1

Poslovni broj: 27 Gž-621/2022-2

 

Poslovni broj: 27 Gž-621/2022-2

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. D. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. J. G., odvjetnici u Đ., protiv tuženice P. b. Z. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po odvjetniku H. Lj., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4954/2020-27 od 31. ožujka 2022., na sjednici vijeća 14. rujna 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4954/2020-27 od 31. ožujka 2022.:

 

- potvrđuje pod točkom II., III., IV., VI. i VII. izreke

 

- preinačuje pod točkom I. i V. izreke te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu broj: 9011081818 od dana 15. ožujka 2006. (dalje: ugovor o kreditu od 15. ožujka 2006.), ovjeren kod javnog bilježnika I. D. iz Z. pod brojem OU-301/2006-1 dana 17. ožujka 2006., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, koji glasi: "protuvrijednosti od 104.355,74 CHF (slovima:stočetiritisućetristopedesetpet CHF i sedamdesetčetiri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita." Pod točkom II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 4.2. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." Pod točkom III. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 5. i 6. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." Pod točkom IV. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 7.2. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. koji glasi: "u iznosu od 104.355,74 CHF (slovima:stočetiritisućetristopedesetpet CHF i sedamdesetčetiri C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 144 (slovima: stočetrdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora." Pod točkom V. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 12. točka 12.9. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. " Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 152.196,68 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne novčane iznose, dok je pod točkom VII. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 20.546,50 kn sa zateznom kamatom.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim određenih dijelova čl. 1., čl. 4. točke 4.2., čl. 5. i 6., čl. 7. točke 7.2. i čl. 12. točke 12.9. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. kojima je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

 

- da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 15. ožujka 2006. ugovor o kreditu, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 104.355,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tuženice na dan korištenja kredita sa ugovorenom kamatnom stopom promjenjivom sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,55% godišnje, te da se kredit sa kamatom otplaćuje u 144 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja,

 

- da je kredit prijevremeno otplaćen,

- da se učinci presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a ona presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim je presudama utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a na koja se utvrđenja pozvala i tužiteljica u tužbi i za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 – dalje u tekstu: ZPP),

 

- da je prema nalazu financijskog vještaka tužitelj tuženici u utuženom razdoblju uslijed promjene tečaja CHF više platio iznos od 152.196,68 kn, a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici po srednjem tečaju na dan plaćanja i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema tečaju CHF na dan isplate kredita,

 

- da je tužitelj potrošač, jer iz iskaza tužitelja, kao i sadržaja samog ugovora proizlazi da je predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba radi kupnje stana,

 

- da prigovor zastare nije osnovan jer je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., podnošenjem kolektivne tužbe prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći iznova pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., radi čega u ovom konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok obzirom je predmetni kredit otplaćen 15. siječnja 2015., a tužba podnesena 30. ožujka 2020.,

 

pozivajući se na odredbe čl. 81., 82., 85., 86., 87., 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03),

 

zaključuje da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u dijelovima članaka ugovora o kreditu citiranim u izreci, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač bio informiran o rizicima koje prihvaća sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom, nepoštene jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita na štetu tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, slijedom čega je, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dosudio tužitelju preplaćeni iznos od 152.196,68 kn s osnova tečajne razlike sa zateznom kamatom od dana stjecanja  svakog pojedinog iznosa.

 

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da sud niti u jednom dijelu nije obrazložio na koji način je utvrdio nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF niti se referirao na argumentaciju tuženice koja se odnosi na pitanje valutne klauzule kao zakonom dopuštene i uobičajeno korištene klauzule u ugovorima o kreditu i sličnim pravnim poslovima, te ističe da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženicom, pristao na sadržaj ugovora te mu niti u jednom trenutku nije prigovorio i da ga prihvaća potvrdio prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, pa stoga ugovaranjem valutne klauzule, izričito dopuštene i predviđene odredbom čl. 22.

Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/201, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO), ugovorne strane nisu u nejednakom položaju niti je valutna klauzula u ijednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ukazuje da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njezin prijedlog za dopunu vještačenja na način da se iskaže i negativna razlika u tečaju, odnosno da se u ukupnom izračunu uzmu u obzir razdoblja primjene nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženica i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, te navodi da je zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, za svaki pojedinačni novčani iznos isplaćen na ime anuiteta počela teći u trenutku kad je tuženica primila isplatu, te je nastupila za sve potraživane novčane iznose navedene u točki II. tužbenog zahtjeva na isplatu, pri čemu ističe da podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno utuženo potraživanje, a u prilog svojih tvrdnji poziva se na pravnu teoriju, konkretno članak mr.sc. A. E. objavljen u časopisu Pravo i porezi br. 9/18. te zaključuje da je čl. 241. ZOO-a izrijekom definirano da se zastara prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika, a da je u konkretnom slučaju takva radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju konkretizira tuženica u svojoj žalbi, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude u odnosu na utvrđenje  ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

 

10. Kako je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđena povreda propisa koji reguliraju zaštitu potrošača i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica, a predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka dana 15. ožujka 2006. su odredbe o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i ona koja je točkom 2. izreke (a koja se odnosi na tuženicu) pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, tužitelj se s pravom pozvao na pravna utvrđenja iz tog spora koja obvezuje i sudove u individualnim parnicama sukladno čl. 502.c. ZPP-a, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici, zbog čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava dijelove čl. 4. toč. 4.2., čl. 5. i 6. i, čl. 7. toč. 7.2. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. utvrdio ništetnim pod točkama II., III. i IV. izreke presude.

 

11. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude utvrdio ništetnim čl. 1. ugovora o kreditu u dijelu citiranom u navedenoj točki presude, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženice, a ne tužitelja, pri čemu valja istaknuti da tužitelj niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.''

 

11.1. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i kad je pod točkom V. izreke utvrdio ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 12. točki 12.9. ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.", jer tužitelj uopće ne navodi razloge na temelju kojih bi ova odredba ugovora o kreditu od 15. ožujka 2006. bila ništetna i uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

 

12. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud, radi pravilne ocjene činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, bio dužan umanjiti preplaćeni iznos za tzv. negativnu razliku za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita. Obzirom da prema stanju spisa tuženica nije postavila točno određen zahtjev niti je točno navela iznos koji stavlja eventualno u prijeboj, a imajući u vidu da u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva stanaka, ovaj žalbeni razlog tuženice nije osnovan.

 

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici svojeg odjela od 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

 

13.1. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te imajući u vidu činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., to do podnošenja predmetne tužbe 9. listopada 2020. nije protekao člankom 225. ZOO-a propisani opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastarijevaju tražbine s osnova stjecanja bez osnove, a kakav karakter ima predmetno potraživanje u smislu članka 323. stavka 1. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnosti ugovora, pa stoga utužena tražbina nije zastarjela.

 

14. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu pod točkama II., III., IV. i VI. izreke, dok je djelomično žalbu tuženice valjalo prihvatiti kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti presudu pod točkom I. i V. izreke i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

15. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a visinu je odmjerio primjenom Tbr. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/2022 – dalje u tekstu: Tarifa), te je tužitelju za radnje navedene pod točkom 19. obrazloženja dosudio trošak postupka u iznosu od 20.546,00 kn.

 

16. Tuženica u žalbi osporava odluku o trošku samo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

 

17. Obzirom je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, o troškovima postupka dužan je odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Tužitelj u parnici nije uspio samo u neznatnom dijelu sa svojim zahtjevom radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a ima pravo na cjelokupni trošak parničnog postupka. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice te visinu pravilno odmjerio primjenom Tarife, ovaj sud je odbio žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio točku VII. izreke presude.

 

18. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu u odnosu na cjelokupan zahtjev (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

 

U Varaždinu, 14. rujna 2023.