Poslovni broj: P-606/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju Split, Poljička cesta 20 b, OIB: 75237018400, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Meštrović, odvjetnica u Zagrebu, Zagorska 22, protiv 1. tuženika ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženika VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženika ATRIUM SPALATUM INŽENJERING d.o.o. Split, Poljička cesta 20 b, OIB: 30548526019, svi tuženici zastupani po punomoćnici Carmen Ivančević Marinković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ivančević Marinković i partneri d.o.o. Split, Ulice 114. brigade hrvatske vojske 10, radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Vedrana Kologranića, odvjetnika u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika Anite Juretić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Ivančević Marinković i partneri d.o.o. Split, 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Split, OIB: 75237018400, Ugovor o ustupu potraživanja zaključen 4. srpnja 2014. između Atrium Spalatum d.o.o. Split kao cedenta, DM drogerije Markt d.o.o. Zagreb kao cesusa i VT kao cesionara.

II. Nalaže se 2. tuženiku VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vrati u stečajnu masu tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Split, OIB: 75237018400, iznos od 9.290,60 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. srpnja 2014. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 5. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od 2. tuženika VT plaćanje zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 9.290,60 EUR teku od 5. srpnja 2014. do isplate i to po stopi koja prelazi stopu zakonskih zateznih kamata iz točke II. ove presude.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

" Dužan je tuženik ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti u stečajnu masu tužitelja ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 iznos od 9.290,60 EUR / 70.000,00 kuna - zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 05.07.2014. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena."

V. Nalaže se 2. tuženiku VT da u roku od osam dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.182,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana naknadi 1. tuženiku ĐT i 3. tuženiku Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split na jednake dijelove troškove parničnog postupka u iznosu od 4.321,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 12.970,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2025. do isplate.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika, 2. tuženika i 3. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 27.478,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 5. lipnja 2017. podnio ovom sudu tužbu protiv uvodno navedenih tuženika radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika. Tužitelj u tužbi navodi da je nad njim, kao stečajnim dužnikom, rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-159/2014 od 8. lipnja 2015. otvoren stečajni postupak. Nakon održanih ispitnih ročišta od 30. lipnja 2016. i 6. prosinca 2016., u stečajnom postupku da su utvrđene tražbine vjerovnika u iznosu od 204.584.727,75 kn. Isto tako, u tom stečajnom postupku da je zaključkom suda od 2. lipnja 2017. stečajnoj upraviteljici dano odobrenje radi pobijanja pravnih radnji i to: Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014., Izjave višestruke kompenzacije od 7. srpnja 2014., Ugovora o kratkoročnoj pozajmici te Ugovora o kupoprodaji motornog vozila [registarska oznaka] od 1. srpnja 2014.

2. Tužitelj nadalje navodi da je pravni institut temeljem kojeg se podnosi tužba namjerno oštećenje vjerovnika, sukladno odredbama članaka 127., 130., 131., 132. i 136. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12, dalje SZ), a koji zakon se u konkretnom slučaju ima primijeniti. Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. da je sklopljen između tužitelja kao cedenta, DM drogerije Markt d.o.o. Zagreb kao cesusa i 2. tuženika VT kao cesionara, a temeljem kojeg ugovora da je cesus, umjesto cedentu, iznos od 70.000,00 kn uplatio cesionaru, dakle tužitelj da je dio svog potraživanja od DM drogerije Markt d.o.o. Zagreb ustupio VT. Tužitelj ističe da je DM drogerije Markt d.o.o. Zagreb, temeljem nepostojeće obveze za tužitelja, uplatio VT iznos od 70.000,00 kn, a budući da se radi o bliskim osobama to da je ista dužna vratiti uplaćeni iznos u stečajnu masu. Da bi opravdali nepostojeće obveze, 1. tuženik i 2. tuženik da su između sebe 7. srpnja 2014. potpisali Ugovor o kratkoročnoj pozajmici na iznos od 70.000,00 kn, u kojem da se ne navodi ni način isplate niti povrat pozajmice, a isti da nije proveden u poslovnim knjigama društva. Nadalje, višestruka kompenzacija zaključena 7. srpnja 2014. između tužitelja, 3. tuženika Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split i 1. tuženika ĐT da također nema učinka prema stečajnoj masi tužitelja, jer da je istom 1. tuženik stvorio obvezu prema tužitelju odnosno prema VT koja da je pravno neutemeljena, obzirom da se kompenzacijom ne može stvoriti novi dužničko- vjerovnički odnos. Konto kartica VT da je na nuli, kao i po navedenim osnovama konto kartica ĐT, a iz konto kartice 3. tuženika da proizlazi dug tog tuženika prema tužitelju, iz osnova pozajmica, u iznosu od 535.762,28 kn, a za koji dug da se kod ovog suda vodi postupak pod poslovnim brojem Povrv- 290/2017.

3. Tužitelj smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene opće i posebne pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika kojima se prije otvaranja stečajnog postupka remeti ujednačeno namirenje vjerovnika te se pogoduje jednom vjerovniku, dakle navedenim pravnim radnjama da se pojedini vjerovnik stavlja u povoljniji položaj. Osnivač 3. tuženika da je tužitelj, a u vrijeme poduzimanja pobijanih radnji direktor 3. tuženika i tužitelja da je bio ĐT. VT i ĐT da su supružnici te da isti u smislu SZ-a predstavljaju bliske osobe stečajnog dužnika (tužitelja), a radi čega se pretpostavlja da su isti znali za njegovu nesposobnost plaćanja ili prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Iz prethodno navedenog da je razvidno kako je namjera dužnika bila da pobijanim radnjama ošteti vjerovnike i dovede do neujednačenog namirenja vjerovnika, a isto tako znanje sva tri tuženika o tome da je neupitna. Opće pretpostavke da ispunjene, jer je došlo do otvaranja stečajnog postupka. Pobijane pravne radnje da su poduzete prije otvaranja stečajnog postupka te su te radnje dovele do pogodovanja vjerovnika odnosno tuženika, u odnosu na druge vjerovnike tužitelja. Isto tako, krajnji rezultat pobijanja da bi se očitovao u povećanju mogućnosti razmjernog namirenja vjerovnika, jer da oživi tražbina tuženika ĐT u iznosu od 70.000,00 kn, za koji si je prodao vozilo, daleko veći iznos da će se ostvariti za stečajnu masu budući da vozilo neupitno više vrijedi, a čime da bi došlo do ujednačenog namirenja vjerovnika. Sukladno navedenom, tužitelj je u tužbi predložio donijeti presudu kojom se utvrđuje da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja: 1. Ugovor o ustupu potraživanja zaključen 4. srpnja 2014. između Atrium Spalatum d.o.o. Split kao cedenta, DM drogerije Markt d.o.o. Zagreb kao cesusa i VT kao cesionara; 2. Izjava višestruke kompenzacije na iznos od 70.000,00 kn od 7. srpnja 2014. zaključena između Atrium Spalatum d.o.o. Split, Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split i ĐT; 3. Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014. zaključen između ĐT kao zajmodavca i VT kao zajmoprimca te 4. Ugovor o kupoprodaji motornog vozila [registarska oznaka] zaključen 1. srpnja 2014. između Atrium Spalatum d.o.o. Split kao prodavatelja i ĐT kao kupca, kojim ugovorom je ĐT stekao pravo vlasništva tog vozila za iznos kupoprodajne cijene od 70.000,00 kn. Nadalje, tužitelj je u tužbenom zahtjevu predložio obvezati 2. tuženika VT da u stečajnu masu tužitelja vrati iznos od 70.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. srpnja 2014. do isplate. Isto tako, predložio je obvezati 1. tuženika ĐT da tužitelju ispusti ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva vozila marke Mercedes, klasa 6, reg. oznake [registarska oznaka], sa svog imena na ime tužitelja, uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, kao i da je isti dužan to vozilo te ključeve vozila predati stečajnoj upraviteljici u slobodan posjed. Tužitelj je u tužbi postavio i alternativni zahtjev prema 2. tuženiku VT, a koji je zapravo identičan već postavljenom tužbenom zahtjevu prema tom tuženiku i koji se odnosi na vraćanje u stečajnu masu tužitelja iznosa od 70.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. U odgovoru na tužbu od 7. studenog 2017., 3. tuženik Atrium Spalatum inženjering d.o.o. je osporio tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014., Ugovor o kratkoročnoj pozajmici te Ugovor o kupoprodaji motornog vozila, nisu radnje poduzete prema tom tuženiku, a zbog čega da je tužba u suprotnosti s odredbom članka 141. stavak 3. SZ-a, koja propisuje da se tužba može podnijeti samo protiv osobe prema kojoj je pobijana radnja poduzeta. Izjava višestruke kompenzacije od 7. travnja 2014. isto tako da nije radnja poduzeta prema 3. tuženiku, jer da ta radnja nije nikada realizirana, nije uredno potpisana niti je ista provedena u poslovnim knjigama 3. tuženika i tužitelja, a što da je sve razvidno iz priloženih konto kartica za 2014. i 2015. Dakle, ta Izjava višestruke kompenzacije da zapravo niti ne postoji, jer da učinci takvog prijeboja nisu nastupili niti su se za taj prijeboj ispunile pretpostavke, a sudionici koji su navedeni u toj izjavi da su od prijeboja sporazumno odustali, što da potvrđuju i konto kartice stranaka u sporu. Budući da radnje nema, to da stoga ne može biti ni negativnih učinaka na namirenje vjerovnika. Sukladno navedenom, 3. tuženik je istakao prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, navodeći da uvjeti za podnošenje tužbe prema njemu nisu ispunjeni niti da tužitelj za isto ima pravnog interesa.

5. Svoj odgovor na tužbu 1. tuženik i 2. tuženik su podnijeli 15. studenog 2017. te su se isti također u cijelosti usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu. Ti tuženici prije svega navode da se dijelom tužbenog zahtjeva traži utvrđenje pobojnim pravnih radnji trećega, a ne stečajnog dužnika. To da se odnosi na Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 7. travnja 2014. koji je sklopljen između 1. tuženika i 2. tuženika, a što dakle nije pravna radnja stečajnog dužnika pa taj ugovor nije radnja podobna za pobijanje. Upravo stoga, navodi tužitelja da taj ugovor nije proveden u njegovim poslovnim knjigama da nisu relevantni, obzirom da se radi o ugovoru u kojem tužitelj nije stranka. Također, prigovorili su i da zaključkom suda koji je donesen u stečajnom postupku 2. lipnja 2017., stečajnoj upraviteljici nije dano odobrenje za podnošenja tužbe radi pobijanja Ugovora o kupoprodaji motornog vozila od 1. srpnja 2014. Nadalje, radnje koje tužitelj pokušava pobiti dužnik da nije poduzeo s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, a niti poduzete radnje imaju za posljedicu oštećenje vjerovnika. U konkretnom slučaju da nisu ispunjene ni opće niti posebne pretpostavke za pobijanje predmetnih pravnih radnji. Tužbom da nije dokazano da bi se u slučaju osnovanosti pobijanja rezultat istog očitovao u povećanju mogućnosti namirenja ukupnosti vjerovnika, a isto tako da se radi o pravnim radnjama gdje je činidba dužnika ekvivalent primljenoj činidbi, zbog čega predmetne pravne radnje nisu podobne za pobijanje, odnosno nisu pobojne. Tako Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014., a temeljem kojeg je cesus DM drogerije markt d.o.o. Zagreb iznos od 70.000,00 kn, umjesto tužitelju kao cedentu, uplatio 2. tuženiku VT kao cesionaru, da nije radnja podobna za pobijanje. To iz razloga što je tužitelj ustupljeno potraživanje u iznosu od 70.000,00 kn istodobno zatvorio s tražbinom vjerovnika ĐT, a koji da ima tražbinu prema tužitelju. Stoga da se radi o činidbi tužitelja koja u isto vrijeme za ekvivalent ima primljenu protučinidbu u istom iznosu od strane vjerovnika ĐT.

6. Tuženici 1. i 2. su nadalje naveli da iz konto kartice tužitelja - konto 953 nedvojbeno proizlazi da je protučinidba ĐT prema tužitelju uslijedila odmah nakon činidbe tužitelja (uplate VT), jer je iz te konto kartice razvidno da se obveza tužitelja prema ĐT umanjuje za iznos od 70.000,00 kn po predmetnoj cesiji DM-a, odnosno kompenzaciji – prijeboju za VT. Dakle, ustupljeno potraživanje VT u iznosu od 70.000,00 kn temeljem Ugovora o ustupu potraživanja, tužitelju da je odmah zatvoreno protučinidbom od 70.000,00 kn od strane dužnikovog vjerovnika ĐT pa navodi tužitelja da se predmetnim ugovorom (cesijom) zatvara nepostojeća obveza prema VT da su potpuno promašeni. Prijebojem potraživanja između tužitelja i 1. tuženika da je zatvoren dug VT s naslova ugovora – cesije s DM-om, a prijeboj da ne predstavlja pobojnu radnju koja se može pobijati, jer je prijeboj način ispunjenja obveze koja se ostvaruje izvan stečaja i neovisno o stečaju. Stoga, ni stečajni dužnik (tužitelj) niti tuženici 1. i 2. da nisu počinili radnju koja se može pobijati, odnosno radnju za koju se u okviru instituta pobijanja može tražiti nevaljanost takvih radnji, tim više što je razvidno da se radi o radnji namirenja u obimu obveze dužnika, dakle o radnji koja posljedično ne umanjuje imovinu dužnika i ne proizvodi nikakve negativne učinke na namirenje vjerovnika. S tim u svezi, ti tuženici su ukazali, a radi pojašnjenja međusobnih odnosa, na postojanje obvezno pravnih odnosa između tužitelja i tuženika 1. i 2. još od 2000., navodeći pritom da je VT rođ. Đ iz [adresa] još 27. prosinca 2000. sklopila Ugovor o kratkoročnoj pozajmici i Sporazum o osiguranju novčane tražbine s Credo bankom d.d. kojim je banka odobrila kredit u iznosu od 137.000,00 kn (protuvrijednost od 35.303,09 DEM), a koji iznos da je po uputi VT iskorišten za zatvaranje dospjelih obveza tužitelja i dospjelih obveza 1. tuženika, a sve vezano za rješavanje imovinsko pravnih odnosa i početka gradnje stambeno poslovnog objekta "Firule - Lazarica" u Splitu, čiji je investitor bio tužitelj.

7. Tuženici 1. i 2. također su istakli da ni Izjava višestruke kompenzacije od 7. srpnja 2014. nije radnja poduzeta prema tuženicima, jer da ista nikada nije realizirana, nije uredno potpisana ni provedena u poslovnim knjigama stranaka, a što da je razvidno iz konto kartica koje je sam tužitelj priložio uz tužbu, sukladno čemu ta kompenzacija da nije proizvela bilo kakve pravne učinke, a sudionici navedeni u toj izjavi da su od nje sporazumno odustali. Ugovor o kupoprodaji motornog vozila od 1. srpnja 2014. također da nije radnja podobna za pobijanje, jer za pobijanje iste da nisu ispunjene opće pretpostavke u smislu članka 127. SZ-a. Taj ugovor da je zaključen između tužitelja kao prodavatelja i 1. tuženika kao kupca, a kupoprodajna cijena u iznosu od 70.000,00 kn da je zatvorena kompenzacijom (prijebojem) i to na način da su za taj iznos umanjene obveze tužitelja s naslova prava građenja prema 1. tuženiku. Temeljem tog ugovora da je plaćen PDV, a to vozilo, proizvedeno 2003., da je u poslovnim knjigama tužitelja amortizirano prije 2011. Isto tako, prilikom sklapanja tog ugovora, procjenu vrijednosti vozila da je dala Autokuća Vrdoljak d.o.o. kod koje je to vozilo i kupljeno te da je kupoprodajna cijena ugovorena upravo u visini te procjene. Stoga, Ugovorom o kupoprodaji motornog vozila realno da nije umanjena imovina stečajnog dužnika niti je ta pravna radnja dovela do remećenja namirenja ostalih vjerovnika. Slijedom svega naprijed navedenog, 1. tuženik i 2. tuženik su predložili odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, budući da u pobijanim pravnim radnjama nema namjere oštećenja vjerovnika, dužnik istima nije htio oštećenje vjerovnika niti je znao da bi ono moglo nastupiti, a isto tako oštećenje da nije ni nastupilo s obzirom na to da te pravne radnje imaju za posljedicu kompenzaciju (prijeboj) međusobnih tražbina pa ekonomski gledano tim pravnim radnjama nije smanjena mogućnost namirenja vjerovnika, jer se vjerovnici ne bi mogli bolje naplatiti ni da te radnje nisu bile poduzete.

8. Tužitelj je osporio navode iz odgovora na tužbu tuženika ističući da je pobijanje Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014. osnovano sukladno odredbama SZ-a, jer je 1. tuženik bivši zakonski zastupnik tužitelja i vjerovnik istog, dok je 2. tužena supruga 1. tuženika, dakle bliska osoba 1. tuženiku koji je bivši zz tužitelja, a pobijanje te pravne radnje da je obuhvaćeno zaključkom stečajnog suca od 2. lipnja 2017. Nadalje, tim zaključkom stečajnog suca da je obuhvaćeno i pobijanje Ugovora o kupoprodaji motornog vozila od 1. srpnja 2014. i to na način da je isto obuhvaćeno točkom 1. navedenog zaključka kojim je dozvoljeno pobijanje zatvaranja financijske konstrukcije predmetnog pravnog posla. Tužitelj je naveo i da u njegovim poslovnim knjigama nema evidentiranog ugovora o kreditu sa Credo bankom d.d. niti da je 2. tužena time zatvorila potraživanje. Izjavom višestruke kompenzacije od 7. srpnja 2014., 1. tuženik da je stvorio obvezu prema 2. tuženoj, a koja da je neutemeljena, jer se kompenzacijom ne može stvoriti novi dužničko- vjerovnički odnos. U poslovnim knjigama tužitelja da postoji samo otvorena obveza prema 3. tuženiku, a za koju se vodi poseban parnični postupak.

9. Tužitelj je tijekom postupka više puta uređivao tužbeni zahtjev te je isti konačno postavio podneskom od 20. studenog 2020., a koje uređenje tužbe i tužbenog zahtjeva sukladno tom podnesku tužitelja je sud dopustio raspravnim rješenjem od 22. siječnja 2021. U konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužitelj više nije tražio utvrđenje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Ugovor o kupoprodaji motornog vozila reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije:

WDB2200871A376590 te da je tuženik ĐT dužan ispustiti ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva tog vozila sa svog imena na ime tužitelja i to vozilo te ključeve istog predati u posjed stečajnoj upraviteljici. Dakle, tužitelj je za taj dio tužbenog zahtjeva zapravo povukao tužbu.

10. U ovom predmetu, ovaj sud je donio presudu i rješenje pod poslovnim brojem P-448/2017-60 od 4. travnja 2023. Navedenom presudom je pod točkom I. izreke odlučeno da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 Ugovor o ustupu potraživanja zaključen dana 04. srpnja 2014. godine između Atrium Spalatum d.o.o. Split kao cedenta, DM drogerije Markt d.o.o. Zagreb kao cesusa i VT kao cesionara.

2. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 Izjava višestruke kompenzacije na iznos od 9.290,60 EUR / 70.000,00 kuna od 07.07.2014. godine zaključena između Atrium Spalatum d.o.o. Split, Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split i PT.

3. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 - Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 07.srpnja 2014. godine zaključen između PT kao zajmodavca i VT kao zajmoprimac.

4. Dužna je tužena VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti u stečajnu masu tužitelja ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 iznos od 9.290,60 EUR / 70.000,00 kuna - zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 05.07.2014. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

5. Dužni su tuženici solidarno u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena."

Pod točkom II. izreke presude je odlučeno da se odbija alternativni tužbeni zahtjev tužitelja, u odnosu na točku 4. tužbenog zahtjeva, koji glasi:

"Dužan je tuženik ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti u stečajnu masu tužitelja ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 iznos od 9.290,60 EUR / 70.000,00 kuna - zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 05.07.2014. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena."

11. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-448/2017-60 od 4. travnja 2023., pod točkom I. izreke je odlučeno da se utvrđuje da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 Ugovor o kupoprodaji motornog vozila [registarska oznaka] broj šasije: [broj šasije] zaključen dana 01. srpnja 2014. godine u Splitu između prodavatelja Atrium Spalatum d.o.o. Split i kupca PT kojim je kupac stekao pravo vlasništva predmetnog vozila za iznos kupoprodajne cijene od 70.000,00 kn.

2. Dužan je tuženik ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe ispustiti tužitelju Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva osobnog vozila marke Mercedes, Klasa 6 reg oznake i broja [registarska oznaka] broj šasije [broj šasije] sa svog imena na ime tužitelja, uz istodobno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika, time da će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

3. Dužan je tuženik ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe predati stečajnoj upraviteljici tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 u slobodni posjed osobno vozilo marke Mercedes, Klasa 6 reg oznake i broja [registarska oznaka] broj šasije [broj šasije] i ključeve istog."

U točki II. izreke navedenog rješenja naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 3.401,02 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u točki III. izreke rješenja odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.797,46 EUR.

12. Protiv naprijed navedene presude i rješenja ovog suda tužitelj je podnio žalbu. Odlučujući o podnesenoj žalbi tužitelja, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu i rješenje pod poslovnim brojem Pž-1830/2023-2 od 21. rujna 2023., a kojom presudom je odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-448/2017-60 od 4. travnja 2023. u točki I. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na:

- točku 2. tužbenog zahtjeva koja glasi: „Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 Izjava višestruke kompenzacije na iznos od 9.290,60 EUR /70.000,00 kuna od 7. srpnja 2014. zaključena između Atrium Spalatum d.o.o. Split, Atrium Spalatum inženjering d.o.o. Split i ĐT.“;

- točku 3. tužbenog zahtjeva koja glasi: „Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB 75237018400 - Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014. zaključen između ĐT kao zajmodavca i VT kao zajmoprimca.“

13. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 21. rujna 2023. ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj P-448/2017-60 od 4. travnja 2023. u točki I. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na:

- točku 1. tužbenog zahtjeva koja glasi: „Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Atrium Spalatum d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 Ugovor o ustupu potraživanja zaključen dana 4. srpnja 2014. između Atrium Spalatum d.o.o. Split kao cedenta, DM drogerije Markt d.o.o. Zagreb kao cesusa i VT kao cesionara“;

- točku 4. tužbenog zahtjeva koja glasi: „Dužna je tužena VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti u stečajnu masu tužitelja ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju, Poljička cesta 20 b, Split, OIB: 75237018400 iznos od 9.290,60 EUR / 70.000,00 kn - zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 5. srpnja 2014. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena.“;

- točku 5. tužbenog zahtjeva koja glasi: „Dužni su tuženici solidarno u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena.“;

te je isto tako ukinuta presuda ovog suda i u odnosu na točku II. njene izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovan postupak (točka I. izreke rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske).

14. Nadalje, naprijed navedenim rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđeno rješenje ovog suda poslovni broj P-448/2017-60 od 4. travnja 2023. u pobijanoj točki I. izreke, dok je to isto rješenje ovog suda u odnosu na točku II. izreke (odluka o troškovima postupka) ukinuto.

15. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: zaključak ovog suda poslovni broj St-159/2014 od 2. lipnja 2017. (list 7-8 spisa), izvadak iz sudskog registra za 3. tuženika (list 9 spisa), izvatke iz poslovnih knjiga tužitelja (list 10-13 spisa), Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. (list 14 spisa), Izjavu višestruke kompenzacije od 7. srpnja 2014. (list 15 spisa), Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014. (list 16 spisa), račun tužitelja br. 36/1/1 od 1.7.2014. i Ugovor o kupoprodaji motornog vozila od 1.7.2014. (list 17-18 spisa), račun Autokuće Vrdoljak d.o.o. od 23.7.2003. (list 19 spisa), tužiteljevu temeljnicu br. 62 od 1.7.2014. (list 20 spisa), očevidnik o redoslijedu plaćanja FINA-e od 21.10.2014. (list 21-43 spisa), rješenja ovog suda o utvrđenim tražbinama u stečajnom postupku poslovni broj St-159/2014 od 7. prosinca 2016. i 1. srpnja 2016. (list 44-63 spisa), tužiteljeve konto kartice i temeljnice (list 100-103, 133-136, 140-141 spisa), bruto bilancu tužitelja od 1.1.2011. do 31.12.2011. (list 137-139 spisa), Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva i zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 1.8.2000. s dodacima istom od 19.10.2000. i 27.12.2000., Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 113/15/00 od 27.12.2000., sve s pripadajućom dokumentacijom (list 104-129 spisa), Ugovor o kupoprodaji motornog vozila, knjižica vozila i račun br. 36/1/1 (list 130-132 spisa), dopis tužitelja MUP-u od 5.9.2017. i uvjerenje MUP RH, PU Splitsko-dalmatinske od 5.9.2017. (list 159-160 spisa), podnesak stečajne upraviteljice tužitelja RT od 17. svibnja 2017. podnesen u stečajnom postupku (stranice 178-295 spisa), dokumentaciju iz spisa ovog suda poslovni broj Povrv-290/2017 (stranice 297-328 spisa), dopis MUP RH, PU Splitsko-dalmatinske od 1.10.2020. (stranica 331 spisa). Izvedeni su i dokazi saslušanjem stečajne upraviteljice tužitelja RT, 1. tuženika ĐT, koji je ujedno bio i zz 3. tuženika, te 2. tuženika VT, Isto tako, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću iz Stobreča te je izvršen uvid u stečajni spis ovog suda pod poslovnim brojem St- 159/2014.

16. Predmet ovog spora je pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika (tužitelja) koje su poduzete prije otvaranja stečajnog postupka.

17. Konačno uređeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 20. studenog 2020., sadržavao je tri (osnovna) tužbena zahtjeva usmjerena na utvrđenje pobojnih pravnih radnji i to: 1. Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014., 2. Izjave višestruke kompenzacije na iznos od 70.000,00 kn od 7. srpnja 2014. te 3. Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014. Pod točkom 4. tužbenog zahtjeva, tužitelj je tražio od tužene VT vraćanje u stečajnu masu iznosa od 70.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a isto tako u odnosu na tu točku tužbenog zahtjeva postavio je alternativini zahtjev da je tuženik ĐT dužan u stečajnu masu tužitelja vratiti iznos od 70.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

18. S obzirom na naprijed navedenu presudu i rješenje ovog suda poslovni broj P-448/2017-60 od 4. travnja 2023. te presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1830/2023-2 od 21. rujna 2023., u ovom ponovljenom postupku, a koji se kod ovog suda nastavio voditi pod poslovnim brojem P-606/2023, preostalo je odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na pobijanje Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. te dijelu zahtjeva kojim se od tužene VT traži vraćanje u stečajnu masu iznosa od 70.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i alternativnog zahtjeva da je tuženik ĐT dužan u stečajnu masu tužitelja vratiti iznos od 70.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

19. Iz Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. razvidno je da je taj ugovor sklopljen između Atrium Spalatum d.o.o. Split (tužitelja) kao cedenta, Dm- drogerie markt d.o.o. Zagreb kao cesusa i VT (tuženika 2.) kao cesionara. Tim ugovorom je utvrđeno da Atrium Spalatum d.o.o. ima potraživanje od Dm-drogerie markt d.o.o. Zagreb, temeljem ispostavljenog računa br. 21/1/1/14 za zakup poslovnih prostora u objektu Firule – Lazarica u Splitu, u iznosu od 70.000,00 kn. Nadalje, utvrđeno je i da VT potražuje od Atrium Spalatum d.o.o. Split, temeljem ugovora o kratkoročnoj pozajmici, iznos od 70.000,00 kn. Nadalje, u ugovoru je navedeno da Atrium Spalatum d.o.o. Split ustupa svoje potraživanje VT u iznosu od 70.000,00 kn, koji iznos se Dm-drogerie markt d.o.o. Zagreb obvezuje uplatiti na žiro račun VT. Na kraju, određeno je da tim ugovorom Atrium Spalatum d.o.o. Split podmiruje svoje dugovanje prema VT u iznosu od 70.000,00 kn, a Dm-drogerie markt d.o.o. Zagreb da u istom iznosu podmiruje dugovanje prema Atrium Spalatum d.o.o. Split. Ugovor je potpisan od strane sve tri ugovorne stranke.

20. Iz Izjave višestruke kompenzacije od 7. srpnja 2014., na iznos od 70.000,00 kn, razvidno je da su kao stranke u istoj navedeni tužitelj i tuženici 1., 2. i 3. U Izjavi se dakle navodi da Atrium Spalatum d.o.o. Split, temeljem kratkoročne pozajmice, duguje iznos od 70.000,00 kn Atrium inženjering d.o.o. Split, zatim da Atrium inženjering d.o.o. Split, isto tako temeljem kratkoročne pozajmice, duguje isti iznos ĐT iz [adresa], kao i da ĐT, također temeljem kratkoročne pozajmice, isti iznos duguje VT. Ta Izjava je potpisana od strane ĐT, kao i od strane Atrium Spalatum d.o.o. Split i Atrium inženjering d.o.o. Split (oboje po ĐT), dok ista nije potpisana od strane VT.

21. Uvidom u Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014. utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između tuženika 1. ĐT, kao zajmodavca, i tuženika 2. VT, kao zajmoprimca, za iznos pozajmice od 70.000,00 kn. Nadalje, u istom je određeno da se radi o beskamatnoj pozajmici, s rokom povrata od 12 mjeseci.

22. Na ročištu održanom kod ovog suda 14. srpnja 2020. izvedeni su dokazi saslušanjem stečajne upraviteljice tužitelja te 1. tuženika i 2. tuženika.

23. Stečajna upraviteljica tužitelja RT u svom iskazu u bitnom je navela da se u konkretnom slučaju radi o pravnim radnjama koje su poduzete prije otvaranja stečajnog postupka te da se po njenoj ocjeni radi o radnjama koje su dovele do namjernog oštećenja stečajnih vjerovnika odnosno stečajne mase. Prilikom stupanja na dužnost stečajnog upravitelja, od bivšeg zz tužitelja ĐT da nije zaprimila cjelokupnu poslovnu dokumentaciju tužitelja te da službena primopredaja iste nije izvršena. Tu poslovnu dokumentaciju da je više puta zatražila usmenim putem, ali da se ne sjeća je li isto tražila od bivšeg zz tužitelja i pisanim putem. Iskazala je da su joj podaci o poslovanju tužitelja djelomično bili poznati iz postupka predstečajne nagodbe, a da je dio dokumentacije pribavila od bivših odvjetnika tužitelja pa tako i predmetne ugovore o ustupu potraživanja te kompenzacijama koje su priložene uz tužbu, za koje je navela da se radi o međusobno povezanim radnjama.

24. Tuženik ĐT, a koji je ujedno bio i zastupnik po zakonu 3. tuženika, iskazao je da je još 1996. započeo s otkupom zemljišta od privatnih osoba, na kojem zemljištu je kasnije sagrađena zgrada Lazarica čiji investitor je bio tužitelj. Ukupna vrijednost kupovnine tih zemljišta da je iznosila oko 4.900.000,00 tadašnjih DEM, a za realizaciju tog posla on da je osobno založio sve što je imao. Isto tako, njegova supruga VT u to vrijeme da je uzimala kredite kod Credo banke d.d., a dijelom kojih sredstava da su zatvarane obveze tužitelja i njega osobno prema Credo banci po drugom ugovoru o kreditu. Naveo je da je pravo građenja na predmetnom zemljištu naknadno prodao tužitelju i to za iznos od oko 20.000.000,00 kn, a koji iznos da mu do danas nije u cijelosti isplaćen te da je ostao dug od oko 3.000.000,00 kn, za koji da se vodi poseban parnični postupak. U odnosu na isprave koje su predmet pobijanja u tužbenom zahtjevu, naveo je kako te tri isprave i poslovni događaji po istima nisu međusobno povezani, već da se samo radi o istim iznosima. U odnosu na Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. naveo je da je taj ugovor sklopljen te da su tim ugovorom VT ustupljena potraživanja koja je tužitelj imao prema DM drogerie markt d.o.o. Zagreb. Razlog ustupa tog potraživanja VT da je bio zbog toga što je on osobno dugovao svojoj supruzi novčane iznose s osnova kredita podignutog kod Credo banke d.d., a isto tako da su postojala i dugovanja tužitelja prema njoj te da su se tim ugovorom potraživanja dijelom podmirila na način da je on od svog potraživanja s osnova prava građenja prema tužitelju odbio odnosno prebio taj iznos ustupljen VT. U odnosu na Ugovor o kratkoročnoj pozajmici koji je 7. srpnja 2014. sklopljen između njega i njegove supruge, naveo je da se radi o zasebnom ugovoru koji nema veze s prethodnim ugovorom o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014, a niti s Izjavom o višestrukoj kompenzaciji od 7. srpnja 2014. U odnosu na Izjavu o višestrukoj kompenzaciji, istakao je da ista nije provedena u poslovnim knjigama društava koji se navode u toj izjavi, već da se zapravo radilo o nacrtu višestruke kompenzacije. Na poseban upit tužitelja da se izjasni o tome kako ukupno pet dokumenata koji su dostavljeni uz tužbu i koji su doneseni u razdoblju od 1. srpnja 2014. do 7. srpnja 2014. te se odnose na ugovor o kupoprodaji vozila, račun za to vozilo, ugovor o ustupu potraživanja te ugovor o kratkoročnoj pozajmici i višestrukoj kompenzaciji svi glase na isti iznos te da su skoro svi neprovedeni u poslovnim knjigama, naveo je da su sve te isprave, osim višestruke kompenzacije, provedene u poslovnim knjigama, a vezano za sam iznos koji je bio identičan u tim ispravama da se ne može izjasniti jer da se ne sjeća svih detalja. Istakao je da je za sve kompenzacije koje su provedene između njega i tužitelja, umanjivano njegovo potraživanje prema tužitelju s osnova prodanog prava građenja, a što da je sve provedeno u poslovnim knjigama tužitelja. Na daljnje pitanje na koji je način prebio potraživanje prema VT s osnova prava građenja kada kratkoročna pozajmica između njega i VT od 7. srpnja 2014. nije knjižena u poslovnim knjigama tužitelja, a niti višestruka kompenzacija, naveo je da se takav dokument i takva pozajmica ne knjiži u poslovnim knjigama tužitelja, a za svako umanjenje da postoji poseban dokument koji da je u knjigovodstvu proveden.

25. U svom iskazu, 2. tuženik VT je navela da je u svemu ovom ona bila involvirana na način da je prije nego što je izgrađena zgrada Lazarica, čiji je investitor tužitelj, ona podizala kredite kod Credo banke, Privredne banke i nekih štedionica, jer njezin suprug nije bio kreditno sposoban. Iz sredstava tih kredita da su podmirivane obveze tužitelja i njenog supruga, sve vezano za izgradnju navedene zgrade. Za podignute kredite da je založila i svoj stan. Nadalje je iskazala da je o svemu ostalom brigu vodio njezin suprug te da mu je ona u potpunosti poklonila vjeru. U odnosu na dokumente koji su priloženi uz tužbu, a vezano za ugovore o ustupu potraživanja te ugovor o kratkoročnoj pozajmici i izjavi višestruke kompenzacije, sve iz srpnja 2014., navela je da je ugovor o ustupu potraživanja i ugovor o kratkoročnoj pozajmici potpisala, po uputi svog supruga, a gdje je taj novac išao odnosno kako je isti knjižen da je brigu o tome vodio njezin suprug, radi čega se ona o istome ne može detaljnije izjasniti. Naglasila je da ugovor o višestrukoj kompenzaciji nije potpisala.

26. Na prijedlog tužitelja, rješenjem ovog suda od 22. siječnja 2021. određeno je izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Anti Blaževiću iz Stobreča, a na okolnost jesu li Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. i Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014. provedeni u poslovnim knjigama tužitelja na temelju zakona i na zakonu osnovane knjigovodstvene dokumentacije te kako i temeljem čega su konta zatvorena, kao i je li Izjava višestruke kompenzacije na iznos od 70.000,00 kn od 7. srpnja 2014. provedena u poslovnim knjigama tužitelja i 3. tuženika. Ovdje valja navesti da je sud istim raspravnim rješenjem od 22. siječnja 2021. odbio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na okolnost može li se kompenzacijom stvoriti novi dužničko- vjerovnički odnos, obzirom da isto predstavlja pravno, a ne činjenično pitanje.

27. U svom pisanom nalazu i mišljenju sudski vještak Ante Blažević naveo je da je, na temelju dokumentacije u spisu i dokumentacije koju mu je tužitelj dostavio za potrebe vještačenja, zaključio da je Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. zaključen u vrijeme kada je tužitelj (cedent), prema očevidniku FINA-e o redoslijedu plaćanja, bio blokiran te da, u skladu s odredbama članka 26. i 27. Zakona o platnom prometu te članka 14. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, tužitelj s financijsko-računovodstvenog aspekta nije smio u vrijeme zaključivanja tog Ugovora obavljati bezgotovinska plaćanja, ali da isto tako, a u smislu odredbi članka 322. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO), zabrana obračunskog plaćanja se odnosi samo na blokiranog sudionika obračunskog plaćanja te se ugovor o cesiji može provesti pa da je onda to za vještaka primarno pravno pitanje. Nadalje, vještak je naveo i da konta potpisnika predmetne cesije od 4. 4. srpnja 2014. nisu mogla biti zatvarana u skladu s odredbama potpisanog Ugovora o ustupanju potraživanja, jer taj ugovor od 4. srpnja 2014. s financijsko- računovodstvenog aspekta nije smio biti zaključen i jer dostavljena konto kartica tužitelja i to konto 152 - VT - dane pozajmice pravnim i fizičkim osobama, nije formalno ni suštinski ispravna (jer tužitelj zbog blokade žiro računa nije mogao 4. srpnja 2014. odobriti pozajmicu VT pa tako nije moglo ni postojati dugovanje cesionara VT prema cedentu odnosno tužitelju na isti dan). Nadalje, vještak je naveo i da je Izjava višestruke kompenzacije od 7. srpnja 2014. na iznos od 70.000,00 kn provedena u poslovnim knjigama tužitelja i 3. tuženika, makar je u vrijeme provođenje ove kompenzacije postojala blokada žiro računa tužitelja, zbog čega se s financijsko-računovodstvenog aspekta kompenzacija nije smjela provoditi. Na kraju, a u odnosu na Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 7. srpnja 2014., zaključen između zajmodavca ĐT i zajmoprimca VT, naveo je da isti nije proveden u poslovnim knjigama tužitelja, a niti da je trebao biti proveden, jer je riječ o ugovoru između dvije fizičke osobe. Taj ugovor da je kreiran, odnosno da je poslužio samo kako bi se mogla provesti (zatvoriti) Izjava o kompenzaciji od 7. srpnja 2014.

28. Tužitelj nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da iz istog proizlazi osnovanost tužbenih zahtjeva. Tuženici su u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka, u podnesku od 23. rujna 2022., istakli da je iz priložene dokumentacije u spisu, kao i samog nalaza vještaka Blaževića, razvidno da je Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. proveden u poslovnim knjigama tužitelja i da je za, tim ugovorom, ustupljeno potraživanje 2. tuženiku u iznosu od 70.000,00 kn umanjeno potraživanje koje 1. tuženik ima prema tužitelju s naslova kupoprodajne cijene za pravo građenja, a isto tako da je zatvorena kompenzacijom i kupoprodajna cijena motornog vozila po računu broj 36/1/1 od 1. srpnja 2014.

29. Sukladno uputi iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 21. rujna 2023., a po prijedlogu tužitelja, izvršen je uvid u stečajni spis ovog suda poslovni broj St-159/2014, pod kojim poslovnim brojem se vodi stečajni postupak nad tužiteljem kao stečajnim dužnikom. Ističe se da se radi o obimnom stečajnom predmetu, koji ima preko 10000 stranica, te su za potrebe ovog postupka preslikani dijelovi tog spisa koji se odnose na rješenja ovog suda pod poslovnim brojem St-159/2014 od 1. srpnja 2016. i 7. prosinca 2016., kojima su utvrđene tražbine stečajnih vjerovnika I. i II. višeg isplatnog reda, zatim rješenja ovog suda od 22. veljače 2019., 3. siječnja 2020. i 26. siječnja 2023., kojima je odlučeno o prodaji imovine stečajnog dužnika u stečajnom postupku te rješenje ovog suda od 23. ožujka 2021. kojim je dana suglasnost stečajnoj upraviteljici tužitelja za prvu djelomičnu diobu, kao i relevantne podneske te izvješća stečajne upraviteljice o tijeku stečajnog postupka i stanju stečajne mase od 24. siječnja 2022., 7. rujna 2022., 30. kolovoza 2023., 6. lipnja 2024. i 21. lipnja 2024.

30. Nakon provedenog dokaznog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga.

31. Prije svega valja navesti da je pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika regulirano odredbama članaka 127. do 143. SZ-a.

32. U odredbama članka 141. SZ-a sadržane su procesnopravne pretpostavke pobijanja pravnih radnji, dok su odredbama članka 127. SZ-a propisane opće (materijalnopravne) pretpostavke pobijanja.

33. U konkretnom slučaju ispunjene su procesnopravne pretpostavke pobijanja. Naime, između stranaka nije sporno da je nad tužiteljem kao stečajnim dužnikom rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-159/2014 od 8. lipnja 2015. otvoren stečajni postupak, a koji stečajni postupak je pokrenut prijedlogom vjerovnika Victa d.o.o. Split od 24. siječnja 2014. Tužitelj je uz tužbu dostavio zaključak stečajnog suca poslovni broj St-159/2014 od 2. lipnja 2017., kojim zaključkom je stečajnoj upraviteljici tužitelja dano odobrenje za podnošenje tužbe za pobijanje više pravnih radnji, između ostalih i za pobijanje predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. (točka 1. zaključka). Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 5. lipnja 2017., dakle pravovremeno, unutar dvogodišnjeg roka od otvaranja stečajnog postupka iz članka 141. stavak 2. SZ-a, te je ista podnesena od strane stečajna upraviteljice u ime tužitelja, kao stečajnog dužnika, što je u skladu s odredbom članka 141. stavak 1. SZ-a.

34. U odnosu na opće pretpostavke pobijanja, navodi se da je odredbom članka 127. SZ-a propisano da pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici, mogu pobijati u skladu s odredbama Stečajnog zakona, s tim da je s pravnom radnjom izjednačeno i propuštanje. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da su opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika sljedeće: 1. da je otvoren stečajni postupak, 2. da je stečajni dužnik prije otvaranja stečaja poduzeo pravnu radnju koja može biti predmet pobijanja, 3. da se tom radnjom vjerovnici stečajnog dužnika oštećuju ili da se neki od njih pogoduju i 4. da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanju mogućnosti namirenja ukupnosti vjerovnika. Navedene četiri opće pretpostavke za pobijanje moraju se kumulativno ispuniti, da bi se nakon toga moglo ocjenjivati postojanje koje od posebnih pretpostavki. Između pobijane pravne radnje i umanjenja imovine dužnika iz koje se mogu namiriti vjerovnici tužitelja mora postojati uzročna veza, koja bi postojala ukoliko bi namirenje ukupnosti stečajnih vjerovnika bilo uspješnije da pobijana radnja nije poduzeta.

35. U odnosu na posebne (materijalne) pretpostavke pobijanja navodi se da, a s obzirom na sadržaj tužbe i tužiteljeve navode (presumirano znanje bliskih osoba o nesposobnosti za plaćanje stečajnog dužnika, odnosno o postojanju prijedloga za otvaranje stečajnog postupka), kao i vrijeme poduzimanja pobijanih radnji (srpanj 2014. godine), tj. nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka (24. siječnja 2014.), proizlazi da je riječ o kongruentnom namirenju, u smislu odredbi članka 128. stavka 2., 3. i 4. SZ-a, a na što upućuje i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju od 21. rujna 2023. (točke 13. i 24. obrazloženja).

36. Prema odredbama članka 128. stavak 2. SZ-a, pobojna je i pravna radnja kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje u skladu sa sadržajem njegova prava, ako je poduzeta nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka i ako je vjerovnik u vrijeme njenog poduzimanja znao za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka. Stavkom 3. tog članka propisano je da će se smatrati da je vjerovnik znao za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da postoji nesposobnost za plaćanje ili da je podnesen prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka. Prema stavku 4. članka 128. SZ-a, za osobu koja je s dužnikom bila bliska u vrijeme poduzimanja radnje pretpostavlja se da je znala za nesposobnost za plaćanje ili prijedlog za otvaranje postupka.

37. Odredbom članka 136. stavak 1. SZ-a propisano je da se bliskim osobama dužnika pojedinca u smislu toga Zakona smatraju:

1. bračni drug dužnika, čak i ako je brak sklopljen tek nakon pravne radnje ili ako je prestao u posljednjoj godini prije poduzimanja radnje,

2. srodnici dužnika ili bračnog druga iz točke 1. ovoga stavka u ravnoj liniji te braća i sestre, odnosno polubraća i polusestre dužnika ili bračnog druga iz točke 1. ovoga stavka, kao i bračni drugovi tih osoba,

3. osobe koje Žive u domaćinstvu s dužnikom ili su u posljednjoj godini koja je prethodila radnji Živjele u domaćinstvu s dužnikom.

Prema članku 136. stavak 2. SZ-a, bliskim osobama dužnika pravne osobe u smislu toga Zakona smatraju se:

1. članovi upravnih i nadzornih tijela i osobno odgovorni članovi dužnika kao i osobe koje u kapitalu dužnika sudjeluju s više od jedne četvrtine,

2. osoba ili društvo koji zbog svoje položajno-pravne ili radno-ugovorne veze s dužnikom imaju priliku biti upoznati s gospodarskim položajem dužnika, 3. osoba koja stoji u osobnoj vezi opisanoj u stavku 1. ovoga članka s jednom od osoba navedenom pod točkom 1. ili 2. ovoga stavka, osim ako su osobe naznačene pod točkom 1. ili 2. ovoga stavka zakonom obvezane na čuvanje tajne o poslovima dužnika.

38. U odnosu na predmetni Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014., kao radnje koja je predmet pobijanja u ovom predmetu, navodi se da su po ocjeni ovog suda ispunjene sve opće pretpostavke za pobijanje u smislu odredbi članka 127. SZ-a. Navedena pravna radnja je poduzeta prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, a koji stečajni postupak je otvoren 8. lipnja 2015., te se tom pravnom radnjom remeti ujednačeno namirenje vjerovnika, odnosno pojedini vjerovnik i to 2. tuženik se stavlja u povoljniji položaj. Isto tako, krajnji rezultat pobijanja bi se očitovao u povećanju mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika. Naime, uvidom u stečajni predmet ovog suda pod poslovnim brojem St-159/2014, kao i naprijed navedene relevantne dijelove toga spisa, utvrđeno je da su rješenjima ovog suda od 1. srpnja 2016. i 7. prosinca 2016. utvrđene tražbine stečajnih vjerovnika I. višeg isplatnog reda u ukupnom iznosu od 198.277,00 EUR (1.493.919,56 kn) te tražbine stečajnih vjerovnika II. višeg isplatnog reda u ukupnom iznosu od 3.552.098,00 EUR (26.763.282,38 kn). Nadalje, iz sadržaja tog stečajnog spisa je razvidno da se podmiruju troškovi stečajnog postupka i ostale obveze stečajne mase, kao i da je provedena prva djelomična dioba unovčene stečajne mase, a kojom diobom su namirene tražbine stečajnih vjerovnika I. višeg isplatnog reda u cijelosti. Drugih dioba nije bilo te stoga tražbine stečajnih vjerovnika II. višeg isplatnog reda nisu ni djelomično namirene. Isto tako, razvidno je i da su najvrjedniji dio imovine stečajnog dužnika činile nekretnine, odnosno etažni dijelovi zgrade izgrađene na pravu građenja na čest. zem. [katastarska čestica] "Firule-Lazarica", a koji su najvećim dijelom bili opterećeni razlučnim pravima. Iz stanja stečajnog spisa proizlazi da je najveći dio imovine stečajnog dužnika već unovčen. S obzirom na navedeno stanje u stečajnom postupku nad tužiteljem, ovaj sud smatra da bi se uspješnim pobijanjem u ovom predmetu povećala mogućnost namirenja tražbina stečajnih vjerovnika (II. višeg isplatnog reda) koje do sada nisu namirene, jer bi se vraćanjem predmetnog iznosa u stečajnu masu omogućilo bolje namirenje stečajnih vjerovnika, a to i iz razloga što se radi o slobodnim sredstvima koja nisu opterećena bilo kakvim razlučnim pravima.

39. U odnosu na postojanje posebnih pretpostavki pobijanja navodi se da su, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju ispunjene i te posebne pretpostavke u smislu naprijed navedenih odredbi članka 128. SZ-a.

40. Naime, predmetnim Ugovorom o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. tužitelj je svoje dospjelo potraživanje u iznosu od 70.000,00 kn prema DM-drogerie markt d.o.o. Zagreb, kao cedentu, a koje se temelji na računu br. 29/1/1/14 ispostavljenom za zakup poslovnih prostora, ustupio 2. tuženiku VT te se cedent obvezao taj iznos, umjesto tužitelju, uplatiti na račun VT. Između stranaka nije bilo sporno da je DM-drogerie markt d.o.o. navedeni iznos i uplatilo VT. U svom nalazu i mišljenju sudski vještak Ante Blažević je utvrdio da je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme blokade žiro računa tužitelja, kada isti nije smio obavljati bezgotovinska plaćanja pa tako ni zaključiti predmetnu cesiju. Činjenica sklapanja predmetnog ugovora u vrijeme blokade žiro računa tužitelja proizlazi i iz spisu priloženih podataka Fine iz Očevidnika o redoslijedu plaćanja (stranice 21-43 spisa), a iz kojih podataka je razvidno da je račun tužitelja bio u blokadi u periodu od 21. studenog 2012. do 21. listopada 2014. te da je ukupan iznos blokade po žiro računu iznosio 152.323.922,21 kn.

41. Tuženici 1. i 2. su tijekom postupka istakli da 1. tuženik ĐT ima tražbinu prema tužitelju s osnova prava građenja te da je to svoje potraživanje prema tužitelju umanjio za iznos tražbine koju je tužitelj ustupio VT pa da se stoga radi o tražbini tužitelja koja je u isto vrijeme za ekvivalent imala primljenu protučinidbu u tom istom iznosu od strane vjerovnika ĐT, a što da proizlazi iz izvadaka iz poslovnih knjiga tužitelja i to knjigovodstvenih kartica za VT i ĐT. Iz izvadaka iz poslovnih knjiga tužitelja za VT i temeljnice 63 (stranice 376 i 389 spisa) doista proizlazi da je stanje dugovanja i potraživanja tužitelja i 2. tuženika jednako odnosno 0,00 kn. Međutim, u odnosu na takvo stanje u poslovnim knjigama te naprijed iznesene navode tuženika, ističe se da je sudski vještak Blažević u svom nalazu i mišljenju, a što prihvaća i ovaj sud, utvrdio da dostavljena konto kartica tužitelja za VT nije formalno ni suštinski ispravna. S tim u svezi navodi se da ni 1. tuženik, a niti ostali tuženici nisu dostavili u spis bilo kakve dokaze o postojanju i visini tražbine 1. tuženika prema tužitelju s osnova prava građenja. Isto tako, u spis nisu dostavljene ni bilo kakve isprave, pa tako primjerice ni izjava o otpustu duga, izjava o prijeboju i slično, a iz kojih bi bilo razvidno da je, za iznos tražbine koji je tužitelj na temelju naprijed navedenog ugovora ustupio 2. tuženoj VT, ĐT doista umanjio neko svoje potraživanje prema tužitelju. Dakle, tuženici nisu dostavili relevantne knjigovodstvene isprave na temelju kojih su vršena knjiženja u poslovnim knjigama tužitelja u odnosu na naprijed izneseno. Stoga se navodi tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o tražbini tužitelja koja je u isto vrijeme za ekvivalent imala primljenu protučinidbu u tom istom iznosu od strane vjerovnika ĐT ukazuju nedokazanim, a samim time i navodi tuženika da zbog navedenog Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. nije radnja podobna za pobijanje se ukazuju neosnovanim.

42. Vezano uz znanje 2. tuženika VT da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja tužitelj bio nesposoban za plaćanje, navodi se da je taj ugovor za tužitelja sklopio odnosno potpisao 1. tuženik ĐT, a koji je u to vrijeme, kao i u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, bio jedini član uprave-direktor, odnosno osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja, a što između stranaka nije ni sporno. Između stranaka također nije sporno ni da je VT supruga 1. tuženika ĐT te da je to bila kako u vrijeme poduzimanja pobijane radnje, odnosno sklapanja Ugovora o ustupu potraživanja, tako i kasnije u vrijeme otvaranja stečajnog postupka te za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka. Sukladno tome, u odnosu na 2. tuženu VT, a u smislu naprijed citiranih odredbi članka 136. SZ-a, razvidno je da se radi o bliskoj osobi tužitelja kao stečajnog dužnika. Upravo stoga, a sukladno odredbama članka 128. stavak 4. SZ-a, za 2. tuženu VT vrijedi pretpostavka da je ista u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja znala za blokadu računa tužitelja, odnosno za njegovu nesposobnost za plaćanje ili za podneseni prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Tužena VT, kao ni ostali tuženici tijekom ovog postupka nisu dokazali suprotno. Ovdje valja navesti da ovaj sud nije kao vjerodostojan prihvatio iskaz 2. tuženika VT u dijelu u kojem ista navodi da joj poslovanje tužitelja nije bilo poznato te da je o svemu brigu vodio njen suprug, jer je ocjenjeno da se takvim iskazom samo nastojala poboljšati njena procesna pozicija, kao tuženika u ovom postupku. U svezi s tim, ističe se da je iz navoda iz odgovora na tužbu 1. i 2. tuženika, kao i njihovih iskaza danih u ovom postupku, razvidno da je VT podizala kredite kod poslovnih banaka radi, između ostalog, i podmirenja dospjelih obveza tužitelja, a iz čega također proizlazi zaključak da je od početka bila uključena u poslovanje tužitelja te da joj je isto bilo poznato. Stoga sud smatra, a što proizlazi i iz naprijed navedenih odredbi SZ-a, da je 2. tuženik VT, kao supruga 1. tuženika, znala za nesposobnost za plaćanje tužitelja u vrijeme sklapanja Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. ili za podneseni prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, odnosno da joj isto nije moglo ostati nepoznato.

43. Iz naprijed navedenog proizlazi zaključak da su u odnosu na predmetni Ugovor o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. ispunjene i posebne pretpostavke pobijanja u smislu navedenih odredbi članka 128. SZ-a u vezi s člankom 136. SZ-a, jer se sklapanjem tog ugovora omogućava namirenje 2. tužene VT prema tužitelju temeljem ugovora o kratkoročnoj pozajmici, a koji Ugovor o ustupu potraživanja je sklopljen u vrijeme kada to nije smio, dakle u vrijeme blokade žiro računa tužitelja te nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem, te je 2. tužena VT u vrijeme sklapanja tog ugovora znala za nesposobnost za plaćanje tužitelja, odnosno za podneseni prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.

44. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na pobijanje Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014. je trebalo usvojiti te je isto tako, a sukladno odredbama članka 141. stavak 5. SZ-a, trebalo usvojiti tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži da 2. tužena VT vrati u stečajnu masu stečeni iznos od 9.290,60 EUR (70.000,00 kn), a koji joj je isplaćen temeljem navedenog ugovora.

45. Tužitelju su na dosuđeni iznos od 9.290,60 EUR, a sukladno odredbama članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, priznate i zakonske zatezne kamate koje teku od 5. srpnja 2014., kao prvog sljedećeg dana nakon sklapanja Ugovora o ustupu potraživanja, do isplate. U odnosu na visinu stope zakonskih zateznih kamata navodi se da je tužitelj u tužbenom zahtjevu zatražio plaćanje zateznih kamata po višoj stopi, dakle po stopi propisanoj za tražbine iz trgovačkih ugovora. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora, već se radi o parnici za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika i povratu imovinskih koristi stečenih na osnovi pobijene radnje pa stoga sud smatra da tužitelju na navedeni dosuđeni iznos pripada pravo na zatezne kamate po nižoj stopi, koja je propisana člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose, a radi čega su tužitelju zatezne kamate i priznate po toj stopi. Upravo stoga, zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje zakonske zatezne kamate po stopi koje prelaze stopu zateznih kamata za ostale odnose je trebalo odbiti kao neosnovan.

46. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

47. U odnosu na tzv. alternativni zahtjev tužitelja da se 1. tuženiku ĐT naloži vratiti u stečajnu masu tužitelja iznos od 9.290,60 EUR (70.000,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. srpnja 2014. do isplate, ističe se da je zahtjev tužitelja u tom dijelu ocijenjen neosnovanim. Naime, iz svih naprijed navedenih i izvedenih dokaza tijekom ovog postupka je razvidno da ĐT uopće nije stranka Ugovora o ustupu potraživanja od 4. srpnja 2014., a niti je tijekom postupka utvrđeno da bi 1. tuženik stekao bilo kakvu imovinsku korist sklapanjem tog ugovora, odnosno da bi mu bio isplaćen naprijed navedeni iznos. Upravo stoga, zahtjev tužitelja u tom dijelu je trebalo odbiti kao neosnovan pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

48. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT), kao i odredbi Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, a sve obzirom na u tužbi označenu vrijednost predmeta spora od 26.677,28 EUR (201.000,00 kn). Uređenim tužbenim zahtjevom od 20. studenog 2020. tužitelj je postavio zahtjev za utvrđenje pobojnih triju pravnih radnji prema tri tuženika. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u dijelu koji se odnosi na pobijanje jedne pravne radnje i to u odnosu na 2. tuženika VT, dok je u preostalom dijelu i u odnosu na ostale tuženike tužbeni zahtjev odbijen, to stoga uspjeh tužitelja u ovom postupku iznosi 33%, a u kojem postotku je trebalo usvojiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka i to prema 2. tuženiku VT. Svi tuženici u ovom postupku su bili zastupani po istom odvjetniku kao punomoćniku pa je s obzirom na navedeni uspjeh u sporu tuženicima trebalo priznati pravo na naknadu troškova postupka u visini od 67%, koji postotak se odnosi na 1. tuženika i 3. tuženika u odnosu na koje je tužbeni zahtjev odbijen.

49. Sud je ocijenio opravdanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav tužbe od 5. lipnja 2017. u visini od 250 bodova sukladno Tbr. 7. t. 1. OT-a, zatim za sastav obrazloženih podnesaka od 11. travnja 2019. i 24. srpnja 2020. u visini od po 250 bodova za svaki od tih podnesaka sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 14. srpnja 2020., 11. rujna 2020. i 30. rujna 2022. u visini od po 250 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 10. travnja 2019., 12. lipnja 2020., 22. siječnja 2021. i 17. rujna 2024. u visini od po 125 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 2. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 16. listopada 2020., 13. studenog 2020. i 29. listopada 2024. u visini od po 50 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 5. OT-a, kao i za sastav podnesaka od 21. listopada 2020., 20. studenog 2020. i 1. kolovoza 2022. u visini od po 25 bodova za svaki od tih podnesaka sukladno Tbr. 8. t. 4. OT-a, a što ukupno iznosi 2225 bodova, odnosno 4.450,00 EUR (vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR). Na taj iznos troška tužitelju je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 1.112,50 EUR sukladno Tbr. 46. OT-a. Tužitelju je isto tako priznat trošak vještačenja u iznosu od 424,71 EUR, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 313,23 EUR sukladno Tar. br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 313,23 EUR sukladno Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi. Sukladno tome, opravdani troškovi tužitelja iznose ukupno 6.613,67 EUR, a od kojeg iznosa je, sukladno uspjehu u sporu, zahtjev tužitelja trebalo usvojiti za 33%, a što iznosi 2.182,51 EUR.

50. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu više zatraženih troškova za sastav tužbe, zatim za sastav podnesaka od 11. travnja 2019. i 24. srpnja 2020., kao i za zastupanje na ročištima od 14. srpnja 2020., 11. rujna 2020. i 30. rujna 2022. u iznosu od po 163,61 EUR za svaku od navedenih radnji budući da, s obzirom na vrijednost predmeta spora, puna nagrada u ovom predmetu u smislu Tbr. 7. t. 1. OT-a iznosi 250 bodova, odnosno 500,00 EUR pa se stoga radi o više zatraženim troškovima koji tužitelja ne pripadaju. Nadalje, tužitelju nije priznat kao osnovan više zatraženi trošak za zastupanje na ročištima od 10. travnja 2019., 12. lipnja 2020., 22. siječnja 2021. i 17. rujna 2024. u iznosu od po 413,61 EUR za svako od tih ročišta, jer se radi o ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima te su stranke na tim ročištima ostale kod do tada već iznesenih navoda pa stoga tužitelju za ta ročišta pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 2. OT-a (50% pune nagrade), a po kojoj odredbi OT-a je tužitelju i priznat trošak za ta ročišta. Isto tako, tužitelju nije kao opravdan priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištima od 16. listopada 2020., 13. studenog 2020. i 29. listopada 2024. u iznosu od po 563,61 EUR za svako od tih ročišta, jer se radi o ročištima koja su odgođena prije početka raspravljanja pa stoga tužitelju za ista pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 5. OT-a (50 bodova), a u skladu s kojom odredbom su tužitelju i priznati troškovi za ta ročišta. Tužitelju nadalje nije kao opravdan priznat više zatraženi trošak za sastav podnesaka od 21. listopada 2020., 20. studenog 2020. i 1. kolovoza 2022. u iznosu od po 613,61 EUR za svaki od tih podnesaka, jer se po ocjeni ovog suda ne radi o podnescima u smislu Tbr. 8. t. 1. OT-a, već o ostalim podnescima za koje pripada naknada troška po Tbr. 8. t. 4. OT-a (25 bodova), a po kojoj odredbi OT-a su tužitelju i priznati troškovi za te podneske. Na kraju, tužitelju nije kao opravdan priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 29. listopada 2024. u iznosu od 663,61 EUR, jer je iz popisa troška tužitelja razvidno da je tužitelj dva puta zatražio naknadu troška za to isto ročište. Naprijed navedeni nepriznati troškovi iznose ukupno 6.831,37 EUR, a što uz obračunati PDV-e na taj iznos od 1.707,84 EUR daje sveukupno iznos od 8.539,21 EUR. Kada se tom iznosu od 8.539,21 EUR pridoda i dio od 67% od opravdanih troškova tužitelja sukladno uspjehu u sporu u iznosu od 4.431,16 EUR (67% od 6.613,67 EUR), dobije se iznos od 12.970,37 EUR, a za koji iznos je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

51. U odnosu na troškove tuženika, navodi se da je opravdanim ocijenjen zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav odgovora na tužbu te za sastav obrazloženog podneska od 28. kolovoza 2020. u visini od po 250 bodova sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 14. srpnja 2020., 11. rujna 2020., 30. rujna 2022. i 3. prosinca 2024. u visini od po 250 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, kao i za zastupanje na ročištima od 10. travnja 2019., 12. lipnja 2020., 22. siječnja 2021. i 17. rujna 2024. u visini od po 125 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 2. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 16. listopada 2020., 13. studenog 2020. i 29. listopada 2024. u visini od po 50 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 5. OT-a, a što ukupno iznosi 2150 bodova, odnosno 4.300,00 EUR (vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR). Na taj iznos troška je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 1.075,00 EUR, sukladno Tbr. 46. OT-a, što ukupno iznosi 5.375,00 EUR. Kada se tom iznosu pridoda i uvećanje od 20% za zastupanje više tuženika, sukladno Tbr. 40. t. 1. OT-a, u iznosu od 1.075,00 EUR, dobije se sveukupno iznos od 6.450,00 EUR, koliko iznose opravdani troškovi tuženika. Sukladno uspjehu u sporu, od tog iznosa je trebalo usvojiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u visini od 67%, a što iznosi 4.321,50 EUR i koji iznos se odnosi na naknadu troška 1. tuženiku i 3. tuženiku.

52. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka je ocijenjen neosnovanim u odnosu na više zatraženi trošak za sastav tužbe u visini od 300 bodova i za sastav podneska od 28. kolovoza 2020. u visini od 350 bodova, kao i za zastupanje na ročištima od 14. srpnja 2020., 11. rujna 2020., 30. rujna 2022. i 3. prosinca 2024. u visini od po 350 bodova za svako od tih ročišta budući da, s obzirom na vrijednost predmeta spora, puna nagrada u ovom predmetu u smislu Tbr. 7. t. 1. OT-a iznosi 250 bodova, odnosno 500,00 EUR pa se stoga radi o više zatraženim troškovima koji tuženike ne pripadaju. Nadalje, tuženicima nije priznat kao opravdan više zatraženi trošak za zastupanje na ročištima od 10. travnja 2019., 12. lipnja 2020., 22. siječnja 2021. i 17. rujna 2024. u visini od po 475 bodova za svako od tih ročišta, jer se radi o ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima te su stranke na tim ročištima ostale kod do tada već iznesenih navoda pa stoga tuženicima za ta ročišta pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 2. OT-a (50% pune nagrade), a po kojoj odredbi OT-a je tuženicima i obračunat trošak za ta ročišta. Isto tako, tuženicima nije kao opravdan priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištima od 16. listopada 2020., 13. studenog 2020. i 29. listopada 2024. u visini od po 550 bodova za svako od tih ročišta, jer se radi o ročištima koja su odgođena prije početka raspravljanja pa stoga tuženicima za ista pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 5. OT-a (50 bodova), a u skladu s kojom odredbom OT-a su tuženicima i priznati troškovi za ta ročišta. Nadalje, nije im priznat zatraženi trošak za sastav podneska 3. tuženika u visini od 500 bodova, jer je u zahtjevu za naknadu troška nije navedeno o kojem se to točno podnesku (od kojeg datuma) radi. Također, nisu im priznati ni zatraženi troškovi za zastupanje na ročištima od 25. siječnja 2017. i 23. rujna 2022. u visini od po 600 bodova za svako od tih ročišta, budući da ročišta na navedene dane u ovom postupku nisu ni održana. Tuženicima nije kao opravdan priznat ni zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu od 17. travnja 2023. u visini od 550 bodova, jer po ocjeni ovog suda ta radnja nije bila potrebna za vođenje postupka. Na kraju, zahtjev tuženika je ocjenjen neosnovanim i u odnosu na trošak ročišta za objavu presude od 4. travnja 2023. u visini od 300 bodova te trošak ročišta za objavu presude od 25. rujna 2025. u visini od 300 bodova, budući da na ta ročišta za tuženike nije nitko pristupio. Na tako nepriznati trošak u ukupnoj visini od 8450 bodova, odnosno u iznosu od 16.900,00 EUR, tuženike ne pripada ni obračunati PDV-e u iznosu od 4.225,00 EUR, kao ni zatraženo uvećanje za zastupanje više tuženika od 20% u iznosu od 4.225,00 EUR. Dakle, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka ocjenjen je neopravdanim za ukupan iznos od 25.350,00 EUR. Kada se tom iznosu pridoda 33% od opravdanih troškova, sukladno uspjehu u sporu, a što iznosi 2.128,50 EUR (33% od 6.450,00 EUR) dobije se sveukupan iznos od 27.478,50 EUR, a za koji iznos je trebalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

53. Slijedom naprijed navedenog, naloženo je 2. tuženiku VT naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.182,51 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 12.970,37 EUR trebalo odbiti kao neosnovan. Isto tako, a s obzirom da je tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika i 3. tuženika odbijen, trebalo je naložiti tužitelju da tim tuženicima na jednake dijelove naknadi troškove postupka koji, sukladno navedenom, iznose ukupno 4.321,50 EUR također sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate. Zahtjev tuženika za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 27.478,50 EUR trebalo je odbiti kao neosnovan. Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama V., VI., VII. i VIII. izreke ove presude.

54. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u odluci iskazani su u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.

U Splitu 25. rujna 2025.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženicima po punomoćniku

- u spis