REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-192/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja DN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenicima iz ZOU Igor Golovrški i Darko Samardžija, odvjetnicima iz Nove Gradiške, M. A. Relkovića 9, 35400 Nova Gradiška, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, zastupan po opunomoćeniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, Kralja Zvonimira 17/I, 31000 Osijek, radi obvezno – ništetnosti, vr. p. s. 1.410,24 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 5. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja te zamjenika opunomoćenika tuženika Velimira Galića, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva sklopljenoga dana 18. kolovoza 2006. između tužitelja DN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, a kojim je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju DN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 83,01 EUR (osamdesettrieurajedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 12 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, od 1. kolovoza 2015.do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine ( u daljnjem tekstu: zatezna kamata), u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju DN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 151,54 EUR

(stopedesetjedaneuropedesetčetiricenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. rujna 2025., pa do isplate, a u roku 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja DN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], za isplatom troška parničnog postupka sa zateznom kamatom počev od 25. rujna 2025. u iznosu od 187,50 EUR (stoosamdesetsedameurapedesetcenti) odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj DN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], utužio je tuženika OTP banka d.d., kao pravnog slijednika Societe Generale - Splitska banka d.d. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), radi ništetnosti odredbe članka 5 točka 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva koji su zaključili i to pravni prednik tuženika kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita u Poslovnici u Požegi, 18. kolovoza 2006.

2. Tužitelj je obrazložio da je u navedenom Ugovoru odredbom članka 5.2. određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,5 % od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Kako je navedena odredba tipske naravi, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, ističe tužitelj, a uzrokovala je neravnotežu u obvezama na štetu potrošača, pa su sve to razlozi ništetnosti te odredbe. Istakao je da ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe obzirom je temeljem iste platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pravni prednik tuženika je za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od njega naplatio iznos od 134,50 CHF dana 29. kolovoza 2006., odnosno za taj je iznos umanjen iznos kredita koji mu je plaćen. Sukladno uvjetima iz navedenog ugovora pravni prednik tuženika je primijenio svoj prodajni tečaj koji je na navedeni dan iznosio 4,65 odnosno naplaćen je iznos od 625,43 kuna. Stoga on, a primjenom fiksiranog tečaja za konverziju kuna u EUR potražuje iznos od 83,01 EUR od tuženika, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. kolovoza 2006. do naplate, zajedno s troškovima parničnog postupka, sa zateznom kamatom od donošenja presude pa sve do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani pa je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i da tužitelja obveže da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka. Tuženik je učinio nespornim da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio navedeni Ugovor o kreditu. Međutim, učinio je spornim jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Protivio se tvrdnji tužitelja da je navedena odredba ništetna jer da je kako ističe tužitelj u suprotnosti s odredbama kojima je uređena zaštita potrošača.

4. Tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja, a u vezi s time i obrazložio da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete tada bi zastarni rok iznosio 3 godine od dana kada je kao oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju rok zastare bi iznosio 5 godina od kada je šteta nastala. U slučaju da se postupak kvalificira kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta promjenjivao bi se zastarni rok od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja, a ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove tada bi rok zastare iznosio 5 godina i računao bi se od dana sklapanja ništavog pravnog posla tj. od 18. kolovoza 2006. Zbog ovih razloga, ocijenio je tuženik, potraživanje tužitelja bi svakako bilo u zastari upravo zbog toga što je istakao 5 godišnji zastarni rok koji treba računati od sklapanja Ugovora o kreditu, 18. kolovoza 2006. pa do podnošenja tužbe, 12. rujna 2024.

5. U odnosu na iznos ulazne naknade tuženik je istakao kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom i to u članku 5. pa su tvrdnje tužitelja u odnosu na ulaznu naknadu netočne, a kako su tužitelju bile dovoljno jasne i razumljive te uobičajene za Ugovor o kreditu, a korisnik kredita je mogao očekivati takvu odredbu Ugovora prema samoj formulaciji teksta Ugovora tada, a sve kada bi se uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove jer ako je znao da nije dužan nešto platiti tada nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja. U tom pravcu je tuženik predložio saslušanje tužitelja i u slučaju ako bi se uzelo da je ugovorna odredba o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetna onda ona jedino može biti ništetna od dana sklapanja predmetnog Ugovora, a to znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat. Sve to znači da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Tuženik je istakao i prigovor na utvrđenu vrijednost predmeta spora, kako je to utvrđeno u tužbi u iznosu od 1.410,24 EUR, a navodeći da se ne mogu zbrajati točka I tužbenog zahtjeva – 1.327,23 EUR i točka II tužbenog zahtjeva – 83,01 EUR.

7. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tuženika tužitelj je istakao da prigovor zastare nije osnovan i da se poziva na pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora.

8. U odnosu na ništetnost navedene odredbe Ugovora tužitelj se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2022-2, a u kojoj odluci je Vrhovni sud povodom izjavljene revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2836/2022-2 od 8. studenog 2022., a kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4155/2021-13 od 8. lipnja 2022. odgovorio na postavljeno pitanje koje je glasilo: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog Ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge, a koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 u svezi odredbi članka 83. i 85. ZPP-a", a odgovor na postavljeno pitanje glasi: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog Ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita uzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet Ugovora, a i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 u svezi odredbe članka 83. i 85 ZPP-a".

9. Dakle, tužitelj je istakao da je argumentacija iz odgovora na tužbu u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivna je stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i tužitelj u trenutku naplate predmetne naknade za obradu kredita nije znao da istu ne treba platiti, a što znači da u ovom postupku sud treba utvrditi da li je u času sklapanja Ugovora o kreditu postojala obveza naplate predmetne naknade ili nije.

10. Na pripremnom ročištu od 30. lipnja 2025. sud je zbog istaknutog prigovora da je tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko označio, u smislu odredbe članka 40. stavak 3. ZPP-a utvrdio da je vrijednost predmeta spora upravo iznos od 83,01 EUR, a ne iznos od 1.410,24 EUR kako je vrijednost predmeta spora utvrđena u tužbi. Ovo stoga što je u ovom parničnom predmetu tužitelj postavio zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenog članka 5. točka 2. rečenog Ugovora i taj zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, a radi čega se njegova vrijednost ne uzima u obzir već samo vrijednost zahtjeva na činidbu tj. vrijednost od 83,01 EUR.

11. Između tužitelja i tuženika nije sporno da su prednik tuženika kao kreditor i to Societe Generale – Splitska banka d.d. i tužitelj kao korisnik kredita 18. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, a u odredbama navedenog Ugovora uređeni su iznos i pojedinačni uvjeti odobravanja kredita, vrsta sredstava osiguranja naplate tražbina, posebice prijenos prava vlasništva na nekretninama te su određeni i rokovi dospijeća tražbina i način kako se određuju. Nije sporno da je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.900,00 CHF (dvadeset šest tisuća devetsto švicarskih franaka – dalje CHF) i da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji vrijedi za CHF na dan korištenja kredita, a rok korištenja kredita iznosi 30 dana. Namjena kredita je adaptacija građevine, rok otplate iznosi 120 mjeseci, kamatna stopa iznosi 4,20 %, promjenjiva je, a ono što je najbitnije za ovaj spor u članku 5. točka 2. naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

12. Sporna je odredba članka 5. točka 2. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada), a posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa koji je nesporno prilikom isplate kredita ustegnut tužitelju tj. umanjen od navedenog iznosa za 134,50 CHF (26.900,00 x 0,50 % = 134,50), a što je bila protuvrijednost od 625,43 HRK na dan 29. kolovoza 2006. kada je prema članku 7.b isplaćen dio odobrenog kredita.

13. Sporno je, ako je navedena odredba ništetna je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

14. Kako na pripremnom ročištu od 30. lipnja 2025. stranke nisu postigle sporazum tada je sud zaključio prethodni postupak i uz suglasnost stranaka, kako je i ranije bilo predloženo, na glavnoj raspravi je odlučio saslušati u svrhu dokazivanja tužitelja DN, a prethodno izvršiti uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva koji su zaključili kreditor Societe Generale – Splitska banka d.d. i korisnik kredita DN **.**.2006., a jer drugih dokaznih prijedloga nije bilo, posebno nije tuženik predlagao eventualno saslušanje svog bankara na okolnosti pregovaranja i drugih bitnih činjenica koje su bitne da bi sud utvrdio je li navedena odredba o tzv. ulaznoj naknadi ništetna.

15. Na glavnoj raspravi održanoj 5. rujna 2025. sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva koji su zaključili kreditor Societe Generale – Splitska banka d.d. i korisnik kredita DN **.**.2006. te je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja DN.

16. Na temelju ovako izvedenih dokaza, cijeneći svaki dokaz zasebno i oba dokaza zajedno sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, kako u pogledu utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe tako i u pogledu restitucijskog zahtjeva.

17. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

18. Naime, saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je istakao da je doista kod prednika tuženika realizirao navedeni Ugovor o kreditu, a u kojem je utvrđeno da njemu banka odobrava kredit u valuti CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.900,00 CHF za adaptaciju stambenog prostora. Tužitelj je obrazložio da je otišao u Splitsku banku po preporuci njegovog prijatelja, a jer je čuo da ta banka odobrava po njemu najpovoljniji kredit jer u banci je saznao da se kredit odobrava u valuti CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti 26.900,00 CHF. Određeno je istakao da njemu nitko u banci ništa nije pojašnjavao i bio je u situaciji da potpiše Ugovor o kreditu, a prethodno uopće nije znao da se mora plaćati i naknada za obradu kredita. Ocijenio je da mu je službena osoba u banci trebala reći koji su stvarni troškovi za obradu kredita, a onda bi on odlučio hoće li prihvatiti tu naknadu ili ne. Pojasnio je kako mu nitko nije prezentirao u čemu bi se sastojali ti troškovi banke, a kako mu je kredit bio potreban za adaptaciju kuće tada je potpisao Ugovor o kreditu na obrascu koji je banka unaprijed pripremila. Također je istakao kako prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti nije pročitao, a kada je zajedno sa suprugom potpisao Ugovor tada je pročitao onaj dio odredbe Ugovora koji je za njega bio bitan, a to je bio onaj iznos koji mu se odobrava i rata koju će morati vraćati u određenom razdoblju. Nije uočio odredbu o toj ulaznoj naknadi kao što nije uočio da bi mu banka umanjila ukupan iznos odobrenog kredita za iznos utvrđen obračunom po osnovi obrade kredita.

19. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja jer je tužitelj objektivno, iskreno i uvjerljivo iznio tijek događanja prije sklapanja Ugovora, sam čin potpisivanja Ugovora i vrijeme kada je pročitao dio odredaba Ugovora koje su za njega bile bitne (iznos kredita, rata kredita i vrijeme otplate).

20. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Poklanjajući vjeru iskazu tužitelja, a imajući u vidu da je kreditor unaprijed sastavio rečeni Ugovor i da je taj Ugovor formulirani Ugovor, a da s tužiteljem kao korisnikom kredita nitko od službenih osoba banke nije pregovarao i nije mu pojasnio na što bi se odnosila rečena ulazna naknada tj. naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, kako stoji u članku 5. točka 2. navedenog Ugovora, ovaj sud ocjenjuje da je tuženik u odnosu na tužitelja nepošteno postupao, nije ga detaljno upoznao o navedenoj odredbi Ugovora, a kako se radi o unaprijed otiskanom tj. tipskom Ugovoru, postupanje prednika tuženika prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavak 1. i članka 87. ZZP/03 ništetna. Dakle, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita i onda proizlazi zaključak da iznosom naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je navodno tuženica imala pri obradi kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita. Tužitelju nije na jednostavan i nedvojben način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, a tužitelj kao potrošač bez obzira što je odredba bila lako uočljiva nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Provodeći dokaz samo saslušanjem tužitelja, a jer nije bilo drugih prijedloga od strane tuženice, ovaj sud zaključuje da odnos između iznosa naknade i pružene usluge banke nije bio realni ekvivalent iznosa naknade od 134,50 CHF u protuvrijednosti kuna na dan isplate kredita (625,43 HRK).

22. Utvrđujući da tužitelj nije bio informiran prije potpisivanja Ugovora o obvezi plaćanja navedene naknade, a što znači da onda nije bio niti informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje iznosa naknada (vrijednost usluge i troškova te njihova visina) i onda je sud zaključio da u situaciji kada se radi o tipskom Ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja, budući je banka potpuno obezvrijedila interese tužitelja kao potrošača u smislu da bi tužitelj možda i odustao od sklapanja Ugovora ako bi zaključio da je naknada u vrijeme sklapanja Ugovora iznos od 625,43 HRK tj. 0,50% od 26.900,00 CHF u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju na dan isplate kredita.

23. Vezano za tuženikov prigovor zastare treba istaći da nije osnovan jer zastara tražbine za povrat plaćene tzv. ulazne naknade počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost te ugovorne odredbe, a imajući u vidu da je tužitelj tužbu podnio 12. rujna 2024. i da je ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi utvrđena u ovom postupku tada treba istaći da nije protekao zastarni rok od 5 godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

24. Dakle, pravilno je tužitelj ocijenio, a nakon što je utvrdio na temelju utvrđenih tečajeva u valuti CHF za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 1. siječnja 2013. da je prodajni tečaj Splitske banke d.d. za devize na dan 29. kolovoza 2006. iznosio 4,654800 HRK za 1 CHF i onda kada sud utvrđuje na temelju članka 7.b da kreditor tužitelju kao korisniku kredita na dan 29. kolovoza 2006. isplaćuje na račun tužitelja preostali dio od ukupnog iznosa odobrenog kredita, ovaj sud zaključuje da je tužitelju na njegov račun kreditor isplatio upravo preostali dio od ukupnog iznosa kredita ali umanjen za rečenu naknadu koja je na dan 29. kolovoza 2006. iznosila 625,43 HRK.

25. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05 propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

26. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

27. Dakle, iznos od 625,43 HRK na dan 29. kolovoza 2006. prešao je u imovinu pravnog prednika tuženika na temelju ništetne odredbe, a što znači da na dan 29. kolovoza 2006. prijelaz novčanih sredstava za korist pravnog prednika tuženika nije imao osnovu u pravnom poslu i onda je u situaciji kada je u Republici Hrvatskoj uvedena kao nacionalna valuta euro, a na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22, 88/22), valjalo utvrditi da je prema konverzijskom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK, 625,43 HRK = 83,01 EUR i taj novčani iznos tuženik treba tužitelju isplatiti sa zateznom kamatom od dana kada je tužitelju 29. kolovoza 2006. umanjen odobreni kredit za ovaj iznos naknade.

28. Naime, odredbom članka 1115. ZOO/05 da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od podnošenja zahtjeva.

29. Kako je utvrđeno da je navedena odredba utvrđena ništetnom, a ništetnost djeluje ex tunc tada je tuženik u obvezi platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja tj. 29. kolovoza 2006. pa sve do isplate i to zateznu kamatu koja je bila propisana Zakonom o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04) i Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), za razdoblje do 31. prosinca 2007., a nakon toga sa zateznom kamatom koja je propisana odredbom članka 29. stavak 2. ZOO/05.

30. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici i onda je njegove ukupne troškove sud cijenio kao izdatke koje je tužitelj imao radi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku i izdatke radi plaćene sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, a koja obveza će nastupiti uručenjem presude.

31. Dakle, pravilno utvrđujući vrijednost predmeta spora, a na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) ovaj sud utvrđuje iz glave prve Tarife da su troškovi zastupanja odvjetničke radnje uvećane za porez na dodanu vrijednost i izdaci potrebni za izvršenje posla, a kako se radi o parničnom predmetu u kojem je vrijednost predmeta spora utvrđena iznosom od 83,01 EUR (rješenjem suda) tada prema Tbr. 7. točka 9. Tarife odvjetnik za zastupanje u ovom parničnom predmetu ima pravo zahtijevati jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova. Prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 EUR pa je nagrada opunomoćeniku – odvjetniku za cijeli postupak do donošenja presude utvrđena iznosom od 100,00 EUR i kako je odvjetnik obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 % tada mu je valjalo priznati ukupno 125,00 EUR po osnovi nagrade radi zastupanja.

32. Prema potvrdi o plaćanju pristojbe na dan 18. kolovoza 2024., a to znači prije podnošenja tužbe, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj uplatio pristojbu prije podnošenja tužbe i prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi (1.410,24 EUR), a koristeći pravo iz odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23 - u daljnjem tekstu: ZSP/18) pravilno je utvrdio iznos od 26,54 EUR po osnovi pristojbe na tužbu tj. platio je 50 % od 53,09 EUR. Kako je o prigovoru tuženika sud utvrdio vrijednost predmeta spora iznosom od 83,01 EUR tada prema Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23), i to Tbr. 2. stavak 1. za prvostupanjsku presudu tužitelj ima obvezu platiti presudu u iznosu od 13,27 EUR. Međutim, kako je tužitelj platio za tužbu 26,54 EUR, a trebao je platiti 13,27 EUR tada ga sud neće pozivati na plaćanje pristojbe za donesenu presudu jer je uspio u cijelosti s tužbenim zahtjevom, ali je po prigovoru sud pravilno utvrdio visinu predmeta spora i onda je kroz plaćanje pristojbe na tužbu tužitelj stvarno platio i pristojbu za donesenu presudu. Zbrajajući iznos nagrade radi zastupanja od 125,00 EUR i trošak sudskih pristojbi od 26,54 EUR dobije se iznos od 151,54 EUR koji predstavlja trošak parničnog postupka i zbog izgubljene parnice ovaj iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju sa zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate, a jer je zateznu kamatu tužitelj zahtijevao na trošak parničnog postupka, pozivajući se na odredbu članka 151. stavak 3. ZPP-a.

33. Kako je tužitelj zahtijevao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 339,04 EUR, a sud mu je dosudio 151,54 EUR tada je s viškom zahtijevanog troška i zateznom kamatom tužitelja valjalo odbiti.

34. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 25. rujna 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. ZOU Igor Golovrški i Darko Samardžija, D 9, [adresa] Nova Gradiška

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Kralja Zvonimira 17/I, [adresa] Osijek