Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-74/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Daliboru Čajkovskom, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1033/2024-12 od 10. rujna 2024., u sjednici vijeća dana 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1033/2024-12 od 10. rujna 2024. pod toč. I. i II. izreke te pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.786,58 EUR.

II. Nepobijana toč. III. izreke presude i nepobijani dio odluke o troškovima postupka sadržan pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zatraženih troškova parničnog postupka iznad dosuđenog, ostaju neizmijenjene.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 306-958/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 9. studenog 2005. između prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kao kreditora, tužiteljice kao korisnice kredita, TT kao sudužnika te JT i PT kao založnih dužnika (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to: dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se obveza iz kredita u CHF ispunjava obračunato prema srednjem tečaju prednice tuženice za CHF na dan plaćanja te dio po kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize prednice tuženice na dan plaćanja i odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prednica tuženice ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice i u kojoj korisnica kredita izjavljuje da je suglasna da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, pa da je stoga ništave i sve odluke o promjenama kamatnih stopa koje je donijela tuženica, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, posljedično čemu da navedene odredbe Ugovora o kreditu ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, sudužnike i založne dužnike, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.154,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose i iznos od 24.784,85 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose navedene u toj točki izreke. Nepobijanom toč. III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da se utvrdi da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu i to: dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednice tuženice za CHF važećem na dan korištenja kredita, dok je toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.786,58 EUR, a tužiteljica je odbijena s ostatkom zatraženog parničnog troška.

2. Navedenu presudu u dijelu usvojenog tužbenog zahtjeva pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) koji se u ovom postupku, koji je započeo 28. prosinca 2018., primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu i odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kojim odredbama je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, odnosno temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između tužiteljice i prednice tuženice sklopljen Ugovor o kreditu kojim je prednica tuženice odobrila tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednice tuženice važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine kuće, s ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit za kupovinu nekretnine, da joj je službenica prednice tuženice ponudila kredit s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatom kao najpovoljniji kredit, da joj nije objašnjen način na koji će se mijenjati kamatna stopa kao niti razlika između valutne klauzule u CHF te valutnih klauzula vezanih uz druge valute

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja iz Zagreba od 11. svibnja 2021. i njegovog iskaza danog na ročištu 8. listopada 2021. utvrđeno da je tužiteljica s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu preplatila tuženici iznos od 3.154,41 EUR, a s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznos od 24.784,85 EUR

- da je tužiteljica, nakon provedenog vještačenja, podneskom od 30. srpnja 2021. uredila svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 3.154,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose te na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF iznos od 24.784,85 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose

- da je Općinski sud u Rijeci donio presudu broj P-1434/2020-15 od 16. studenog 2021. kojom je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu (čl. 2., čl. 3. i čl. 6.) u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te je naložio tuženici isplatiti tužiteljici na ime preplate zbog ništetnosti ugovorene promjenjive kamate iznos od 23.766,96 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose i na ime preplate zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF iznos od 186.741,21 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, dok je odbio zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi ništetnim odredba čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu kojom se tužiteljica obvezala da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz čl. 2. tog Ugovora naknaditi tuženici nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1% od odobrenog kredita i zahtjev za isplatu s te osnove (tzv. izlazna naknada) te je naložio tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 18.122,68 kn

- da je ovaj drugostupanjski sud rješenjem broj Gž-183/2022-3 od 6. lipnja 2024. ukinuo navedenu presudu prvostupanjskog suda u pobijanim dijelovima pod toč. I., II. i IV. izreke i predmet vratio istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave, time da je utvrdio da je nepobijana toč. III. izreke navedene presude (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tzv. izlaznu naknadu) ostala neizmijenjena

- da je u nastavku postupka, nakon što je ukinuta prvostupanjska presuda, tuženica podneskom od 12. srpnja 2024. obavijestila sud da odustaje od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje GT – djelatnice prednice tuženice (i sada tuženice) koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu, te svjedoka UTD i HT

- da je tužiteljica u nastavku postupka podneskom od 24. srpnja 2024. uredila tužbeni zahtjev na način da je isti uskladila s aktualnom valutom u Republici Hrvatskoj prema fiksnom tečaju konverzije

- da nije ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednice tuženice za CHF važećem na dan korištenja kredita jer je istom ugovorena visina kredita i utvrđena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan korištenja pa da u istoj nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice

- da nije osnovan prigovor zastare jer zastara za individualni restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluka iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa kako su odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postale pravomoćne 13. lipnja 2014. (Pž-7129/2013) i 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), a kako je tužba podnesena prvostupanjskom sudu 28. prosinca 2018., to nije protekao zastarni rok od pet godina,

slijedom čega prvostupanjski sud utvrđuje pod toč. I. izreke presude da je ništetan citirani dio odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu primjenjujući čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), pa kako je tužiteljica preplatila tuženici s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu novčane iznose navedene pod toč. II. izreke presude, to je sud tuženici naložio isplatiti tužiteljici novčane iznose navedene pod toč. II. izreke presude temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose primjenom čl. 1115. ZOO, dok je pod toč. III. izreke odbio tužiteljicu sa zahtjevom da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu.

7. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP time što se pozvao na primjenu presuda iz kolektivnog spora na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove, koja se ne može primijeniti jer čl. 502.c ZPP propisuje da se može primijeniti samo u posebnim parnicama za naknadu štete pa smatra da je sud bio dužan razmotriti tvrdnje tuženice o pravnim pitanjima i izvesti sve dokaze koje je predložila tuženica. Ista povreda je počinjena i iz razloga što sud nije iznio činjenice na temelju kojih je utvrdio nepoštenje tuženice prilikom dosude zatezne kamate, te nije pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da se o spornim odredbama nije pregovaralo. Smatra da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, kao i da su izostali razlozi na temelju kojih je sud utvrdio da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodeći da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli bile lako uočljive, jasne i razumljive pa sud nije bio ovlašten ocjenjivati poštenost tih odredaba radi čega je sud pogrešno primijenio čl. 81., 84. i 87. ZZP/03. Ujedno navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan njezin prigovor zastare i utvrdio tuženicu nepoštenom stjecateljicom, posljedično čemu je tužiteljici neosnovano dosudio zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO. Ističe da je sud bio dužan umanjiti dosuđene novčane iznose za tzv. negativnu tečajnu razliku. Preostalim navodima žalbe tuženica ukazuje na zabranu retroaktivne primjene propisa (čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/09), osporava metodu kojom je vještak izvršio izračun, navodeći da je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak bio dužan kao početnu primijeniti kamatnu stopu koju su banke odobravale na kunske kredite bez valutne klauzule u predmetnom razdoblju, a ne primjenom početno ugovorene kamatne stope te ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno čl. 26. ZOO, dok je odredbom čl. 22. ZOO dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

8. S obzirom da tuženica pobija presudu u dosuđujućem dijelu, što znači pod toč. I. i II. izreke kojom je odlučeno o glavnoj stvari i toč. IV. izreke u dijelu kojom joj je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka, to je ovaj sud konstatirao pod toč. III. izreke ove presude da nepobijana toč. III. izreke i nepobijani dio odluke o troškovima postupka sadržan pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zatraženih troškova iznad dosuđenog, ostaju neizmijenjeni.

9. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud utvrđuje da navedena povreda nije počinjena jer je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u cjelokupnom stanju u spisu i presuda nema nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF u citiranim dijelovima čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu - nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Kako o navedenim ugovornim odredbama stranke nedvojbeno nisu pregovarale, a da je tužiteljica u toj situaciji jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok nije mogla znati niti procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju, a tuženica tijekom postupka nije dokazala da je tužiteljici objasnila način utvrđivanja kamatne stope, odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti učinke koji će za nju nastupiti u budućnosti (niti to u postupku tvrdi), niti je tuženica informirala tužiteljicu kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su navedene ugovorne odredbe formirane jednostrano od tuženice protivno savjesnosti i poštenju uzrokovale neravnotežu na štetu tužiteljice, čime je postupanje tuženice pravilno ocijenio protivnim odredbi čl. 81. ZZP/03. S tim u vezi, valja navesti da je prvostupanjski sud pod toč. 18. obrazloženja pobijane presude naveo da ostaje kod svojih prijašnjih utvrđenja kao i pravnih obrazloženja koji su citirani u obrazloženju njegove (ukinute) presude broj: P- 1434/2020-15 od 16. studenog 2021. (osim tvrdnji navedenih u toj točki i toč. 19. obrazloženja pobijane presude), a u obrazloženju koje presude je detaljno obrazložio svoje materijalno-pravno stajalište glede ništetnih predmetnih ugovornih odredbi i obveze tuženice isplatiti tužiteljici presuđene iznose.

11. Žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti postupak i utvrditi činjenično stanje, smatrajući da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

11.1. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.2. Tuženica je na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi predložila saslušanje svjedokinje GT – djelatnice tuženice koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu, ali je podneskom od 12. srpnja 2024. obavijestila sud da odustaje od tog dokaznog prijedloga, posljedično čemu je i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, s obzirom da tuženica nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, imajući pritom u vidu iskaz supruga tužiteljice i tužiteljice, na temelju kojih iskaza se nedvojbeno dade zaključiti da isti demantiraju tezu tuženice o potpunoj obavijesti (informiranosti) tužiteljice o osporenim ugovornim odredbama.

11.3. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoren način promjene kamatne stope Odlukom tuženice nedovoljno određena, neovisno od toga što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a to iz razloga što činjenica da tuženica kao banka do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imala zakonskih obveza glede izmjene i usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ne znači da je istoj bilo dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu bez određenih parametara na temelju kojih bi potrošaču bio poznat način (i vrijeme) mijenjanja kamatne stope. Također irelevantna je u konkretnom slučaju tvrdnja tuženice da visina kamatne stope temeljem koje je obračunavala visinu anuiteta tijekom razdoblja otplate kredita niti u jednom trenutku nije prekoračila najvišu dopuštenu kamatnu stopu propisanu odredbom čl. 26. ZOO, obzirom da u konkretnom slučaju nije odlučno da li je tuženica tijekom razdoblja otplate kredita kamatu obračunavala po stopi većoj ili manjoj od one propisane odredbom čl. 26. ZOO, već je odlučno da li je ugovoreni način promjene prvotno ugovorene kamatne stope valjan ili ne, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju odlučno to što neposredno prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu prednica tuženice kao trgovac i tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom o kreditu utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku ovdje tuženice o promjeni stope ugovorene kamate.

11.4. Nije odlučan niti žalbeni navod tuženice da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbom čl. 22. ZOO, iz razloga što je prednica tuženice s tužiteljicom ugovorila valutnu klauzulu u CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prednica tuženice kao trgovac nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim rizicima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, činjenica što je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno odredbom čl. 395. st. 1. ZOO/91 (čl. 22. ZOO) nije odlučna u ovoj pravnoj stvari, zbog toga što se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe ZZZP/03, pa se temeljem čl. 81. st. 5., odredbe glave 10. II. dijela tog Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ZOO/91 ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba čl. 395. st. 1. ZOO/91 (čl. 22. ZOO) ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu.

12. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 9. studenog 2005., u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.; dalje u tekstu: ZOO/91) koji u čl. 104. st. 1. propisuje da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave (ništetne) ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatila tuženici iznos od 24.784,85 EUR, dok je temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci prednice tuženice preplatila iznos od 3.154,41 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava, nakon što je za taj restitucijski zahtjev pravilno otklonio prigovor zastare, obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. II. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

13. Nije osnovana niti žalbena tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14).

13.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

13.2. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 kojim je u čl. 81. st. 1. bilo određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07).

13.4. Razloge na temelju kojih sud nalazi primjenjivost čl. 502.c ZPP i na ovaj postupak povodom restitucijskog zahtjeva za isplatu temeljem stečenog bez osnove (a ne isključivo na postupke naknade štete), a koje je prvostupanjski sud obrazložio u ranijoj (ukinutoj) presudi pod toč. 16. obrazloženja rukovodeći se smislom i ciljem te zakonske odredbe, kao pravilne prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

13.5. U vezi gore iznesenog, a u odnosu na tvrdnju tuženice da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, ovdje valja nadodati da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 28. prosinca 2018. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, valja navesti da bez obzira na navedeno, prema ocjeni ovoga suda, kako je u konkretnom slučaju tuženica na temelju predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu neosnovano stekla preplaćene novčane iznose, tada je u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima su određene posljedice ništavosti, u obvezi tužiteljici vratiti sve ono što je primila po osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužiteljica oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem predmetnih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Sukladno navedenom, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sud nije bio ovlašten primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih Zakona.

13.6. Stoga nije u pravu tuženica kada u žalbi navodi da sud nije bio ovlašten ocijeniti osnovanost zahtjeva tužiteljice primjenjujući presudu iz postupka kolektivne zaštite, posljedično čemu sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP.

13.7. Zbog navedenog, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje određuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora nepoštena ugovorna odredba, kao i odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

14. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove ništavosti predmetnih ugovornih odredbi prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužba podnesena 28. prosinca 2018. (čl. 225. ZOO).

1 0

15. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, čime potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava (ništetna) pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 1111. st. 1. ZOO naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznose navedene pod toč. II. izreke, sve sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada su tuženici isplaćeni mjesečni anuiteti, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništavosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem tih ništavih odredbi.

16. U odnosu na tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud prilikom dosude visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“ Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje proizlazi zaključak da u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tzv. negativnu razliku nije uzeo u obzir prilikom ocjene osnovanosti visine zahtjeva tužiteljice.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 4.786,58 EUR, s time da je radnje za koje je priznat trošak i visinu sud obrazložio pod toč. 20. obrazloženja.

18. U žalbi tuženica pobija odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, navodeći da prvostupanjski sud nije dostatno obrazložio visinu novčanih iznosa koje je po pojedinim radnjama odvjetnika tužiteljice dosudio i da je općenito pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

19. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.; dalje u tekstu: Tarifa) koja je važila u vrijeme zaključenja glavne rasprave i koja u Tbr. 52. st. 3. propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dosudio troškove postupka za koje je jasno i određeno pod toč. 20. obrazloženja opisao na koje radnje se odnose i u kojoj visini se dosuđuju, pa je odluka o troškovima postupka pravilno i dostatno obrazložena. S tim u vezi, potpuno je promašena tvrdnja tuženice da je odbijajući dio odluke o troškovima sadržan pod toč. IV. izreke (ukinute) presude istog suda prvog stupnja broj P-1434/2020-15 od 16. studenog 2021. postao pravomoćan, pa da je donoseći novu presudu prvostupanjski sud isto trebao imati u vidu, obzirom

1 1

da iz izreke rješenja ovoga suda od 6. lipnja 2024. kojom je ukinuta navedena presuda jasno proizlazi da je odluka o troškovima postupka sadržana u toj presudi pod toč. IV. izreke ukinuta.

20. S obzirom na navedeno ovaj sud je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke, te primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.786,58 EUR.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 25. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun