REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1121/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P-572/2022-26 od 11. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P- 572/2022-26 od 11. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.586,31 eura (tisuću petsto osamdeset šest eura i trideset jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,36 eura od 31. ožujka 2008., pa do isplate,

- na iznos od 8,17 eura od 31. listopada 2008., pa do isplate,

- na iznos od 10,40 eura od 31. prosinca 2008., pa do isplate,

- na iznos od 12,00 eura od 31. siječnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 12,72 eura od 28. veljače 2009., pa do isplate,

- na iznos od 10,93 eura od 31. ožujka 2009., pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eura od 30. travnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 8,21 eura od 31. svibnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 5,92 eura od 30. lipnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 6,53 eura od 31. srpnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 7,74 eura od 31. kolovoza 2009., pa do isplate,

- na iznos od 7,63 eura od 30. rujna 2009., pa do isplate,

- na iznos od 6,41 eura od 31. listopada 2009., pa do isplate,

- na iznos od 8,70 eura od 30. studenog 2009., pa do isplate,

- na iznos od 10,54 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,15 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,55 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,09 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,42 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,73 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,07 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,74 eura od 31. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,87 eura od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 30,41 eura od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,44 eura od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,81 eura od 30. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,45 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,91 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,20 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,80 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,07 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,46 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,25 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,14 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,45 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 725,16 eura od 24. listopada 2011. pa do isplate,

i to do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 343,28 eura (tristo četrdeset tri eura i dvadeset osam centi).

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.933,18 eura (tisuću devetsto trideset tri eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe, a podredno da se pobijana presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.586,31 eura na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 128-50- 3838582 od 13. prosinca 2006.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda je razumljiva te se može ispitati.

7.1. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari te je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 15.050,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.). Nadalje je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača, jer je kredit utrošen za kupnju automobila za privatne potrebe, da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da kreditor kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF pa je tužitelj tuženiku preplatio utuženi iznos.

9. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula nepoštena, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je ona suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a time ništava, sukladno odredbi čl. 87., u vezi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

10. Tuženik je imao mogućnost u ovom postupku dokazivati da postoje okolnosti koje bi ukazivale da je njegovo postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u postupku po kolektivnoj tužbi, međutim, tuženik to nije dokazao.

11. Na tu okolnost prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, te je suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno ocijenio da iz iskaza tužitelja ne proizlazi da su parnične stranke pregovarale o predmetnim ugovornim odredbama, odnosno da je tuženik tužitelja informirao o rizicima ugovaranja valutne klauzule kao i o svim ostalim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

12. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.c. ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.586,31 eur, a koju visinu tužbenog zahtjeva je temeljio na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke kojem stranke nisu posebno prigovarale.

13. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa se sud u odlučivanju pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c. ZPP.

14. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos.

15. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Polazeći od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, i načela jednake vrijednosti davanja iz čl. 7. ZOO-a kojih su se sudionici u obvezno pravnom odnosu dužni pridržavati, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je sporna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, jer u postupku tuženik nije dokazao da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo niti je dokazao da je tužitelj mogao utjecati na visinu te naknade, čime je banka u tom ugovornom odnosu nastupala kao jača ugovorna strana pa je takva odredba nepoštena i ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2023., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

17. Prvostupanjski sud je pravilno odluku o prihvaćanju restitucijskog zahtjeva tužitelja utemeljio na odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

18. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i neosnovanim prigovor zastare uz obrazloženje da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. kolovoza 2022., te da je opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO prekinut podnošenjem tužbe prije roka zastarijevanja restitucijskog zahtjeva tužitelja po odredbi čl. 1111. ZOO-a (objedinjeno pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-4-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.).

19. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

20. Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Obzirom tuženik nije uspio u sporu ne pripada mu ni trošak ovog žalbenog postupka (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP-a).

U Puli 25. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić