Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Posl.br. P-365/2024-69

Rovinj, Obala P. Budicin 4

(ranije posl.br. P-871/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja DJV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Steliju Lapiću, odvjetniku u Rovinju, 43. Istarske divizije 35, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 26. kolovoza 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, dana 25. rujna 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj: 346-60/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji Ugovor je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju, broj: OV-10690/07 od 20. prosinca 2007. godine, a sklopljen dana 20. prosinca 2007. godine, između tužitelja GJV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije: Hypo Alpe Adria bank d.d. - rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. godine) kao kreditora, i to odredbe:

- članka 2. Iznos, namjena i korištenje kredita " .. prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.."

- članka 4. Otplata kredita "po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria bank d.d. na dan plaćanja..."

- članka 6. Promjenljivost kamatne stope "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.", pa stoga navedene odredbe Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije: Hypo Alpe Adria bank d.d. - rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. godine) da tužitelju PJV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.964,75 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te za period od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 156/2022), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (NN 155/2023), koja teče na:

- iznos od 48,27 eura od 27. svibnja 2008. godine;

- iznos od 47,25 eura od 13. lipnja 2008. godine;

- iznos od 47,24 eura od 19. srpnja 2008. godine;

- iznos od 46,90 eura od 19. kolovoza 2008. godine;

- iznos od 46,59 eura od 24. rujna 2009. godine:

- iznos od 46,57 eura od 24. rujna 20009. godine;

- iznos od 48,15 eura od 16. lipnja 2008. godine;

- iznos od 44,96 eura od 20. prosinca 2008. godine;

- iznos od 45,52 eura od 3. veljače 2009. godine;

- iznos od 66,22 eura od 28. veljače 2009. godine;

- iznos od 66,14 eura od 25. ožujka 2009. godine;

- iznos od 64,35 eura od 1. travnja 2009. godine;

- iznos od 64,59 eura od 22. svibnja 2009. godine;

- iznos od 63,79 eura od 17. lipnja 2009. godine;

- iznos od 63,38 eura od 25. srpnja 2009. godine;

- iznos od 63,41 eura od 21. kolovoza 2009. godine;

- iznos od 63,13 eura od 18. kolovoza 2009. godine;

- iznos od 63,12 eura od 21. listopada 2009. godine;

- iznos od 62,43 eura od 3. prosinca 2009. godine;

- iznos od 63,28 eura od 3. prosinca 2009. godine;

- iznos od 63,14 eura od 3. veljače 2010. godine;

- iznos od 64,40 eura od 3. veljače 2010. godine;

- iznos od 64,27 eura od 27. ožujka 2010. godine;

- iznos od 65,60 eura od 5. svibnja 2010. godine;

- iznos od 65,19 eura od 5. svibnja 2010. godine;

- iznos od 66,39 eura od 8. lipnja 2010. godine;

- iznos od 68,48 eura od 28. srpnja 2010. godine;

- iznos od 68,27 eura od 21. kolovoza 2010. godine;

- iznos od 69,53 eura od 16. rujna 2010. godine;

- iznos od 71,79 eura od 2. listopada 2010. godine;

- iznos od 69,61 eura od 3. studenoga 2010. godine;

- iznos od 67,95 eura od 1. prosinca 2010. godine;

- iznos od 70,84 eura od 1. siječnja 2011. godine;

- iznos od 54,86 eura od 9. veljače 2011. godine;

- iznos od 52,66 eura od 12. ožujka 2011. godine;

- iznos od 53,05 eura od 2. travnja 2011. godine;

- iznos od 52,18 eura od 24. svibnja 2011. godine;

- iznos od 52,25 eura od 25. lipnja 2011. godine;

- iznos od 55,80 eura od 20. srpnja 2011. godine;

- iznos od 57,00 eura od 19. kolovoza 2011. godine;

- iznos od 59,35 eura od 16. rujna 2011. godine;

- iznos od 56,27 eura od 17. studenoga 2011. godine;

- iznos od 54,74 eura od 1. prosinca 2011. godine;

- iznos od 16,08 eura od 1. prosinca 2011. godine;

- iznos od 16,14 eura od 1. siječnja 2012. godine;

- iznos od 16,29 eura od 9. veljače 2012. godine;

- iznos od 16,36 eura od 1. ožujka 2012. godine;

- iznos od 16,12 eura od 31. ožujka 2012. godine;

- iznos od 16,22 eura od 30. svibnja 2012. godine;

- iznos od 16,17 eura od 30. svibnja 2012. godine;

- iznos od 16,10 eura od 19. lipnja 2012. godine;

- iznos od 15,91 eura od 10. srpnja 2012. godine;

- iznos od 15,87 eura od 23. kolovoza 2012. godine;

- iznos od 15,65 eura od 18. rujna 2012. godine;

- iznos od 15,51 eura od 26. listopada 2012. godine;

- iznos od 15,60 eura od 17. studenoga 2012. godine;

- iznos od 15,60 eura od 19. prosinca 2012. godine;

- iznos od 15,43 eura od 19. siječnja 2013. godine;

- iznos od 15,09 eura od 21. veljače 2013. godine;

- iznos od 15,20 eura od 3. travnja . godine;

- iznos od 15,17 eura od 15. svibnja 2013. godine;

- iznos od 14,95 eura od 15. svibnja 2013. godine;

- iznos od 14,59 eura od 1. lipnja 2013. godine;

- iznos od 14,50 eura od 3. srpnja 2013. godine;

- iznos od 14,52 eura od 1. kolovoza 2013. godine;

- iznos od 14,58 eura od 1. rujna 2013. godine;

- iznos od 14,69 eura od 1. listopada 2013. godine;

- iznos od 14,51 eura od 1. studenoga 2013. godine;

- iznos od 14,50 eura od 1. prosinca 2013. godine;

- iznos od 14,49 eura od 1. siječnja 2014. godine;

pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije: Hypo Alpe Adria Bank d.d. - Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016.) da tužitelju PJV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 18.087,43 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te za period od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 156/2022), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (NN 155/2023), koja teče na

- iznos od 19,24 eura od 2. veljače 2008. godine;

- iznos od 30,33 eura od 1. travnja 2008. godine;

- iznos od 26,67 eura od 27. svibnja 2008. godine;

- iznos od 13,77 eura od 13. lipnja 2008. godine;

- iznos od 14,88 eura od 19. srpnja 2008. godine;

- iznos od 11,39 eura od 19. kolovoza 2008. godine;

- iznos od 8,38 eura od 24. rujna 2008. godine:

- iznos od 9,16 eura od 24. rujna 2008. godine;

- iznos od 32,44 eura od 16. listopada 2008. godine;

- iznos od 37,01 eura od 20. prosinca 2008. godine;

- iznos od 46,94 eura od 3. veljače 2009. godine;

- iznos od 85,50 eura od 28. veljače 2009. godine;

- iznos od 86,07 eura od 25. ožujka 2009. godine;

- iznos od 68,08 eura od 1. travnja 2009. godine;

- iznos od 72,23 eura od 22. svibnja 2009. godine;

- iznos od 65,02 eura od 17. lipnja 2009. godine;

- iznos od 61,95 eura od 25. srpnja 2009. godine;

- iznos od 63,81 eura od 21. kolovoza 2009. godine;

- iznos od 62,36 eura od 18. rujna 2009. godine;

- iznos od 63,82 eura od 21. listopada 2009. godine;

- iznos od 57,83 eura od 3. prosinca 2009. godine;

- iznos od 68,91 eura od 3. prosinca 2009. godine;

- iznos od 68,93 eura od 3. veljače 2010. godine;

- iznos od 84,84 eura od 3. veljače 2010. godine;

- iznos od 85,15 eura od 27. ožujka 2010. godine;

- iznos od 101,98 eura od 5. svibnja 2010. godine;

- iznos od 99,14 eura od 5. svibnja 2010. godine;

- iznos od 114,60 eura od 8. lipnja 2010. godine;

- iznos od 140,38 eura od 28. srpnja 2010. godine;

- iznos od 140,10 eura od 21. kolovoza 2010. godine;

- iznos od 156,54 eura od 16. rujna 2010. godine;

- iznos od 184,46 eura od 2. listopada 2010. godine;

- iznos od 161,93 eura od 3. studenoga 2010. godine;

- iznos od 145,12 eura od 1. prosinca 2010. godine;

- iznos od 180,72 eura od 1. siječnja 2011. godine;

- iznos od 227,95 eura od 9. veljače 2011. godine;

- iznos od 195,67 eura od 12. ožujka 2011. godine;

- iznos od 204,47 eura od 2. travnja 2011. godine;

- iznos od 193,23 eura od 24. svibnja 2011. godine;

- iznos od 196,93 eura od 25. lipnja 2011. godine;

- iznos od 257,06 eura od 20. srpnja 2011. godine;

- iznos od 279,60 eura od 19. kolovoza 2011. godine;

- iznos od 320,79 eura od 16. rujna 2011. godine;

- iznos od 274,05 eura od 17. studenoga 2011. godine;

- iznos od 252,21 eura od 1. prosinca 2011. godine;

- iznos od 258,77 eura od 1. prosinca 2011. godine;

- iznos od 265,74 eura od 1. siječnja 2012. godine;

- iznos od 278,49 eura od 9. veljače 2012. godine;

- iznos od 286,08 eura od 1. ožujka 2012. godine;

- iznos od 276,97 eura od 31. ožujka 2012. godine;

- iznos od 286,27 eura od 30. svibnja 2012. godine;

- iznos od 287,17 eura od 30. svibnja 2012. godine;

- iznos od 287,54 eura od 19. lipnja 2012. godine;

- iznos od 280,85 eura od 10. srpnja 2021. godine;

- iznos od 282,47 eura od 23. kolovoza 2012. godine;

- iznos od 273,57 eura od 18. rujna 2012. godine;

- iznos od 269,46 eura od 26. listopada 2012. godine;

- iznos od 279,27 eura od 17. studenoga godine;

- iznos od 283,97 eura od 19. prosinca 2012. godine;

- iznos od 278,24 eura od 19. siječnja 2013. godine;

- iznos od 262,26 eura od 21. veljače 2013. godine;

- iznos od 273,10 eura od 3. travnja 2013. godine;

- iznos od 275,65 eura od 15. svibnja 2013. godine;

- iznos od 267,12 eura od 15. svibnja 2013. godine;

- iznos od 249,97 eura od 1. lipnja 2013. godine;

- iznos od 249,16 eura od 3. srpnja 2013. godine;

- iznos od 254,87 eura od 1. kolovoza 2013. godine;

- iznos od 263,59 eura od 1. rujna 2013. godine;

- iznos od 275,67 eura od 1. listopada 2013. godine;

- iznos od 269,47 eura od 1. studenoga 2013. godine;

- iznos od 273,90 eura od 1. prosinca 2013. godine;

- iznos od 278,92 eura od 1. siječnja 2014. godine;

- iznos od 258,54 eura od 1. veljače 2014. godine;

- iznos od 264,55 eura od 1. ožujka 2014. godine;

- iznos od 262,58 eura od 1. travnja 2014. godine;

- iznos od 255,93 eura od 31. travnja 2014. godine;

- iznos od 253,79 eura od 1. lipnja 2014. godine;

- iznos od 254,70 eura od 2. srpnja 2014. godine;

- iznos od 262,31 eura od 1. kolovoza 2014. godine;

- iznos od 268,67 eura od 2. rujna 2014. godine;

- iznos od 267,35 eura od 1. listopada 2014. godine;

- iznos od 272,85 eura od 1. studenoga 2014. godine;

- iznos od 276,59 eura od 2. prosinca 2014. godine;

- iznos od 274,39 eura od 1. siječnja 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 1. veljače 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 6. ožujka 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 1. travnja 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 31. travnja 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 2. lipnja 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 1. srpnja 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 1. kolovoza 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 1. rujna 2015. godine;

- iznos od 275,00 eura od 24. listopada 2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije: Hypo Alpe Adria Bank d.d. - Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016.g.) da tužitelju PJV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 21.052,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine), sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije: Hypo Alpe Adria Bank d.d. - Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016.) da tužitelju PJV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 411,89 eura na ime preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

VI. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije: Hypo Alpe Adria Bank d.d. - Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016.) da tužitelju PJV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.623,79 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

VII. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.656,25 eura odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-871/2019 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa po tom osnovu.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj s tuženicom dana 20. prosinca 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu, broj: 346-60/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji da je Ugovor potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa], broj: OV-10690/07 od 20. prosinca 2007. godine za iznos glavnice kredita u visini 137.500 CHF (stotridesetsedamtisućapetsto švicarskih franaka) s ugovorenim rokom otplate kredita 15 (petnaest) godina i redovnom kamatom koja da na dan sklapanja ugovora iznosi

5,50% godišnje (pet cijelih pedeset posto);

- da je dospijeće anuiteta, sukladno čl. 4. ugovora bilo ugovoreno mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten;

- da je odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., a korisnik kredita svojim potpisom na Ugovora izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, što predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača;

- da je tuženica ugovorenu redovnu kamatu po predmetnom kreditu 5,50%, jednostrano promijenila, pa je od 28. veljače 2008. godine počela obračunavati kamatu po stopi 6,20%, od 30. rujna 2008. godine po stopi 6,15%, od 30. studenoga 2008. godine po stopi 6,40%, od 30. studenoga 2010. godine po stopi 6,15%, a od 30. rujna 2011. godine do 31. prosinca 2013. godine po stopi 5,65%;

- da su navedene odredbe bile unaprijed formulirane u ponuđenom Ugovoru, a tužitelj prilikom ugovaranja nije ni na koji način mogao utjecati ili pregovarati o sadržaju takvih tipskih odredbi ugovora, jer je takva odredba sadržana u svim ugovorima ove vrste, a isto tako prilikom ugovaranja tužitelj, osim nemogućnosti pregovaranja nije imao niti ima potrebna znanja iz područja financija, a kreditor - tuženica da ga nije uputila u moguće posljedice za njegovu financijsku situaciju;

- da je odredbama ZOO-a iz čl. 272. propisano da je ugovor odnosno pojedina njegova odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se množe odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi;

- da je u konkretnom slučaju samo tuženica kao kontraherent sebi ostavila privilegij da sama jednostrano odredi tu tzv. promjenjivu kamatu;

- da su tužitelj i tuženica dana 03. veljače 2016. godine zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 346-60/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - u daljnjem tekstu ZID ZPK) kojim da su u skladu s tamo propisanim načinom izračuna konverzije izmijenili odredbe osnovnog ugovora o kreditu, valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neisplaćene glavnice kredita;

- da tim dodatkom ugovora nije otklonjena ništetnost naprijed navedenih odredbi iz osnovnog ugovora pa tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost naprijed citiranih odredbi ugovora te naloži tuženici da mu isplati preplaćene iznose po osnovu preplaćene kamate sa zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos počev od dospijeća pa do isplate.

1.3. Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj predlaže da sud po provedenom dokaznom postupku usvoji tužbeni zahtjev to utvrdi djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu sklopljenog 20. prosinca 2007. i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s bančinim odlukama, uz nalog isplate stečenog bez osnove prema utvrđenoj preplati iz obračuna tužitelja u iznosu od 21.215,41 kuna, koji kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u tijeku postupka usklađuje po provedenim financijskim vještačenjima.

2. Dana 31. listopada 2019. godine tuženica dostavlja odgovor na tužbu (list 64- 68) kojim osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva uz isticanje prigovora zastare i nedostatka pravnog interesa, a sve uz sljedeće navode:

- da iz tužbe proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženicom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa da stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što da su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelja potražuje u ovom postupku;

- da je tužitelj pravo, čije ostvarenje traži u ovom postupku, već ranije u cijelosti ostvario pa mu tuženica stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka;

- da su tužitelj i tuženica sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno odredbama Zakona o izmjeni o dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača;

- da je odredbom čl. 19.b ZID ZPK određeno načelo konverzije kredita, koje određuje da se konverzija kredita denominiranim u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi to bio da je koristio kredit denominiran u EUR;

- da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZID ZPK-a i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu;

- da je ZID ZPK, u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost da jest predmetnom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženici, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom, stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu da su ju zamijenile dopuštenom odrednom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćenjem izračuna konverzije i aneksa uz ugovor o kreditu;

- da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje;

- da je cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovoru o kreditu nepoštenima i posljedično ništetnima jest restitucija potrošača, ovdje tuženice, a upravo da je isto učinjeno ZID ZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim da se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženici uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu da su uključeni i iznosi koje sad tužitelj potražuje predmetnom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija da je valutna klauzula (EUR) dopuštena;

- da sklapanjem aneksa uz Ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc;

- da je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženica prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji i promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i da je određeno u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja);

- da je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka;

- da pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen aneks uz ugovor o kreditu, a koji da je po svojim učincima predstavljao res iudicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu;

- da je pitanje u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat da su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način;

- da je i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu te da je upravo iznos kojeg tužitelj potražuje tuženica uzela u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZID ZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjila obveze po konvertiranom kreditu u EUR;

- da kada bi tužitelj i uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, da je upravo za taj iznos tuženica umanjila obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom da tuženica ne bi na raspolaganju imala sredstvo ostvariti povrat više priznatih uplata tužiteljice, radi čega tužitelj da ne može tražiti povrat onoga što je uplatio od dana sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu;

- da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015. godine, kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije;

- da je ZID ZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. godine (NN 39/17) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske te da se uz ostalo u navedenom rješenju navodi kako se zakonodavac odlučio za ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači;

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZID ZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješavalo pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZID ZPK, za koji je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost sa Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih da nema jer je takva valutna ništetna, prema navodima tužitelja;

- da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženice u skladu s ZID ZPK-a te da jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz aneksa uz ugovor o kreditu.

2.1. Slijedom prednjih navoda, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tužene podneskom od 31. siječnja 2020. godine (list 69-71 spisa), u bitnome osporavajući prigovor zastare pozivom na rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske pol.br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. kao i na tuženičin navod da bi tužitelj izvršenom konverzijom CHF kredita u EUR bio obeštećen. Naime, da upravo suprotno u smislu odluke VSRH posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj da ima pravni interes unatoč izvršenoj konverziji tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i to upravo iz razloga što konverzijom potrošači nisu obeštećeni jer je glavnica po početnom otplatnom planu bez rasta tečaja CHF-a manja od one konvertirane, a prilikom izračuna konverzije iznos preplaćenih kamata, glavnice i zateznih kamata nije iskorišten za utvrđenje stvarne glavnice. Aneksom ugovora da se uređuje pitanje kamatne stope nakon sklapanja toga aneksa, a ne rješava se pitanje preplaćenih kredita u valuti CHF za ovdje utuženi period, već se isti aneks odnosi samo na konverziju valute CHF u valutu EUR i nema povratni utjecaj već djeluje ex nunc, a to iz razloga što ništetnost ne može naknadno konvalidirati niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, uz određenu iznimku neprimjenjivu u predmetnom slučaju.

4. Rješenjem i presudom posl.br. P-871/2019-38 od 30. kolovoza 2021. dopuštena je preinaka tužbe iz podneska od 30. travnja 2021. kojim podneskom je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu nakon provedenog financijskog vještačenja po sudskom vještaku Nadi Nenadić, a presudom usvojio tako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti, utvrdivši ništetnost odredbi iz Ugovora o kreditu u odnosu na osporene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a u kondemnatornom dijelu zahtjeva tuženoj naložio isplatiti iznos od 153.502,27 kuna uz zakonsku zateznu kamatu na svaki utvrđeni dospjeli preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate uz parnični trošak.

5. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-77/2022-2 od 28. svibnja 2024. godine ukinuta je presuda ovoga suda posl.br. P-871/2019-38 od 30. kolovoza 2021. godine u cijelosti, te predmet vraćen sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovnom suđenju provedeni su sljedeći dokazi:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2007. (list 5-12);

- uvidom u otplatni plan (list 13-18, 113-114);

- uvidom u specifikacije isplate kredita (list 19);

- čitanjem obavijesti (list 20);

- uvidom u simulirani otplatni plan (list 21-24);

- čitanjem obavijesti o promjeni kamatnih stopa (list 25);

- uvidom u pregled prometa za klijenta (list 26-38);

- uvidom u popis uplata za namirenje obveza (list 39-42);

- čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu (konverzija) od 03. veljače 2016. godine (list 43-47);

- čitanjem obavijest o provedenoj konverziji (list 111-112);

- uvidom u specifikaciju uplata (list 115-122);

- čitanjem pisanog nalaza i dopune nalaza Nade Nenadić (list 267-279, 348-351);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića (list 541-556)

- saslušanjem vještaka dipl. oec. Tomislava Prpića na ročištu od 09. travnja 2025. (list 615-616);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 09. travnja 2025. (list 617-618).

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 20. prosinca 2007. godine između tužitelja i pravne prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke te restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnih odredbi.

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužitelj i pravna prednica tuženice dana 20. prosinca 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu br. 346-60/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 137.500,00 CHF-a s rokom otplate od 180 jednakih mjesečnih anuiteta i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom 5,50% godišnje;

- da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 346-60/2007 dana 03. veljače 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu utvrđeno da je na dan 30. rujna 2015. godine utvrđeno stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima u iznosu od 50.393,42 eura i visina iznosa preplate od 90.544,60 kuna;

- da se početna kamatna stopa mijenjala u više navrata i to povećanjem od početne ugovorene 5,50% na 6,20% od 29. veljače 2008. godine; na 6,15% od 30. rujna 2008. godine; na 6,40% od 30. studenoga 2008. godine; na 6,15% od 30. studenoga 2010. godine; na 5,65% od 30. rujna 2011. godine i konačno posljednja promjena na 3,23% od 31. prosinca 2013. učinjena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF.

10. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu uz naknadno zaključen Aneks tom ugovoru od 03. veljače 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;

- da li je osnovan prigovor zastare.

11. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

11.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

11.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

11.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

12. Prigovor zastare nije osnovan.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 11. lipnja 2019. godine, zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

13. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

14. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 20. prosinca 2007. godine.

15. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

16. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 20. prosinca 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. čl. 96. ZZP/07 (81. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 99. ZZP/07 (čl. 84. ZZP/03) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Odredbom čl. 100. ZZP/07 (čl. 85. ZZP/03) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

21. Odredbom čl. 101. ZZP/07 (čl. 86. st. 1. ZZP/03) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 (čl. 87. st. 1. ZZP/03) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

23. U odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

24. Da je tome tako, proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja (list 617-618), koji je naveo sudu okolnosti u kojima je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za kupnju stana od 40 m2 u Zagrebu za svoju djecu, koja su stan i koristila za vrijeme studija, a kasnije je stan i prodan. Tužitelj je učinio nespornim da je prihvatio ponuđeni kredit u CHF koji je banka kao novi proizvod nudila kao najpovoljniji kredit uz prethodno iskustvo sa stambenim kreditom u valuti EUR. Tvrdi da valutu CHF tada uopće nije koristio kao platežno sredstvo, niti je pratio tečaj te valute, a službenik banke da ništa nije objasnio po pitanju stabilnosti te valute i da li se može očekivati kakva promjena i što na to utječe, odnosno da ništa rečeno nije ukazivalo da je riječ o rizičnom kreditu. Izričito tvrdi da se ništa nije pojasnilo, ne samo po pitanju rizičnosti valute CHF i činjenice da istu HNB ne štiti u odnosu na kunu, već i po pitanju promjene kamatne stope, odnosno o uvjetima i mogućnostima promjene kamatne stope i što utječe na promjenu, odnosno koji su to parametri i što se može očekivati. Stoga, da nije bilo razloga za bilo kakvu sumnju, jer da je imalo sumnjao u tom slučaju se zasigurno ne bi odlučio za ovaj kredit. Konverziju da je prihvatio isključivo da se riješi tog kredita i konstantno uvećanih anuiteta, pri čemu da je priznata neka preplata, s time da on nije odustao od ove tražbine potpunog obeštećenja koja mu priznatom preplatom nije u cijelosti izvršena. Konačno, ukazuje da nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim ugovornim odredbama, jer je bilo riječ o spremnom proizvodu koji je prihvatio bez ikakvog pregovaranja.

25. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, a isti potvrdio utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bio uvjeren da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

26. Dakle, iz navedenog proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali anekse/dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

27. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

28. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

29. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

30. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

31. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 99. i 100. ZZP/07.

32. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istom ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

33. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,50%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati i očito očekivajući da je to jedina promjena koja bi uslijedila. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

34. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

35. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 96 i čl. 97. ZZP/07 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

36. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojim se glavnica veže za valutu CHF (u članku 2. i 4.) i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF- a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

37. Za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

38. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

39. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

40. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

41. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i čl. 4. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

42. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

43. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

44. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

44.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

45. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor od 03. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

46. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno ne nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji izrazio je i VSRH u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

47. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu iz Aneksa ugovora o kreditu provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, mag. oec.

47.1. Vještaku je naložen zadatak da izračuna razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračuna razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate povećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, izračuna razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita (uz prikaz i negativnih tečajnih razlike, te neto potraživanja, odnosno prikaz koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike). Nadalje, da utvrdi je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), na način da: utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. godine i u kojem iznosu; te da izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka i pri tom najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije, a potom sukladno ZOO čl. 171. red uračunavanja i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30. rujna 2015. godine obračunata i zakonska zatezna kamata. Izračuna zakonske zatezne kamate na sve pojedinačne iznose preplate na osnovu preplaćenih kamata i pozitivne tečajne razlike od dana svakog preplaćenog iznosa pa do dana konverzije kredita. Konačno, da se vještak očituje je li konverzija izvedena pravilno, sukladno odredbama ZID ZPK i matematički.

47.2. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 17. veljače 2025. godine u kojemu je postupajući po naloženom zadatku suda, izradio konačno mišljenje pa utvrdio:

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu (5,50%) više uplatio iznos od 2.964,75 eura i to prikazano u pregledu tablice 5 njegova nalaza (list 548- 549);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.384000 HRK za 1 CHF) više uplatio iznos od 18.087,43 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 549-550);

- da u konkretnom slučaju pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.384000 HRK za 1 CHF), tužitelj je na ime tečajnih razlika u utuženom razdoblju otplate kredita manje uplatio 0,00 eura;

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 4.531,50 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 nalaza vještaka (list 553);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 12.017,33 eura na dan 30. rujna 2015. godine;

- da nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 2.964,75 eura i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike u iznosu od 18.087,43 eura, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice 4.531,50 eura i utvrđene preplate u iznosu od 12.017,33 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 21.464,07 eura od čega 21.052,18 eura predstavlja glavnicu na koju teče pripadajuća zatezna kamata od 01. listopada 2015. godine te iznos od 411,89 eura na ime dospjelih zateznih kamata na dan 30. rujna 2015. godine.

48. Podneskom od 24. veljače 2025. godine (list 568-574) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka analizirajući dobivene izračune, to prihvaćajući nalaz u cijelosti istim podneskom usklađuje tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu i to: u točki II. tužbe tražbinom obračunate preplate više plaćene kamate u iznosu od 2.964,75 eura, u točki III. tužbe tražbinom preplate pozitivnih tečajnih razlika u iznosu od 18.087,43 eura i u točki IV. tužbe tražbinom preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. godine.

49. Podneskom od 13. ožujka 2025. godine (list 575-585) tužena se prvotno usprotivila preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 24. veljače 2025. godine. Nadalje, prihvaćajući tvrdnju vještaka u dijelu nalaza i mišljenja u kojem navodi da je tužena provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i to matematički točno, te da je na taj način matematički izjednačio tužitelja jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u EUR, smatra da je potvrđeno kako je tuženica u potpunosti postupila sukladno ZID ZPK, slijedom čega da je tražbina tužitelja već ispunjena te da samim time tužitelj nema pravnog interesa u predmetnom sporu. Tužena smatra i ustraje kod navoda kako su sklapanjem aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U odnosu na, po vještaku utvrđenoj razlici glavnice po provedenoj konverziji, tužena se u cijelosti protivi bilo kakvom izračunu po toj osnovi ukazujući na zakonsku odredbu iz ZID ZPK i to čl. 19.c. toč. 7. po kojoj je i postupljeno. Naime, pojednostavljeno rečeno tvrdi da visina neotplaćene glavnice u konverziji, odnosno glavnice u EUR je rezultat onoga što se tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji obvezao platiti po novom Ugovor o kreditu u EUR i onoga što je uplatio na temelju Ugovora o kreditu u CHF. Sklapanjem sporazuma o konverziju, tužitelj da je pristao da njegov ugovorni odnos s kreditorom, ovdje prednikom tužene banke, bude uređen na način kako je to predvidio ZID ZPK, odnosno da se njegova pravna pozicija izjednači s onom u kojoj bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, odnosno da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U bitnome nalaz vještaka tužena osporava prigovorima pravne prirode to predlaže dopunu nalaza primjenom kunske kamatne stope.

49.1. Podneskom od 7. travnja 2025. (list 586-589) tužena se dopunski očituje na pisani nalaz vještaka, prigovarajući detaljnije matematičkom izračunu u odnosu na preplatu kamate pri čemu ukazuje da je za ispravan prikaz razlike zbog promjene kamate potrebno usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i anuitete po početno ugovorenim uvjetima (koristeći tečaj koji je bio važeći na dan isplate) s obzirom da povećanje kamatne stope povećava iznos kamate, ali smanjuje iznos glavnice. Tužena smatra da suprotnim pristupom, tj. uspoređivanjem samo iznosa kamate, kao što je to učinio vještak, za kredite koji nisu otplaćeni u cijelosti, dobiveni iznos razlike je veći od onog što je klijent zaista uplatio. Prema izračunu tužene razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope takvom metodologijom bi trebala iznositi 1.792,74 eura, a ne 2.964,75 eura kako je to izračunao vještak, pa nastavno prigovara i izračunu zakonskih zateznih kamata na ukupnu pretplatu. Konačno ukazuje da anuitet koji je dospio 30. rujna 2015. godine nije plaćen u cijelosti do dana provedene konverzije, dok ga vještak prikazuje kao da je plaćen, a što da je nedvojbeno utjecalo na sam izračun vještaka. Nadalje, tužena ističe kako vještak ne razlikuje preplatu iz Aneksa ugovor od preplate iz Ugovora o kreditu pri čemu ukazuje da je tužena prilikom provođenja konverzije u skladu s metodom kako je određena ZID ZPK izračunala preplatu prema tako konvertiranom Ugovoru s valutnom klauzulom u EUR, a ne prema ugovoru s valutnom klauzulom u CHF, i takvu preplatu iskoristila za zatvaranje obveza prema konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Stoga, da kada bi se pored preplate iz konverzije tuženiku dodatno priznala i preplata koju je utvrdio vještak tada bi za istog došlo do dvostrukog obeštećenja, odnosno neosnovanog stjecanja koristim, a ne uspostave ravnoteže koja je već postignuta sklapanjem konverzije. Dakle, tužena pored već prethodno istaknutih pravnih prigovore uz ove i financijske prirode predlaže sudu očitovanje vještaka uz dopunu vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu sklopljene u kunama na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

50. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 09. travnja 2025. godine (list 616) kada se vještak očitovao na sve pisane primjedbe tužene i postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 24. veljače 2025. potvrdivši da je tužitelj točku II. zahtjeva uskladio prema prikazu iz tablice 5, pregleda više plaćene kamate u ukupnom iznosu od 2.964,75 eura, primijenivši početno ugovorenu kamatnu stopu za cijelo vrijeme otplate kredita. Točkom III. tužbenog zahtjeva tužitelj da je uskladio tražbinu prema tablici 6 nalaza vještaka - pregleda samo pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja, odnosno ukupnog iznosa od 18.087,43 eura, s time da se napominje da negativnih tečajnih razlika u konkretnom slučaju nije ni bilo, pa prijeboj ovdje nije ni moguć. U odnosu na zahtjev iz točke IV. tužbe, tužitelj da je zatražio dio zateznih kamata iz rekapitulacije na koje potražuje i zateznu kamatu.

50.1. Glede navoda iz podneska tužene od 13. ožujka 2025, vještak potvrđuje da je riječ o prigovorima pravne prirode, a sve vezano za potvrdu vještaka da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK i s tim u svezi na posljedice toga utvrđenja. U narednom podnesku tužene od 07. travnja 2025., gdje tužena prigovara matematičkom izračunu u odnosu na preplatu kamate iz razloga kako tvrdi da je potrebno usporediti anuitete, a ne razliku plaćene kamate unutar anuiteta, vještak ukazuje da upravo zbog navedenog i dobiva drukčiju razliku u odnosu na koju je on iskazao u nalazu i mišljenju. Vještak pojašnjava da povećanje kamatne stope povećava iznos kamate i usporuje smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika u plaćenoj kamati novog otplatnog plana i inicijalnog otplatnog plana unutar anuiteta zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita dok razlika preplaćenog iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik izvršio uplatu. Nadalje, pojašnjavajući navode tužene iz točke VI. toga podneska, vještak navodi da anuitet dospio 30. rujna 2015. godine nije plaćen u cijelosti do dana provedene konverzije, a što utječe na izračun. Kako je tužena provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR, na dan 30. rujna 2015. godine sukladno odredbama ZID ZPK, a što je realizirano Aneksom od 03. veljače 2016. godine do kada su se uplate knjižile kao CHF, pa tako i uplata izvršena 23. listopada 2015. godine na koju tuženica ukazuje. Obzirom da je kod izračuna konverzije u izračun obveza tužitelja o kreditu uzeta i obveza od 30. rujna 2015. godine, te je temeljem toga formiran iznos preplaćenog iznosa u postupku konverzije, to je i s druge strane uzet iznos zatvaranja tih obveza budući da je zadaćom tražena preplata po kamati i valuti do konverzije, odnosno pretpostavka da nije riječ o simuliranom euro kreditu već o ništetnim odredbama promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule.

51. Podneskom tužitelja od 17. travnja 2025. godine, a nastavno obrazloženju vještaka i pojašnjenju iz izrađene rekapitulacije, opetovano usklađuje tužbeni zahtjev sadržajno kao u izreci ove presude, koju preinaku je sud dopustio unatoč protivljenju tuženice iz podneska od 22. travnja 2025., uvažavajući dato pojašnjenje vještaka i neusklađenu praksu glede same metodologije izračuna visine preplate, kada je u provedenoj konverziji priznata preplata, što je i konkretni slučaj.

52. Podneskom od 22. srpnja 2025. godine tužena opravdavajući nedolazak za ročište od 26. kolovoza 2025. godine predlaže i dalje dopunu nalaza ustrajanjem kod prigovora financijske prirode i potrebe da se u vještačenju primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u kunama u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu kao i glede prigovora primjene ZID ZPK u provedenoj konverziji. Prijedlog dopune sud je odbio, prije svega jer se vještak izričito izjasnio da je konverzija u matematičkom smislu i iskorištenog zatvaranja preplate izvršena u skladu sa ZID ZPK, a dalje i zbog okolnosti da u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, tužena banka (pravna prednica) nije nudila kredite u kunama, ukoliko je takav proizvod i imala. Na njoj je teret dokaza da bi takav stambeni kredi u kunskoj valuti iz toga razdoblja za fizičke osobe imala i dostavi uvjete takvog kredita, što ne čini jer očito takav kredit nije postojao.

53. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno budući je dano na jasan i određeni način, a izrađen u skladu sa dokumentacijom priležećoj spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazloženim. Vještak je odgovorio na naloženi zadatak suda, a tužitelj opredijelio za izračun preplate po oba osnova ništetnosti ugovora svakomjesečnom tražbinom utvrđene preplate uz zateznu kamatu od dospijeća do isplate, pri čemu zahtijeva i utvrđenu razliku glavnice za koju tužitelj prethodno provedenim vještačenjem nije ni znao.

54. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti i kondemnatorni zahtjev tužitelja iz podneska od 17. travnja 2025. usklađenog sukladno novom nalazu vještaka.

55. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 17. travnja 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke. Sud je preinaku dopustio i glede tražbine razlike glavnice jer je i pored potrebnog stručnog znanja za postojanje takvog matematičkog rezultata uzeta u obzir i činjenica da se u vrijeme konverzije još nije znalo za pravomoćnu presudu vezanu za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule od dana 14. lipnja 2018. godine, a koja je ništetnost upravo ove odredbe izazvala veći dio iznosa utvrđenih pretplata po pitanju kondemnatornih zahtjeva ove vrste spora. Navedena pravomoćna presuda vezana za ništenost odredbi o valutnoj klauzuli nije uzeta u obzir kod donošenja ZID ZPK kojim je utvrđena metodologija za konverziju, pa je ostalo upravo za pojedinačne sudske sporove da se učinjena nepravda potrošačima koji su svoje kredite konvertirali.

55.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.

56. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

57. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

58. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

59. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

60. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

61. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

62. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

63. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

64. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

65. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 10.280,04 eura sastojeći od troškova zastupanja u ukupnom iznosu od 8.687,50 eura i to: na ime sastava tužbe (500,00 eura), zastupanja na održana ročišta od 04. veljače 2020, 07. rujna 2020., 16. srpnja 2021., 23. rujna 2024., 09. travnja 2025. i 26. kolovoza 2025., svako po 500,00 eura, za sastav podnesaka od 19. travnja 2021., 30. travnja 2021., 02. kolovoza 2024., 24. veljače 2025. i 17. travnja 2025., svako po 500,00 eura, te za sastav podnesaka od: 17. travnja 2020., 05. svibnja 2021., 01. rujna 2021., 26. rujna 2024. i 19. veljače 2025., svako po 50,00 eura, uz pripadajući iznos PDV-a od 1.737,50 eura, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu u iznosu od 338,04 eura i trošak vještačenja u iznosu od 1.254,50 eura.

65.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice troškove zastupanja koji se odnose na: sastav tužbe, zastupanja na ročišta od 07. rujna 2020., 16. srpnja 2021., 23. rujna 2024., 09. travnja 2025. i 26. kolovoza 2025., svako ročište u vrijednosti od 250 bodova - 500,00 eura jer se na istima raspravljalo o glavnoj stvari dok je za ročište od 04. veljače 2020. priznata nagrada od 25% s obzirom je isto odgođeno prije početka raspravljanja. U odnosu na sastav obrazloženih podnesaka sud je priznao u punoj vrijednosti nagradu za sastava podneska od 31. siječnja 2020., 18. studenog 2020., 19. travnja 2021. i 17. travnja 2025. svaki po 250 bodova - 500,00 eura. Za podneske od 30. travnja 2021. i 02. kolovoza 2024. sud je priznao 50% nagrade kao za sastav ostalih podnesaka izvan tarifnog broja 8. točke 1., odnosno za svako 250,00 eura, a sve uz pripadajući iznos PDV-a od 1.406,25 eura (25% od 5.625,00 eura). Nadalje, sud je priznao sve tražene troškove na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupno iznosu od 338,04 eura i plaćene troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 1.254,50 eura. Ostale tražene troškove sastava podnesaka sud nije priznao kao nužnim za vođenje ovog postupka.

65.2. Slijedom navedenog sud je usvojio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u visini iznosa od 8.623,79 eura kao u točki VI. izreke ove presude, a u preostalom dijelu u iznosu od 1.656,25 eura odbijen je kao u točki VII. izreke, a sve sukladno odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 25. rujna 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije odnosno, u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.