Poslovni broj: 11 Gž R-135/2022-3

 

Poslovni broj: 11 Gž R-135/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. Š. iz S., OIB:..., zastupane po punomoćnici D. B., odvjetnici u S., protiv tuženika S. u Z., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku T. G., odvjetniku u Z., radi isplate razlike u plaći, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pr-588/2020 od 28. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pr-588/2020 od 28. srpnja 2022.,

 

- potvrđuje u toč. I. izreke, u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn / 331,81 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u toč. III. izreke,

 

- preinačuje u toč. II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u daljnjem iznosu od 1.250,00 kn / 165,90 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tako da se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku S. u Z., OIB:... da tužiteljici Ž. Š., OIB:... isplati iznos od 20.785,31 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 1.336,41 kn od dana 16. siječnja 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.336,41 kn od dana 16. veljače 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.336,41 kn od dana 16. ožujka 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.336,41 kn od dana 16. travnja 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.336,41 kn od dana 16. svibnja 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.336,41 kn od dana 16. lipnja 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.336,41 kn od dana 16. srpnja 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.617,32 kn od dana 16. kolovoza 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.617,32 kn od dana 16. rujna 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.617,32 kn od dana 16. listopada 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.617,32 kn od dana 16. studenog 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.617,32 kn od dana 16. prosinca 2016. godine do isplate;

na iznos od 1.895,58 kn od dana 16. siječnja 2017. godine do isplate;

na iznos od 1.448,27 kn od dana 16. veljače 2017. godine do isplate

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovoga postupka u iznosu od 3.750,00 kuna, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja ove presude pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka."

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19: 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Predlaže da se žalbi udovolji i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti uz obvezu tužiteljice da naknadi tuženiku prouzročene troškove parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima žalbe i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

4. Žalba je dijelom osnovana (u odnosu na dio dosuđenog troška postupka), dok dijelom nije osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće u periodu od prosinca 2015. do siječnja 2017., u iznosu od 20.785,31 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

5.1. Prvostupanjski sud konstatira da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. kojim je utvrđeno da će se osnovica u iznosu od 5.415,37 kn primjenjivati čim službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku (DZS) ukažu na rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto i na čl. IV. st. 2. i st. 3. Izmjena Dodatka, koje odredbe utvrđuju na koji način će se vršiti uskladba osnovice plaće u javnim službama prema paritetu plaće u privredi, a koji tekst je prihvaćen i Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., kod čega među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenica tuženika, dok je bila sporna pasivna legitimacija i osnova potraživanja, a tuženik je također istaknuo prigovor zastare.

 

5.2. Prvostupanjski sud otklanja prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da tuženik nesumnjivo predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN br. 27/01 i 39/09; dalje: ZPJS). Isto tako sukladno odredbi čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN br. 39/09 i 124/09) određeno je kako se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade RH i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna RH za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada RH posebnom odlukom. S obzirom da je među strankama nesporno da je tužiteljica sklopila ugovor o radu s tuženikom, ona je aktivno legitimirana za podnošenje tužbe, pa prigovor tuženika niti u tom smislu nije osnovan. Prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare potraživanja, s obzirom da od najstarijeg utuženog potraživanja koje je dospjelo 15. siječnja 2016., do dana podnošenja tužbe (23. prosinca 2020.), nije protekao petogodišnji zastarni rok određen odredbom čl. 139. Zakona o radu (NN br. 93/14; 127/17; 98/19 i 151/22; dalje: ZR).

 

5.3. Nakon opširne analize i ocjene činjeničnog i pravnog okvira spora prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik, kao poslodavac (tuženiku je temeljna obveza tužiteljici za obavljeni rad isplatiti plaću, kako je to određeno čl. 7. st. 1. ZR-a), tužiteljici počevši od 1. siječnja 2016. pa nadalje u utuženom razdoblju, bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn (uvidom u obračunske liste utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju isplaćivao tužiteljici plaću primjenom osnovice u iznosu od 5.108,84 kn. Obzirom da tuženik nije osporavao visinu zahtjeva tužiteljice već samo osnovu, visinu zahtjeva tužiteljice sud utvrđuje u skladu s obračunom same tužiteljice u iznosu od bruto 20.785,31 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa razlike plaće do isplate.

 

6. U prvostupanjskom sudu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer je izreka presude jasna, nije proturječna obrazloženju koje sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa presuda nije opterećena nedostacima radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost u žalbenom stadiju postupka. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom stadiju postupka primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

7. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7.1. Kako je čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN br. 141/12; 150/13 i 153/13.) utvrđeno da se Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze važeći dokumenti koji se primjenjuju na pitanje visine plaće u javnim službama na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu predstavljaju kolektivni ugovor sklopljen u skladu s čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, koji propisuje da se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom između Vlade RH i Sindikata javnih službi, a što je potvrđeno i Vjerodostojnim tumačenjem od 28. prosinca 2012.

 

7.2. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava valjanost Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu jer je prvostupanjski sud jasno i dostatno obrazložio pod toč. 22. obrazloženja, odgovarajući na tvrdnje tuženika koje je isticao tijekom postupka identično kako ih ponavlja sada u žalbi, pa se upućuje tuženik na navedeno obrazloženje iz pobijane presude. Obzirom se tuženik u prilog navoda iz žalbe poziva na presude Vrhovnog suda RH valja istači da je u presudi i rješenju poslovni broj: Revr-408/2012 izraženo stajalište da kolektivni ugovor ne moraju nužno sklopiti sve strane koje su sudjelovale u kolektivnom pregovaranju i da bi isti mogao proizvesti valjane pravne učinke dovoljno je da je potpisan bar od po jednog subjekta na strani poslodavaca i jednog na strani sindikata, odnosno da okolnost što jedan od subjekata na strani sindikata nije potpisao aneks nije od utjecaja na valjanost istog. Stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi broj Revr-409/2009 od 17. ožujka 2010. (na koje se poziva tuženik) da izmjene mogu sklopiti samo one iste ugovorne stranke koje su sklopile kolektivni ugovor i da su samo one ovlaštene zajedno mijenjati i dopunjavati ili ukidati pojedina prava propisana već sklopljenim kolektivnim ugovorom, ne govori u prilog stajalištu tuženika u situaciji kada sindikat koji izmjene nije potpisao nije bio isključen iz pregovaranja, a sindikati mogu i naknadno kroz potpisivanje kasnijih kolektivnih ugovora pristupiti ranije potpisanim kolektivnim ugovorima ili njihovim dodacima, sve vezano uz činjenicu da je nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatku Sporazuma Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama primjena i tih izmjena ugovorena u odredbi čl. 51. st. 4.

 

7.3. U odnosu na osporavanje ispunjenja uvjeta za primjenu osnovice u visini kako je dosuđena presudom valja istači da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj: Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio reviziju umješača Republike Hrvatske te je odgovorio na pitanje umješača i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

 

"1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III. u javnim službama nije odgođen primjenom Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast od listopada 2011. do rujna 2014. (za 12. tromjesečja).

 

2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III. nije preduvjet primjene čl. IV., a ispunjenje uvjeta iz čl. III. i IV. nije preduvjet primjene čl. V., a čl. VII., na čl. III. do V., na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008. i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji).

 

Prema tome, odredbom čl. VII- IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III. o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII. IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV. i čl. V. IDDS)."

 

7.4. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika jasnim razlozima navedenim pod toč. 10. obrazloženja. Isto tako je prigovor zastare ocijenio neosnovanim pravilnom primjenom čl. 139. ZR-a u vezi čl. 215., čl. 216., čl. 241. i čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18 i 126/21), zaključivši da tužiteljici nije prestalo pravo zahtijevati isplatu obzirom je najstarija tražbina dospjela u siječnju 2016. a tužba je podnesena 23. prosinca 2020. Obzirom na navedeno nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik smatra da prvostupanjski sud nije na „valjani način razriješio prigovore tuženika“.

 

7.5. Odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama propisano je (…) ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna RH za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada RH posebnom odlukom. Zakonom o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN br. 124/09) u čl. 3. propisano je da se do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. toga Zakona primjenjuje osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade RH i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. Vlada RH je na sjednici od 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017., a kako je odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno te da je primjena Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu trajala do 26. siječnja 2017. i da ista predstavlja za tužiteljicu povoljnije pravo pa joj pripada pravo na isplatu razlike plaće temeljem te osnove i za siječanj 2017.

 

7.6. Obzirom na navedeno nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava s osnove potraživanja razlike plaće.

 

8. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika te je pobijana presuda potvrđena u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari (toč. I. izreke), kao i u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tuženika za naknadu troškova iz prvostupanjskog stadija postupka (toč. III. izreke).

 

9. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka. Naime, osnovano tuženik pobija odluku u dijelu dosuđenog troška za sastav očitovanja na odgovor na tužbu u podnesku od 26. svibnja 2022. (koji je dosuđen u iznosu od 1.250,00 kn), jer u tom podnesku tužiteljica ponavlja činjenične navode, obrazlaže pravnu osnovu zahtjeva na identičan način kako je već obrazloženo u tužbi i ukazuje na sudske odluke donesene u činjenično i pravno istovjetnim sporovima. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o tipskom predmetu u kojem se meritum spora odnosi na zahtjev za isplatu razlike plaće temeljem Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i da je u identičnoj vrsti sporova do sada u velikom broju sudskih odluka izraženo jasno pravno stajalište o pravu zaposlenika na isplatu razlike plaće, to tuženik opravdano ukazuje da podnesak kojim se tužiteljica očituje na odgovor na tužbu (na opisani način) nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Okolnost da procesne odredbe propisuju pravo stranke na podnošenje podnesaka automatski ne znači da stranka ima pravo u svakom slučaju ostvariti taj trošak na teret druge strane, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a ocijeniti je li trošak sastava podneska, pa i kada se odnosi na očitovanje na odgovor na tužbu, bio potreban za vođenje parnice. O navedenom pravnom pitanju ovaj sud je donio Zaključak na sjednici Građanskog odjela od 6. rujna 2022. U ostalom dijelu, troškovi tužiteljice su dosuđeni uz pravilnu primjenu materijalnog prava (toč. 27. obrazloženja pobijane presude).

 

10. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn, dok je preinačio toč. II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu i odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška u iznosu od 1.250,00 kn.

 

11. Zbog navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

 

12. Zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka odbijen je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka nije mjerodavan za ocjenu prava na troškove žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 35. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

 

13. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22 i 88/22 - ispravak), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

U Varaždinu 14. rujna 2023.