REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-504/2022-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja AGENCIJA ZA POSPEŠEVANJE LIKVIDNOSTI d.o.o. Ljubljana, Republika Slovenija, Slovenska cesta 56, OIB:39628487636, kojeg zastupa punomoćnica Martina Benolić, odvjetnica u Umagu, Trgovačka 2a, protiv tuženika OPĆA BOLNICA GOSPIĆ, Gospić, Kaniška 111, OIB:75672221336, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Vizjak, odvjetnica u Kostreni, Šojska 25d, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja INVEST - FIN INVESTICIJE d.o.o. Ljubljana, Slovenska cesta 56, Republika Slovenija, OIB: 69576760348, kojeg zastupa punomoćnica Martina Benolić, odvjetnica u Umagu, Trgovačka 2a, radi isplate 189.710,09 EUR s kamatama, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i umješača na strani tuženika, i punomoćnice tuženika, 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 5.210,76 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. ožujka 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75%, godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 184.052,19 EUR uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa, obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to:

- na iznos od 104.201,69 EUR od 13.3.2021. do isplate;

- na iznos od 2.188,83 EUR od 23.10.2020. do isplate;

- na iznos od 17.934,74 EUR od 23.10.2020. do isplate;

- na iznos od 59.726,93 EUR od 13.1.2021. do isplate."

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak od 20.474,71 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se INVEST - FIN INVESTICIJE d.o.o. Ljubljana, Slovenska cesta 56, Republika Slovenija, OIB: 69576760348 da sudjeluje u postupku kao umješač na strani tužitelja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate 1.429.370,64 kuna/189.262,95 EUR s kamatama. Navodi da ima potraživanje prema tuženiku koje je stekao na temelju cesije sklopljene sa cedentom SOLIDA d.o.o., Trzin, Republika Slovenija. Tuženik je već u više navrata osporio potraživanje, nakon višestrukih pisanih priznanja, te se posljedično ima primijeniti odredba članka 446. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je prije pokretanja parničnog postupka pokušao riješiti spor mirnim putem te je uputio niz dopisa i e-mailova tuženiku, osobito poziv na makar djelomično namirenje potraživanja tužitelja. Međutim, tuženik se oglušio, odnosno nije očitovao. Ono što je bitno za rješavanje jest da je tuženik pisanim putem priznao postojanje dugovanja koje je na temelju te pisane izjave ustupljeno naplatnim pravnim poslom tužitelju. Naknadno je tuženik započeo osporavati postojanje dijela tog potraživanja te ustrajno odbija plaćanje. Tužitelj je sa trgovačkim društvom SOLIDA d.o.o., Trzin, Republika Slovenija, sklopio nekoliko ugovora o ustupu potraživanja, u kojim obveznopravnim poslovima je SOLIDA d.o.o., Š, naplatno cedirala svoja potraživanja prema svojim dužnicima. Tužitelju je ustupljeno i potraživanje SOLIDA d.o.o., Trzin prema tuženiku, koje potraživanje se temeljilo na izvedbi građevinskih radova rekonstrukcije i obnove bolnice. SOLIDA d.o.o. je trgovačko društvo koje je izvodilo građevinske radove samostalno ili putem podizvođača, i to radove rekonstrukcije i izgradnje odjela Opće bolnice Gospić (novoizgrađeni operacioni trakt i dnevna bolnica). Tužitelju su ustupljena potraživanja SOLIDA d.o.o., Trzin s naslova 4 računa/situacija: -računa broj: 019/2020 od 05.07.2020. u visini od 1.368.129,39 kuna s dospijećem dana 03.09.2020.; -računa broj 018/2020 od 05.07.2020. u visini od 16.530,75 kuna s dospijećem dana 03.09.2020.; -računa-okončane situacije br. so 014/2020 od 10.07.2020. u visini od 135.448.51 kuna s dospijećem 08.09.2020., te - računa-okončane situacije br. so 015/2020 od 10.07.2020. u visini od 1.287.646,84 kuna s dospijećem 08.09.2020. . Posljedično, s naslova svih prethodno navedenih, ustupljenih računa, tužitelju je ustupljeno potraživanje u sveukupnom iznosu od 2.807.755,49 kuna/372.653,19 EUR. Okolnost izvedbe radova od strane SOLIDA d.o.o., Trzin nije sporna, obzirom da je predmetna rekonstrukcija bolnice bila snažno medijski popraćena. U skladu sa pozitivnim pravnim propisima koji ureduju građenje, svi izdani računi koji su ustupljeni, ispostavljeni su na temelju privremene i/ili okončane situacije ovjerene po voditelju radova i nadzornom inženjeru. U skladu sa poslovnom politikom tužitelja, u slučaju da se otkupljuju potraživanja koja proizlaze i/ili su vezana uz izvedbu građevinskih radova, izuzev računa, tužitelj uvijek i bezuvjetno zahtijeva dostavu ovjerenih privremenih i/ili okončanih situacija, u skladu sa propisima koji ureduju građenje. Nadalje, daljnji uvjet za tako opisani naplatni ustup, prema modelu poslovanja tužitelja, jest da je dužnik pisano priznao postojanje dugovanja i svoju suglasnost za ustup istog. Stoga, tužitelj je prije samog ustupa zatražio navedene dokumente i priznanja bilo od SOLIDA d.o.o., bilo od tuženika. Stoga, dužnik, ovdje tuženik je uredno obaviješten o izvršenoj cesiji (ustupu), a isti je i neposredno pisanim putem priznao postojanje ustupljenog dugovanja u cijelosti. Naime, uvidom u izjavu potpisanu od strane tuženika proizlazi da je isti priznao postojanje ustupljenog potraživanja u visini od 2.807.755,49 kuna/372.653,19 EUR. Posljedično, postojanje potraživanja tužitelja jest nesporno. Tuženik je samo djelomično podmirio potraživanje tužitelja. Naime, tuženik je do dana podnošenja ove tužbe podmirio potraživanje u visini od 1.424.490,63 kuna, dok nije podmirio iznos od 1.383.264,86 kuna/183.590,80 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate i troškove. Tuženik je tužitelju isplatio iznose kako slijedi: dana 30.11.2020. iznos u visini od 685.000,00 kuna (sa opisom plaćanja: „ref uplata VTR prema specifikaciji SOLIDA RN 019/2020”); dana 12.01.2021. iznos u visini od 250.000,00 kuna (sa opisom plaćanja: „ref uplata VTR prema specifikaciji SOLIDA RN 019/2020”); -dana 10.02.2021. iznos u visini od 250.000,00 kuna (sa opisom plaćanja: „ref. Uplata VTR prema specifikaciji 75672221336”); -dana 12.03.2021. iznos u visini od 239.490,63 kune, (sa opisom plaćanja: „ref. Uplata VTR prema spcifikaciji 015/2020 75672221336”) čime je tuženik sveukupno podmirio potraživanje u iznosu od 1.424.490,63 kuna. U skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima koje uređuju uračunavanje, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Stoga, izvršenim uplatama se prvenstveno namiruju dospjele zatezne kamate, a tek potom glavnica potraživanja. Uplatama izvršenim dana 30.11.2020. te dana 12.01.2021. prvenstveno je podmireno 17.946,31 kuna zateznih kamata, a potom je namiren dio glavnice. Nadalje, uplatama od 10.02.2021. i 12.03.2021. prvenstveno su namirene zatezne kamate u iznosu od 28.159,47 kuna, a potom je djelomično namirena glavnica. Stoga, tuženik duguje tužitelju, nakon umanjenja izvršenih uplata, daljnji iznos u visini od 1.429.370,64 kuna/189.710,08 EUR, uvećano za pripadajuće kamate i troškove. Ovdje, ne samo da je tuženik već izrijekom i pisanim putem priznao postojanje potraživanja te se usuglasio sa izvršenom cesijom; već je i konkludentnim radnjama - opisanim uplatama, potvrdio postojanje potraživanja tužitelja. Navedeno je jasno i uvidom u opise plaćanja - izjave dužnika dane prilikom uplate, a kojima je isti već odredio koja se uplata odnosi na koji račun, koji brojevi računa odgovaraju onim ustupljenim ovdje tužitelju. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je tužbeni zahtjev. S naslova svih prethodno navedenih, ustupljenih računa, tužitelju je ustupljeno potraživanje u sveukupnom iznosu od 2.807.755,49 kuna. Račun 19/2020 u iznosu od 1.383.264,85 kn je storniran budući da su navedene usluge na koje se odnosi dvostruko fakturirane, a jedanput izvršene (isti radovi na koje se odnosi su već obračunati u okončanoj situaciji): troškovi su potraživani duplo (i u sklopu Okončane, i u sklopu posebnog računa za VTR). Vidljivo je da tužitelj od tuženika ovom tužbom potražuje naplatu nepostojeće tražbine. Ističe da su okolnosti gradnje sporne budući da je SOLIDA d.o.o. pokušala dvaput naplatiti radove koje je prethodno već obračunala u okončanoj situaciji. Ističe da tuženik ne može platiti potraživanje koje ne postoji jer je već plaćeno kroz okončanu situaciju. Iz navedenog razloga tuženik ističe prigovor nepostojanja potraživanja koje je bilo predmetom ugovora o cesiji. Cesija kao pravni posao svoje vrste nije samo sebi svrha, već joj je cilj ispunjenje nekog temeljnog posla (u konkretnom slučaju građevinski radovi). Ako ne postoji tražbina iz osnovnog posla ne može biti niti cesije iste. Navedeni stav zauzela je i sudska praksa u odluci Vrhovni sud, Gzz-81/80 od 16.4.1981.. Ugovorom o ustupanju potraživanja vjerovnik prenosi na treću osobu u ovom slučaju tužitelja svoja potraživanja koja ima prema svojem dužniku, međutim to potraživanje mora stvarno postojati. Ukoliko tražbina ne postoji ista nije mogla niti biti prenesena, a ustupitelj tužitelju odgovara za isto (dakle Solida d.o.o. odgovara Agenciji za pospeševanje likvidnosti d.o.o.). Stoga tužitelj kao treća osoba (cesionar) koja od tuženika kao dužnika zahtijeva ispunjenje obveze prenesene Ugovorom o cesiji, mora dokazati postojanje te obveze, odnosno da je osoba koja mu je ustupila potraživanje (cedent) stvarno imala potraživanje prema tuženiku. Iz navedenog razloga tuženik stavlja i prigovor ništavosti Ugovora o ustupu potraživanja (Pogodbe o odstopu terjatev, št. FKT 20-024452 od 24.7.2020.) i obavijesti o ustupu potraživanja od 24.7.2020.. Navedeni ugovor i obavijest o ustupu potraživanja su ništavi jer imaju nemoguću i nedopuštenu tražbinu budući da je prenesena tražbina iz osnovnog ugovora koja ne postoji te jer su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva što u ovome slučaju nije jer ne postoji. Tuženici od tužitelja niti od društva SOLIDA d.o.o. nisu ništa primili po osnovi tog ugovora, niti sa osnova osnovnog ugovora (navedeni stav zauzela je i sudska praksa - Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev x 258/14-2, od 30. IV. 2014.). Predmet Ugovora o ustupu potraživanja (Pogodbe o odstopu terjatev, št. FKT 20-024452 od 24.7.2020.g.) u odnosu na račun 19/2020 u iznosu od 1.383.264,85 kn je nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv iz kojeg razloga je ništav. Također ugovor nema pravni učinak ako je u trenutku njegovog sklapanja stvar o kojoj je ugovor propala, slijedom čega ne može imati pravni učinak niti ugovor kojim se prenosi tražbina koja ne postoji (moguća je kupoprodaja spornog prava, ali ne i nepostojećeg prava). Naime tuženik je nakon primitka računa br: 19/2020 u iznosu od 1.383.264,85 kn utvrdio da je isti neosnovan budući da su isti radovi već obračunati te da ga iz navedenog razloga ne može prihvatiti. To je priznao i sam izvođač radova SOLIDA d.o.o. kada je stornirao taj račun davanjem odobrenja. Tuženiku u ovom sporu pripada pravo na isticanje svih prigovora koje je imao ustupitelj, jer se ustupom mijenja samo subjekt tražbine. Prema tome, pogrešno je stajalište tužitelja da je ugovorom o ustupanju tuženik priznao obvezu koja ne postoji. Navedeni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u odluci Rev 650/06-2 od 21. veljače 2007.. Tuženik u sporu prema tužitelju glede veriteta tražbine ima ista prava koja je imao i prema ustupitelju (Navedeni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u odluci Revt-46/03 od 6.8. 2003.). Tužitelj kao treća osoba (cesionar) koja zahtijeva od tuženika kao dužnika ispunjenje obveze prenesene ugovorom o cesiji, mora dokazati postojanje te obveze, odnosno mora dokazati da je osoba koja je cesionaru ustupila potraživanje (cedent) imala potraživanje prema cesusu. Ugovor o ustupu potraživanja, koji nije potpisan od strane dužnika, nije dokaz o postojanju prenesenog potraživanja jer ugovor između dvije osobe stvara prava i obveze za ugovorne strane (i za eventualno univerzalne pravne slijednike ugovornih strana), a ne može dokazivati postojanje duga treće osobe. Ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku koje nije podmireno, a dokaz čega su i financijske kartice u privitku odgovora na tužbu. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Predmet spora je isplata preostalog iznosa od 189.262,95 EUR/1.429.370,64 kuna s kamatama temeljem izvedenih građevinskih radova rekonstrukcije i obnove bolnice, koje potraživanje je izvođač cesijom prenio na tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da je izvođač radova SOLIDA d.o.o. bila u poslovnom odnosu s tuženikom iz Ugovora broj 172/2018, Dodatka 1, Dodatka 2, i Dodatka 3 Ugovora broj 172/2018 o izvođenju radova na rekonstrukciji operacijskog bloka Opće bolnice Gospić na kč br [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i izgradnji dnevne bolnice na kč br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (str. 24-30 spisa, str. 536 spisa). Nije sporno da je izvođač radova tvrtka SOLIDA d.o.o. cesijom prenio potraživanje po računima i okončanim situacijama na tužitelja u visini od 2.807.755,48 kuna te da je tuženik taj iznos priznao kao dug od 23.7.2020. (e-mail na str. 576 spisa). Nije sporno da je izvođač radova nakon ustupa potraživanja cesijom, priznao grešku i dvostruko terećenje za iste radove, te je naručitelju radova – tuženiku dostavio storno odobrenje za račun 019/2020 u iznosu od 1.383.264,85 kuna (str. 604 spisa).

5. Sporno je da li je tuženik dužan platiti iznos od 1.383.264,85 kuna za radove koji nisu izvedeni, odnosno ponovo platiti za radove koji su već plaćeni samo zato što je izvođač tražbinu ustupio tužitelju kao novom vjerovniku a tuženik kao dužnik prije ustupa potvrdio taj iznos kao dugovanje, iako je izvođač taj isti iznos stornirao i priznao grešku.

6. Radi utvrđivanja spornih i odlučnih činjenica, sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu, te provođenjem financijskog vještačenja sa zadaćom da utvrdi visinu duga tuženika prema računima/situacijama broj: SO 015/2020; SO 014/2020; rač. 018/2020; rač. 019/2020, uzimajući u obzir izvršena djelomična plaćanja tuženika i uračunavanje u svezi s tim djelomičnim plaćanjima, kao i naknadni storno računa 019/2020 prema odobrenju na str. 604 spisa te da utvrdi varijantu visine duga uzimajući u obzir račun 019/2020 kao da nije bilo storna (nalaz i mišljenje str. 371-679 spisa). Te dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje:

ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), te je na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da tuženik nije dužan platiti dug koji ne postoji, odnosno dug koji je već platio, samo zato što je ta tražbina ustupljena prije storna od strane izvođača radova.

8. Odredbom čl. 84. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) propisano je primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (1). Dužnik može isticati primatelju pored prigovora koji ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje (2.).

9. Tužitelj se neispravno poziva na ove odredbe navodeći da je tuženik vremenski ograničen s prigovorima. Naime, u trenutku prijenosa tražbine, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, sporna tražbina nije postojala. To stoga što ta tražbina nije postojala nikad. Ni tada, ni prije, a ni nakon ustupa. Priznanje neduga ne može stvoriti dug ako dug ne postoji. Odredbom čl. 86. ZOO-a propisana je odgovornost ustupitelja koji odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja. Da tražbina o kojoj je ovdje riječ ne postoji razvidno je iz dokumentacije u spisu gdje se više puta to navodi (priznanje i storno samog izvođača odnosno ustupitelja), a osobito u korespondenciji između SAFU (Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije) i tuženika od 3. prosinca 2020. gdje su isti skrenuli pozornost tuženiku navodeći da su isti radovi obračunati i u sklopu okončane situacije i u sklopu zasebnih računa kako ne bi došao u situaciju da "duplo" plati izvođaču (str. 361 spisa).

10. Stoga je zaključak suda da tuženik nije mogao priznati nešto što ne postoji, da eventualno priznanje neduga ne obvezuje, da priznanjem neduga ne nastaje obveznopravni odnos, te da je izvođač radova kao ustupitelj prenio na tužitelja nepostojeće potraživanje (što je sam priznao) iz kojeg ne može za tuženika nastati obveza. Tuženika priznanje neduga ne obvezuje jer se nedug ne može priznati. To što je račun 019/20 tuženik djelomično platio u iznosu od 685.000,00 kuna 30.11.2020. ne smatra se priznanjem, već se navedeni iznos nakon storna računa 019/20 ima koristiti za zatvaranje odnosno ispunjenje drugih nestorniranih tuženikovih obveza. Iako je tuženik naznačio koji račun djelomično plaća, taj račun je ipak kasnije otpao, a kako se radi o poslu temeljem jednog odnosno istovjetnog ugovora, to bi se taj neosnovano plaćeni iznos svakako trebao koristiti za zatvaranje druge neplaćene, a osnovane obveze iz istog poslovnog odnosa.

11. Radi utvrđenja visine postojećeg duga sud je proveo dokaz financijskog vještačenja sa zadaćom da utvrdi visinu duga tuženika prema računima/situacijama broj: SO 015/2020; SO 014/2020; rač. 018/2020; rač. 019/2020, uzimajući u obzir izvršena djelomična plaćanja tuženika i uračunavanje u svezi s tim djelomičnim plaćanjima, kao i naknadni storno računa 019/2020, a sve s obzirom da je zaključio da storno utječe na visinu tuženikove obveze.

12. Vještak je pisani nalaz i mišljenje podnio 21.4.2025., te ga usmeno obrazložio na ročištu 29.8.2025..

13. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da visina duga tuženika sa uključenim stornom računa 019/2020 i uračunavanjem iznosi 39.260,46 kn / 5.210,76 EUR, a odnosi se na: Okončana situacija broj So 014/2020 na iznos od 39.260,46 kn 5.210,76 EUR kta do 12.3.2021..

14. Vještak je na ročištu 29.8.2025. obrazložio da je nalaz i mišljenje sačinjen temeljem raspoloživih dokaza iz spisa, te je u cijelosti ustrajao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 21.4.2025. i očitovanja od 25.6.2025., 26.6.2025. i 26.8.2025. kojima je odgovarao na primjedbe stranaka. Vještak je obrazložio da je koristio dokumentaciju koju je naveo što mu je bilo dovoljno da odgovori na upit odnosno nalog suda koji je izričito jasan i kojim se traži da se utvrdi visina duga u dvije varijante, bez storna računa i s uključenim naknadnim stornom. Ono što je financijska činjenica da je isti posao dva puta fakturiran. Jedanput po okončanoj situaciji br. 15, a drugi puta po računu br. 19 koji je naknadno storniran (nakon ugovora o ustupu). To je financijski vrlo čisto. Iznos plaćen od strane dužnika uz izričitu izjavu zatvaranja računa br. 19 ne bi se mogao naknadno koristiti odnosno uračunavati u svrhu zatvaranja drugih računa, ali u slučaju kada dolazi do storna računa može se koristiti jer storno računa je dvostruka obveza, dvostruko plaćanje iste obveze.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Violete Peljušić u cijelosti jer je objektivan, logičan, sukladan dokumentaciji u spisu te ne ostavlja bilo kakve dvojbe u pogledu financijskog izračuna.

16. Kako je sud zaključio da na tuženikovu obvezu prema tužitelju svakako utječe storno računa na kojem je iskazana obveza koja ne postoji, to je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tuženik dužan tužitelju na dan 12.3.2021., a uvažavajući provedeno uračunavanje ukupno 5.210,76 EUR (39.260,46 kuna). Niti ZOO niti bilo koji drugi zakon nema odredbe temeljem kojih bi dužnik bio u obvezi platiti obvezu koja ne postoji, a pogotovo ne onu koju je već platio. Odredbe ZOO-a o priznanju duga odnose se na priznanje duga i u odnosu na dug vežu određene učinke, dok se ti učinci ne protežu na priznanje neduga. Nedug se ne može priznati.

17. Slijedom navedenog sud je pozivom na odredbu čl. 80. ZOO-a djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu 5.210,76 EUR (39.260,46 kuna) s kamatama koji je preostao za platiti temeljem uračunavanja, odnosno donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.

18. S obzirom da sud smatra da dug za storniranu tražbinu ne postoji unatoč ugovoru o cesiji, to je pozivom na odredbu čl. 84. st. 1. ZOO-a djelomično odbio tužbeni zahtjev odnosno donio je odluku sukladno točki II. izreke presude.

19. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 183. st. 1. ZOO-a, a sud je istu dosudio prema nalazu i mišljenju vještaka koji je u obzir uzeo prethodno uračunavanje plaćanja.

20. Tužitelj je obavijestio sud da je uvjetno ustupio tražbinu trećoj osobi INVEST - FIN INVESTICIJE d.o.o. Ljubljana, Slovenska cesta 56, Republika Slovenija, OIB: 69576760348 te dostavio ugovor o ustupu (str. 513. spisa). Ustup je uvjetan i ovisi o pristanku tuženika na subjektivnu preinaku u ovom postupku. Kako tuženik nije pristao na subjektivnu preinaku, to je treća osoba dala izjavu za sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača na strani tužitelja.

21. Sud je zaključio da treća osoba ima pravni interes za sudjelovanje u postupku kao umješač na strani tužitelja zbog sklopljenog ugovora o ustupu na str. 513 spisa, slijedom čega je pozivom na odredbu čl. 206. ZPP-a donio odluku sukladno izreci rješenja.

22. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tuženik je većim dijelom uspio u sporu i to u brojčanom omjeru od 98%, dok je tužitelj uspio u brojčanom omjeru od 2%. Stoga je ukupan tuženikov uspjeh u sporu 96%. Tuženik je u postupku zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa je mu je priznat trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) za slijedeće radnje u postupku:

- sastav odgovora na tužbu od 12.10.2022. od 2.843,71 EUR (Tbr. 8. t. 1.);

- zastupanje na ročištima 24.3.2023., 6.10.2023., i 29.8.2025., u iznosima od po 2.843,71 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1.), ukupno 8.531,13 EUR;

- sastav podnesaka od 14.4.2023. i 20.5.2025. u iznosima od 2.843,71 EUR za svako (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 5.687,42 EUR;

- PDV (25%) od 4.265,57 EUR (Tbr. 42), odnosno ukupno 21.327,83 EUR.

Na taj iznos valja primijeniti omjer uspjeha u sporu, slijedom čega tuženiku pripada 20.474,71 EUR parničnog troška.

23. Slijedom navedenog sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak od 20.474,71 EUR, odnosno donio je odluku sukladno točki III. izreke presude.

24. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude i rješenja.

Rijeka, 25. rujna 2025.

sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.