- 1 -              Rev 1115/2020-13

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1115/2020-13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća u pravnoj stvari prvotužiteljice E. S. iz V., OIB:... i drugotužiteljice K. P. iz Republike Srbije, B., OIB:... (kao nasljednica sada pokojnog tužitelja T. S. pok. T. iz V., OIB:...) koje zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u J., protiv tuženika L. S. pok. T. iz J., kojeg zastupaju punomoćnik I. R., odvjetnik u S. i punomoćnica V. G. K., odvjetnica u S., radi utvrđenja vlasništva i ispravka uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gžx-796/12 od 22. listopada 2012. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Starom Gradu, broj II P-582/04 od 21. veljače 2012. i o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu, broj Gžx-796/12 od 22. listopada 2012. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Starom Gradu, broj II P-582/04 od 21. veljače 2012., u sjednici održanoj 13. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o j e :

 

I.              Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

III.              Odbacuju se dopune revizije tužitelja od 19. lipnja 2022. i 20. srpnja 2022., kao nepravovremene.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Ovlašten je tužitelj na temelju ove presude ishoditi brisanje prava vlasništva u koje se pretvorilo bivše pravo korištenja čest.zem. 207/108 k.o. J., sa imena tuženika, što je tuženik dužan trpjeti.

2. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik čest.zem. 207/108 k.o. J. za cijelo.

3. Ovlašten je tužitelj po pravomoćnosti ove presude ishoditi upis prava vlasništva za cijelo na čest.zem. 207/108 k.o. J., na svoje ime, uz prethodno brisanje sa imena tuženika, što je tuženik dužan trpjeti.

4. Nalaže se tuženiku predati tužitelju nekretninu čest.zem. 207/108 k.o. J., u posjed, u roku od 15 dana te mu se zabranjuje svako pačanje u istu nekretninu i ometanje vlasničkih prava tužitelja.

5. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog spora, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5%-ih poena, sve do isplate."

 

II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.421.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na opisani iznos teče od 1. svibnja 2009. godine, do 31.12.2007. godine, te od 01.01.2008. godine, sa zateznom kamatom u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-ih poena sve do isplate."

 

III. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.668.937,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na opisani iznos teče od 1. svibnja 2009. godine, do 31.12.2007. godine, te od 01.01.2008. godine, sa zateznom kamatom u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-ih poena sve do isplate."

 

IV. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana naknadi parbeni trošak u iznosu od 433.144,50 kn."

 

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

"Odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari u dijelu koji se odnosi na čest.zem. 207/122 k.o. J., tj. u odnosu na onaj dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za cijelo čest.zem.207/122 k.o. J., te je ovlašten tužitelj po pravomoćnosti ove presude ishoditi upis prava vlasništva za cijelo na svoje ime uz prethodno brisanje sa imena tuženika, što je tuženik dužan trpjeti, te se nalaže tuženiku predati nekretninu u posjed tužitelju u roku od 15 dana.

 

Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog spora sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja ove presude u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-ih poena, sve do isplate."

 

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim su odbijeni glavni tužbeni zahtjev, te podredni tužbeni zahtjevi (točka I., II. i III. izreke presude).

 

II. Djelomičnim uvaženjem tužiteljeve žalbe preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka IV. izreke prvostupanjske presude), tako da se sudi:

 

Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 355.826,70 kuna, dok se za više zatraženo i dosuđeno do iznosa od 433.144,50 kuna zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova postupka odbija kao neosnovan."

 

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I. izreke, kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I., II. III. izreke, kao i protiv odluke suda drugog stupnja o troškovima postupka pod točkom II. izreke, tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3.1. Protiv rješenja suda drugog stupnja u dijelu kojim je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbačena tužba podnesena radi predaje u posjed čest. zem. 207/122 k.o. J., tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Revident nije stavio određeni prijedlog o sadržaju odluke ovog suda.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude pod točkom I., kojom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I., II. i III. izreke je neosnovana.

 

5.1. Revizija tužitelja, podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbačena tužba u odnosu na zahtjev za predaju u posjed čest.zem. 207/122 k.o. J., kao i revizija podnesena protiv odluke drugostupanjskog suda o trošku postupka, je nedopuštena.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da ga se ovlasti ishoditi brisanje prava vlasništva u koje se pretvorilo bivše pravo korištenja na čest. zem. 207/108 k.o. J., s imena tuženika, da se utvrdi vlasništvo tužitelja na toj čestici zemlje i isto upiše u zemljišne knjige, te da se tuženika obveže na predaju iste u posjed tužitelju uz zabranu budućeg uznemiravanja. Za slučaj ako sud ne prihvati navedeni tužbenih zahtjev, koji se odnosi na čest. zem. k.o. 207/108 k.o. J., tužitelj podredno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu 2.421.900,00 kuna s pripadajućom kamatom od 1. svibnja 2009. do isplate. Predmet spora je i zahtjev tužitelja da se utvrdi njegovo vlasništvo na čest. zem. 207/122 k.o. J. za cijelo, da ga se ovlasti na upis tog prava u zemljišnim knjigama na njegovo ime, uz prethodno brisanje vlasništva tuženika, te da se naloži tuženiku predati navedenu nekretninu u posjed tužitelju. Podredno postavljenim tužbenim zahtjevom, za slučaj da sud ne prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na čest. zem. 207/122 k.o. J., tužitelj zahtjeva isplatu 1,668.937,50 kuna, s pripadajućom kamatom od 1. svibnja 2009. do isplate.

 

7. U postupku je utvrđeno:

 

- da je predmetna čest. zem. 207/108 k.o. J., površine 624 m2, nastala cijepanjem čest. zem. 207/4 k.o. J., u zemljišnoj knjizi još uvijek upisana kao društveno vlasništvo s upisanim pravom korištenja tuženika u cijelosti, uz napomenu da je upis izvršen pod uvjetom da tuženik u roku od pet godina sagradi stambenu zgradu,

 

- da je čest. zem. 207/4 k.o. J. upisana kao društveno vlasništvo 1. studenog 1966. na temelju rješenja Uprave za financije NO Općine H. od 17. kolovoza 1959. s pravom korištenja prednika stranaka, među ostalima i prednice tuženika pok. R. S., te da je tuženik bio jedan od ranije upisanih korisnika te nekretnine,

 

- da je tuženik 24. listopada 1988. podnio zahtjev za utvrđenje prvenstvenog prava korištenja na čest. zem. 207/4 k.o. J. u svrhu izgradnje obiteljske zgrade,

 

- da je R. S. u izjavi na kojoj je ovjerila svoj potpis, dala suglasnost da tuženik ostvari prvenstveno pravo korištenja na dijelu čest. zem. 207/4 k.o. J., koji dio nosi oznaku čest. zem. 207/108, površine 624 m2, te su suglasnost dali i drugi nositelji prava korištenja,

 

- da je čest. zem. 207/108 k.o. J. deposedirana ranijim upisanim korisnicima nekretnine označene kao 207/4 k.o. J., među ostalima i prednici tužitelja R. J.,

 

- da je rješenjem nadležnog upravnog tijela od 19. travnja 1989. utvrđeno da tuženik ima prvenstveno pravo korištenja čest. zem. 207/108 k.o. J., površine 624 m2, time što je tuženik obvezan u roku od pet godina od dana pravomoćnosti izgraditi zgradu, odnosno izvesti znatnije radove, u skladu s uvjetima uređenja prostora, a u protivnom će se rješenjem utvrditi prestanak prava korištenja,

 

- da je istim rješenjem od 19. travnja 1989. utvrđen prestanak prava korištenja, u trenutku pravomoćnosti rješenja, dotadašnjim nositeljima prava korištenja, među ostalima i R. S.,

 

- da je rješenje od 19. travnja 1989. dostavljeno R. S., te je postalo pravomoćno i nakon toga je nadležno upravno tijelo 2. travnja 1990. izdalo građevnu dozvolu tuženiku,

 

- da tuženik nije u roku od pet godina, od pravomoćnosti rješenja izgradio zgradu, niti je izveo znatnije radove, već je samo izveo široki iskop i postavio vodomjer s oknom i poklopcem,

 

- da bivša Općina H., niti Općina J. kao slijednica bivše Općine H., nikada nije pokrenula postupak niti donijela odluku kojom bi se u odnosu na tuženika utvrdio prestanak prava korištenja čest. zem. 207/108 k.o. J. iz razloga što nije u datom roku izgradio zgradu ili izveo znatnije radove,

 

- da je u postupku vođenim pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-14/1999, po tužbi tužitelja Zlatana Miletića protiv 15 tuženika, među ostalim i tužitelja iz ove parnice kao provotuženika, kao i tuženika iz ove parnice kao trećetuženika, donesena presuda i presuda na temelju priznanja 23. svibnja 2001., time da predmet postupka nije bila čest. zem. 207/108 k.o. J. Navedenom presudom je razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina, pa je na temelju pravomoćne presude i prijavnog lista, izvršena dioba, formirano je više nekretnina i tužitelju iz ove parnice su pripale u samovlasništvo čest. zem. 207/4 k.o. J., tada površine 1469 m2, čest. zem. 207/125 k.o. J. površine 164 m2, čest. zem. 207/138 k.o. J. površine 2001 m2, čest. zem. 207/129 k.o. J. površine 1031 m2 i čest. zem. 207/131 k.o. J. površine 20 m2. Na temelju navedene presude tužitelju je pripala i 1/6 idealnog dijela na čest. zem. 207/124 k.o. J. površine 241 m2, oznake put i čest. zem. 207/130 k.o. J., površine 553 m2 put,

 

- da je u postupku pred prvostupanjskim sudom broj P-14/1999, tužitelja iz ove parnice, kao prvotuženika, zastupao tuženik iz ove parnice, kojem je ovdje tužitelj izdao punomoć 28. srpnja 1998. i na istoj 29. srpnja 1998. ovjerio svoj potpis pod brojem Ov-277/98. Navedenom punomoći tužitelj je ovlastio tuženika da u njegovo ime, kao njegov punomoćnik, može raspolagati bez ograničenja pravima vrhu čest. zem. 207/107, 207/104 i 207/4, 207/110 sve k.o. J. (nastale cijepanjem čest. zem. 207/4 k.o. J.), uključivo parceliranje spomenutih parcela te njihovo otuđenje trećim osobama, sklapanje u tu svrhu odgovarajućih ugovora, izdavanje tabularne isprave te zastupanje pred sudom ili drugim državnim tijelima,

 

- da je na temelju navedene punomoći, ovdje tuženik u postupku broj P-14/1999, (u kojem je bio trećetuženik), osobno i kao punomoćnik prvotuženika (tužitelja u ovom postupku) priznao tužbeni zahtjev,

 

- da je ovdje tužitelj (prvotuženik u postupku P-14/1999) prodao sve nekretnine koje je stekao po presudi i presudi na temelju priznanja, broj P-14/99 od 23. svibnja 2001.,

 

- da tužitelj nije podnio zahtjev, nadležnom uredu za imovinskopravne poslove, radi davanja u vlasništvo neizgrađenog građevinskog zemljišta, u smislu čl. 65. st. 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi).

 

8. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev koji se odnosi na brisanje prava vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na čest.zem. 207/108 k.o. J., utvrđenje prava vlasništva tužitelja na čest.zem. 207/108 k.o. J. i upis prava vlasništva tužitelja, predaju u posjed iste tužitelju i zabranu budućeg uznemiravanja. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu jer i ako bi se i utvrdilo da je tuženiku prestalo pravo korištenja, tužitelj ne može ostvariti nikakva prava na toj nekretnini jer je sva prava koja je imao na osnovnoj čest. zem. 207/4 k.o. J., već ostvario, nakon pravomoćnog okončanja postupka, broj P-14/1999 od 23. svibnja 2001. i prodaje nekretnina koje su mu po toj presudi pripale u vlasništvo. Ocjena suda prvog stupnja je da tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da je prije podruštvovljenja čest. zem. 207/4 k.o. J., dio te nekretnine koji je kasnije dobio oznaku čest. zem. 207/108 k.o. J., diobom pripao prednici tužitelja R. J. Međutim, utvrdio je da je prednica tužitelja dala ovjerovljenu izjavu da je suglasna da tuženik ostvari pravo prvenstvenog korištenja na dijelu čest. zem. 207/4 k.o. J. koji nosi oznaku čest. zem. 207/108 površine od 624 m2. Osim toga, sud je u ovom postupku, zbrajanjem površina nekretnina koje su strankama pripale po presudi, broj P-14/1999 od 23. svibnja 2001. i imajući u vidu da bi tužitelju po prednicima pripala 1/6 dijela izvorne čest. zem. 207/4 k.o. J., u površini prije razvrgnuća i diobe suvlasništva, zaključio da je tužitelj dobio i više nego što je iznosio njegov suvlasnički dio od 1/6 dijela. Time je po ocjeni suda prvog stupnja tužitelj ostvario prava koja su mu po navedenoj presudi pripala i namiren je u cijelosti u svom dijelu. Iz obrazloženja proizlazi da je sud prvog stupnja donoseći odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva imao u vidu čl. 365. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP) u vezi s odredbom čl. 53. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj: 54/80, 42/86, 41/88, 16/90., 53/90, 44/92 i 91/96 – dalje: ZGZ).

 

8.1. Iz navedenih razloga je odbijen i podredno postavljeni tužbeni zahtjev, u odnosnu čest. zem. 207/108 k.o. J., za isplatu 2.421,900,00 kuna, koji se temelji na tvrdnji o stjecanju bez osnova odnosno neosnovnom bogaćenju tuženika na štetu tužitelja jer je sud ocijenio da je tužitelj u svom suvlasničkom udjelu namiren, pa niti u tom dijelu nema pravni interes na podnošenje podrednog tužbenog zahtjeva.

 

9. Sud prvog stupnja odbacio je tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je tužitelj vlasnik čest. zem. 207/122 k.o. J., da se tužitelja ovlasti na upis prava vlasništva na istoj, te da se naloži tuženiku predati nekretninu u posjed tužitelju jer je ocijenio da je osnovan prigovor presuđene stvari, pozivom na čl. 333. st. 2. ZPP. To iz razloga što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Starom Gradu, broj P-14/1999 od 23. svibnja 2001., razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina označenih kao čest. zem. 207/4, čest. zem. 207/110 i čest. zem. 107/107 sve K.O. J., na način da je trećetuženiku u tom postupku L. S. koji je tuženik u ovom postupku, pripala u vlasništvo čest. zem. 207/122 k.o. J., za cijelo. U navedenom postupku, sudjelovali su i tužitelj i tuženik iz ove parnice, te je pitanje vlasništva čest. zem. 207/122 k.o. J. raspravljeno i ista je pripala ovdje tuženiku.

 

9.1. Slijedom navedenog odbijen je i podredno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu, u odnosu na čest. zem. 207/122 k.o. J., koji se temelji na činjeničnim tvrdnjama o stjecanju bez osnove, jer je tuženik navedenu nekretninu stekao na temelju pravomoćne presude, pa se po ocjeni prvostupanjskog suda, ne može zaključiti da je došlo do stjecanja bez osnove u smislu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje ZOO/91) koji se na temelju čl. 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05) primjenjuje u ovoj parnici.

 

9.2. Nadalje, u odnosu na čest. zem. 207/122 k.o. J., tužitelj je podredni tužbeni zahtjev za isplatu postavio i kao zahtjev za naknadu štete utemeljen na tvrdnjama o povredi ugovora o nalogu – punomoći. Sud prvog stupnja i u tom dijelu je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim jer je po provedenom dokaznom postupku zaključio da je tuženik, kao punomoćnik tužitelja u postupku P-14/1999, postupao u skladu s izdanom punomoći odnosno da nije postupio suprotno odredbama čl. 91. st. 3. ZOO/91 i čl. 91. st. 2. ZOO/91, u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZOO/91.

 

10. Sud drugog stupnja, na temelju odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku, djelomično je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjske presude, kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu pod točkama I., II, i III. izreke presude, kojima su odbijeni glavni i podredno postavljeni tužbeni zahtjevi. Žalba tužitelja prihvaćena je kao djelomično osnovana u dijelu u kojem je podnesena protiv odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke prvostupanjske presude), pa je prvostupanjska presuda u tom dijelu preinačena.

 

10.1. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji se odnosi na čest. zem. 207/108 k.o. J., drugostupanjski sud je zaključio da ta nekretnina potpada pod pravni režim iz odredbe čl. 17. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine jer je ista deposedirana ranije upisanim nositeljima prava korištenja, među ostalima i prednici tužitelja R. J. Na temelju izvedenih dokaza i isprava u spisu, drugostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nikada nije podnio zahtjev Uredu za imovinskopravne poslove u skladu s čl. 65. st. 3. Zakona o naknadi i čl. 17. istog Zakona, radi naknade, povrata neizgrađenog građevinskog zemljišta, pa je stoga prekludiran u pravu tvrditi da je upravo on osoba kojoj treba dati u vlasništvo predmetnu nekretninu. Zaključak drugostupanjskog suda je da je samo Ured za imovinskopravne poslove, u upravnom postupku, mogao procijeniti je li predmetna nekretnina zemljište koje nije privedeno namjeni i tko je ovlaštenik prava na naknadu.

 

10.2. U odnosu na podredno postavljeni tužbeni zahtjev, u svezi čest. zem. 207/108 k.o. J., kojim je zatražena isplata 2.421.900,00 kuna, drugostupanjski sud je ocijenio da nema osnova za zaključak o neosnovanom bogaćenju tuženika na štetu tužitelja, u okolnostima kad je tuženik stupio u posjed na temelju valjane pravne osnove, kad nije utvrđeno da je njegovo pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta prestalo, a tužitelj nije podnio zahtjev za davanje u vlasništvo predmetne nekretnine, pa je primjenom čl. 373.a ZPP, odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

 

10.3. Primjenom čl. 373.a ZPP drugostupanjski sud je, odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen podredno postavljeni tužbeni zahtjev, u svezi čest. zem. 207/122 k.o. J., na isplatu 1.668.937,50 kuna. Vezano za činjenične navode tužitelja o tuženikovom stjecanju bez osnove, sud drugog stupnja polazi od utvrđenja da je tuženik svoje pravo vlasništva na toj nekretnini upisao na temelju pravomoćne presude prvostupanjskog suda, broj P-14/1999 od 23. svibnja 2001., koja nije stavljena izvan snage, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti za obvezivanje tuženika na vraćanje stečenog bez osnove, u smislu čl. 210. ZOO/91 jer takvog stjecanja nije niti bilo. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja da je pretrpio štetu zbog povrede ugovora o nalogu, pa podredno postavljenim zahtjevom vezanim uz čest. zem. 207/122 k.o. J. i s tog osnova traži isplatu 1.668.937,50 kuna, sud drugog stupnja je ocijenio da tuženik nije postupao suprotno odredbama čl. 92. ZOO/91 i čl. 93. ZOO/91, odnosno suprotno nalogu u smislu čl. 749. do 770. ZOO/91 jer činjenica da punomoć koju je tužitelj izdao tuženiku za zastupanje u predmetu P-14/1999, ne sadrži posebno ovlaštenje na priznanje tužbenog zahtjeva, nije nedostatak forme, već je nedostatak u smislu čl. 96. ZPP, ali isključivo za parnični postupak P-14/1999 i ne može biti predmet razmatranja u ovoj parnici u kojoj se ne može stavljati izvan snage pravomoćna presuda broj P-14/1999 od 23. svibnja 2001. Stoga je, imajući u vidu i da je tužitelj raspolagao nekretninama koje su mu pripale po toj presudi, prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije povrijedio ugovor o nalogu, niti postupao protivno čl. 92. ZOO/91 i čl. 93. ZOO/91. Osim toga, u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, sud drugog stupnja je, pozivom na odredbu čl. 371. ZOO/91, ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare jer je tuženik tužbeni zahtjev u predmetu P-14/1999 priznao 23. svibnja 2001. kad je i donesena presuda na temelju priznanja, a podredni tužbeni zahtjev na isplatu vezan uz čest. zem. 207/122 k.o. J. (bez navođenja činjenično-pravne osnove) postavljen je 1. lipnja 2006. kad je zastara već nastupila jer je rok istekao 24. svibnja 2006.

 

11. Sud drugog stupanja odbio je žalbu kao neosnovanu, u dijelu u kojem je podnesena protiv rješenja suda prvog stupnja kojim je odbačena tužba u dijelu koji se odnosi na čest. zem. 207/122 k.o. J., pozivom na odredbu čl. 380. točka 2. ZPP, jer je ocijenio pravilnim zaključak suda prvog stupnja o osnovanosti prigovora presuđene stvari, kao i zaključak da se u ovoj parnici ne može raspravljati je li presuda donesena u postupku prvostupanjskog suda, broj P-14/1999, opterećena povredama postupka obzirom je ta presuda postala pravomoćna, te da se u ovoj parnici ne može raspravljati niti o tome je li klauzula pravomoćnosti valjana ili nije.

 

12. Na temelju odredbe članka 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu, u dijelu u kojem je revizija protiv iste podnesena na temelju čl. 382. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

12.1. Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP, ovaj sud je pobijanu drugostupanjsku presudu, u dijelu u kojem je revizija podnesena na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je izvanredna revizija podnesena.

 

13. Tužitelj u reviziji podnesenoj zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, navodi da pobijana odluka sadrži nedostatke zbog kojih je nerazumljiva i ne može se ispitati jer obrazloženje odluke u jednom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok se u dijelu kojem su razlozi navedeni, isti nejasni i proturječni sadržaju isprava koje su u spisu. Navodi da je u određenim dijelovima obrazloženje odluke šturo i svedeno na jednu rečenicu. Revident ukazuje i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP odnosno da je sud onemogućio tužitelja u raspravljanju. Revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 5. ZPP, čl. 7. ZPP čl. 8. ZPP, čl. 108. ZPP, čl. 219. st. 2. ZPP, čl. 220. st. 2. ZPP, čl. 186. st. 3. ZPP, čl. 300. ZPP, čl. 325. ZPP, čl. 338. st. 4. ZPP i čl. 375. st. 1 ZPP. Osim toga navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i da je došlo do povrede čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 13. iste Konvencije, kao i čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 29. st. 1. Ustava.

 

13.1. Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje revizijom. Izreka pobijane presude je jasna i neproturječna. U obrazloženju odluke su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Navedeni razlozi nisu nejasni niti proturječni pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Tvrdnje revidenta da se drugostupanjska presuda ne može ispitati u dijelu koji se odnosi odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu 2.421,900,00 kuna, zbog nedostatnog obrazloženja, neutemeljene su jer je drugostupanjski sud razloge za neosnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva jasno naveo i svoju ocjenu detaljno obrazložio, ocijenivši neosnovanim tvrdnje tužitelja da se tuženik neosnovano obogatio na štetu tužitelja.

 

13.2. Okolnost da sud prvog stupnja nije prihvatio sve dokazne prijedloge tuženika ne dokazuje da je tuženik time onemogućen u raspravljanju pred sudom, niti da je povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje u smislu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ("Narodne novine", Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 – dalje: Konvencija) jer je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP.

 

13.3. Jednako tako nisu povrijeđena prava tužitelja na pošteno suđenje, niti je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 5. ZPP i čl. 7. ZPP, jer je tužitelj tijekom postupka imao mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima tuženika, te je sud prvog stupnja dao strankama mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i dokazima na kojima je utemeljio odluku. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude i rješenja izjavio žalbu o kojoj je drugostupanjski sud odlučio, pa nema niti povrede prava tužitelja na žalbu iz čl. 18. Ustava RH, niti povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. 13.1. Konvencije.

 

13.4. Nadalje, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Protivno navodima revidenta, vijeće je ocijenilo da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bilo koja druga relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se revident u reviziji poziva.

 

14. Na navode tuženika, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba odgovoriti da revizijski sud činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

15. Prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud odlučuje samo u okviru onih revizijskih razloga i navoda na koje se revident određeno poziva i konkretno ih obrazlaže, pa nije dopušteno upućivati na žalbene navode niti navode iz podnesaka dostavljenih tijekom postupka, kao što to čini tužitelj u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 1. ZPP.

 

16. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

17. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, revident osporava pravilnost zaključka suda da je čest. zem. 207/108 k.o. J. površine 624 m2, deposedirana ranijim nositeljima prava korištenja, među ostalima i tužiteljevoj prednici R. J., kao i zaključak da tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da je prije podruštvovljenja čest. zem. 207/4 k.o. J., dio koji je kasnije dobio oznaku čest. zem. 207/108 k.o. J., diobom pripao prednici tužitelja. Poziva se i na razloge navedene u podnescima koje je dostavljao tijekom postupka. Nadalje, osporava pravilnost primjene odredbi čl. 16. Zakona o naknadi i čl. 17. istog Zakona, ZGZ i ZVDSP, te odredbi čl. 92. st. 2. ZOO/91, čl. 93. ZOO/91 u vezi s čl. 749. ZOO/91 do čl. 770. tog Zakona.

 

18. Pozivajući se na odredbu čl. 361. ZVDSP u vezi s čl. 365. st. 6. ZVDSP i tvrdeći da je po samom zakonu stekao pravo vlasništva čest. zem. 207/108 k.o. J. jer da je pravo tuženika prestalo s obzirom na nije sagradio zgradu na tom zemljištu niti je izveo znatnije radove, tužitelj polazi od činjenice koja nije utvrđena u ovoj parnici, da deposedacija nije učinjena i da je upravo njegovoj prednici predmetna nekretnina pripala diobom suvlasnika prije podruštvovljenja. Protivno tome, drugostupanjski sud je na temelju rješenja Općine H. od 19. travnja 1989., iz kojeg proizlazi da je postupak vođen u odnosu na sve nositelje prava korištenja čest. zem. 207/104 k.o. J. od koje je nastala predmetna nekretnina, a ne samo u odnosu na prednicu tuženika i da je tim rješenjem (pod točkom 3.) utvrđeno da nositeljima prava korištenja prestaje pravo korištenja čest. zem. 207/108 k.o. J. u površini 624 m2 i nalaže im se istu predati u posjed tuženiku, pravilno zaključio da je deposedacija izvršena. Pritom treba navesti da je drugostupanjski sud prihvatio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju, da je prije podruštovljenja čest. zem. 207/4 k.o. J., provedena dioba među suvlasnicima u kojoj je dio te nekretnine koji je kasnije dobio oznaku čest. zem. 207/108, pripao prednici tužitelja.

 

19. Odredbom čl. 17. st. 1. Zakona o naknadi, propisano je da neizgrađeno građevinsko zemljište, koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati će se u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev. Prema odredbi čl. 65. st. 1. Zakona o naknadi, postupak povrata pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnoj službi ureda državne uprave i to u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, osim u slučaju iz čl. 26. istoga.

 

20. Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud u odnosu na čest. zem. 207/108 k.o. J., primijenio odredbu čl. 17. Zakona o naknadi u vezi s čl. 65. st. 1. i 3. tog Zakona, kad je odbio tužbeni zahtjev za brisanje prava vlasništva u koje se pretvorilo bivše pravo korištenja, zahtjev na utvrđenje vlasništva tužitelja i zahtjev na ovlaštenje za upis tog prava u zemljišnu knjigu. To stoga što iz spisa proizlazi da tužitelj nije podnio zahtjev nadležnom uredu državne uprave koji je u takvom slučaju sukladno odredbama Zakona o naknadi, ovlašten utvrditi je li zemljište privedeno namjeni odnosno je li pravo korištenja prestalo, niti je dokazao da je upravo on ovlaštenik prava na naknadu u odnosu na predmetnu nekretninu. Posljedica nepodnošenja zahtjeva iz čl. 17. st. 1. Zakona o naknadi, u roku određenom čl. 65. st. 3. Zakona o naknadi, jest gubitak prava iz tog Zakona.

 

21. U odnosu na podredno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu 2.421.900,00 kuna s osnova stjecanja bez osnove, koji se odnosi na čest. zem. 207/108 k.o. J., drugostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 210. ZOO/91, isti odbio jer nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove na strani tuženika, u okolnostima kad je prednica tužitelja kao sunositeljica prava korištenja bila suglasna da se tuženiku dodijeli pravo prvenstvenog korištenja te nekretnine, da je tuženik u posjed stupio na temelju valjane pravne osnove, rješenja Općine H. od 19. travnja 1989., kojom mu je ta nekretnina data na korištenje i kojim je izvršena deposedacija nekretnine, a odluka o prestanku prava korištenja nije donesena.

 

22. Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 210. ZOO/91 kad je odbio podredno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu 1.668.937,50 kuna s osnova stjecanja bez osnove, koji se odnosi na čest. zem. 207/122 k.o. J., jer je tuženik pravo vlasništva na toj nekretnini upisao na temelju pravomoćne presude prvostupanjskog suda broj P-14/1999 od 23. svibnja 2012. koja nije stavljena izvan snage niti je potvrda pravomoćnosti ukinuta. To stoga što u ovoj parnici sud nije ovlašten ispitivati je li klauzula pravomoćnosti u postupku P-14/1999, valjano izdana, niti je ovlašten raspravljati je su li u toj parnici počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Nadalje, u odnosu na isplatu istog iznosa s osnova naknade štete, pravilno je drugostupanjski sud odbio taj zahtjev, primjenom odredbe čl. 92. ZOO/91 i čl. 93. ZOO/91 u vezi s čl. 749. do čl. 770. tog Zakona. To stoga što iz spisa proizlazi da je tužitelj sudjelovao u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice, koji je pravomoćno okončan presudom broj P-14/1999 od 23. svibnja 2001., u kojem ga je zastupao tuženik na temelju punomoći koja je imala potrebnu formu, a u kojem je sudjelovalo više bivših vlasnika odnosno nositelja prava korištenja čest. zem. 207/104 k.o. J. Činjenica da tuženik kao punomoćnik tužitelja, u tom postupku nije bio posebno ovlašten na priznanje tužbenog zahtjeva, u okolnostima kad tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da je dio čest. zem. 207/104 k.o. J., koji je kasnije dobio oznaku čest. zem. 207/122 k.o. J., diobom provedenom prije podruštvovljena pripao prednici tužitelja i kad je tužitelj nakon pravomoćnosti presude donesene u postupku P-14/1999, otuđio nekretnine koje su mu tom presudom pripale, ne dokazuje da je tuženik postupao protivno nalogu tužitelja niti da je povrijedio ugovor o nalogu.

 

23. Pravilnom primjenom odredbe čl. 371. ZOO/91, kojom je propisan petogodišnji zastarni rok, drugostupanjski sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare, pa je neutemeljen revizijski navod da je prihvaćanjem prigovora zastare tužitelju povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje, odnosno njegova ustavna prava. To iz razloga što iz spisa proizlazi da je tužitelj tužbeni zahtjev na isplatu, postavio tijekom postupka, 1. lipnja 2006., dok je zastara počela teći 24. svibnja 2001. priznanjem tužbenog zahtjeva i donošenjem presude istog dana, 23. svibnja 2001., pa je stoga zastarni rok istekao 24. svibnja 2006.

 

24. U odnosu na revizijske navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u kojima se revident poziva na navode iz žalbe i podnesaka dostavljenih u spis tijekom postupka, treba navesti da isto nije dopušteno u smislu čl. 392.a ZPP. Jednako tako u odnosu na revizijske navode kojima u okviru pogrešne primjene materijalnog prava, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenu dokaza sudova treba navesti da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

25. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

 

26. Zbog navedenog je revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana, pa je na temelju članka 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

 

27. Protiv rješenja drugostupanjskog suda, kojim je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbačena tužba radi predaje u posjed čest. zem. 207/122 k.o. J., tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. ZPP zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

28. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. toga stavka.

 

28.1. Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

28.2. Iz citiranih odredbi ZPP proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesena izvanredna revizija kumulativno ispunjava slijedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i u reviziji moraju biti određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od navedenih pretpostavki izvanredna revizija nije dopuštena, pa se revizijski sud ne može upuštati u ispitivanje njezine osnovanosti.

 

28.3. Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP). Odredbom čl. 400. st. 3. ZPP propisano je da će se u postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.

 

29. Prvostupanjski sud je odbacio tužbu u tom dijelu, primjenom odredbe čl. 333. st. 2. ZPP jer je ocijenio da se radi o presuđenoj stvari budući je tužitelj zahtijevao utvrđenje prava vlasništva, upis u zemljišnu knjigu i predaju u posjed čest. zem. 207/122 k.o. J. za koju je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj P-14/1999 od 23. svibnja 2001. presuđeno da je vlasništvo tuženika, tuženik je na temelju iste upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, dok klauzula pravomoćnosti nije ukinuta niti je presuda stavljena izvan snage.

 

29.1. Drugostupanjski sud je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.

 

30. Revident je u izvanrednoj reviziji postavio sljedeća pitanja:

 

"1. Da li pravomoćna sudska presuda kao presuđena stvar veže sud i stranke i onda ako se tužbenim zahtjevom zahtijeva presuđenje sadržajno protivno ranijoj sudskoj odluci, ali na drugačijoj činjeničnoj osnovi (objektivne granice pravomoćnosti – čl. 333. st. 2. ZPP)?

 

2. Da li sudovi moraju, po službenoj dužnosti, nevezani pri tome za navode stranaka, utvrditi materijalno pravo koje treba primijeniti kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu (jura novit curia – čl. 186. st. 3. ZPP)?"

 

31. Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pitanja, tužitelj ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka, osporava zaključak sudova da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari tvrdeći da nema objektivnog identiteta jer se predmetna tužba temelji na činjeničnom supstratu različitom od onoga o kojem se raspravljalo u postupku vođenim pod brojem P-14/99.

 

32. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije vijeće je ocijenilo da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer prvo pravno pitanje koje revident postavlja nije utemeljeno na utvrđenom činjeničnom stanju, dok drugo pitanje nije pravno pitanje.

 

32.1. Prvo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjerni jer istim revident osporava utvrđenje nižestupanjskih sudova da je u dijelu u odnosu na koji je tužba odbačena, konkretna parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, pokušavajući i pitanjem i njegovim obrazloženjem sugerirati ovom sudu da zahtjev ove tužbe i parnice vođene pod brojem P-14/1999, nemaju isti identitet. Pritom revident polazi od pogrešnog zaključka o izostanku objektivnog identiteta spora, pa pravna doktrina i sudska praksa na koje se poziva nisu odgovarajući razlog važnosti jer je u ovom postupku utvrđeno da postoji i subjektivni i objektivi identitet spora, u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik vlasnik čest. zem. 107/122 k.o. J.

 

32.2. Drugo pitanje koje revident postavlja, nije pravno pitanje jer je odredbom čl. 338. st. 4. ZPP propisano da će sud u obrazloženju presude, pored ostalog, navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka. Osim toga prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. U ovom postupku, izvanredna revizija je podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja o odbačaju tužbe jer su sudovi ocijenili osnovanim prigovor presuđene stvari. Stoga u konkretnom slučaju, nije bilo razloga za navođenje mjerodavnih odredbi koje se mogu odnositi i primijeniti na odluku o zahtjevu u tužbi, u odnosu na koji je tužba odbačena.

 

32.3. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 382. st. 2. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije, vijeće je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP, odlučilo kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

 

33. U odnosu na revizijske navode tužitelja kojima u reviziji pobija drugostupanjsku odluku o troškovima parničnog postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

34. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

35. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka odbačena kao nedopuštena. pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

36. Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Dakle, da bi dopuna revizije bila pravovremena dopuna revizije mora biti podnesena u roku za podnošenje revizije.

 

36.1. Iz spisa proizlazi da je tužitelj drugostupanjsku presudu primio 16. siječnja 2013., da je dopunu revizije prvostupanjskom sudu podnio 19. lipnja 2022. i 20. srpnja 2022., a sukladno citiranoj odredbi čl. 382. st. 4. ZPP, posljednji dan roka za podnošenje revizije, kao i dopune revizije tuženika bio je 15. veljače 2013.

 

36.2. Budući da je tužitelj dopune revizije sudu podnio protekom zakonskog roka iz čl. 382. st. 4. ZPP dopune revizije su nepravovremene (čl. 389. st. 1. ZPP).

 

37. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. rujna 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Šarić, v.r.