Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj:11 P-132/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužitelja PGF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Karajić odvjetniku u Karlovcu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 02. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3209994062 od 27.06.2007. godine sklopljenog između tužitelja PGF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 koja glasi: " Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%."

II.

Tužena ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 dužna je tužitelju PGF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove isplatom iznosa od 1.178,10 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena počem od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 25. rujna 2025. godine u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi tvrdi da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj: 3209994062 od 27.06.2007. godine. Kreditor je korisniku kredita odobrio kredit za kupnju motornog vozila. Točkom 2. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: " Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%." Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Naknada za osiguranje tražbine je netransparentna i iz dikcije članka 2. koja ugovara naknadu za osiguranje tražbine nije jasna svrha naknade, kao niti razlog zašto se naknada ugovara baš u navedenom iznosu. U članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu posebno se ugovaraju sredstva osiguranja tražbine, između ostalog i fiducijarni prijenos vlasništva vozila u korist tuženika pa nije jasna svrha naknade za osiguranje tražbine koja je tužitelju naplaćena po članku 2. Ugovora. Početni otplatni plan i stvarni otplatni plan po kreditu broj: 3209994062 od 27.06.2007. godine, zatražiti od tuženika temeljem članka 233. ZPP-a. Pravna osnova Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: Dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 87. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%." Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Prvenstveno tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe kojom je propisano: "Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%." U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o jednokratnoj premiji osiguranja tuženik ističe kako se premija osiguranja plaća osiguravajućem društvu, a ne tuženiku, stoga tuženik nije primio nikakav iznos po osnovi eventualne premije osiguranja pa isti ne može biti ni u obvezi vratiti nešto što nije primio. Slijedom navedenog, tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim predmetnu ugovornu odredbu u odnosu na tuženika. Uostalom, tužitelj ničime nije niti dokazao da je premiju osiguranja uopće platio. Nadalje, da se premija uplaćuje osiguravajućem društvu razvidno je i iz samog Ugovora o kreditu u kojem je u dijelu „Sredstva osiguranja“ naznačeno da je korisnik kredita kao osiguranje kredita dužan sa osiguravajućim društvom sklopiti policu osiguranja za što je i plaćena konkretna premija. Prema tome, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o jednokratnoj premiji osiguranja imala smatrati nepoštenim odnosno ništetnim, te tužitelj uopće ničime ne obrazlaže niti dokazuje razloge zašto bi se navedena odredba imala smatrati ništetnom ili nepoštenom. Također, ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te nije suprotno zahtjevima dobre vjere uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. 2. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 27. lipnja 2007. godine, u Tarifu naknadu o poslovanja s građanima ZABA-e te saslušao tužitelja kao stranku.

Ovaj sud je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj: 3209994062 od 27.06.2007. godine. Kreditor je korisniku kredita odobrio kredit za kupnju motornog vozila time da je točkom 2. Ugovora, ugovorena ulazna naknada kredita: " Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%.

Prema tuženik navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud smatra da sukladno odredbama čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava .

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je 2007. godine odlučio uzeti kredit kod tuženika za kupnju osobnog vozila. U salonu su mu rekli da imaju poslovni odnos sa tuženikom, pa nakon što je sklopio ugovor o kupnji osobnog automobila to su ga uputili kod tuženika gdje mu je bio ponuđen ugovor o kreditu, ali samo u CHF. Tužitelj tvrdi da nije mogao birati niti tražiti da bi kredit bio u domaćoj valuti ili u nekoj drugoj stranoj valuti, ali je vidio da je kamata u CHF bila najpovoljnija, time da mu nitko nije rekao da bi ona mogla znatno porasti niti da bi se tečaj mogao tako mijenjati. Taj ugovor mu je bio ponuđen po načelu "uzmi li ostavi". Tužitelj tvrdi da je ugovor potpisao time da je u godinu dana kamata narasla za gotovo 0,9 posto, a za dvije godine skoro 2 %, a i tečaj je porastao znatno, ali je unatoč tome kredit otplatio. Automobil mu je služio za osobne potrebe i u obitelji su se služili svi njegovi sinovi, a u to vrijeme nije imao ni obrt, a niti aktivnu tvrtku. Kod osobnog bankara nije mogao pojedinačno pregovarati o uvjetima kredita i to kamatama, naknadi i slično već je to sve bilo izričito navedeno i oko toga se nije moglo pregovarati, a kao uvjet je morao položiti knjižicu o vlasništvu vozila u banku te plaćati osiguranje u slučaju smrti na iznos kredita i to godišnje predočavati banci. Troškove od 1,5% za obradu kredita je platio kao i 2,4% trošak upisnika time da mu osobni bankar nije rekao koji su to troškovi i od čega bi se sastojala naknada, a jednokratnu premiju osiguranja tužitelj iskazuje da je to platio banci.

Ovaj sud je iz iskaza tužitelja utvrdio nespornim da se radilo o potrošačkom kreditu i da je tužitelj u statusu potrošača time da se očito nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti o odredbi za isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je uvjet banke bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita i tužitelj je mogao jedino odlučiti hoće li dignuti kredit, jer o naknadi, pa niti o njenoj visini nije mogla pregovarati.

Dakle, iz svega proizlazi da se o odredbi o naknadu za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o njenoj visini, pa sud zaključuje da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama točke 2 ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Premda je tuženik istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije ovaj sud je utvrdio isti prigovor neosnovanim, jer je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio isključivo s tuženikom, a ne s trećom osobom. Iz navedenog razloga jedino je tuženik kao stranka Ugovora o kreditu, čija se jedna odredba traži proglasiti ništetnom, osoba pravno leigitimirana da bude tužena po ovakvoj tužbi i postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu.

U tom smislu sud drži u potpunosti neosnovanim navode tuženika da nema nikakve veze s naplaćenom naknadom, jer iz tuženikove Tarife naknada u poslovanju s građanima važeća za sve kredite sklopljene do 31.12.2010. pod kategorijom B5 navode se naknade naplaćene od klijenta za račun treće osobe – Croatia osiguranja .

Pod 5.1.1.1. od klijenta se naplaćuje naknada za osiguranje kredita za kupovinu novog vozila i to prema Ugovoru s partnerom, prema postotku od isplaćenog iznosa kredita.

U konkretnom slučaju ugovorna odredba o osiguranju kredita glasi: Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%.

Dakle, ovaj sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o bankarskoj naknadi, a ne premiji osiguranja, koju naplaćuje tuženik kao banka od klijenta, a naknadu koju je naplatio od klijenta, tuženik dalje u neutvrđenom iznosu, a prema prethodnom dogovoru između Banke i osiguranja, a ne osiguranja i klijenta, uplaćuje osiguranju kao premiju osiguranja kredita.

Kako nije jasno, niti je odredivo koliko iznosi sama premija osiguranja, a što je u konačnici osnova ništetnosti ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu kojom se naplaćuje bankarska naknada radi osiguranja kredita, jer ugovorna odredba nije jasna, naknada je određena u paušalnom iznosu, u postotku od ukupnog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu te je riječ o formularnom ugovoru i o ugovornoj odredbi o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati.

Sudska praksa je utvrdila ovakve ugovorne odredbe nisu jasne, određene ili odredive, prvenstveno, jer se ne navode u nominalnom iznosu, da su sastavljene prema prethodnom formularu banke te da korisnik kredita o ovakvoj naknadi nije mogao pregovarati, pa iz ovog razloga ovakve ugovorne odredbe su nepoštene i time ništetne. U konkretnom slučaju banka dodatno uvećava naknadu za iznos od 20%, bez navođenja razloga ovakvog uvećanja naknade.

Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu, pa je neodlučno pozivanje tuženika na činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 2. Ugovora o kreditu) obzirom se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

Obzirom spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Odlučujući o parničnom trošku ovaj sud je svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Odvjetničkom tarifom i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 17. travnja 2025. u iznosu 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 07. srpnja 2025. u iznosu 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 02. rujna 2025. u iznosu 250,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, pristojba na tužbu u iznosu 26,55 EUR i pristojba na presudu u iznosu 26,55 EUR, što ukupno iznosi 1.178,10 EUR. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude tj. 25. rujna 2025. godine, pa do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 9/14, 55/16 i 73/17 i 131/20) po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Karlovcu, 25. rujna 2025.

Sudac: Tomislav Maras

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana objave ove presude.

Dostaviti:

1. Damiru Karajić odvjetniku u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. Lopašićeva 6, Zagreb