Poslovni broj: P-622/2023-23
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU
Pavla Lončara 2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda, mr. sc. Zvonimiru Dodig kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Braslavu Balen, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, ulica Domovinskog rata 61, oib:52508873833, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Klišanić, odvjetniku iz Zagreba, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 25. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
1.Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu broj: 89843/06 kojeg su dana 12. listopada 2005. sklopili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF.
2.Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, oib: 52508873833, isplatiti tužitelju ĐZ iz [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, iznos od 2.372,67eur zajedno sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na iznose kako slijedi pa sve do isplate:
-3,07eur od 18. ožujka 2008.,
- 9,66eur od 4. prosinca 2008.,
- 26,87 eur od 10. veljače 2009.,
- 31,98 eur od 11. ožujka 2009.,
- 23,55 eur od 31. ožujka 2009.,
- 20,67 eur od 22. travnja 2009.,
- 18,64 eur od 14. svibnja 2009.,
- 19,96 eur od 4. lipnja 2009.,
- 17,86 eur od 27. lipnja 2009.,
- 16,04 eur od 11. kolovoza 2009.,
- 14,41 eur od 16. listopada 2009.,
- 37,46 eur od 30. listopada 2009.,
- 17,60 eur od 13. studenog 2009.,
- 16,60 eur od 11. prosinca 2009.,
- 24,50 eur od 14. siječnja 2010.,
- 27,89 eur od 13. veljače 2010.,
- 27,32 eur od 12. ožujka 2010.,
- 31,41 eur od 15. travnja 2010.,
- 36,52 eur od 12. svibnja 2010.,
- 43,43 eur od 11. lipnja 2010.,
- 50,92 eur od 10. srpnja 2010.,
- 40,62 eur od 12. kolovoza 2010.,
- 62,31 eur od 14. rujna 2010.,
- 57,06 eur od 14. listopada 2010.,
- 58,67 eur od 13. studenog 2010.,
- 64,99 eur od 11. prosinca 2010.,
- 84,55 eur od 14. siječnja 2011.,
- 25,79 eur od 12. veljače 2011.,
- 27,41 eur od 10. ožujka 2011.,
- 25,41 eur od 12. travnja 2011.,
- 30,37 eur od 12. svibnja 2011.,
- 35,06 eur od 10. lipnja 2011.,
- 36,57 eur od 9. srpnja 2011.,
- 61,19 eur od 12. kolovoza 2011.,
- 37,45 eur od 10. rujna 2011.,
- 34,90 eur od 12. listopada 2011.,
- 36,22 eur od 17. prosinca 2011.,
- 38,55 eur od 17. siječnja 2012.,
- 39,87 eur od 16. veljače 2012.,
- 39,26 eur od 17. ožujka 2012.,
- 38,76 eur od 14. travnja 2012.,
- 39,39 eur od 16. svibnja 2012.,
- 40,09 eur od 16. lipnja 2012.,
- 39,09 eur od 17. srpnja 2012.,
- 38,58 eur od 15. kolovoza 2012.,
- 35,90 eur od 18. rujna 2012.,
- 38,43 eur od 17. listopada 2012.,
- 39,27 eur od 16. studenog 2012.,
- 38,45 eur od 15. prosinca 2012.,
- 36,30 eur od 17. siječnja 2013.,
- 36,91 eur od 19. veljače 2013.,
- 37,20 eur od 19. ožujka 2013.,
- 35,55 eur od 16. svibnja 2013.,
- 35,34 eur od 15. lipnja 2013.,
- 35,05 eur od 17. srpnja 2013.,
- 35,26 eur od 17. kolovoza 2013.,
- 36,31 eur od 17. rujna 2013.,
- 37,27 eur od 17. listopada 2013.,
- 37,56 eur od 16. studenog 2013.,
- 39,22 eur od 14. prosinca 2013.,
- 37,63 eur od 16. siječnja 2014.,
- 39,49 eur od 18. veljače 2014.,
- 40,49 eur od 18. ožujka 2014.,
- 39,72 eur od 16. travnja 2014.,
- 38,45 eur od 16. svibnja 2014.
3. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.591,48eur sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2008., kao i tužbeni zahtjev tužitelja za zateznu kamatu od 1. siječnja 2008. za iznose kako slijedi:
- 3,07 eur do 18. ožujka 2008.,
- 9,66 eur do 4. prosinca 2008.,
- 26,87 eur do 10. veljače 2009.,
- 31,98 eur do 11. ožujka 2009.,
- 23,55 eur do 31. ožujka 2009.,
- 20,67 eur do 22. travnja 2009.,
- 18,64 eur do 14. svibnja 2009.,
- 19,96 eur do 4. lipnja 2009.,
- 17,86 eur do 27. lipnja 2009.,
- 16,04 eur do 11. kolovoza 2009.,
- 14,41 eur do 16. listopada 2009.,
- 37,46 eur do 30. listopada 2009.,
- 17,60 eur do 13. studenog 2009.,
- 16,60 eur do 11. prosinca 2009.,
- 24,50 eur do 14. siječnja 2010.,
- 27,89 eur do 13. veljače 2010.,
- 27,32 eur do 12. ožujka 2010.,
- 31,41 eur do 15. travnja 2010.,
- 36,52 eur do 12. svibnja 2010.,
- 43,43 eur do 11. lipnja 2010.,
- 50,92 eur do 10. srpnja 2010.,
- 40,62 eur do 12. kolovoza 2010.,
- 62,31 eur do 14. rujna 2010.,
- 57,06 eur do 14. listopada 2010.,
- 58,67 eur do 13. studenog 2010.,
- 64,99 eur do 11. prosinca 2010.,
- 84,55 eur do 14. siječnja 2011.,
- 25,79 eur do 12. veljače 2011.,
- 27,41 eur do 10. ožujka 2011.,
- 25,41 eur do 12. travnja 2011.,
- 30,37 eur do 12. svibnja 2011.,
- 35,06 eur do 10. lipnja 2011.,
- 36,57 eur do 9. srpnja 2011.,
- 61,19 eur do 12. kolovoza 2011.,
- 37,45 eur do 10. rujna 2011.,
- 34,90 eur do 12. listopada 2011.,
- 36,22 eur do 17. prosinca 2011.,
- 38,55 eur do 17. siječnja 2012.,
- 39,87 eur do 16. veljače 2012.,
- 39,26 eur do 17. ožujka 2012.,
- 38,76 eur do 14. travnja 2012.,
- 39,39 eur do 16. svibnja 2012.,
- 40,09 eur do 16. lipnja 2012.,
- 39,09 eur do 17. srpnja 2012.,
- 38,58 eur do 15. kolovoza 2012.,
- 35,90 eur do 18. rujna 2012.,
- 38,43 eur do 17. listopada 2012.,
- 39,27 eur do 16. studenog 2012.,
- 38,45 eur do 15. prosinca 2012.,
- 36,30 eur do 17. siječnja 2013.,
- 36,91 eur do 19. veljače 2013.,
- 37,20 eur do 19. ožujka 2013.,
- 35,55 eur do 16. svibnja 2013.,
- 35,34 eur do 15. lipnja 2013.,
- 35,05 eur do 17. srpnja 2013.,
- 35,26 eur do 17. kolovoza 2013.,
- 36,31 eur do 17. rujna 2013.,
- 37,27 eur do 17. listopada 2013.,
- 37,56 eur do 16. studenog 2013.,
- 39,22 eur do 14. prosinca 2013.,
- 37,63 eur do 16. siječnja 2014.,
- 39,49 eur do 18. veljače 2014.,
- 40,49 eur do 18. ožujka 2014.,
- 39,72 eur do 16. travnja 2014.,
- 38,45 eur do 16. svibnja 2014.
4.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.792,75eur.
5.Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.
O b r a z l o ž e n j e
1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 12. lipnja 2023. tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 89843/05 dana 12. listopada 2005. temelj kojeg da je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, te da je 9. prosinca 2010. sklopio s tuženikom i Dodatak tomu ugovoru kojim mu je tuženik, uz ostalo, odobrio dodatni iznos kredita od 1.037,00CHF.
2.Tužitelj navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano.
3.Tužitelj smatra da su odredbe točke 1. i točke 10. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne, jer predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njihovoj zakonom predviđenoj svrsi.
4.Tužitelj smatra da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na tužitelja. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da je zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu, preplatio kredit, pa stoga predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci uz nadoknadu parničnog troška.
5.U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da potvrđuje navode tužbe vezano uz činjenicu da je između stranaka sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Zatim tuženik navodi da se utvrđenja iz "Parnice Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj i protivi se svim navodima vezano uz isticanje ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Što se tiče odredaba ugovora, tvrdi da su sve odredbe, uključujući i one o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, lako uočljive, jasne i razumljive te da je u slučaju bilo kakvih nejasnoća tužitelj mogao tražiti objašnjenje od djelatnika banke. Tuženik ističe i prigovor zastare i prigovor radi prebijanja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
6.Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u nalaz vještaka Tomislava Borković od 25. svibnja 2023. s izračunom razlike stvarno plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja, Ugovor o kreditu broj 89843/05 od 12. listopada 2005. i Dodatak tomu ugovoru od 9. prosinca 2010., proveo je financijsko vještačenje koje je povjerio stalnom sudskom vještaku za financije Mladenu Pavetić, te je saslušao tužitelja.
7.Sud je proveo sve predložene dokaze.
8.Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
9.Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 89843/05 od 12. listopada 2005. i Dodatak tomu ugovoru od 9. prosinca 2010., te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik (ranije HVB Splitska banka d.d.) kao banka-kreditor temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju najprije iznos od 30.365,00CHF, a nakon toga i dodatni iznos od 1.037,00CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.
10.Nadalje sud je utvrdio da je u točki 10. u vezi s točkom 1. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Time je sud utvrdio sporne dijelove predmetnog Ugovora o kreditu na čiju ništetnost upire tužitelj.
11.U svom usmenom iskazu tužitelj je iskazao da je podigao kredit u CHF jer su mu bankovni službenici tuženika takav kredit ponudili, no da ga pritom nisu upozorili na značajne promjene tečaja valute CHF, kao i na mogućnost značajnog porasta rate kredita, te da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Usto, da je kredit podigao za svoje osobne svrhe, to jest rješavanje stambenog pitanja, pojašnjavajući da je tek naknadno na adresi nekretnine kupljene iz sredstava toga kredita bilo registrirano sjedište jedne zadruge, što, po ocjeni ovog suda, ne dovodi u pitanje tužiteljev status potrošača.
11a..Dakle, na temelju iskaza tužitelja, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinitog, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni kredit tužitelj podigao u osobne nekomercijalne svrhe, što znači da u konkretnom slučaju tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, a da predmetni ugovor o kreditu podignut samo za privatne svrhe tužitelja predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
12.Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je pod točkama 6. i 7. izreke, pored ostaloga, da je banka ovdje tuženika u razdoblju od 01. rujna 2004. (OTP banka d.d.), odnosno od 1. listopada 2004. (Societe Generale-Splitska banka d.d.) do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka ovdje tuženika postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004. (OTP banka d.d.), odnosno od 1. listopada 2004. (Societe Generale-Splitska banka d.d.) do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kao banka u razdoblju od 01. rujna 2004. (OTP banka d.d.), odnosno od 1. listopada 2004. (Societe Generale-Splitska banka d.d.) do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da se djelomično odbija žalba tuženika kao banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojima se utvrđuje da je tuženik kao banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
14.Prema čl. 142. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.
15.Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
16.Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.
17.Prema čl. 50. ZOO/91 i čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
18.Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog k zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6. st.1. Direktive određuje: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. ĐZD od 14.06.2012. godine, točka 73. , utvrđeno je da se članak 6. (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je tako utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njezin sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu s pravnom stečevinom EU.
19.Prema stavu ovoga suda ništetne su odredbe točaka 1. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak. Naime, ovaj sud se referira na obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. iz koje proizlazi da su banke (uključujući i ovdje tuženika), vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose. Nadalje, da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome. Konačno, da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502.c ZPP-a kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva. Stoga je i vezanjem uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli ovaj sud našao ništetnim pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu (točke 1. i 10) kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF.
20.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je temeljem ništetnog dijela odredaba iz točaka 1. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja kao potrošača, te smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli – CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF.
21.Slijedom svega naprijed navedenog, sud je prethodno navedene dijelove tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim, kao u točki 1. izreke presude.
22.Na okolnost osnove i visine tužbenog zahtjeva tužitelja, ovaj sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mladenu Pavetić, a kojim je konačno utvrđeno da je tužitelj zbog rasta valute CHF u odnosu na domaću valutu kunu platio tuženiku više u ukupnom iznosu od 2.372,67eur.
23.Stranke nisu imale primjedbi na konačan nalaz i mišljenje vještaka vezano uz njegov računski dio.
24.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mladena Pavetić, s obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
25.Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata s osnova valutne klauzule zbog promjene tečaja CHF do iznosa od 2.372,67eur, pa je taj iznos dosuđen tužitelju na teret tuženika u smislu čl. 210. ZOO/91 i čl. 1111. ZOO-a, kao u točki 2. izreke presude, dok je preko toga iznosa, to jest za iznos od 1.591,48eur, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan kao u točki 3. izreke presude.
25a.U konkretnom slučaju tužitelj u tužbi određeno zahtijeva zateznu kamatu tek od 1. siječnja 2008., a ona teče od prvoga dana iza dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a kako to proizlazi iz rezultata provedene financijske ekspertize, kao u točki 2. izreke presude, dok je pak za razdoblje prije toga zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate neosnovan, kao u točki 3. izreke presude.
26.Nije u pravu tuženik kada zahtijeva da se ukupno preplaćeni iznos mjesečnih anuiteta po zaključenom Ugovoru o kreditu zbog unesene valutne klauzule umanji za iznos tzv. negativne razlike. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio, niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost spornih ugovornih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. 26a.Obzirom da tuženik nije ničime dokazao svoju novčanu tražbinu u iznosu od 14.790,37eur koju stavlja u prijeboj s novčanom tražbinom tužitelja, te da ne može zahtijevati uračunavanje tzv. negativnih razlika iz razloga netom spomenutih, valjalo je njegov prigovor radi prebijanja odbiti u cijelosti kao neosnovan i odlučiti kao u točki 5. izreke presude.
27.Odluka o plaćanju zateznih kamata i o visini kamatne stope temelji se na odredbama iz čl. 277. ZOO/91 i čl. 29. ZOO-a i čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO-a.
28.Na kraju ovaj sud sa sigurnošću zaključuje da nije nastupila zastara utuženog novčanog potraživanja tužitelja iz razloga jer je podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 prekinulo zastaru. Takva ocjena ovog suda utemeljena je na stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odlukama broj Rev-2245/17, broj Rev-3142/2018 i broj Rev-1404/2018, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od časa pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Konačno, zastara u ovom slučaju nije nastupila niti oslonom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. iz razloga jer je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina, kao i oslonom na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što, dakle, znači da u konkretnom slučaju, u kojem je ništetnost pojedinih odredbi ugovora utvrđena kao glavno pitanje, niti po toj osnovi nije došlo do zastare.[1]
29.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja stranaka putem odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja glavne rasprave, te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ((Narodne novine br. 138/23, dalje: OT) i odredbe iz Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18), te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23). Parnični trošak odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 18.754,52eur koja čini zbroj vrijednosti zahtjeva iz tužbe (3.964,15eur) i vrijednosti novčane tražbine tuženika koju je tuženik stavio u prijeboj s novčanom tražbinom tužitelja (14.790,37eur).
30.Obzirom da je tužitelj uspio djelomično s postavljenim tužbenim zahtjevom za iznos od 2.372,67eur i u cijelosti u odnosu na zahtjev da se kao neosnovan odbije prigovor tuženika radi prebijanja tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14.790,37eur, a da je s druge strane tuženik djelomično uspio u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.591,48eur, a u cijelosti izgubio ovu parnicu u odnosu na svoj prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 14.790,37eur, tužitelju pripada pravo prema obračunatom omjeru uspjeha u sporu od 83,04%, potraživati od tuženika nadoknadu parničnog troška u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a.
31.Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00eur (Tbr. 7.1. OT), te trošak zastupanja na ročištima od 5. prosinca 2024., 24. srpnja 2025. i 22. rujna 2025. u iznosu od po 500,00eur za svako ročište (Tbr. 9.1. OT), a što uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,89eur i na presudu u iznosu od 69,01eur, sveukupno iznosi 2.158,90eur, što pak prema omjeru uspjeha u sporu od 83,04% daje konačan iznos od 1.792,75eur, kao u točki 4. izreke presude.
32.Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude. U Zaprešiću 25. rujna 2025.
Sudac:
mr. sc. Zvonimir Dodig,
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP-a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju, po pun., uz rješenje o plaćanju pristojbe na presudu od 69,01eur,
2. Tuženiku, po pun.
1 Stajališta zauzeta kao u presudi Županijskog suda u Splitu broj: Gž - 428/2021 od 15. srpnja 2021.
