REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž R-116/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Cvitanoviću, odvjetniku u Metkoviću, A. Hebranga 8, protiv tuženika INERO d.o.o. Split, Solinska 80, OIB: 66690397116, zastupano po odvjetnicima iz OD Mijoč & Bakić Split, Velebitska 75, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-423/2023-19 od 6. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

Usvajanjem žalbe tužitelja ČK ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-423/2023-19 od 6. lipnja 2025. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja slijedećeg sadržaja:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime novčane naknade imovinske štete iznos od 1.883,70 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17.05.2023.g. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove koji nastanu u ovom sporu, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.937,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

2. Protiv te odluke suda prvog stupnja pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tužitelj, kako navodi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Ukazuje da mu je tuženik prije nastanka štetnog događaja pored osnovne plaće mesečno isplaćivao i dodatak na ime troškova prehrane u visini od 400,00 kuna, troškove prijevoza na posao i s posla u mjesečnom iznosu od 290,00 kuna (za koje dodatke nije tražio naknadu u ovom postupku) te mu je redovito uplaćivao druge dodatke koji su bili vezani za njegov rad na terenu, a koji mu zbog predmetne nezgode na radu nisu isplaćivani. Smatra da je njegov zahtjev osnovan, a što proizlazi iz provedenih dokaza. Tvrdi da je utužene iznose mogao uštedjeti radom na terenu. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se njegov tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP-a.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba tužitelja ĐK je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade imovinske štete – izgubljene zarade koja mu je nastala u razdoblju dok se nalazio na bolovanju, a zbog pretrpljene ozljede na radu koju je doživio 29. lipnja 2022.

7. U ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj radeći kod tuženika zbog zadobivene ozljede na radu bio na bolovanju te je u tom razdoblju ostvarivao 100% plaće. Nije sporno ni da mu tada tuženik nije isplaćivao dodatke koje je on ostvarivao radeći na gradilištima izvan sjedišta tvrtke, na "terenu".

8. Sporno je da li tužitelj ima pravo na naknadu izgubljene zarade koju potražuje.

9. Sud prvog stupnja odbio je njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan s obrazloženjem da tužitelj nakon ozljede na radu nije radio u razdoblju od srpnja 2022. do listopada 2022., da tada nije radio na gradilištu tuženika na terenu pa da mu stoga ne pripada terenski dodatak, obzirom da on po svojoj prirodi posla predstavlja trošak radnika za prehranu i druge materijalne troškove. Osim toga da tužitelj nije dokazao da bi mu tuženik u prethodnom razdoblju za vrijeme rada kroz iznose dodatka isplaćivao plaću ili njen dio a niti da bi uštedio taj dio terenskog dodatka.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti utvrđeno je da je za sada sud prvog stupnja zbog pogrešno materijalnopravnog pristupa pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Oštećenik ima pravo na naknadu štete s osnova izgubljene zarade ako zbog nesposobnosti za rad prouzročene ozljedom na radu nije bio u mogućnosti ostvarivati onu imovinsku korist koju bi po redovitom tijeku stvari ostvarivao da nije nastupila nesposobnost za rad. Tu se ne misli na gubitak plaće kao stalnog oblika primanja već neka druga primanja koja mogu biti isplaćivana uz redovitu plaću npr. prekovremeni rad, dnevnica, terenski dodatak, stimulacija, naknada za prijevoz, prehranu i smještaj i dr.

12. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da mu je tuženik pored osnovne plaće isplaćivao i mjesečnu naknadu za prijevoz na posao i sa posla u iznosu od 290,00 kuna i topli obrok u iznosu od 400,00 kuna, a koje iznose nije potraživao u ovom postupku. Osim toga da mu je isplaćivao naknadu u vidu stimulacije, terenski dodatak, dnevnice, a što je vidljivo iz prometa po tekućem računu (a neki od tih iznosa su mu isplaćivani i više puta mjesečno).

13. Kada se ima u vidu da je tužitelj prije štetnog događaja radio na terenu, da mu je tuženik posebno isplaćivao naknadu za prijevoz i hranu, tada je očito da je tužitelj imao mogućnosti uštedjeti terenski dodatak ili dnevnicu (ovisno pod kojim nazivom mu je te iznose tuženik isplaćivao), a ako je primao stimulaciju onda mu se i taj iznos ima priznati kroz izgubljenu zaradu.

14. Tužitelj je pružio dokaze da mu je poslodavac isplaćivao predmetne dodatke i u svom iskazu naveo je da je na gradilište svakodnevno putovao s mjesta svog prebivališta do posla i natrag, a kako mu je tuženik posebno taj trošak isplaćivao, kao i onaj za hranu, logično je da je tužitelj mogao uštedjeti terenski dodatak jer drugih izvanrednih troškova za sada nije imao radeći na terenu.

15. Obzirom na to, ocjena je ovoga suda da je na tuženiku bio teret dokaza da su troškovi tužitelja zbog rada na terenu tada bili veći od onih koje mu je isplaćivao po osnovi naknade za prijevoz i hranu, odnosno veći od 690,00 kuna, a time da se iznosi koje je tužitelj specificirao u svojoj tužbi i prema kojima je prikazao izgubljenu zaradu, ne mogu smatrati gubitkom drugih primanja koje bi tužitelj prema redovitom tijeku stvari ostvarivao u utuženom razdoblju da štetnog događaja nije bilo, kako to smatra tuženik.

16. Terenski dodatak u pravilu ne predstavlja naknadu za izvršeni rad, već se njime isplaćuje naknada radi pokrića troškova koja radnik ima pri obavljaju posla izvan mjesta svog prebivališta odnosno sjedišta ili poslovne jedinice poslodavca.

16.1. U konkretnom slučaju tužitelju su osnovni troškovi (prijevoz i hrana), kako je navedeno, posebno isplaćivani pa je nejasno na što se ti dodaci odnose, a što je u okolnostima slučaja u obvezi dokazati tuženik.

17. Logičan je i prihvatljiv iskaz tužitelja da je upravo zarada koju je ostvarivao terenskim radom bila odlučna za izbor takvog njegovog rada obzirom da ima obitelj s četvero djece.

18. Šteta prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO) je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanja njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

19. Time što je tužitelj zbog ozljede na radu u utuženom razdoblju spriječen ostvarivati očekivanu zaradu pa i onu zbog uštede terenskog dodatka, dnevnice ili stimulacije (a što se sve ima utvrditi u nastavku postupka) to on ima pravo od poslodavca tražiti naknadu štete po tom osnovu u smislu čl. 1095. st.1. OZ-a.

20. Obzirom da sud prvog stupnja nije na opisani način raspravio sva sporna pitanja to je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno pa je u nastavku postupka potrebno ponovno raspraviti da li je tužitelj mogao uštedjeti iznose koje potražuje, na što se odnose svi ti zatraženi iznosi odnosno po kojoj osnovi ih je tuženik tužitelju isplaćivao dok je radio na terenu.

21. Slijedom iznijetog o žalbi tužitelja odlučeno je temeljem čl. 370. ZPP-a.

U Puli 25. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić