Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26d
Poslovni broj: Gž-1435/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukušić Bokanu, odvjetniku u Odvjetničkom društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1793/2019-27 od 23. siječnja 2024., na sjednici vijeća 25. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1793/2019-27 od 23. siječnja 2024.:
- potvrđuje pod točkom I. izreke,
- potvrđuje pod točkom III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 9.117,80 EUR-a kao neosnovan,
- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženici da tužitelju isplati zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose i to:
- na iznos od 457,10 EUR od 16. rujna 2011.
- na iznos od 412,39 EUR od 16. listopada 2011.
- na iznos od 502,80 EUR od 16. studenoga 2011.
- na iznos od 422,11 EUR od 16. prosinca 2011.
- na iznos od 463,07 EUR od 16. siječnja 2012.
- na iznos od 475,39 EUR od 16. veljače 2012.
- na iznos od 461,97 EUR od 16. ožujka 2012.
- na iznos od 458,36 EUR od 18. travnja 2012.
- na iznos od 481,05 EUR od 30. svibnja 2012.
- na iznos od 475,17 EUR od 27. lipnja 2012.
- na iznos od 464,47 EUR od 27. srpnja 2012.
- na iznos od 454,78 EUR od 21. kolovoza 2012.
- na iznos od 454,78 EUR od 21. kolovoza 2012.
- na iznos od 423,58 EUR od 16. rujna 2012.
- na iznos od 466,70 EUR od 30. listopada 2012.
- na iznos od 470,82 EUR od 2. prosinca 2012.
- na iznos od 463,68 EUR od 21. prosinca 2012.
- na iznos od 463,68 EUR od 21. prosinca 2012.
- na iznos od 438,85 EUR od 2. veljače 2013.
- na iznos od 440,06 EUR od 14. veljače 2013.
- na iznos od 440,06 EUR od 14. veljače 2013.
- na iznos od 457,29 EUR od 26. ožujka 2013.
- na iznos od 422,55 EUR od 7. lipnja 2013.
- na iznos od 422,55 EUR od 7. lipnja 2013.
- na iznos od 415,66 EUR od 5. srpnja 2013.
- na iznos od 419,25 EUR od 16. kolovoza 2013.
- na iznos od 448,01 EUR od 15. listopada 2013.
- na iznos od 344,38 EUR od 26. studenoga 2013.
- na iznos od 344,38 EUR od 26. studenoga 2013.
- na iznos od 335,62 EUR od 15. siječnja 2014.
- na iznos od 353,48 EUR od 11. veljače 2014.
- na iznos od 364,84 EUR od 15. ožujka 2014.
- na iznos od 363,32 EUR od 20. ožujka 2014.
- na iznos od 364,84 EUR od 11. travnja 2014.
- na iznos od 363,32 EUR od 14. svibnja 2014.
- na iznos od 355,09 EUR od 31.svibnja 2014.
- na iznos od 343,43 EUR od 10.svibnja 2014.
- na iznos od 345,72 EUR od 26. kolovoza 2014.
- na iznos od 349,45 EUR od 23. rujna 2014.
- na iznos od 364,80 EUR od 12. studenoga 2014.
- na iznos od 368,71 EUR od 9. prosinca 2014.
- na iznos od 381,66 EUR od 9. siječnja 2015.
- na iznos od 385,24 EUR od 10. veljače 2015.
- na iznos od 386,54 EUR od 17. ožujka 2015.
- na iznos od 387,01 EUR od 19. lipnja 2015.
- na iznos od 387,01 EUR od 8. srpnja 2015.
- na iznos od 387,01 EUR za 29. rujna 2015. pa do 29. rujna 2015. i to po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje od 1. kolovoza 2015. pa do 29. rujna 2015., u roku od 15 dana.
- preinačuje pod točkom II. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 18.537,83 EUR- a i za isplatu zatezne kamate na gore navedene pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate,
- preinačuje pod točkom III. izreke u dijelu kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose i sudi:
Nalaže se tuženici da tužitelju isplati zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose i to:
- na iznos od 14,99 EUR od 16. studenoga 2007.
- na iznos od 3,81 EUR od 16. prosinca 2007.
- na iznos od 23,18 EUR od 16. siječnja 2008.
- na iznos od 20,08 EUR od 16. veljače 2008.
- na iznos od 85,79 EUR od 16. ožujka 2008.
- na iznos od 81,65 EUR od 16. travnja 2008.
- na iznos od 58,19 EUR od 16. svibnja 2008.
- na iznos od 67,04 EUR od 16. lipnja 2008.
- na iznos od 60,10 EUR od 16. srpnja 2008.
- na iznos od 58,63 EUR od 16. kolovoza 2008.
- na iznos od 58,38 EUR od 16. rujna 2008.
- na iznos od 85,00 EUR od 16. listopada 2008.
- na iznos od 101,20 EUR od 16. studenoga 2008.
- na iznos od 78,18 EUR od 16. prosinca 2008.
- na iznos od 140,29 EUR od 16. siječnja 2009.
- na iznos od 140,93 EUR od 16. veljače 2009.
- na iznos od 120,07 EUR od 16. ožujka 2009.
- na iznos od 134,66 EUR od 30. travnja 2009.
- na iznos od 125,81 EUR od 16. svibnja 2009.
- na iznos od 112,45 EUR od 7. srpnja 2009.
- na iznos od 112,45 EUR od 7. srpnja 2009.
- na iznos od 150,43 EUR od 1. kolovoza 2009.
- na iznos od 149,86 EUR od 2. studenoga 2009.
- na iznos od 150,20 EUR od 4. studenoga 2009.
- na iznos od 177,64 EUR od 28. siječnja 2010.
- na iznos od 180,66 EUR od 20. veljače 2010.
- na iznos od 180,66 EUR od 20. veljače 2010.
- na iznos od 194,83 EUR od 23. ožujka 2010.
- na iznos od 194,83 EUR od 23. ožujka 2010.
- na iznos od 194,83 EUR od 23. ožujka 2010.
- na iznos od 194,83 EUR od 23. ožujka 2010.
- na iznos od 192,63 EUR od 16. travnja 2010.
- na iznos od 213,42 EUR od 16. svibnja 2010.
- na iznos od 217,88 EUR od 16. lipnja 2010.
- na iznos od 242,32 EUR od 16. srpnja 2010.
- na iznos od 241,50 EUR od 16. kolovoza 2010.
- na iznos od 292,16 EUR od 16. rujna 2010.
- na iznos od 262,65 EUR od 16. listopada 2010.
- na iznos od 269,47 EUR od 16. studenoga 2010.
- na iznos od 301,52 EUR od 16. prosinca 2010.
- na iznos od 304,39 EUR od 16. siječnja 2011.
- na iznos od 292,98 EUR od 16. veljače 2011.
- na iznos od 299,88 EUR od 16. ožujka 2011.
- na iznos od 300,25 EUR od 16. travnja 2011.
- na iznos od 251,62 EUR od 16. svibnja 2011.
- na iznos od 429,64 EUR od 16. lipnja 2011.
- na iznos od 511,61 EUR od 16. srpnja 2011.
- na iznos od 687,08 EUR od 13. kolovoza 2011.
- na iznos 2,76 EUR od 16. rujna 2011. pa do 29. rujna 2015. i to po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015., u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tuženice kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1793/2019-27 od 23. siječnja 2024. preinačuje pod točkom IV. izreke
(odluci o trošku) i rješava:
Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 34.557,07 EUR zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose. Točkom II. izreke djelomično je prihvaćen tužiteljev eventualno kumulirani tužbeni zahtjev broj 1. i naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 18.537,83 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose. Pod točkom III. izreke u preostalom dijelu u iznosu od 9.117,80 EUR- a odbijen je kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev broj 1. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.502,73 EUR, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj u točkama I., III. i IV. izreke zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i u cijelosti prihvati prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da u cijelosti prihvati eventualno kumulirani tužbeni zahtjev broj 1. tužitelja te naloži tuženici da tužitelju naknadi cjelokupni trošak postupka, uključujući troškove žalbenog postupka.
3. Tuženica pravovremeno podnesenom žalbom pobija presudu pod točkama II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači presudu i odbije tužbene zahtjeve tužitelja, a njoj dosudi troškove postupka, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Žalbe tužitelja i tuženice su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.
6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja istaknut zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora i otplata kredita vezana za valutnu klauzulu u CHF i to tako da glavni tužbeni zahtjev u iznosu od 34.557,07 EUR-a predstavlja razliku uplaćenih anuiteta i anuiteta izračunatih s kamatnom stopom sukladno čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008 – dalje: ZOO) i s obračunom valute na dan isplate kredita, dok eventualno kumulirani tužbeni zahtjev broj 1. u iznosu od 27.655,63 EUR-a predstavlja razliku uplaćenih anuiteta te anuiteta izračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% i po tečaju CHF na dan isplate kredita.
7. Svoje stajalište o neosnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva te djelomičnoj osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva broj 1. prvostupanjski sud temelji na sljedećim utvrđenjima:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 26. siječnja 2006. ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženica tužitelju odobrila i stavila na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 202.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s ugovorenim rokom otplate od 30 godina za kupnju stana,
- da je člankom 2. ugovora o kreditu ugovoreno da se na kredit zaračunava redovna kamata od 4,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, na temelju odluke o kamatnim stopama kreditora,
- da je člankom 7. ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,
- da su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, između ostalih i ovdje tuženica, nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,
- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz naprijed citiranih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao mogućnosti pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već mu je unaprijed formulirani ugovor dan na potpisivanje bez da su mu objašnjeni rizici sklapanja takvog ugovora,
- da je neosnovan prigovor zastare jer je zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (zastarni rok za restituciju preplaćenih kamata teče od 14. lipnja 2014., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja od 14. lipnja 2018.), pa kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019., to u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a zastara nije nastupila,
- da su stranke dana 15. ožujka 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim je izvršenja konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te su u čl. 5. istoga utvrdile da na dan 30. rujna 2015. preplata iznosi 68.698,09 kn/9.117,80 EUR i da će tuženica taj preplaćeni iznos tužitelju vratiti kroz smanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu,
- da iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje Martine Mate proizlazi da je tužitelj tuženici u razdoblju otplate kredita do izvršene konverzije (30. rujna 2015.) uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 27.655,63 EUR-a (208.371,31 kn), a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% kao jedinoj mu poznatoj kamatnoj stopi te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,
- da je utvrđeni iznos preplate od 27.655,63 EUR-a temeljem čl. 171. ZOO-a umanjen za iznos od 9.117,80 EUR (iznos preplate obračunate u konverziji), što rezultira iznosom od 18.537,83 EUR-a koji je tužitelj više platio tuženici, a koji nije obuhvaćen konverzijom,
te, odlučujući o ništetnosti kao o prethodnom pitanju, zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i otplata anuiteta uz valutu CHF. Polazeći od stava da konverzija, iako provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelj u potpunosti restituiran za iznos koji predstavlja razliku između uplaćenih anuiteta i anuiteta kakvi bi bili bez valutne klauzule u CHF i s početnom kamatnom stopom, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta primjenom čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, pri čemu ističe da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba čl. 26. st. 3. ZOO-a jer je u ugovoru o kreditu jasno naznačena stopa kamate pa stoga tužitelj ima pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatog po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi po kojoj je stvarno otplaćivao kredite. Slijedom navedenog odbio je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, dok je djelomično prihvatio eventualno kumulirani zahtjev 1. i naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 18.537,83 EUR-a na koji iznos je tužitelju dosuđena zatezna kamata sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana isplate anuiteta jer je tuženica nesavjesni stjecatelj obzirom je isplatu primila po osnovu ništetnih ugovornih odredbi koje je sama unijela u ugovor, dok je u preostalom dijelu za iznos od 9.117,80 EUR-a eventualno kumulirani zahtjev 1. odbio kao neosnovan.
8. Tužitelj u žalbi prvenstveno ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a navodeći da je obrazloženje presude proturječno. U žalbi tužitelj opravdava svoje stajalište o primjeni čl. 26. st. 3. ZOO-a u pogledu određivanja visine kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa tvrdeći da je ugovorena početna kamatna stopa ništetna kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke te se ne može primijeniti. Navodi da je odluka suda o djelomičnom odbijanju eventualnog kumuliranog zahtjeva pogrešna, a obrazloženje proturječno i nejasno jer iznos po konverziji pravno nema i ne može imati nikakve veze s tužbenim zahtjevom, a proturječnost je i veća kada se uzme u obzir da tuženica nije istaknula ni materijalnopravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovor radi prebijanja, pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno umanjio valjano potraživanje tužitelja za iznos preplate utvrđen u konverziji. Tužitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 171. i 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja jer je odlučujući o učincima konverzije umanjio dio glavnice eventualno kumuliranog zahtjeva broj 1. za isplatu, a nije prvo uračunavao kamate.
9. Tuženica u žalbi prije svega ukazuje da je zbroj pojedinačno dosuđenih iznosa veći za 914,20 EUR od dosuđene glavnice. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (u žalbi omaškom naznačen st. 1.) kada je odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer tužitelj nije plaćao sve anuitete osobno. Osporava tužitelju status potrošača navodeći da je prvostupanjski sud status potrošača tužitelja utvrdio isključivo na temelju uvida u predmetni ugovor o kreditu i iskazom samog tužitelja, pa kako se status potrošača ne presumira, a tužitelj u ovom postupku nije dokazao za što su iskorištenja sredstva dobivena ugovorom o kreditu, to je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužitelja primijenio odredbe o zaštiti potrošača. Tuženica ističe da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u cijelosti riješen odnos između ugovornih stranaka vezano za ništetnost određenih odredbi Ugovora o kreditu odnosno da je uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te tvrdi da ne postoji pravna osnova za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata nakon sklapanja sporazuma o konverziji (Dodatka ugovora o kreditu). Tužiteljica upire na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. prema kojem tužitelj nakon sklapanja sporazuma o konverziji ima pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na preplaćene iznose do dana izvršene konverzije, ali nema pravo na preplaćene iznose s osnove ništetnosti ugovornih odredbi. Isto tako ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u oglednom postupku broj Gos- 1/2019 prema kojem sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu za ugovorni odnos. Iz toga tuženica zaključuje da je prvostupanjski sud ne uzimajući u obzir učinke sklapanja sporazuma o konverziji (Dodatka ugovora o kreditu) pogrešno primijenio materijalno pravo, a obrazloženje je manjkavo i u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokaznim postupkom, zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tuženica još u bitnome osporava ništetnost odredbi Ugovora o kreditu vezane za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu navodeći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojala obveza definiranja parametara promjenjivosti kamatne stope, dok je samo ugovaranje valutne klauzule dopušteno i propisano zakonom. Ističe da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke te da sud svoju odluku temelji isključivo na iskazu tužitelja, ne uzimajući u obzir brojnu dokumentaciju koju je tuženica dostavila o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora, pa da je time ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, povreda načela ocjene dokaza, načela materijalne istine i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka čl. 338. i čl. 8. ZPP-a. Tuženica i u žalbenoj fazi postupka ostaje kod prigovora zastare, prigovara tijeku zateznih kamata, te osporava dosudu zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnom i stečajnom postupku ("Narodne novine" broj 53/20) tvrdeći da zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku.
10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tužitelja i tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlažu stranke u svojim žalbama, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.
11. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je i početno ugovorena kamatna stopa, kao i sve kasnije kamatne stope određene jednostranom odlukom tuženice, ništetna te da primjenom utvrđenja iz presude povodom tužbe za kolektivnu zaštitu prava i obveza potrošača treba uzeti da i ovako uglavljena početna kamatna stopa protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Slijedom navedenoga, nije bila sporna početna kamatna stopa, već je bio sporan način izmjene kamatne stope i to jer tužitelju nisu bili predočeni parametri prema kojima bi mogao predvidjeti njezinu izmjenu, dok mu je visina početne kamatne stope pri ugovaranju bila poznata i tužitelj je sklapanjem ugovora na nju pristao.
11.1. Kako je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke odnosno prema nejasnim parametrima neprimjena ništetnog dijela te odredbe, to faktično znači da je tužitelj za vrijeme otplate kredita imao obvezu plaćanja kamate po valjano ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi, pa stoga tužitelj neosnovano tvrdi da odredba čl. 26. st. 3. ZOO-a predstavlja rektifikacijsku klauzulu kojom je reguliran način rješavanja kod ništetno ugovorene promjene kamatne stope jer je početna kamatna stopa bila određena. Takvo stajalište izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022.
12. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja neosnovanim, jer je sama tuženica sve uplate tužitelja na ime otplate kredita, dakle kako i one koje je učinio osobno tužitelj, tako i one koje su izvršile druge osobe za račun tužitelja u svrhu otplate predmetnog kredita, prihvatila kao plaćanje anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, što prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.
13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u točki 6. ugovora o kreditu navedeno da je namjena kredita kupnja stana, a u točki 5. ugovora o kreditu navedeno je da se kredit koristi isplatom na račun prodavatelja nakon što korisnik kredita podnese dokumentaciju koju propisuje kreditor, dakle tuženica je imala mogućnost kontrole načina korištenja kredita obzirom da je upravo ona trebala izvršiti isplatu na račun prodavatelja. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003). U prilog zaključku da je tužitelj bio potrošač govori i činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, kojim su Zakonom regulirani odnosi vjerovnika (banaka) i potrošača u ugovorima o kreditu denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF na način da je propisano sklapanje sporazuma o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, što znači da se taj zakon odnosio samo na potrošačke kredite.
14. Neosnovano tuženica osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, jer postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
15. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava ništetnost odredbi Ugovora o kreditu vezane za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu (a predstavlja prethodno pitanje u ovom sporu), treba istaći da se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora od strane banke nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. Obzirom da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi (a i tada dužne dokazivati) da se u postupku sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora, odnosno da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja spornih ugovornih odredbi u pogledu njihove konačne novčane ugovorne obveze, te da je potrošač uz takvu punu obaviještenost ipak pristao na sklapanje takvog ugovora, a tada je na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnom potrošačkom sporu provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Takvo je stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.
15.1. Obzirom da tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi u predugovornoj fazi sklapanja ugovora nije predlagala provođenje dokaza (npr. saslušanje djelatnika banke koji je neposredno sudjelovao u sklapanju ugovora s tužiteljem), dok je tužitelj jasno iskazao da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne, utemeljivši taj zaključak na pravnim utvrđenjima presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer tuženica nije dokazala da ista nema direktan učinak na predmetni Ugovor o kreditu.
16. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio eventualno kumulirani zahtjev 1. tužitelja za isplatu iznosa od 18.537,83 EUR-a, a koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF.
16.1. Ovdje, također, valja navesti da je prvostupanjski sud protivno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK/25 iznos preplate utvrđene u konverziji u iznosu od 9.117,80 EUR-a uračunao u namirenje glavnice, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava, uvažavajući učinke konverzije, u tom dijelu valjalo odbiti zahtjev tužitelja.
17. Naime, nije sporno da su stranke dana 15. ožujka 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužitelj tijekom postupka nije osporavao valjanost sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu, niti je osporavao da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužiteljice kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka ugovoru o kreditu, to u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno je odgovoriti na ta pitanja.
18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
19. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u točki 18. ovog obrazloženja, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju tužitelja obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.
20. Stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, a utvrđena preplata je iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR-ima. To proizlazi iz čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu kojim su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 68.698,09 kn (9.117,80 EUR-a), dok su u čl. 6. Dodatka ugovora o kreditu utvrdile da će se preplata koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namirivati preplatom sve dok se u potpunosti ne iskoristi.
21. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljevu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ugovora o kreditu ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužitelja kao potrošača konzumirano njegovo restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a.
22. Međutim, ZID ZPK/15 izričito ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a ako je pošten od dana podnošenja zahtjeva pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u pogledu zateznih kamata na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli. Kako specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi čl. 1111. ZOO-a tako se primjenjuje opći propis, konkretno čl. 1115. ZOO-a prema kojem tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.).
22.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na revizijsko pitanje postavljeno u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u smislu ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora na više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu. Međutim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz čl. 1115. ZOO-a, a takvo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu iz CHF u EUR i pravima potrošača je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 13. i 20. prosinca 2022. te ono glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZIDZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.
23. Budući da je Zakon o interventnim mjerama u ovršnom i stečajnom postupku ("Narodne novine" broj 53/2020) stupio na snagu 18. srpnja 2020. te se u smislu odredbe čl. 1. primjenjuje izričito samo na ovršne i stečajne postupke, to isti uopće nije primjenjiv u ovom konkretnom predmetu gdje je osim toga utuženo potraživanje za razdoblje od studenoga 2007. do rujna 2015., pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.
24. Slijedom navedenog, ovaj sud je djelomično odbio žalbe tužitelja i tuženice, te je primjenom čl. 368. st. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod točkom I. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod točkom II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne određene novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. te u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 9.117,80 EUR-a. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a ovaj sud je preinačio presudu pod točkom II. izreke na način da je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 18.537,83 EUR-a te zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te je preinačena točka III. izreke u dijelu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne novčane iznose (koji se odnose na odbijeni iznos od 9.117,80 EUR) tako da je naloženo tuženici da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu na te pojedinačne iznose istaknute u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu broj 1. od dana izvršenog plaćanja do 29. rujna 2015.
25. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.
26. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose (toč. II. izreke ove odluke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.
27. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod toč. IV. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
28. Iz istih razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijeni su i zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Varaždinu 25. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
