Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-936/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja MR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Juriću, odvjetniku u Đakovu, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tužene ZR, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, odvjetnice u Osijeku, po objavi 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, 30. listopada 2006., potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, 31. listopada 2006. pod br. OU-796/ 2006, sklopljenog između tužitelja MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja u članku 3. točka 3. glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju

Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.”

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju MR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 663,36 EUR (slovima: šesto šezdeset tri eura trideset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena koje teku i to na iznos od:

- 2,08 EUR počevši od 11.11.2008. pa do isplate,

- 5,41 EUR počevši od 12.01.2009. pa do isplate,

- 6,27 EUR počevši od 10.02.2009. pa do isplate,

- 8,27 EUR počevši od 12.03.2009. pa do isplate,

- 5,03 EUR počevši od 10.04.2009. pa do isplate,

- 5,49 EUR počevši od 12.05.2009. pa do isplate,

- 4,22 EUR počevši od 10.06.2009. pa do isplate,

- 4,65 EUR počevši od 10.07.2009. pa do isplate,

- 3,55 EUR počevši od 10.08.2009. pa do isplate,

- 4,29 EUR počevši od 10.09.2009. pa do isplate,

- 3,40 EUR počevši od 09.10.2009. pa do isplate,

- 3,85 EUR počevši od 11.11.2009. pa do isplate,

- 3,96 EUR počevši od 10.12.2009. pa do isplate,

- 6,15 EUR počevši od 11.01.2010. pa do isplate,

- 7,61 EUR počevši od 10.02.2010. pa do isplate,

- 7,06 EUR počevši od 10.03.2010. pa do isplate,

- 9,40 EUR počevši od 09.04.2010. pa do isplate,

- 9,76 EUR počevši od 11.05.2010. pa do isplate,

- 12,61 EUR počevši od 14.06.2010. pa do isplate,

- 16,19 EUR počevši od 09.07.2010. pa do isplate,

- 12,81 EUR počevši od 10.08.2010. pa do isplate,

- 21,30 EUR počevši od 10.09.2010. pa do isplate,

- 17,24 EUR počevši od 12.10.2010. pa do isplate,

- 18,35 EUR počevši od 11.11.2010. pa do isplate,

- 21,62 EUR počevši od 10.12.2010. pa do isplate,

- 34,64 EUR počevši od 21.02.2011. pa do isplate,

- 37,85 EUR počevši od 16.08.2013. pa do isplate,

- 38,82 EUR počevši od 13.09.2013. pa do isplate,

- 40,30 EUR počevši od 11.10.2013. pa do isplate,

- 40,00 EUR počevši od 18.11.2013. pa do isplate,

- 251,18 EUR počevši od 29.05.2013. pa do isplate.,

sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom u dijelu iz točke I. tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, 30. listopada 2006., potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, 31. listopada 2006. pod br. OU-796/2006, koji glasi: „Banka odobrava namjenski kredit za Adaptacija u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.350,00 CHF (slovima: desettisuća tristotine pedeset CHF) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.”, te u članku 24. koji glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.”.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju MR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]

[adresa], iznos od 756,09 eura.“

V. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prebijanja te da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju za isplatu iznosa od 64,06 eura.

VI. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju MR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], MRN [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.042,00 eura (slovima: tisuću četrdeset dva eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki VI. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da je s tuženom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, 30. listopada 2006., potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, 31. listopada 2006. pod br. OU-796/2006. na iznos od 10.350,00 CHF s rokom otplate od 7 (sedam) godina. Tužitelju je kredit odobren za kupnju osobnog vozila. Odredbom članka 2. Ugovora utvrđen je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 10.350,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja, dok je odredbom članka 3. točke 3. Ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja. Tužena je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa jednostranim odlukama mijenjala visinu kamatne stope. Tužena je u Ugovor o kreditu unijela nepoštene, a time i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, te je u Ugovor inkorporirana i valutna klauzula kojom je glavnica, koja čini predmet Ugovora, vezana uz tečaj CHF u odnosu na HRK, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na raspolaganje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču – nepoštene, a time i ništetne, jer je tužena kao kreditor propustila informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sam Ugovor o kreditu je tipski i adhezijski ugovor, jer ga je tužena unaprijed sastavila te isključila bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. O navedenoj ugovornoj odredbi se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Člankom 3. stavkom 2. Direktive 93/13 EEZ propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora, tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u odluci posl.br. Rev

– 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Temeljem navedenog, tužitelj smatra da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 3. Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka, a samim time je ista odredba nepoštena, te je sukladno odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača u tom dijelu Ugovor ništetan. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08.). Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je dio koji se odnosi na ugovaranje tzv. valutne klauzule ništetan te da je tužena dužna vratiti tužitelju ono što je temeljem te odredbe Ugovora primila. Tužitelj tako potražuje razliku novčanog iznosa preplaćenog na ime tečajne razlike, odnosno, valutne klauzule, računajući odnos preplaćenih mjesečnih iznosa naspram mjesečnih iznosa koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženoj da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan isplate ugovora o kreditu, s tim da je naznačen aproksimativan iznos, tako da se na okolnost utvrđivanja točnog iznosa preplaćenog s utuženog osnova predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Tužitelj po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju zadržava pravo specifikacije konačnog iznosa potraživanja. Tužitelj nosnovanost svojeg potraživanja temelji i na općim propisima o izvanugovornom odnosu povrata stečenog bez osnove, sukladno odredbama članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu, da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, 30. listopada 2006., potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, 31. listopada 2006. pod br. OU- 796/2006, sklopljenog između tužitelja MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja u članku 2. glasi: „Banka odobrava namjenski kredit za Adaptacija u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.350,00 CHF (slovima: desettisuća tristotine pedeset CHF) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.”, a u članku 3. točka 4. glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.” te u članku 24. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.”.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati ukupan iznos od 1.419,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove postupka s pripadajućim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana."

1.1. Na ročištu 14. listopada 2024. tužitelj je, a u odnosu na iznos od 285,00 EUR koji tužena stavlja u prijeboj, istaknuo prigovor zastare.

1.2. Nakon što je sud tijekom dokaznog postupka proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje tužitelj je podneskom od 20. svibnja 2025. uredio tužbu u točki II. tužbenog zahtjeva te predložio da u odnosu na isti sud donese presudu kao u točki II. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj postavlja daljnje zahtjeve za utvrđenjem ništetnosti odredbe o Općim uvjetima, odredbe članka 1. o kreditnom poslu između Banke i Korisnika kredita. Istaknute odredbe su, uključujući i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi, dopuštene te redovno u poslovanju banaka u postupku realizacije kredita. O tim odredbama se u sporu po kolektivnoj tužbu nije odlučivalo niti su iste bile predmet toga postupka, pa je neosnovano pozivanje tužitelja na iste. Ističe da pravni prednik tužene, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni odredbe članka 502.c ZPP-a, obzirom se ista ne može primijeniti na predmetni postupak.

Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare. Protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Ova tužba je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženoj po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe članka 241. ZOO-a. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a. Tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara.

Tužena smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tužitelj se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). U skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 46/07., 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tužena je dužna dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Tužena ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužitelj ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe pozvao Banku, odnosno tuženu na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tužena smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.

Tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tužene dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tužena osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14.), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Tužena smatra da su tužitelj i tužena pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, obzirom je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženoj s kojom je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tužena je u tim pregovorima objasnila sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tužena, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovala sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tužena je u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Tužitelj je dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljala tužena. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sama tužena nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima). Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tužena kamatnu stopu nije mijenjala arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sama tužena kao banka najprikladnija za procjenu ovakvih faktora. Djelatnost tužene pod kontrolom je regulatora te ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tužena je radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, pa je oglasima upućenim svim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravala je potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tužene i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Tužena je radila na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula M i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. U trenutku sklapanja tužena nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući nije razumno očekivati od tužene da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tužene da isključivo ona snosi valutni rizik.

Tužena se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima članka 319. stavka 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (članak 4.-7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Neprihvatljivo je tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Sama udruga „POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala je primjenu promjenjive kamatne stope. U slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja, sud treba odbiti takav prijedlog te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje.

Tužena osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tužena nije pala u zakašnjenje prema tužitelju, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata. Tužena je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, pa nema govora da bi morala snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženoj, tada je ona za tu obvezu saznala tek primitkom presude, kada će joj sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženu na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj.

2.1. Na ročištu 14. listopada 2024. tužena je istaknula prigovor radi prijeboja u iznosu od 285,00 eura s osnove tzv. negativne tečajne razlike, odnosno iznosa koji je tužena izgubila kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita.

2.2. U podnesku od 21. kolovoza 2025. tužena navodi da je vještak u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, slijedom čega je specificirala istaknuti prigovor radi prebijanja i na ime istoga potražuje iznos od 64,06 eura. Obzirom bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to je prilikom provedbe vještačenja pravilno vještak utvrdio i tzv. negativnu razliku. Ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba se sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se tužitelju, ne može dosuditi ništa više od onog što je stvarno preplatio po predmetnom ugovoru. Sve kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 30. listopada 2006. (stranica 8-16 spisa), specifikaciju uplata (stranica 17-18 spisa), iskaz tužitelja (stranica 73-74 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg od 16. svibnja 2025. (stranica 77-95 spisa), iskaz vještaka i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nisu saslušani zaposlenica tužene MRN, niti javni bilježnik Dragica Dumančić iz Osijeka, budući je tužena na ročištu 14. listopada 2024. odustala od izvođenja tih dokaznih prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim pojedinih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 30. listopada 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Slavonskom bankom d.d. Predmet spora je i zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 24. Ugovora o kreditu koja glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.”.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 30. listopada 2006. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 10.350,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 2.),

- da je kredit odobren za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja,

- da je ugovoren rok otplate kredita 7 (sedam) godina,

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3. točka 3.),

- da prva rata dospijeva do 1. siječnja 2007. (članak 3.),

- da je ugovoreno da potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.” (članak 24.).

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja odnosno je li tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Sporna je i osnovanost tuženičinog prigovora radi prebijanja.

8. Prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

9. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, da je namjena kredita za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita iskoristio za kupovinu auta koji mu je bio potreban za odlazak i dolazak s posla, kao i da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je auto unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a/03, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Naime, člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala.

10.2. Tužena je iznijela da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, obavijestila tužitelja prilikom sklapanja Ugovora, da je putem različitih sredstava obavještavanja tužitelj imao biti upoznat s valutnom klauzulom i njezinim značenjem, odnosno činjenicom da tijekom otplate kredita može doći do promjene tečaja.

10.3. Tužitelj je iskazao da je podigao kredit 2006. godine, naime tada se zaposlio. U banci su mu ponudili kredit u CHF jer su mu rekli da jedino taj kredit može dobiti obzirom na visinu njegove plaće i činjenice da je tek zaposlen. Ponuđen mu je kredit odgovarao zbog visine rate. Ugovor je sačinila banka i nije mogao pregovarati o uvjetima iz ugovora o kreditu. Obzirom na protek vremena ne sjeća se da mu je od strane djelatnika banke rečeno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno da bi mu bilo rečeno koji elementi utječu na promjenu tečaja. Ugovor je pročitao i ono što je njemu bilo najbitnije jest visina rate, odnosno da je može plaćati. U početku rata mu je iznosila 105,00 EUR, da bi kasnije narasla na 150,00 EUR. Da je znao da će doći do takove promjene u visini rate kredita, ne bi uzeo taj kredit jer ga ne bi mogao otplaćivati. Sam je otplaćivao kredit i to tako da je kad je imao sredstava rate otplaćivao na šalteru banke. Spomenuti kredit mu je bio prvi kredit koji je podigao. Ne zna što je solemnizacija i ne zna da li je ugovor o kreditu solemniziran. Više se ne sjeća što je bilo navedeno u ugovoru o kreditu, prilikom potpisivanja ugovora sa njim nije bila stručna osoba koja bi mu mogla detaljnije pojasniti odredbe ugovora. Prije potpisivanja ugovora nije se raspitivao o eventualnim štetnim posljedicama istog a to iz razloga što je u tom trenutku tečaj CHF bio nizak i nije imao razloga za zabrinutost. Nije mu poznato da je guverner HNB obavijestio javnost da su krediti u CHF rizični.

10.4. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud utvrđuje da je tužitelju ponuđen samo kredit u CHF, da je ugovor sačinila banka i da nije mogao pregovarati oko uvjeta kreditiranja. Tužitelj nije upozoren na moguću promjenu tečaja CHF, jer da jest tada ne bi niti uzeo taj kredit jer ga ne bi mogao otplaćivati. Iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Obzirom na tuženoj leži teret dokaza da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o rizicima fluktuacije tečaja, a tu okolnost tužena nije dokazala, to se taj prigovor tužene u cijelosti ukazuje neosnovanim.

10.5. Iz pisane izjave koju je MRN dala 24. kolovoza 2020., je vidljivo da ista u vrijeme kad je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tužene, nije radila na poslovima kreditiranja na strani pravnog prednika tužene, odnosno nije s tužiteljem neposredno pregovarala pri zaključenju Ugovora o kreditu, već je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu regionalnog managera za poslovanje s građanstvom (Zagreb i centralna Hrvatska). Iako iz izjave MRN proizlazi da tužena nije mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF, ta okolnost, a obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nije odlučena za ovaj postupak.

10.6. Budući se o odredbi članka 3. točka 3. Ugovora o kreditu (iako je tužitelj naznačio članak 3. točku 4., iz sadržaja odredbe proizlazi da je riječ o članku 3. točki 3. Ugovora) nije pojedinačno pregovaralo odnosno ista je bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da je navedena odredba Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.7. U odnosu na dio zahtjeva iz točke I. kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članka 2. koji glasi: „Banka odobrava namjenski kredit za Adaptacija u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.350,00 CHF (slovima: desettisućatristotinepedeset CHF) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.”, te članka 24. koji glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.”, ovaj sud je s istim tužitelja odbio, jer te odredbe prelaze pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tzv. predmet „Franak“). Stoga je u odnosu na taj dio zahtjeva tužitelja valjalo odbiti i odlučiti kao u točki III. izreke presude.

11. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnose na valutnu klauzulu nije utvrđena ništenom jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Test poštenosti te ugovorne odredbe proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi (članak 81. do 88. ZZP/03).

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule, pa zahtjev tužitelja, kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nije u zastari.

14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravka Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu) izraženo u kunama i eurima, po mjesecima i ukupno. Zadatak vještaka je bio i da u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 16. svibnja 2025. proizlazi da:

- u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 1. siječnja 2009. negativna tečajna razlika ukupno iznosi -482,68 kuna ili -64,06 EUR-a (stupac 10. i 14.),

- U razdoblju od 1. siječnja 2009. do 29. svibnja 2013. kada je po otplatnom planu i Pregledu prometa po kreditu bila zadnja uplata vezana za uplatu anuiteta preplaćeno je tečajnih razlika u iznosu od 4.998,06 kuna (stupac 11. tablice br.1.), odnosno 663,36 EUR-a (stupac 15. tablice broj 1.),

14.2. Tužitelj je u podnesku od 20. svibnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da na ime preplaćene tečajne razlike potražuje ukupan iznos od 663,36 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom.

14.3. Na ročištu 19. rujna 2025. sudski vještak Dubravka Herceg je iskazala da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 13. svibnja 2025. Na upit punom. tužene odgovorila je da je u izradi ovog nalaza i mišljenja u tablici broj 1 iskazana i negativna tečajna razlika kako u kunama tako i u eurima, ukupna negativna tečajna razlika iznosi 64,06 EUR.

14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Jednako tako sudski vještak je na ročištu 19. rujna 2025., bio na raspolaganu tuženoj u svezi razjašnjenja svih nejasnoća u svezi danog nalaza i mišljenja.

14.5. Na ročištu 19. rujna 2025. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženičin prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (a što uostalom nije niti bio predmet ovog spora) valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

15. Tužitelj je u tužbi na ime kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 1.419,45 eura. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 20. svibnja 2025. tužitelj je uredio kondemnatorni dio zahtjeva potražujući po osnovi istog iznos od 663,36 eura. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 756,09 eura, kojem povlačenju se tužena usprotivila u podnesku od 9. lipnja 2025. Stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 756,09 eura, jer je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 663,36 eura, o čemu je odlučeno u točki IV. izreke presude.

16. Odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 64,06 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prijebijanja, ovaj sud je stajališta da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

16.1. Za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO).

16.2. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tužene (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio), a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

16.3. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

16.4. Uostalom osnovan je i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 1. siječnja 2007. do zaključno 1. siječnja 2009. i postavljanja prigovora radi prebijanja 14. listopada 2024. nastupila zastara, odnosno protekao je opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na to potraživanje tužene, time da zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja .

16.5. Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, a kako je isti konačno postavljen u podnesku od 21. kolovoza 2025., odlučeno kao u točki V. izreke presude.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužitelj je pravilno potraživao zakonsku zateznu kamatu počev od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, pa mu je sukladno traženju ista i dosuđena.

17.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Odlučujući o troškovima postupka ovaj sud je uzeo u obzir da se u predmetnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, dok tužena nema pravo na naknadu parničnog troška.

18.1. Tužitelju je odmjeren parnični trošak uzimajući u obzir vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva - 663,36 eura, te mu je sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa) priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 6. veljače 2024. u iznosu 100,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 14. listopada 2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. ožujka 2025 u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 20. svibnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 19. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 600,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 750,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura i plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.042,00 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.

19. Obzirom na iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 25. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Jurica Jurić, odvjetnik u Đakovu

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu