i osoba koja je računala koordinate za minobacače. Nekoliko je dana bio raspoređen na položaju u Bučici te je zajedno s ostalim pripadnicima jedinice boravio u jednoj velikoj kući u selu, to je bio dvojni objekt, a on je spavao u jednoj sobi na katu kuće, čini mu se da je s njim u sobi spavao i AN. Inače, veza se nalazila u prizemlju kuće, tamo je bio i štab minobacačke jedinice i u toj su prostoriji bili smješteni BN, HN, AN i još neki koje nije poznavao. Naveo je da se sjeća da je jutro nakon prospavane noći sišao s kata u prostoriji tu gdje je bio štab i veza jedinice, u toj su sobi tada bili BN, IZ i KN koji su razgovarali o nekakvom ubojstvu, tj. da je netko ubijen, ali su odmah kada su ga ugledali prekinuli razgovor. U tom trenutku AN je bio u sobi na katu gdje su spavali. Naveo je da on tada nije znao da su ubijeni otac i sin vlasnici te kuće, no kasnije je od AN pokušao doznati što se dogodilo, ali ni on ni IZ nisu htjeli o tome pričati. Naime, njega su gledali kao crnu ovcu jer je došao poslije njih u jedinicu. Dodao je da su ga inače i pripadnici druge jedinice Teritorijalne obrane u mjestu Ilovačak pitali što se to dogodilo u Bučici i što zna o ubojstvu „čače i sina“ na što im nije znao što odgovoriti. Ne sjeća se ZN, CN, ĆN, sjeća se da je s njim u toj jedinici bila osoba FN rodom iz njegovog sela.
8.5.2. Na raspravi 2025. kada je potvrdio da su točni iskazi koje je dao 2018. i 2021. pozvan pojasniti kako to da je u svojem iskazu u veljači 2018. iskazivao da ne zna tko je bio zapovjednik te minobacačke jedinice i ne zna da li je BN mu poznat u kontekstu boravka na položaju u Bučici, dok je 2021. naveo da je BN bio zapovjednik u Bučici u bateriji minobacača 82 mm, pojasnio je da je naknadno pričao s tim vezistom AN pa mu je on rekao tko je bio tko i tada je saznao da je BN bio zapovjednik pa slijedom toga je takav iskaz dao 2021. Također je potvrdio da se pričalo o tome između pripadnika jedinice da su bili ubijeni otac i sin, no nije se mogao sjetiti tko je to pričao. On je samo čuo da su otac i sin ubijeni, u tim pričama nije bilo govora tko je tu dvojicu ubio. Ne zna koje su godište bili ti ljudi koji su ubijeni, niti zna koje druge detalje vezano za ta ubojstva. Dakle, samo je čuo da su bili ubijeni otac i sin, nije se pričalo da bi tada bile ubijene i neke druge osobe osim njih dvojice. Naime, kao što je iskazao u svojim prethodno danim iskazima to jutro nakon što je došao u Bučicu u tu kuću, došao u tu prostoriju koja je bila u prizemlju te kuće, a u kojoj se inače nalazio vezista, a tamo je otišao javiti se i pitati koji su mu zadaci, u toj prostoriji tada su bili BN, IZ i još neka treća osoba, ne sjeća se točno tko je bio, no čuo je da su oni pričali o nekakvom ubojstvu, time da, kada je ušao u prostoriju, odmah su zašutjeli i međusobno se pogledali, a on nije čuo nikakve detalje o čemu konkretno pričaju niti su išta preda njime o tome pričali. On je jedno vrijeme bio u kontaktu još s AN, pitao ga o tim događajima u Bučici i o tim ubojstvima, no on mu nikada ništa o tome nije htio ispričati.
8.6. Vijeće je istinitim iskazom ocijenilo i iskaz svjedoka FN, pripadnika jedinice koji je suglasno iskazima svjedoka ŠN, KN, AN i JN iskazivao o okolnostima inkriminiranog događaja. Iz njegovog iskaza u bitnome proizlazi da se u rat uključio u studenom 1991. u okviru Teritorijalne obrane Glina pod zapovijedanjem ZZ te je u sklopu te čete uključen u vod minobacača 82 mm pod zapovijedanjem BN i upućeni su na položaj u Bučicu. Smješteni su u jednu veću katnicu u kojoj su zatekli vlasnike kuće i to oca i sina, ali se ne sjeća kako su se prezivali. U krugu tog dvorišta bila je još jedna kuća, također na kat, pa se cijela jedinica od trideset ljudi smjestila u te dvije kuće. On je spavao na katu kuće gdje su bili taj otac i sin, s njim u sobi bila su još dvojica pripadnika jedinice, a u prizemlju kuće desno bila je smještena kancelarija komandira i tu se nalazio optuženi zapovjednik BN. Nekoliko dana nakon što su došli u Bučicu, čuo je pucnjavu u poslijepodnevnim satima, a sutradan kada su popili, ZN, CN i osoba pod nadimkom Č ili T", koje su zvali " CZ" su govorili da su ovi "gotovi" i da sad mogu voziti sve iz dvorišta. Naime, prije nego li je čuo pucnjavu vidio je u dvorištu kuće, odnosno u šupi, traktor "Ferguson 542" s kabinom, a bilo je tu još poljoprivrednih strojeva i priključaka, a potom je čuo jer su to svi pričali, da je traktor i priključke odvezao ZN. Kada se sve to događalo, komandir BN bio je prisutan, on je tamo bio čitavo vrijeme. Ti " CZ" odnosno ZN, CN i T ili Č uglavnom su bili pijani, a zapovjednik BN je to sigurno znao. Naveo je da je siguran da su oca i sina ubili ti " CZ" - ZN, CN, T ili Č, tim više što je ZN odvezao traktor, a zbog toga su ih i ubili.
8.7. Na raspravi je nadalje uz suglasnost stranaka pročitan i iskaz svjedoka AN koji je dan detaljno i okolnsno, te suglasno iskazima svjedoka KN, ŠN, FN i JN o okolnostima inkriminiranog sukoba i postupanju optuženika te ga je vijeće u cijelosti prihvatilo kao istinitog i vjerodostojnog. Naime, svjedok je bitno dosljedno više puta ispitivan iskazivao o svojim saznanjima o inkriminiranom događaju. Tako je u iskazu danom 7. veljače 2013. naveo da je krajem lipnja 1991. dobio mobilizacijski poziv da se javi u minobacački vod I. čete III. bataljuna 24. brigade TO SAO Krajine, a zapovjednik voda bio mu je BN. U tim ratnim operacijama na području Gline njegov je vod po prirodi stvari uvijek bio u pozadini mjesta koja su "oslobodili" tako da su oni ulazili posljednji u selo. Sjeća se da je njegov vod nakon pada Gornje i Donje Bučice bio smješten u Gornjoj Bučici te su od 11. mjeseca 1991. pa sve do 6. mjeseca 1992. bili su smješteni u kući IN i njegovog sina ĆN. To je bila velika kuća u kojoj je bilo dovoljno prostora. Sjeća se da su vlasnik kuće IN i njegov sin ostali u selu, jednako kao i dvije starije gospode, također P, koje su boravile u jednoj manjoj kući oko 500 metara udaljenosti od kuće IN. Potvrdio je da su u studenom 1991. IN i njegov sin ĆN ubijeni, a istovremeno su ubijene i ove dvije starije žene koje su tada imale 60 do 70 godina. To mu je rekao upravo zapovjednik BN objašnjavajući da je pripadnik njihovog voda CN želio od IN uzeti njegov traktor, a kada mu ovaj to nije dopustio, iz vatrenog oružja ubio je njega i njegovog sina, a s obzirom da su i ove dvije žene tada bile u njihovom društvu, ubio je i njih. Samo ubojstvo nije se desilo kod kuće IN nego su počinitelji i to CN te još jedan pripadnik voda koji je kasnije poginuo, odveli IN, MN i ove dvije žene u obližnju šumu gdje su ih likvidirali te zakopali njihova tijela. Nakon tog ubojstva CN uzeo je traktor IN i njime se odvezao kući. Za taj zločin nitko nije odgovarao niti su ondašnje vlasti SAO Krajine protiv CN pokrenule bilo kakav postupak. Dakle, sam BN mu je rekao za ovaj zločin i to na način da je ušao kod njega u sobu i vrlo uzbuđenim glasom rekao "ove budale su pobile ljude" ali su CN i nepoznata osoba i dalje ostali s njima na terenu. Naknadno je AN ispitan 20. veljače 2018. na iste okolnosti kada je naveo da je već ranije iskazivao, a na okolnosti ubojstva IN i njegovog sina te dvije žene, pa je u bitnome ponovio svoj iskaz navodeći kako je u Gornjoj Bučici bio na položaju od 11. mjeseca 1991. te je bio raspoređen u jednu kuću koja je bila vlasništvo dva brata koja su se prezivala IN, kuća je bila velika s dva odvojena ulaza i u jednom dijelu te kuće živjeli su IN i njegov sin, a svjedok i još jedan pripadnik voda po imenu JN nalazili su se na katu drugog dijela te iste kuće, svjedok pretpostavlja da je to bilo vlasništvo drugog brata. Telefon i radio uređaj bili su u prizemlju tog dijela kuće i tu su bili smješteni BN i HN, te su u toj prostoriji obavljali redovne poslove, ali i spavali. Kad je zapovjednik BN došao i uzbuđenim glasom rekao da su ove budale pobile ljude, svjedok se nalazio u prizemlju kuće kod telefona i radio uređaja, a BN je ušao u prostoriju dok je tamo bio prisutan i HN. Tog dana više nije vidio oca i sina IN, niti je izlazio iz kuće već je sjedio uz radio uređaj. Pričalo se da su CN i taj drugi pripadnik voda čije ime i prezime ne zna, odveli oca i sina IN do kuće ovih dviju starijih žena, a potom ih sve zajedno odveli u šumi i tamo ubili, a nekoliko dana nakon toga ova druga osoba kojoj ne zna ime i prezime odvezla traktor IN. Tog dana kada su otac i sin IN odvedeni, BN je uglavnom čitav dan bio s njim u prostoriji kuće u prizemlju. Inače, naveo je, povod svemu je bio taj što je taj drugi čovjek tražio od IN traktor da mu ga da kako bi prevezao razne stvari koje su bile pokradeni iz kuća u [adresa], na što IN nije pristao, pa su onda taj čovjek i CN njih odveli, a što se tiče ovih dviju starijih žena, njih su ubili kako ne bi mogle svjedočiti. Suglasno ranijim iskazima i u iskazu danom 2021. potvrdio je naprijed navedeno dodajući i da je minobacački vod od dvadesetak ljudi boravio u toj kući, odnos s tim ljudima u kući bio je normalan, nije čuo da bi bilo nekakvih svađa ili sukoba, a čuo je da su ti ljudi ubijeni i da ih je ubio ČN, a što mu je prenio KN. Konkretno mu je rekao da ih je ČN odveo zajedno s te dvije žene iz sela i da ih je ubio. Navodno je ovaj tražio od IN traktor da odveze kući, ali mu ga IN nije dao. On je za to ubojstvo čuo dan ili dva nakon događaja. Naglasio je tada i da je BN znao za taj sukob i za to ubojstvo, ali ne zna kako je saznao za to.
8.8. Vijeće je nadalje cijenilo i prihvatilo kao istinite iskaze svjedoka GN i EN i ON obzirom su dani međusobno suglasno. Naime, iako svjedoci nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju njihovi su iskazi cijenjeni u dijelu u kojem su suglasno svjedočili o činjenici da je ZN, kojeg su sva trojica poznavali jer je znao dolaziti u njihovo selo Borovita, vozio i koristio traktor marke Ferguson krajem 1991. štoviše da se hvalio po selu Boroviti da je ubio neke starije ljude u Bučici i uzeo im taj traktor.
8.8.1. Tako je svjedok ČZ naveo da je krajem 1991. bio na položajima u Bučici, u selu je bila smještena neka minobacačka jedinica, iz koje je poznavao samo ljude iz svog sela, konkretno MZ i ZN koji je oženjen iz Borovite. Taj se ZN po selu hvalio da je ubio nekog djeda i baku u Bučici, misli čak da je spominjao da su živjeli u kući gdje je bila smještena njegova jedinica te da im je nakon toga uzeo traktor. Čak je govorio da ih je tražio da mu potpišu prodaju tog traktora, a nakon toga ih ubio. Potom je viđao traktor kojeg je on vozio, zaključio je da je to taj traktor koji je uzeo V, radilo se IMT 542 tzv. „škrutaru“.
8.8.2. I svjedok EN koji je početkom ratnih zbivanja bio mobiliziran te se nalazio na položaju u Glini u Domu za maloljetnike od 6. srpnja do 8. studenog 1991., no nije slan tada nigdje na položaje potvrdio je da je poznavao ZN jer je bio oženjen ženom iz Borovite, a inače je iz Gline, te je često za vrijeme ratnih zbivanja bio u Boroviti kod ženinih roditelja gdje je obrađivao zemlju, tako se i hvalio da je dovezao traktor iz Donje Bučice. Naveo je da je on i vidio da je ZN vozio taj traktor marke Ferguson 542, te se praktički hvalio po selu da je u Bučici ubio neke starije ljude i uzeo im traktor.
8.8.3. I svjedok ON suglasno iskazima svjedoka ON i EN potvrdio je da je poznavao ZN, po selu Boroviti se pričalo da je on ubio troje ljudi u nekom hrvatskom selu i oteo im traktor, koji je kasnije koristio, a viđao ga je kada je dolazio u selo i koristio taj traktor tijekom 1993.
9. Analizirajući naprijed navedene dokaze nedvojbeno je utvrđeno da je jedinica pod zapovjedništvom optuženog BN, pa i sam optuženik kao zapovjednik iste u inkriminirano vrijeme, u studenom 1991., kada su se dogodila inkriminirana ubojstva bila smještena u privatnoj kući u suvlasništvu IN. Pripadnici jedinice minobacača 82 mm, pod zapovjedništvom optuženika bili su uz ŠN, KN, AN i FN, HN, ZN, CN, ĆN, i drugi, kao što to proizlazi iz iskaza svjedoka ŠN, KN, AN i FN, a i optuženik je potvrdio da su, među ostalim, i ZN, ĆN i CN bili pripadnici jedinice minobacačkog voda 82 mm u to vrijeme kojom je on zapovijedao, da je komandir čete bio RN, četa je bila u sastavu bataljuna, bataljun u sastavu brigade, a brigada u sastavu vojske Republike Srpske Krajine. Analizirajući iskaze svjedoka o činjenici rasporeda na položaje u Gornjoj Bučici, te nastavno o vremenu kada su se dogodila sporna ubojstva utvrđeno je da su se ista dogodila točno neutvrđenog dana u prvoj polovici studenog 1991. Naime, svjedok AN, vezista jedinice iskazivao je da je jedinica bila smještena od studenog 1991. do lipnja 1992. u kući IN, a da su se ubojstva dogodila početkom studenog 1991., a što proizlazi i iz analize iskaza svjedoka FN, KN te ŠN.
9.1. Zapovjedništvo jedinice, zapovjednik i pojedini pripadnici jedinice u studenom 1991. bili su smješteni u kući u suvlasništvu ĆZ na kbr. 145, u kojoj su u to vrijeme, samo u drugom dijelu kuće, boravili i IN i MN, civili hrvatske nacionalnosti. Pri tome su pripadnici jedinice bili smješteni u desnom dijelu kuće, u lijevom dijelu je boravio IN i njegov sin MN, dok se u prizemlju, u desnom dijelu kuće nalazilo zapovjedništvo jedinice, dakle tamo je boravio i obavljao poslove i zapovjednik optuženi BN. Navedene okolnosti proizlaze iz suglasnih iskaza svjedoka ŠN, KN, JN, FN i AN. Tako je svjedok ŠN opisao da je on kao pripadnik jedince bio smješten u toj kući, koja je bila u suvlasništvu IN, time da je u prizemlju desnog dijela kuće bilo smješteno zapovjedništvo i veza, pa je tu bio BN, HN i AN vezista, a u prizemlju lijevog dijela kuće bili su smješteni otac i sin IN, dok je na katu bila vojska. Suglasno njegovom iskazu i svjedok KN, također pripadnik te jedinice koji je bio smješten u 50 metara udaljenom drugom objektu potvrdio je da je dio jedinice bio u kući u kojoj su živjeli otac i sin IN, u kojoj je bio smješten zapovjednik BN njegov zamjenik HN i drugi pa tako ĆN, CN, ZN i ostali. Svjedok JN, pripadnik jedinice u svojem je iskazu naveo kako je dolaskom na položaj u Gornjoj Bučici bio smješten u veću privatnu kuću gdje je na katu spavao s AN vezistom koji ga je obučavao, time da se veza nalazila u prizemlju kuće gdje je bilo i zapovjedništvo minobacačke jedinice i u kojoj su prostoriji bili smješteni zapovjednik BN, HN, AN i drugi. I svjedok FN također je potvrdio da je kao pripadnik jedinice minobacača 82 mm kojom je zapovijedao BN bio smješten u kući katnici u kojoj su zatekli vlasnike oca i sina, da je on spavao na katu kuće gdje su bili otac i sin, dok je u prizemlju u desnom dijelu kuće bilo zapovjedništvo i zapovjednik BN. Konačno i svjedok ŽZ suglasno iskazima naprijed navedenih svjedoka potvrdio je da je bio pripadnik voda minobacača 82 pod zapovjedništvom BN koji je posljednji ulazio u sela, a nakon pada Gornje i Donje Bučice smješteni su bili u kući IN i njegovog sina ĆN, koji su uz dvije starice ostali u selu nakon okupacije. Svjedok je detaljno opisao da je kuća bila velika, da su u jednom dijelu živjeli M, dok je u krugu te kuće bila još jedna kuća u kojoj je smješten dio jedinice, da je on sa JN bio na katu, dok je u prizemlju kuće bio smješten zapovjednik BN, tamo je bila i veza i tamo su obavljali redovne poslove.
9.2. Iz iskaza svjedoka ŠN, KN, FN i AN, ali i iskaza optuženika proizlazi da su pripadnici jedinice pod zapovjedništvom optuženika bili i mještani sela [adresa] ZN, CN i ĆN, koji su također, kao i zapovjednik jedinice, optuženi BN, boravili u kući IN. Pri tome, iz suglasnih iskaza svjedoka i iskaza optuženika proizlazi da su te osobe ZN, CN i ĆN bile porijeklom iz sela Obljaja, da su ih stoga zvali F, radilo o „nedokazanim“, agresivnim osobama, sklonim alkoholu i galami, koji su se držali zajedno i družili.
9.2.1. Tako je svjedok ŠN u svojem iskazu naveo da su se ti CZ zajedno družili, puno pili i bili strašno nasilni, u samoj jedinici sve je bilo u redu dok oni nisu došli, s njima je u jedinici bilo problema, oni su se od takvih osoba micali. Svjedok KN suglasno je iskazivao kako su te osobe voljele popiti. I svjedok FN je naveo da su ti CZ bili pijani, da je to zapovjednik BN sigurno znao, kao i da se radilo o osobama sklonima pljački. Konačno i optuženik potvrdio da mu je bilo poznato da su ti pripadnici njegove jedinice bili loši ljudi, skloni alkoholu, znali su pucati kada bi se napili, i od njih se, kao što je sam naveo, „svašta moglo očekivati“.
9.3. U tim okolnostima boravka pripadnika jedinice u kući IN, kao civilnih osoba hrvatske nacionalnosti koji su jedini uz dvije starice (ŽN i TN) tada boravili u selu, dogodio se inkriminirani događaj, i to točno neutvrđenog dana u prvoj polovini studenog 1991. godine kada su pripadnici jedinice u kući zatražili IN da im preda poljoprivredne strojeve što je ovaj odbio pa su pokojni podređeni pripadnici ZN, CN i ĆN zvani Č i ostali nepoznati pripadnici jedinice odveli oca i sina iz kuće, a usput i starice ŽN i TN u blizinu napuštenog rova i tamo ih usmrtili hicima iz vatrenog oružja i potom zakopali. Naime, nedvojbeno je da su posmrtni ostaci naprijed navedenih osoba, IN, MN, ŽN i TN pronađeni nedaleko kuće i to na livadi kod hidroforske stanice, kao što to proizlazi iz Zapisnika o ekhumaciji pronađenih posmrtnih ostataka, a upravo to mjesto kao mjesto na kojem su po pričanju pripadnika jedince otac i sin i dvije žene ubijene i pokopane u svojim su iskazima spominjali svjedoci KN i AN.
9.4. Pri tome su civili ubijeni radi otimanja imovine IN, a navedeno je utvrđeno temeljem, u tom dijelu bitno suglasnih iskaza svjedoka KN, ŠN, FN, AN, ali i analize iskaza GN, EN i ON. Naime, iz iskaza svjedoka ŠN, KN, FN i AN proizlazi da su pripadnici jedinice ZN, CN i Č iz kuće izveli sina i oca K, a i dvije starice i ubili ih u rovu nedaleko kuće gdje su potom pokopani nakon čega je otuđena imovina. Tako je svjedok ŠN opisao je da je otišao na dopust kući i kada se vratio oca i sina nije bilo u kući, da je od ljudi na položaju čuo da su ubijeni i zakopani zajedno s dvije starice u rovu između Gornje Bučice i Donjeg Degoja, a pričalo se da su ih ubili pripadnici voda iz Obljaja koji su se prije toga napili Č, CN i ZN koji je potom vozio traktor vlasništvo IN. Svjedok KN također je naveo da se u jedinici pričalo da oca i sina i dvije žene koje su ostale u selu je ubio Č iz [adresa] sa još dva-tri pripadnika jedinice, pričalo se da su to bili ZN i TZ, da su odvedeni do rova udaljenog 100-150 metara od kuće i tamo ubijeni i zakopani i to zbog traktora i ostale poljoprivredne mehanizacije. Svjedok FN je pak potvrdio da je on čuo pucnjavu i sutradan kad su popili da su ti CZ, dakle ZN, CN i osoba nadimka Č govorili da su „ovi gotovi“ i da sad mogu voziti sve iz dvorišta, vidio je da je u dvorištu bio traktor marke Ferguson 542 i još poljoprivrednih strojeva, a potom toga nije bilo te je čuo da ih je odvezao ZN te je siguran da su ta ubojstva počinili ti CZ, A i Č. I svjedok AN je potvrdio da zna da su u studenom 1991. ubijeni IN i MN i istovremeno i dvije starije žene tada u dobi od 60-70 godina, a što mu je rekao upravo optuženik koji mu je objasnio da je pripadnik voda CN od IN htio uzeti traktor, a kada mu ovaj to nije dopustio, iz vatrenog je oružja ubio i njega i njegovog sina, a obzirom su dvije starije žene bile u dvorištu ubio je i njih, pri čemu se ubojstvo nije dogodilo u dvorištu već su počinitelj CN i drugi ih odveli u obližnju šumu i tamo ih vatrenim oružjem ubili i zakopali njihova tijela. Konačno i svjedoci EN i GN, te ON, iako nisu bili prisutni inkriminiranom događaju, suglasno su iskazivali da je potom ZN vozio traktor marke Ferguson IMT 542, kao i da se hvalio da je ubio neke starije osobe i oteo im taj traktor.
9.5. Dakle, iako je optuženik u svojem iskazu naveo da je tek sutradan čuo za ubojstva civila i da su to napravili pripadnici njegovog voda ZN, CN i Č te da on nije znao niti mogao znati da će se dogoditi zločin pa ga nije mogao ni spriječiti, njegova obrana nije prihvatljiva i ocijenjena je usmjerenom otklanjanju kaznenopravne odgovornosti. Naime, sam je priznao da su ti ljudi koji su počinili ubojstva bili loši ljudi, ljudi sa sela, skloni piću i od njih se svašta moglo očekivati, posebno jer je bio rat, izvanredno stanje, opći kaos, on je vidio već da su skloni alkoholu pa kad bi našli rakije po kafićima bi se napili, a onda su znali pucati okolo, nije bilo reda. Kad se ovakav iskaz optuženika poveže s naprijed navedenim iskazima svjedoka, koji su bitno suglasno iskazivali o problemima koje su ti pojedini pripadnici skloni konzumaciji alkohola radili prethodno, pa tako i da su bili skloni pljački napuštene hrvatske imovine s iskazom svjedoka AN o onome što mu je po saznanju za ubojstva optuženik ispričao govoreći uzbuđenim glasom da su „one budale pobile ljude“ jer je izbila svađa oko traktora koji su htjeli uzeti radi prijevoza pokradenih stvari, a čemu se IN usprotivio, nedvojbeno je da optuženi BN koji je u vrijeme kada su otac i sin IN te dvije starije osobe odvedeni i ubijeni boravio u toj kući i to u prizemlju, za navedeno odvođenje civila radi otimanja njihove imovine i ubojstvo istih od strane pripadnika svoje jedinice znao, kao i usputno odvođenje dvije starije žene, no ništa nije poduzeo da te radnje spriječi. Osim iskaza svjedoka AN i svjedok ŠN opisao je da je BN bio tada prisutan kada su odvedeni M i te dvije starije ženske osobe što to zna jer ga je vidio i bio je smješten u desnom dijelu kuće i nije ništa poduzeo da se počinitelji kazne. I KN je potvrdio navedeno dodajući da se optuženik tada nalazio u prizemlju kuće i morao je čuti i vidjeti kada se to odvođenje događalo jer se sve odvijalo takoreći vrata do vrata i nemoguće je da to nije vidio, a zna da BN nije poduzeo baš ništa protiv ZN, Š i Č da ih kazni, prešao je tek preko toga, moguće se i složio s time.
9.5.1. Dakle, obzirom se u vrijeme sukoba oko traktora te nastavanog odvođenja civila optuženi BN, zapovjednik pripadnicima jedinice koji su se sukobili i odveli civile, nalazio doslovno u centru zbivanja, u samoj kući, njemu je taj sukob oko traktora svakako bio poznat, o istom je uostalom pričao svjedoku AN, kao što je on naveo. Jednako tako, bilo mu je poznato da su ZN, CN i ČN bili skloni pljački, da su bili pod stalnim utjecajem alkohola i da su pravili probleme u jedinici, kao što je to bilo poznato svima ostalima. Stoga je neprihvatljiv upravo dio obrane BN kada navodi da nije znao za predmetni sukob oko navedenog traktora, i da nije znao da će se zločin dogoditi pa nema njegove odgovornosti za odvođenje i ubojstvo civila koje su počinili pripadnici njegove jedinice.
9.6. Usprkos tome što je bio svjestan naprijed navedenih okolnosti kako oko ponašanja i radnji pripadnika svoje jedinice koje nije sankcionirao, tako namjeravanog otimanja traktora, čemu se vlasnik IN usprotivio, optuženik nije ništa poduzeo kad su pripadnici njegove jedinice iz navedene kuće izveli oca i sina IN odvodeći ih kroz prizemlje gdje je prema iskazu svjedoka upravo okrivljenik bio raspoređen zajedno sa sustavom veze i komandom, ništa nije učinio kad su ovi usput iz obližnjih kuća izveli i dvije P, ŽN i LN, nakon čega su sve te civile odveli u obližnju šumu i lišili života pucajući u njih iz vatrenog oružja.
9.7. Činjenice da su ova trojica pripadnika jedinice minobacača 82 mm ZN, CN i ČN od ranije bili poznati kao osobe sklone pljački imovine u napuštenim hrvatskim selima, da su bili pod stalnim utjecajem alkohola, naoružani, problematičnog ponašanja i od njih se, kao što je sam optuženik naveo „svašta moglo očekivati“, bile su dovoljno upozorenje i temelj za poduzimanje prijeko potrebnih radnji optuženika kao njihovog stvarnog i formalnog zapovjednika kako bi se spriječile njihove daljnje nezakonite radnje, a kojima bi se ugrozio fizički integritet civilnih osoba. Stoga bi svaka prosječna osoba, a pogotovo osoba sa zapovjednom funkcijom, bila svjesna svoje dužnosti na postupanje i poduzimanje radnji u cilju zaštite civila, a što optuženi BN nije učinio, pa se njegova krivnja može označiti kao postupanje s neizravnom namjerom (eventualnim umišljajem) odnosno bio je svjestan da zbog njegovog nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica i pristao je na prouzročenje iste i smrti tih civilnih osoba. Time što okrivljeni BN nije poduzeo nikakve radnje kojima bi spriječio postupanje svojih podređenih i u konačnici smrt civila, ispunjeni su svi ključni elementi tzv. zapovjedne (garantne) odgovornosti.
10. Nedvojbeno je da su žrtve, otac i sin ŽN, kao i ŽN i TN bile civilne osobe, hrvatske nacionalnosti kao i da su bile u inferiornom položaju prema pripadnicima zapovjednog voda koji je bio smješten u kući ŽN. Namjera počinitelja, kao što su to opisali svjedoci, bila je upravo oduzimanje strojeva i poljoprivredne mehanizacije koju su M posjedovali, a koju su pripadnici voda htjeli otuđiti. Svjedok AN je upravo opisao da mu je sam optuženik ispričao da se na traženje da im preda traktor kako bi odvezao otuđenu imovinu, pokupljenu iz napuštenih hrvatskih kuća IN usprotivio, kao i da je to bio povod na nastavno postupanje ZN, CN i FN u vidu odvođenja njega i njegovog sina ČN iz kuće i dviju starica ŽN i LN do napuštenog rova i ubojstvo istih vatrenim oružjem nakon čega je otuđena njihova poljoprivredna mehanizacija. Dakle, pripadnici voda, neposredni izvršitelji ubojstva postupali su upravo s namjerom pljačkanja civilnog stanovništva koje je njima bilo u inferiornom položaju, za vrijeme međunarodnog oružanog sukoba. Pri tome je optuženik imao garantnu odgovornost prema civilima, kako ocu i sinu ŽN, tako i prema ŽN i TN, staricama koje su živjele u selu. Naime, radilo se o jedinim građanima hrvatske nacionalnosti koji za vrijeme ratnih zbivanja nisu napustili selo, dakle oni su nedvojbeno bile civilne osobe, mještani sela i kao takve u inferiornom položaju prema pripadnicima neprijateljske vojske, konkretno pripadnicima minobacačkog voda pod zapovjedništvom optuženog BN, koji su dijelom bili i smješteni u dijelu kuće IN, u kojoj je i on sa svojim sinom živio. Dakle, optuženi BN je bio garant zaštite tih građanskih osoba i to kako u dijelu zaštite njihovog fizičkog integriteta, tako i u dijelu zaštite njihove imovine i njegovu funkciju zapovijedanja međunarodno pravo proširuje i na građanske osobe, konkretno ubijene žrtve koje su živjele na teritoriju gdje su djelovale jedinice kojima je zapovijedao.
10.1 Počinitelji ubojstava, pokojni ZN, CN i ĆN, zvani Č i ostali za sada nepoznati pripadnici jedinice bile su, osobe pod zapovjedništvom optuženika, bile su mu formalno podređene, s kojeg je aspekta optuženik prema njima kao formalni i stvarni zapovjednik trebao poduzimati zapovjedne radnje radi sprečavanja njihovih nedopuštenih čina. Po ocjeni vijeća propustio je navedeno činiti, dakle na način na koji ga se teret optužnicom poduzimati radnje kao garant temeljenih ljudskih prava neprijateljske strane, i izdavanjem zapovijedi sebi podčinjenima spriječi nastupanje zabranjenih posljedica, slijedom čega počinio krivično djelo upravo nečinjenjem kako to propisuje članak 28. OKZ RH, propuštanjem poduzimanja radnji koje je bio dužan poduzeti.
11. U inkriminirano vrijeme, u studenom 1991. na privremeno okupiranom području Gline trajao je međunarodni sukob između Republike Hrvatske i oružanih formacija tzv. SAO Krajine. Naime, Sabor RH donio je 08. listopada 1991. godine Odluku (NN 53/91) o raskidanju državno pravnih sveza na temelju s ostalim republikama i pokrajinama dotadašnje SFRJ, pa je Republika Hrvatska tim datumom stekla svojstvo suverene države koja je povijesno pravna činjenica jasno ustanovljena i međunarodno priznata i potvrđena zbog čega se oružani sukob koji se odvijao na teritoriju Republike Hrvatske nakon 08. listopada 1991., između vojnih i policijskih postrojbi Republike Hrvatske i oružanih formacija tzv. SAO Krajine u smislu primjene odredbe međunarodnog prava, smatra međunarodnim oružanim sukobom, a do tog datuma radi se o nemeđunarodnom oružanom sukobu. Naime, tzv. Republika Srpska Krajina bila je samoproglašena, međunarodno nepriznata paradržava na okupiranom području Hrvatske između 1991. i 1995. Jedan od glavnih političkih projekata Republike Srpske Krajine bilo je ujedinjenje s Republikom Srbijom u krajnju svrhu stvaranja Velike Srbije. Srpska vojska Krajine naziv je za paravojsku koja je stvorena 1991. za vrijeme Republike Srpska Krajina. Slijedom toga oružani sukob koji se u studenom 1991. godine odvijao između regularnih policijskih i vojnih postrojbi Republike Hrvatske i oružanih formacija tv. SAO Krajine bio je međunarodni sukob.
12. Što se tiče primjene pojedinih pravila međunarodnog prava, na koja se pozivaju odredba članka 120. stavak 1. OKZ RH, vijeće je u tom smislu, uzelo u obzir odredbe Ženevskih konvencija iz 1949. o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. kojim su kao teške povrede Konvencije propisana namjerno ubojstvo te uništenje ili prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, te članka 75. stavak 2. točka a) alineja (i) i članka 86. stavak 2. i 87. stavak 1. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) od 8. lipnja 1977., koji u članku 75. stavak 2. točka a) alineja (i) zabranjuje ubojstva civila za vrijeme međunarodnih sukoba od strane zapovjednika, dok su obveze zapovjednika jasno i nedvosmisleno propisane su odredbama članka 86. i 87. Protokol I koje zahtijevaju suzbijati teške povrede i poduzimanje potrebne mjere za suzbijanje povreda Konvencija i ovoga Protokola, koje su posljedica nečinjenja vojnih zapovjednika kad postoji dužnost činjenja, te traže od vojnih zapovjednika što se tiče pripadnika oružanih snaga pod njihovim zapovjedništvom i drugih osoba pod njihovom kontrolom, da spriječe povrede Konvencija i ovoga Protokola te da ih, prema potrebi, suzbiju i prijave nadležnim vlastima.
12.1. Pri tome je optuženi BN propuštanjem poduzimanja radnji da spriječi postupanje podređenih mu pripadnika jedinice, a koje je kao garant po zapovjednoj odgovornosti bio dužan poduzimati jer je imao stvarne ovlasti zapovijedanja i nadzora nad pripadnicima svoje jedinice postupao suprotno naprijed navedenim pravilima međunarodnog prava jer je bio dužan poduzeti radnje kojima bi spriječio bilo kakav daljnji napad na imovinu i tjelesni integritet prisutnih civila, svjestan da bi pojedini pripadnici njegove jedinice skloni tako problematičnom ponašanju u ostvarenju svog plana protupravnog prisvajanja njihove imovine mogli ugroziti život i tjelesni integritet četvero preostalih civila hrvatske nacionalnosti koji su ostali u vlasti njegove jedinice u selu, nije poduzeo ništa da takvo daljnje postupanje zaustavi i spriječi, pristajući time da njemu podređene osobe nastave s protupravnim radnjama i na posljedice takvih radnji, pa su u njegovom ponašanju ostvarena sva bitna objektivna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.
12.2. Što se tiče oblika krivnje, kao što je naprijed obrazloženo, optuženik je postupao s oblikom krivnje neizravnom namjerom (odnosno eventualnim umišljajem), bio je svjestan naprijed iznesenih okolnosti o ponašanju pripadnika jedinice pod njegovim zapovjedništvom, pa je ne poduzimanjem aktivnosti koje je bio dužan poduzeti kao garant zaštite civilnih osoba da takvo postupanje pripadnika jedinice pod njegovim zapovjedništvom zaustavi i spriječi, pristao na posljedice poduzetih protupravnih radnji i posljedice takvih radnji, dakle pristao je i na ubojstva civila kao posljedice radnji sebi podređenih pripadnika jedinice koje su uslijedile.
13. Nedvojbeno je da je optuženi PN, u vrijeme počinjenja djela, bio uračunljiv, što tijekom postupka nije bilo upitno, niti je isticano kao sporno, pa je zaključak vijeća da su u njegovom ponašanju ostvarena i sva objektivna i sva subjektivna obilježja krivičnog djela protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak.
1. OKZ RH stavljenog mu na teret optužnicom.
14. Iskaz optuženika djelomično je prihvaćen kao istinit i to u dijelu u kojem je priznao da je bio u inkriminirano vrijeme zapovjednik jedinice minobacača koja je bila smještena u kući u kojoj su živjeli otac i sin, da su pripadnici jedinice bili ZN, CN i Č, da ih nije poznavao iz ranije, no da su to bili loši ljudi, vidio je da se znaju napiti, galamiti pucati okolo i da se od njih svašta moglo očekivati. Prihvaćen je i dio iskaza optuženika da zna da su pripadnici njegove jedinice ubili civile. U ostalom dijelu u kojem je, po ocjeni vijeća, otklanjajući svoju kaznenopravnu odgovornost isticao da on nije mogao znati da će se ubojstva dogoditi i poricao svoju odgovornost za radnje sebi podređenih pripadnika jedinice nije prihvaćena ocijenjena je pokušajem otklanjanja kaznenopravne odgovornosti. Naime, kao što je naprijed obrazloženo kao stvarni zapovjednik pripadnicima jedinice koji je boravio u kući i nedvojbeno bio upoznat sa sukobom oko traktora kojeg je vlasnik, civil IN, na traženje pripadnika njegove jedinice odbio im predati nakon čega su civili izvedeni iz kuće kao i dvije starice koje su zatečene u dvorištu i potom ubijeni, bio je dužan kao garant imovine civila ali i njihovog fizičkog integriteta poduzeti radnje da navedeno spriječi. To tim više, što je kao što je sam naveo bio svjestan da se od ovih osoba svašta moglo očekivati, a i sam je odmah potom, kao što je to sam naveo, a potvrdio i svjedok AN bio uzbuđen i komentirao je „što ona budala napravi“, dakle, svjestan da je isto bio dužan spriječiti. Dakle, njegova obrana da nije znao i stoga ni mogao reagirati da zločin spriječi pokušaj je otklanjanja kaznenopravne odgovornosti, i kao takva neprihvatljiva. Uostalom, on nije niti nastavno poduzimao bilo kkave radnje da se počinitelji zločina procesuiraju i kazne, kao štos to potvrdili svjedoci, jer se tim pripadnicima jedinice ništa nije dogodilo. Naime, dio njegovog iskaza da je o zločinu koji se dogodio obavijestio komandira i to usmeno nije posebno cijenjen jer je nedvojbeno da nikakav postupak vezan uz ovaj zločin nije vođen prema neposrednim počiniteljima kao što su to naveli svjedoci, a potvrdio i sam optuženik, koji je osim toga naveo i da ga o ovome učinjenom niti nije tražio niti ikakav izvještaj.
15. Pročitana i razgledana materijalna dokumentacija u cijelosti je prihvaćena kao istinita.
16. Što se tiče primjene kaznenog zakona na počinjeno kazneno djelo vijeće je uzelo u obzir da je Kazneni zakon koji je u vrijeme počinjenja djela bio na snazi te nastavno sve izmjene Kaznenog zakona, pa je ocijenio postoji li pravni kontinuitet i sukladno obvezatnoj primjeni najblažeg zakona ocijenio koji je zakon najblaži za počinitelja. Naime, sadržaj prethodno navedenih odredbi Ženevske konvencije implementiran je 1951. godine u tadašnji Krivični zakon FNRJ koji je u članku 125. predvidio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koje je bez značajnijih izmjena prihvaćeno u članku 142. Krivičnog zakona SFRJ iz 1977. godine. Krivični zakon SFRJ preuzet je kao zakon Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke-federativne Republike Jugoslavije, objavljenim u Narodnim novinama broj 53/91 od 08. listopada 1991. i time je u pravni sustav Republike Hrvatske unijet Krivični zakon Socijalističke-federativne Republike Jugoslavije (Službeni list SFRJ broj 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) kao zakon koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje u cijelosti, osim u dijelu u kojem je samim Zakonom o preuzimanju izmijenjen. Taj preuzeti zakon je u pročišćenom tekstu objavljenom u Narodnim novinama broj 31/1993 promijenio naziv u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (OKZRH). Nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela 1995. Kazneni zakon je više puta mijenjan, a 1. siječnja 1998. stupanjem na snagu Kaznenog zakona („Narodne novine broj: 110/97., 27/98., 50/00., 51/01., 11/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. – u daljnjem tekstu: KZ/97) prestao je važiti dotadašnji OKZRH, da bi 1. siječnja 2013. kada je stupio na Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21– u daljnjem tekstu: KZ/11) prestao važiti KZ/97. Nedvojbeno je da kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva iz članka 158. stavak 1. KZ/97 i kaznenom djela ratnog zločina iz članka 91. KZ/11.
16.1. Uzevši u obzir da je nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela više puta izmijenjen zakon, vijeće je, u smislu načela primjene blažeg zakona, propisanog u odredbi članka 3. KZ/11, procjenjivalo koji je zakon za optuženika najblaži. Kako postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva iz članka 158. stavak 1. KZ/97 i te kaznenog djela ratnog zločina iz članka 91. stavak 1. točka 2. KZ/11, ali kako KZ/11 i KZ/97, u konkretnom slučaju, za optuženika nisu blaži, jer je po tim zakonima za kaznena djela ratnog zločina propisana stroža gornja mjera kazne (kazna dugotrajnog zatvora) to je, u odnosu na predmetno kazneno djelo trebalo primijeniti OKZ RH, kao najblaži zakon jer je za ovo kazneno djelo propisivao kaznu zatvora najmanje pet godina ili kaznu zatvora od dvadeset godina, pa je isti, i primijenjen.
17. Odlučujući o kazni koja odgovara osobi optuženika te počinjenom krivičnom djelu te zakonom propisanoj svrsi kažnjavanja iz članka 31. OKZRH, sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu odredbe članka 37. OKZRH utječu na to da kazna bude viša ili niža.
17.1. Olakotnom okolnosti optuženiku cijenjena činjenica da je neosuđivana osoba za kaznena djela.
17.2. Otegotnom okolnosti optuženiku cijenjena je činjenica da je djelo počinio ne poduzimajući radnje koje je kao garant civilnih osoba bio dužan poduzimati i to prema civilima, u čijoj kući je on kao zapovjednik, zapovjedništvo i dio pripadnika njihove jedinice prethodno bio smješten. Također je sud otegotnom okolnošću cijenio i stupanj povrijeđenosti zaštićenog dobra, jer su ubijena ukupno četiri civila i to otac i sin te dvije starice koji pri tom, kao civili, ni na koji način nisu ugrožavali niti optuženika niti pripadnike jedinice kojom je zapovijedao.
17.3. Pri tome valja istaći da je izuzetan značaj zaštićenog dobra člankom 120. OKZRH, a to je civilno stanovništvo, koje treba uvijek, i u svim oružanim sukobima i ratovima, dodatno štititi pri čemu najveća odgovornost i obveza leži upravo na vodećim vojnim strukturama. Osim toga, uzete su u obzir posljedice koje zbog počinjenog krivičnog djela obitelji stradalih civila su trpjele.
17.4. Za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva odredbom članka 120. stavka 1. OKZRH propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina.
17.5. Odlučujući o izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije koja bi bila primjerena i kojom bi se u konkretnom slučaju postigla svrha kažnjavanja određena člankom 31. OKZRH, vijeće je cijeneći naprijed iznijete otegotne i olakotnu okolnosti uzelo u obzir i činjenicu da je djelo počinjeno s eventualnim umišljajem, da je od počinjenja kaznenih djela proteklo razdoblje od gotovo 30 godina, te da optuženik, iako upoznat s činjenicom vođenja ovog kaznenog postupka, nije se odazivao tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske, zbog čega je protiv njega bile raspisane tjeralice te mu se i sudi u odsutnosti.
17.6. Cijeneći sve naprijed navedene okolnosti na strani optuženika, vijeće je optuženog BN na temelju članka 120. stavka 1. OKZ RH osudilo na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, smatrajući da će se time postići svrha kažnjavanja, odnosno da će se time postići ciljevi kako generalne, tako i specijalne prevencije. tj. u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da promijeni svoje ponašanje, suzdrže se od činjenja kaznenih djela, odnosno utjecanja i na sve ostale počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela, ali i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
18. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08 u svezi članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08 optuženi BN oslobođen je dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka u cijelosti, obzirom je isti prema raspoloživim podacima nezaposlena osoba i nema podataka o njegovoj imovini, pa je ocjena vijeća da bi snašanjem troškova kaznenog postupka bila dovedena u pitanje njegova egzistencija te egzistencija njegove obitelji.
U Zagrebu, 25. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Sanja Nola
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovome sudu pisano, u četiri (4) istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.