REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2948/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB 39901919995, protiv prvotuženika LK, OIB [osobni identifikacijski broj] i drugotuženice ZK, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Draženka Buntak, odvjetnica u Zagrebu, radi činidbe, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4788/2024-4 od 4. veljače 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4394/2016-45 od 31. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavio sljedeća pravna pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu:
"1. Mogu li interesi pojedinca zaštićeni odredbom članka 8. Konvencije biti iznad javnog interesa osiguranja sigurnosti putnika u željezničkom prometu?, 2. Da li bespravno izgrađeni objekt u željezničkom infrastrukturnom pojasu koji se nalazi ispod nadvožnjaka po kojem prolazi željeznička pruga predstavlja potencijalnu opasnost za sigurno odvijanje željezničkog prometa?,
3. Da li je tužitelj dužan dokazivati činjenice koje su zakonom izričito propisane?".
2.1. Uz to se pozvao i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedloge razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. Prvo pravno pitanje je postavljeno na preopćenit, uopćen i neprecizan način i na njega nije moguće dati jedinstven i precizan odgovor koji bi bio dovoljno definiran da bi predstavljao pravni standard u svim budućim (u pitanju potpuno nedefiniranim) činjeničnopravnim situacijama. Dakle, ne radi se o pravnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
6. Drugo pravno pitanje također ne predstavlja pravno pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je ocjena opasnosti pojedinog objekta je stvar ocjene svakog pojedinog dokaza i svakog konkretnog slučaja, ovisno o njegovim činjeničnim aspektima. Uostalom, to je ocjena koju često neće ni moći dati sam sud na temelju same činjenice je li se u konkretnom slučaju radi o činjenici da je nešto građeno „na infrastrukturnom željezničkom pojasu koji se nalazi ispod nadvožnjaka po kojem prolazi željeznička pruga“ , jer za to neće raspolagati pravnim znanjem, već će ocjenu utjecaja pojedinog objekta na sigurnosni aspekt morati ocijeniti kroz prizmu drugih dokaza (odmah se može pomisliti na vještačenje).
7. Treće pravno pitanje također ne predstavlja pravno pitanje u smislu čl. 35.a st. 1. ZPP, te će ocjena koje će činjenice tužitelj morati dokazivati ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Ovdje se napominje da u ovom stupnju postupka nije odlučujuća samo činjenica (ne)zakonitosti posjeda i gradnje, odnosno činjenica protivnosti sa odredbama propisa kojim se regulira status željezničkog infrastrukturnog pojasa. Naime, ocjena opravdanosti i nužnosti miješanja prava na dom (na kojoj ocjeni nepostojanja je utemeljena pobijana odluka) prelazi okvire zakonitosti posjeda i test razmjernosti se u tom smislu sagledava u mnogo širem činjeničnopravnom kontekstu.
8. Zbog svega navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije, u dijelu podnesenom zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava
– valjalo je, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
9. Pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da je sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje.
10. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
11. U pogledu navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
12. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak (ni na razini vjerojatnosti) da tužitelj nije imao pravično suđenje.
13. Zbog toga je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
14. Ovaj sud zaključno naglašava da su bitna utvrđenja nižestupanjskih sudova u ovome sporu takva da izostaje opasnost od spornog objekta u odnosu na sigurno odvijanje željezničkog prometa i život putnika, što je utjecalo na ocjenu nužnosti miješanja u demokratskom društvu. Takva činjenična utvrđenja ovaj sud nema ovlasti preispitivati, čak ni u (potencijalnom, kasnijem, da je revizija dopuštena) revizijskom stupnju postupka, te svoju odluku donosi unutar takvih činjeničnih utvrđenja. Sud je u pobijanoj odluci takav zaključak donio ocjenom svih dokaza u spisu, primjećujući – a što ne može ne primijetiti i ovaj sud – iznenađujuće nisku razinu angažiranosti tužitelja pri dokazivanju činjenica relevantnih za ocjenu krajnjeg kriterija testa razmjernosti – "nužnost miješanja u pravo na dom u demokratskom društvu". Naime, tužitelj je u biti svoju tezu (u odnosu na taj aspekt testa razmjernosti) praktično sadržajno ograničio na puki automatizam utjecaja same pozicioniranosti predmetne nekretnine (na mjestu koje se kvalificira kao dio željezničke infrastrukture tj. željezničkog infrastrukturnog pojasa, no koja ipak ne presijeca željezničku prugu, nego je ispod dijela željezničkog nadvožnjaka i nije dokazano da ima utjecaja na promet) na taj aspekt testa razmjernosti, uz vrlo ograničeno daljnje ukazivanje (i pokušaje dokazivanja) na konkretne prometne, sigurnosne i neke druge aspekte lociranosti predmetne nekretnine (koje navode je drugostupanjski sud sve uzeo u obzir i cijenio). U ovako činjeničnopravno kompleksnim predmetima (i u kojima se i na prvi pogled doista radi o područjima sa posebnom regulacijom – željeznički infrastrukturni pojas) – osobito uz utvrđenja iz prve rečenice ove točke obrazloženja, kao i uz utvrđenja o višedesetljetnom korištenju predmetne nekretnine od strane tuženikā na isti način, dobivanja kućnih brojeva u upravnim postupcima i uz utvrđenja kontinuiranog znanja tužitelja o tim činjenicama i uz njegovu višedesetljetnu pasivnost u pogledu iniciranja postupaka radi uklanjanja te nekretnine – takav ograničeni pristup ne zadovoljava kriterije očekivanog dostatnog angažmana aktivne stranke prilikom postupaka usmjerenih na uklanjanje dijela nekretnine koja služi kao dom, u kojim predmetima je istaknut i razmatran prigovor prava na dom.
Zagreb, 25. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
