Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Pr-1164/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Klaudiu Čurinu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 29, protiv tuženika DUKAT d.d., OIB: 25457712630, Zagreb, Ulica Marijana Čavića 9, zastupanog po punomoćniku Mojmiru Ostermannu, odvjetniku iz OD Ostermann Ivančić iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 02.09.2025., u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 25. rujna 2025. godine,

presudio je

I. Nalaže se tuženiku DUKAT d.d., Zagreb, Ulica Marijana Čavića 9, isplatiti tužitelju CG, iz [adresa], na ime razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, iznos od bruto 1.424,80 eura (slovima: tisućučetristodvadesetčetirieuraosamdesetcenti) po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim:

-na iznos 77,16 € od 11.09.2019. do isplate,

-na iznos 53,56 € od 08.02.2020. do isplate,

-na iznos 50,28 € od 09.05.2020. do isplate,

-na iznos 49,33 € od 06.06.2020. do isplate,

-na iznos 76,22 € od 08.10.2020. do isplate,

-na iznos 90,55 € od 07.11.2020. do isplate,

-na iznos 30,52 € od 008.07.2021. do isplate,

-na iznos 48,87 € od 08.10.2021. do isplate,

-na iznos 46,73 € od 09.11.2021. do isplate,

-na iznos 57,69 € od 08.02.2022. do isplate,

-na iznos 42,84 € od 07.05.2022. do isplate,

-na iznos 58,87 € od 08.12.2022. do isplate,

-na iznos 174,36 € od 08.02.2023. do isplate,

-na iznos 112,06 € od 08.03.2023. do isplate,

-na iznos 101,58 € od 08.04.2023. do isplate,

-na iznos 105,51 € od 09.11.2023. do isplate,

-na iznos 15,80 € od 08.12.2023. do isplate,

-na iznos 66,29 € od 08.02.2024. do isplate,

-na iznos 134,42 € od 08.03.2024. do isplate,

-na iznos 32,16 € od 09.04.2024. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u visini od 298,57 €, jer se tuženik usprotivio tužiteljevom smanjenju odnosno povlačenju toga dijela tužbenog zahtjeva, a u koji iznos ulazi i iznos od 45,98 € koji predstavlja ukupno potraživanje tužitelja za mjesece travanj i svibanj 2019., a koji je u zastari, te zahtjev tužitelja za početkom tijeka zateznih kamata na dospjele mjesečne iznose razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, kako je tužitelj naznačio u konačnom tužbenom zahtjevu, jer je tuženik došao u zakašnjenje prvog idućeg dana nakon isplate plaće za pojedini mjesec (primjerice ako je plaća za kolovoz 2019. isplaćena 10.09.2019., onda zatezne kamate teku ne od 10.09.2019. kako je naznačio tužitelj, već od 11.09.2019.).

III. Nalaže se tuženiku DUKAT d.d. naknaditi tužitelju CG parnični trošak u iznosu od 1.257,50 € sa zateznim kamatama tekućim od 25.09.2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj (u daljnjem tekstu pojam tužitelj koristi se i za ženski rod) u tužbi od 06.08.2024. navodi da je zaposlen kod tuženika. Tuženik je u razdoblju od 2019. do 2024. neispravno obračunavao naknade plaće za godišnji odmor, budući da iste nije obračunavao sa čl. 81. Zakona o radu/14. Visina naknade plaće ne može se nikakvim drugim aktima (Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i slično) utvrditi u visini nepovoljnijoj od one koja proizlazi iz čl. 81. st. 5. Zakona o radu/14 s obzirom na temeljno načelo primjene za radnika najpovoljnijeg prava, uređeno čl. 9. st. 2. i 3. Zakona o radu. Uslijed potpuno pogrešnog obračuna naknade plaće za godišnji odmor, tužitelju je u razdoblju od 2019. do obračuna za mjesec ožujak 2024. s dospijećem 08.04.2024. manje isplaćen iznos od 1.723,37 €. Predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike naknade plaće iznos od 1.723,37 eura za razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2024., sa zateznim kamatama tekućim od dana isplate plaće u navedenom razdoblju za pojedine mjesece, do isplate. Tužitelj potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, do isplate.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., tužitelj je podneskom od 18.02.2025. (str. 158-162 spisa) postavio konačan tužbeni zahtjev na način da je smanjio prvotni tužbeni zahtjev i konačno potražuje s utužene osnove isplatu iznosa od 1.470,78 eura za razdoblje od travnja 2019. do ožujka 2024.. U preostalom dijelu, prvotno postavljeni tužbeni zahtjev ostao je neizmijenjen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da Ad I. tužbe – priznaje se. Ad II.- IV. tužbe – osporava se, sve iz razloga kako slijedi. Tužba se u bitnom temelji na tvrdnji tužiteljice da tuženik kao poslodavac prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor nije uračunavao sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad u prethodna tri mjeseca i da je time postupao protivno odredbi čl. 81. Zakona o radu. U odnosu na navedeno, uvodno valja istaknuti da odredba čl. 81. Zakona o radu iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora veže uz iznos prosječne mjesečne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca. Dakle, prilikom obračuna naknade plaće uzimaju se u obzir samo ona primanja koja se isplaćuju na mjesečnoj razini i koja imaju karakter plaće. Odredbom čl. 90.a Zakona o radu definirani su primici radnika na temelju radnog odnosa koji se ne smatraju plaćom i koji stoga ne ulaze u obračun naknade plaće za godišnji odmor, što tužiteljica nije uzela u obzir. Radi izbjegavanja dvojbe, tuženik ističe da osporava pravilnost privatno izrađenog obračuna (tabličnog prikaza) navodne razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora. Budući da je tužiteljica podnijela tužbu 6. kolovoza 2024., a da između ostalog utužuje razlike naknade plaće za travanj i svibanj 2019. (koje su dospjele 15. svibnja odnosno 15. lipnja 2019.), tuženik ističe i prigovor zastare. Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljica u tužbenom zahtjevu pogrešno postavila zahtjev za isplatu zateznih kamata na utužene iznose. Naime, kad bi i postojala razlika naknade plaće, ista bi dospijevala 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 92. Zakona o radu), zbog čega zatezna kamata može početi teći tek od 16. dana u mjesecu za prethodni mjesec, a ne od dana isplate plaće i naknade plaće kako je to zatražila tužiteljica. Dodatno se napominje da prema poreznim propisima tužiteljica nema pravo tražiti zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza sadržane u utuženim bruto iznosima (tako i Vrhovni sud u presudi Rev 805/2021 od 29. ožujka 2022.). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zatezne kamate koje teku od prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u tužiteljev izračun razlike naknade za godišnji odmor u utuženom razdoblju (list 6-7 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01.09.2022. (str. 8-9 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01.01.2022. (str. 10-11 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01.04.2019. (str. 12-13 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01.01.2019. (str. 14-15 spisa), u obračun isplaćene plaće za tužitelja u utuženom razdoblju te u platne liste za tužitelja u utuženom razdoblju (str. 16-134 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno - financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (str. 148-152 spisa), izvršen je uvid u očitovanje knjigovodstveno - financijskog vještaka na prigovore tuženika (str. 183-184 spisa).

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

6. U članu 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od travnja 2019. do ožujka 2024..

9. Tužitelj je, prema priloženim Ugovorima o radu, u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu DU1364 pomoćni radnik I/4, na radnom mjestu DU1370 radnik u proizvodnji II/1, te na radnom mjestu DU466 radnik u proizvodnji.

10. U utuženom razdoblju je na snazi Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23).

11. U čl. 81. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23), a koji se odnosi na naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

12. U čl. 92. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23), a koji govori o isplati plaće i naknadi plaće, propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada. Plaća i naknada plaće isplaćuju se u novcu. Ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15.-og dana u idućem mjesecu. Plaća i naknada plaće, u smislu tog Zakona, je plaća i naknada plaće u bruto iznosu.

13. Među strankama je sporna i pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

14. Da bi se utvrdilo je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju pravilno obračunavao naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju u cijelosti isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (str. 148-152 spisa). Vještak je u nalazu naveo da je izvršio uvid u obračunske platne liste tužitelja za utuženo razdoblje te da iz njih proizlazi da je tužitelju u cijelom utuženom razdoblju naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora obračunata i isplaćena prema satnici redovnog rada. U Tabeli 1 svog nalaza vještak je sačinio obračun razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora tužitelja na temelju isplaćenih bruto plaća te je dao obračun potencijalne naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i iskazao razliku u odnosu na isplaćenu naknadu. Isplaćeni iznosi bruto plaće i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora uzeti su iz obračunskih platnih lista. Izračun je sačinjen u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, s tim da se isplaćena plaća uvećava za u utuženom razdoblju utvrđene iznose razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Kada je radnik prije mjeseca korištenja godišnjeg odmora bio na bolovanju, u izračun su uzeti mjeseci koji su prethodili bolovanju, tj. mjeseci u kojima nije bio na bolovanju, a u skladu s izračunima u predmetima iste pravne osnove. Iz obračunskih platnih lista proizlazi kako je naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iskazana bez minulog rada, ali je u ukupnom minulom radu obračunan i minuli rada na godišnji odmor, stoga, minuli rad je uračunat u izračun razlike predmetne naknade. Pod isplaćeni iznos bruto plaće podrazumijeva se plaća koja je ostvarena u određenom poreznom razdoblju, a na temelju koje se obračunavaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak (prirez do 31. prosinca 2023.), u kojem smislu bruto plaću jednog mjeseca čine svi oporezivi primici po osnovi nesamostalnog rada. Nakon toga, vještak je dao mišljenje u kojem je naveo da u skladu s postavljenim zadatkom, na temelju pregledane dokumentacije, te prema utvrđenjima i izračunima iz nalaza, mišljenja smo da visina neisplaćene bruto plaće tužiteljice u razdoblju od 1. travnja 2019. do 31. ožujka 2024. s osnova naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iznosi ukupno 1.470,78 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza, a datumi dospijeća istih u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza. Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

15. Nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka tužitelj nije prigovarao, već je u skladu s istim postavio konačan tužbeni zahtjev u podnesku od 18.02.2025. (str. 158- 162 spisa).

16. Nalazu i mišljenju knjigovodstveno - financijskog vještaka prigovarao je tuženik u podnesku od 25.02.2025. ističući da je tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražila isplatu u iznosu od 1.723,37 eura, dok je podneskom od 18.02.2025. smanjila tužbeni zahtjev na način da traži isplatu u iznosu od 1.470,78 eura. Dakle, tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev za 252,59 eura. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u recentnom rješenju posl. br. Rev 405/2023-2 od 11. listopada 2023., smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe u odnosu na koje, o troškovima parničnog postupka, sud odlučuje primjenom odredbe čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: „ZPP“). Prema čl. 158. st. 1. ZPP-a, tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva, dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka. Isto pravno stajalište proizlazi iz recentnog rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-3219/2022-2 od 3. svibnja 2023. u kojem sud ističe: „U odnosu na žalbene navode, valja reći da je tužitelj u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev smanjio ga za iznos od 15.009,04 kn i postupajući na taj način djelomično povukao tužbu, u kojem slučaju u odnosu na povučeni dio tužbe nema mjesta procjenjivanju uspjeha u sporu, već tuženiku za povučeni dio tužbe pripada pravo na parnični trošak sukladno odredbi čl. 158. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a sve prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09., 142/12., 103/14., 118/14.), tako da tuženiku u odnosu na činjenicu djelomičnog povlačenja tužbe (za razdoblje prije djelomičnog povlačenja) pripada trošak. Stoga je pravilno prvostupanjski sud u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva od 15.009,04 kn zaključio da tuženiku pripada trošak sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a, za radnje poduzete do povlačenja tj. sniženja zahtjeva.“ S time u vezi, tuženik ističe da pristaje na djelomično povlačenje tužbe, no traži od naslovnog suda da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva i to: trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. OT) u iznosu od 200,00 eura + PDV (25 %), trošak zastupanja na pripremnom ročištu od 19. studenog 2024. (Tbr. 9.1. OT) u iznosu od 200,00 eura + PDV (25 %), trošak sastava obrazloženog podneska (Tbr. 8.1. OT) datuma 12. veljače 2025. (predanog sudu 13. veljače 2025.) u iznosu od 200,00 eura + PDV (25 %) te trošak sastava ovog podneska (Tbr. 8.1. OT) u iznosu od 200,00 eura + PDV (25 %), sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja sudske odluke do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. Nadalje, tužiteljica se Podneskom očitovala na tuženikov prigovor zastare. S time u vezi, tuženik prvenstveno ističe da je tužiteljici dodijeljen rok za pisano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, a ne za pisano očitovanje na tuženikov prigovor zastare. Stoga tuženik predlaže da se tužiteljičino očitovanje na tuženikov prigovor zastare ne uzme u obzir u skladu s čl. 299.a ZPP-a. Podredno, ako sud odluči razmatrati tužiteljičino očitovanje na tuženikov prigovor zastare, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik prije svega ističe da je odredbom čl. 139. Zakona o radu jasno i nedvosmisleno propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Riječ je o lex specialis odredbi o roku zastare propisanoj u samom Zakonu o radu, što znači da je zakonodavac prilikom donošenja takve odredbe uzimao u obzir specifičnosti radnog odnosa. Praksa Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava koju citira tužiteljica potpuno je neprimjenjiva na ovaj predmet. Naime, ni u jednoj od tih odluka nije se razmatralo pitanje roka zastare u odnosu radnik-poslodavac, a kamoli da bi sud zaključio da zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa predstavlja nerazmjerno ograničenje pristupa sudu. Konkretno, u odluci Ustavnog suda RH posl. br. U-III-3062/2019 na koju se poziva tužiteljica radilo se o odnosu odvjetnik-stranka, za koji je Ustavni sud zaključio da je sama bit tog odnosa povjerenje i da odvjetnik kao osoba od povjerenja ne smije izigrati povjerenje svoje stranke za svoju korist. Povlačenje bilo kakve paralele između tog predmeta i odnosa odvjetnik-stranka te eventualno pogrešnog obračuna naknade plaće i odnosa poslodavac-radnik je posve neutemeljeno. Tužiteljica je uredno svakomjesečno primala obračune isplaćene plaće i naknade plaće te nije postojao nikakav objektivni razlog da ranije ne podnese tužbu u slučaju da smatra da joj je poslodavac pogrešno obračunavao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora. Slijedom svega navedenog, tuženikov prigovor zastare je osnovan.

17. Na prigovore tuženika, knjigovodstveno-financijski vještak Ručević vještačenja d.o.o. očitovao se u podnesku od 21.05.2025. (str. 183-184 spisa) navodeći kako je osnovni nalaz izrađen na temelju rješenja suda kojim je vještaku određeno izračunati visinu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora koja bi pripadala tužitelju, uzimajući u obzir sva primanja u novcu po osnovi rada. Imajući u vidu postavljeni zadatak, kao i odredbe Zakona o radu kojima je propisano kako radnik za vrijeme godišnje odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad) (članak 81. ZOR), u osnovnom nalazu je visina potencijalne naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora izračunana u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, gdje se pod isplaćena mjesečna plaća podrazumijeva isplaćeni iznos bruto plaće. Zakonom o radu plaća je uređena kao primitak koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu (članak 90., stavak 1. ZOR). Može se sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka i ostalih primitaka (članak 90. , stavak 3. ZOR), a isplaćuje se u bruto iznosu koji se sastoji od iznosa za isplatu radniku i javnih davanja iz plaće u skladu s posebnim propisima (članak 90., stavak 7. ZOR). Prema tome pod isplaćeni iznos bruto plaće podrazumijeva se plaća koja je ostvarena u određenom poreznom razdoblju, a na temelju koje se obračunavaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak (prirez do 31. prosinca 2023.), u kojem smislu bruto plaću jednog mjeseca čine svi oporezivi primici po osnovi nesamostalnog rada. Dodatno, a u odnosu na razdoblja kada je radnik prije mjeseca korištenja godišnjeg odmora bio na bolovanju, u izračun su uzeti mjeseci koji su prethodili bolovanju, tj. mjeseci u kojima nije bio na bolovanju. Tuženiku u odnosu na prethodno objašnjenje ističe kako je manjkavo, tj. nejasno pa se pojašnjava kako se u obračun naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora nisu uzimala razdoblja u kojima je radnik bio na bolovanju, iz razloga što se za vrijeme bolovanja isplaćuje naknada plaće koja nije primitak za obavljeni rad, tj. nije plaća. Zakonom o radu naknada plaće je uređena kao primitak radnika za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga, određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu (članak 95., stavak 1. ZOR). Slijedom navedenoga proizlazi da je metodologija obračuna u osnovnom nalazu jasno navedena i obrazložena, a ovim očitovanjem dodatno objašnjena. Posljedično, u cijelosti se ostaje kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza, kao i kod danog mišljenja.

18. Prije no što se vještak pisano očitovao na prigovore tuženika, sud je raspravnim rješenjem od 09.04.2025. naložio tuženiku, koji je jedini imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, da uplati predujam za pristup vještaka na ročište, radi usmenog očitovanja na prigovore tuženika. Tuženik nije uplatio predujam tvrdeći da isti nije obvezan uplatiti predujam za pristup vještaka na ročište, pa sud nije pozvao vještaka da se usmeno očituje na prigovore tuženika na ročištu. Pogrešno tuženik tvrdi da onaj tko prigovara nalazu i mišljenju nije dužan predujmiti troškove koji će nastati povodom pristupa vještaka na ročište radi očitovanja. No, bez obzira što tuženik nije uplatio predujam za usmeno očitovanje vještaka na ročištu, sud je pozvao vještaka da se pisano očituje na prigovore tuženika, što je isti i učinio.

19. I nakon pisanog očitovanja knjigovodstveno-financijskog vještaka na prigovore tuženika, tuženik je ostao kod svojih svih navoda i prigovora, ali nije predlagao da se eventualno provede dokaz novim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, pa sud u tom smislu nije odredio provođenje dokaza.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje i pisano očitovanje knjigovodstveno- financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. kao valjanu podlogu za donošenje odluke u ovom predmetu. Isti su dani u skladu s pravilima struke, u njima nema proturječnosti.

21. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Čl. 139. st. 1. Zakona o radu/14 propisano je da potraživanje iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina, ako tim zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Tužba u ovom predmetu je podnesena 06.08.2024. Najstarija tražbina tužitelja odnosi se na mjesec travanj 2019., a ta tražbina je dospjela 10.05.2019. Od 10.05.2019. do 06.08.2024. proteklo je više od pet godina. To znači da je najstarija tražbina tužitelja koja se odnosi na mjesec travanj 2019. u zastari. Tužitelj je konačno uređenim tužbenim zahtjevom za mjesec travanj 2019. potraživao isplatu iznosa od 35,66 eura. Za taj iznos je tražbina tužitelja u zastari. Iduća tražbina tužitelja odnosi se na mjesec svibanj 2019., a ta tražbina je dospjela 10.06.2019. Od 10.06.2019. do dana podnošenja tužbe 06.08.2024. je proteklo više od 5 godina, pa je i ta tražbina tužitelja u zastari. Tražbina tužitelja koja se odnosi na mjesec kolovoz 2019. dospjela je 10.09.2019.. Od 10.09.2019. do 06.08.2024. nije proteklo više od 5 godina. To znači da tražbina tužitelja za mjesec kolovoz 2019. nije u zastari. Niti ostale tražbine tužitelja koje slijede iza mjeseca kolovoza 2019., slijedom naprijed navedenog, nisu u zastari. Dakle, osnovan je prigovor zastare tuženika i to za mjesec travanj 2019. u visini od 35,66 i svibanj 2019. u visini od 10,32 eura (što za oba mjeseca ukupno iznosi 45,98 €), dok prigovor zastare nije osnovan za tražbine tužitelja za razdoblje od kolovoza 2019. do ožujka 2024..

22. Tužitelj u tužbi potražuje s osnove razlike naknade plaće za godišnji odmor isplatu iznosa od 1.723,37 € sa pripadajućim zateznim kamatama. Podneskom od 18.02.2025. tužitelj je smanjio prvotni tužbeni zahtjev te konačno potražuje iznos od 1.470,78 € sa pripadajućim zateznim kamatama. Tuženik se protivio smanjenju odnosno povlačenju dijela tužbenog zahtjeva tužitelja. Budući da se tuženik usprotivio tužiteljevom povlačenju djela tužbenog zahtjeva do kojeg je došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljane, sud je o tom dijelu tužbenog zahtjeva donio meritornu odluku, odnosno u tom dijelu je tužbeni zahtjev tužitelja odbio (čl. II izreke ove presude). Naime, stav je sudske prakse, iznesen, primjerice u Odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Pž 6985/2003 od 17.01.2006. da u slučaju kada se tuženik usprotivio tužiteljevom povlačenju tužbe do kojeg je došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva mora meritorno odlučiti. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema sudskoj praksi ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe. Slijedom navedenog, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 298,57 € koji predstavlja razliku između prvotno utuženih 1.723,37 € i dosuđenih 1.424,80 €.

23. Imajući u vidu da je potraživanje tužitelja za mjesec travanj 2019. u iznosu od 35,66 eura u zastari, te da je u zastari i potraživanje tužitelja za mjesec svibanj 2019. u iznosu od 10,32 eura, sud je konačno tužitelju dosudio iznos od 1.424,80 € na ime naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od kolovoza 2019. do ožujka 2024.. Iako tuženik i nadalje prigovara nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka, po mišljenju ovog suda ti su prigovori neosnovani jer je vještak detaljno obrazložio kojom se metodologijom koristio prilikom izračuna tužiteljeva potraživanja u ovom predmetu, a što je dodatno obrazložio i u pisanom očitovanju na prigovore tuženika. Slijedom navedenog, sud je donio odluku kao u izreci ove presude pod I.

24. Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a što je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom I. Početak tijeka zateznih kamata na dospjele mjesečne iznose razlike naknade plaće je prvi idući dan iza dana u kojem je plaća tužitelju bila isplaćena za prethodni mjesec. Primjerice, za mjesec kolovoz 2019. tužitelju je plaća bila isplaćena 10.09.2019. pa zatezne kamate na dosuđeni iznos za kolovoz 2019. teku od prvog idućeg dana odnosno od 11.09.2019. do isplate. Po tom obrascu naznačen je početak tijeka zateznih kamata na svaki mjesečni iznos razlike naknade plaće jer ako je plaća isplaćena dana x, onda je poslodavac u zakašnjenju od dana koji slijedi nakon dana x, bez obzira što u Zakonu o radu/14 stoji da se plaća može isplatiti do 15.-og u mjesecu, za prethodni mjesec.

25. S obzirom na čl. 45. st. 1. i 2. u svezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04 i drugi), te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05 i drugi), plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, a što je pobliže označeno u izreci presude pod I " izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak".

26. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a koji propisuje da u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici će sud najprije utvrditi postotak u kojem je svaka uspjela, zatim od postotka stranke koja je uspjela u većoj mjeri, oduzeti postotak stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, nakon toga će utvrditi iznos troškova stranke koja je uspjela u parnici koji su bili potrebni za vođenje postupka, te će odrediti naknadu ukupnih troškova koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

27. Tužitelja je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave postavio zahtjev za naknadom parničnog troška, odnosno potraživao je trošak prema troškovniku koji prileži spisu na str. 194-195.

28. Tuženika je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave postavio zahtjev za naknadom parničnog troška, odnosno potraživao je trošak prema troškovniku koji prileži spisu na listu 200.

29. Tužitelj je djelomično uspio u ovom sporu. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.723,37 €, a tužitelj je uspio u sporu s iznosom od 1.424,80 €.

30. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Kad se stavi u omjer uspjeh tužitelja u odnosu na VPS (1.424,80 eura / 1.723,37 eura) proizlazi, da je tužitelj uspio u sporu sa 83%, a da je uspjeh tuženika 17% VPS-a. Sukladno čl. 154. st. 2., od postotka tužitelja koji je uspio u ovoj parnici u većoj mjeri treba oduzeti postotak tuženika koji je uspio u ovoj parnici u manjoj mjeri. Kad se to učini odnosno kad se od 83% oduzme 17% dobije se konačni uspjeh tužitelja od 66%. Slijedom navedenog tužitelju bi pripadalo: za sastav tužbe 100 bodova; za sastav obrazloženog podneska od 18.02.2025. 100 bodova; za zastupanje na ročištima od 19.11.2024., 09.04.2025. i 02.09.2025. za svako po 100 bodova; za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova. Kad se navedeno zbroji dobije se iznos od 550 bodova. Međutim s obzirom, da je konačan uspjeh tužitelja u ovoj parnici 66%, navedeni broj bodova se umanjuje do iznosa od 66%, te se dobije 363 boda. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54 važeće OT). 297 bodova izraženo u novcu iznosi 726,00 €. Na sve obavljane radnje, temeljem Tbr. 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 181,50 eura. Nadalje tužitelju je u cijelosti priznat trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, jer je provođenje tog dokaza bilo neophodno za rješenje ove parnice. Sveukupno je tužitelju, sukladno njegovom uspjehu u ovome sporu, priznat trošak ove parnice u iznosu od 1.257,50 eura. Tuženik je pristao na djelomično povlačenje tužbe, ali je tražio da sud naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva i o tome donesene posebnu odluku. Ovaj sud smatra da je navedeno uzeto u obzir primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a. Primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a uzeto je u obzir i koliko bi tužitelju pripalo i na ime parničnog troška za djelomično povlačenje tužbe.

31. Tužitelj je zatražio i zatezne kamate na trošak. Temeljem čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12,25/13,93/14 i 55/16) takav zahtjev tužitelja je osnovan, pa mu je sud na dosuđeni trošak dosudio i zatezne kamate koje teku od 25. rujna 2025., do isplate. Visina stope zatezne kamate propisana je čl 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a pobliže je označena u izreci.

32. Tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23).

U Zagrebu, 25. rujna 2025.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- pun. tužitelja – Klaudio Čurin, odvjetnik iz Zagreba

- pun. tuženika – Mojmir Ostermann, odvjetnik iz OD Ostermann Ivančić iz Zagreba